Objavljeno u Nacionalu br. 766, 2010-07-20

BIVŠI ŠEF HIS-a i ureda za nacionalnu sigurnost Miroslav Tuđman morao je odgovarati na policijska pitanja o osjetljivim državnim dokumentima koje je prije deset godina odnio iz Ureda predsjednika; dio je to šire istrage o mračnim tajnama iz devedesetih

Miroslav Tuđman, bivši šef HIS-a iz 90-ih, a svojedobno i šef Ureda za Nacionalnu sigurnost prošli tjedan bio je na ispitivanju u policiji. Policija ga je ispitivala o tome gdje se nalaze povjerljivi dokumenti i transkripti razgovora njegova pokojnog oca, prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koje je on nedugo nakon njegove smrti odnio iz Ureda predsjednika. Trebalo je proći puno desetljeće od otkrića da je Miroslav Tuđman kao privatna osoba ušao u rezidenciju predsjednika Republike, ondje bez ometanja selektirao najosjetljivije državne dokumente i odnio ih u nepoznatom pravcu, da ga i policija ispita o tom nečuvenom događaju. Policija se dosad ponašala kao da se to nije dogodilo, ali su se sada okolnosti znatno promijenile, ponajprije jer bi o rješenju tog misterija mogla ovisiti sudbina i dinamika hrvatskog priključenja EU.
Miroslava Tuđmana policija nije ispitivala samo o tim dokumentima, već se razgovaralo i o nekim drugim osjetljivim temama. Sve se to dogodilo u okviru dosad najveće, i zapravo prve ozbiljne, istrage o mračnim tajnama obavještajne zajednice iz vremena druge polovine 90-ih, kada je jedan dio obavještajnog sustava, najvjerojatnije po nalozima samog državnog vrha, sudjelovao u opstrukciji rada Haaškog suda. Može se reći da je to nova epizoda u potrazi za tzv. topničkim dnevnicima, ali je ta istraga i šira, pa obuhvaća i neka druga osjetljiva pitanja. Ni o čemu od spomenutog Miroslav Tuđman nije htio govoriti za Nacional. On se ljubazno javio na telefonski poziv, ali se jako uzbudio kada je shvatio da ga je zvao novinar Nacionala.
U telefonskom razgovoru koji je trajao relativno kratko, Miroslav Tuđman je izjavio: “Ja ne želim davati bilo kakve izjave za Nacional. Nacional je godinama o meni, kao i o mojoj obitelji, plasirao u javnost razne dezinformacije. Nije to bilo kritičko pisanje, već se radilo o dezinformacijama. Radilo se o stotinama takvih tekstova. Zato iz principijelnih razloga ne želim s vama kontaktirati, niti komentirati bilo kakva pitanja.”
U okviru iste istrage koncem prošlog tjedna policija je više sati ispitivala i Markicu Rebića, također bivšeg visokog dužnosnika iz obavještajnog miljea, koji je koncem 90-ih u više navrata sudjelovao u raznim manipulacijama kako bi se opstruirao rad Haaškog suda. Markica Rebić u to je vrijeme bio čelnik vojne obavještajne službe i savjetnik predsjednika Tuđmana za nacionalnu sigurnost. Markica Rebić i osobno je potvrdio Nacionalu da je bio na ispitivanju u policiji.
On je za Nacional o tome rekao: “Točno je da sam prije nekoliko dana bio na ispitivanju u policiji. Razgovor je trajao nešto više od dva sata. Razgovaralo se o tzv. topničkim dnevnicima, kao i o nekim drugim aspektima suradnje s Haaškim sudom iz razdoblja s konca 90-ih. Razgovor je vođen profesionalno i ne mogu reći da sam ga doživio kao neku neugodnost. Vjerujem da će pomoći da se raščište neki odnosi iz tog vremena. Nadam se da sam pojasnio zašto smo se u nekim dijelovima suradnje sa Haaškim sudom ponašali restriktivno. To se naročito ticalo ustupanja određenih dokumenata. Nema tu nikakvog misterija. Neke dokumente nismo željeli ustupiti bez haaške subpoene, što se u to vrijeme tumačilo kao opstrukcija. Ja smatram da smo se ponašali odgovorno prema hrvatskoj državi, te da nismo opstruirali suradnju. Mi smo tu suradnju doživljavali ipak nešto drugačije od vlade Ivice Račana, koja je sve dokumente, da se slikovito izrazim, neselektivno ukrcavala na kamione i puštala haaške istražitelje da s njima rade što hoće. Ako će i ubuduće nekoga iz nadležnih institucija zanimati ta tematika, bit ću opet dostupan za razgovor.”
Markica Rebić i Miroslav Tuđman nisu jedini bivši visoki obavještajni dužnosnici za koje se policija interesira. Policija u okviru iste istrage namjerava ispitati više desetaka osoba iz miljea obavještajnih i vojnih obavještajnih službi, uključujući i gotovo sve osobe koje su bile na čelu tih službi od 1996. do 2000. Među njima su i Smiljan Reljić, koji je ravnatelj SZUP-a, preteče današnje SOA-e, bio od 24. lipnja 1992. do 27. siječnja 1997., te Ivan Brzović, koji je istu funkciju obnašao od 27. siječnja 1997. do 10. veljače 2000. Veliki policijski udar na bivše čelnike obavještajne zajednice počeo je nakon što je napravljen konsenzus u kompletnom državnom vrhu, a akciju je pomno pripremila tzv. task force skupina hrvatske vlade u kojoj se nalaze stručnjaci Ministarstva obrane, Ministarstva unutarnjih poslova, obavještajnih agencija i Državnog odvjetništva. Među ostalim, policija je za većinu osoba koje je ispitala ili ih planira ispitati, od nadležnih državnih institucija zatražila i dobila odluku o skidanju obveze čuvanja službene tajne. Tvrdi se da nadležne hrvatske institucije žele detaljno rekonstruirati i koje osobe iz tzv. paraobavještajnog podzemlja, koje su nekoć bile dio sigurnosnog sustava, a danas imaju odlične kontakte u policiji i sigurnosnim službama, i dalje rade na destabilizaciji sustava nacionalne sigurnosti. Te su osobe ranije od nekih visokih dužnosnika čak primale i posebne beneficije, a slalo ih se i u inozemstvo na posebna školovanja. Sada su nadležne institucije i tim osobama na tragu.
Sumnja se da te osobe koriste isti način djelovanja, bez obzira na to radi li se o prikrivanju kriminala kroz postupke javne nabave, ili o prikrivanju ratnih zločina, što je prioritet tekuće akcije. Pripadnici “task forcea” hrvatske Vlade žele rekonstruirati što se točno događalo u obavještajnoj zajednici kada je ona opstruirala suradnju s Haaškim sudom. Visoki izvor iz “task forcea” ispričao je Nacionalu da je to pitanje hrvatski državni vrh otvorio kako bi se stvorili uvjeti i za zatvaranje netom otvorenog 23. pregovaračkog poglavlja u procesu pristupanja Hrvatske EU, koje se tiče pravosuđa i temeljnih ljudskih prava. Isti izvor ispričao je Nacionalu da se u Vladi očekuje da će se to poglavlje zatvoriti do konca godine, a to se sigurno neće moći dogoditi ako glavni haaški tužitelj Serge Brammertz u svom sljedećem obraćanju Vijeću sigurnosti UN-a u studenome ne potvrdi da Hrvatska i dalje potpuno surađuje s Haaškim sudom. Glavni haaški tužitelj Serge Brammertz je prilikom svog zadnjeg posjeta predstavnicima hrvatske vlade ispričao da ga zanima što se u obavještajnoj zajednici događalo 1998. i 1999., kada je, kako sumnja haaško tužiteljstvo, uništen i ukraden najveći broj tajnih dokumenata Hrvatske vojske i Ministarstva obrane koji se tiču oslobodilačke akcije Oluja. To je potaknulo državni vrh da pokrene istragu koja bi trebala definitivno rasvijetliti što se u to sporno vrijeme događalo, po čijem nalogu i s kojim krajnjim ciljem. Brammertz je Hrvatskoj uputio dva glavna prigovora vezana uz tzv. topničke dnevnike.
U prvom konstatira da Hrvatska nije dostavila sve topničke dnevnike iz četiri moguća razloga: zato što ih skriva država, zato što neki možda nisu ni nastali, zato što su uništeni i zato što ih neke osobe skrivaju. Zato Vlada nastoji dokazati kako te dokumente ne skriva, da neki od tih dokumenata doista nisu ni nastali, da ih Vlada nije uništila, te da ih Vlada nastoji pronaći i uzeti od osoba koje ih skrivaju. Drugi ključni prigovor koji je Brammertz uputio Hrvatskoj odnosi se na to da Hrvatska nije vjerodostojna u svojoj istrazi, a taj prigovor obrazlaže tvrdnjom da Vlada nije vjerodostojna u nastojanjima da rekonstruira čime se bavila obavještajna zajednica od 1996. do danas. To je hrvatski državni vrh dodatno potaknulo na pokretanje velike istrage. Visoki izvor iz “task forcea” hrvatske vlade izjavio je Nacionalu da je istraga pokrenuta i kako bi se Hrvatska javnost suočila s mračnim obavještajnim tajnama iz svoje nedavne prošlosti, te da se, što je ipak manje vjerojatno, to radi ponajprije radi nas samih, a ne radi pritisaka haaškog tužiteljstva. Isti izvor ispričao je Nacionalu kako su tijekom 2005. istražitelji haaškog tužiteljstva u više navrata boravili u Hrvatskom državnom arhivu, te da su ondje kopirali doslovno sve što su htjeli iz područja obavještajnih aktivnosti. Izvor Nacionala iz “task forcea” tvrdi kako postoje dokazi da su arhivske informacije koje su istražitelji haaškog tužiteljstva pregledavali cjelovite, da u njima ništa ne nedostaje, odnosno da ne postoje nikakve paralelne tajne arhive.
Unatoč tome, “task force” počeo je taj posao raditi još jednom. Zato je i pala odluka da se sve osobe iz vrha obavještajne zajednice posebno ispitaju i po potrebi procesuiraju, kako bi se i to moglo pismeno predočiti Brammertzu. To ni u kom slučaju ne znači da se istrazi pristupa površno, samo kako bi se napravila formalna predstava radi haaškog tužiteljstva. U okviru istrage razgovaralo se i s nižim dužnosnicima i službenicima iz tog miljea, uključujući čak i neke osobne tajnice i drugo tehničko osoblje. Isti izvor ispričao je Nacionalu da se može očekivati i da će se nakon obavljenih razgovora sve prikupljene informacije temeljito analizirati, te da će se neke od ispitanih osoba sasvim sigurno suočiti s kaznenim prijavama. Među ostalim, Miroslav Tuđman trebao je pojasniti što se dogodilo s transkriptima razgovora njegova oca Franje Tuđmana, za koje se sumnja da ih je on ukrao iz Ureda predsjednika nakon njegove smrti. Haaško tužiteljstvo tražilo je te dokumente još prije osam godina. Vjerovalo se da bi se uz pomoć tih dokumenata moglo dokazati kakva je bila uloga nekih visokih političkih dužnosnika HDZ-a iz tog vremena u ratu u BiH. Ukradeni transkripti navodno privatnih razgovora odnose se na Tuđmanove razgovore s tadašnjim šefovima tajnih službi Miroslavom Šeparovićem, Markicom Rebićem, Miroslavom Tuđmanom te Ivićem Pašalićem i Pavlom Miljavcem o Tihomiru Blaškiću, te aferi Dubrovačka banka i bankovnom računu Ankice Tuđman. U to se vrijeme očekivalo da bi iz Haaga mogla stići i subpoena, odnosno obvezujući sudski nalog kako bi se došlo do tih dokumenata. Radi se o nekih 40-ak transkripata za koje se vjeruje da bi mogli poslužiti kao dokazni materijal da je nekolicina bivših HDZ-ovih prvaka poticala, odobravala i prikrivala ratne zločine u Bosni i Hercegovini. Haaški tužitelji u to su vrijeme vjerovali da bi ti transkripti mogli poslužiti i kao potencijalni izvor informacija o pozadini bijega generala Ante Gotovine.
Izvor iz “task forcea” hrvatske vlade kaže da se nakon dosad obavljenih razgovora može zaključivati kako postoje čvrste indicije da je jedan dio obavještajnog miljea nastavio opstruirati suradnju s Haaškim sudom i nakon 2000. godine. Međutim, realnost je iz tog vremena još ružnija. Koalicijska vlada lijevog centra odlučila je zaštititi Miroslava Tuđmana od svjedočenja u Haagu. Ni tadašnjoj vladi nije odgovaralo da on kao jedan od glavnih čelnika hrvatske obavještajne zajednice do siječnja 2000. pred haaškim istražiteljima objašnjava vrlo ružnu ulogu hrvatskih špijunskih službi u hrvatsko-muslimanskom ratu, ali i podzemnu stranu tzv. hrvatske državne politike njegova oca u susjednoj BiH. Ta amnestija prešutno je pomilovala i sve ostale prvake HDZ-ovih obavještajnih institucija. Oni su u to vrijeme aktivno skrivali neke pripadnike ahmićke skupine koja je u tom selu počinila pokolj na muslimanskim civilima, ali i podvaljivali nekim visokim vojnim časnicima kako bi pokušali zaštititi neke druge njihove kolege, koji su im valj­da bili bliži po političkim uvjerenjima.
Primjerice, tadašnji načelnik glavnog stožera Hrvatske vojske Petar Stipetić, u prosincu 2000. bio je uvjeren da se haaško tužiteljstvo počelo interesirati za njegovu ulogu u akcijama Medački džep i Oluja, zbog špijunskih podvala i spletki HDZ-ova vojno-obavještajnog podzemlja predvođenog Markicom Rebićem. Stipetić je bio uvjeren da je Rebić dnevnim novinama dostavljao neke falsificirane dokumente iz tog vremena, kako bi odgovornost za etničko čišćenje medačkih civila nastojao prevaliti na njega, samo zato što je Stipetić u to vrijeme bio Mesićev štićenik. Markica Rebić i ljudi iz njegova okruženja su pokriće za te nečasne aktivnosti jednim dijelom vjerojatno pronalazili u saborskoj rezoluciji iz 1999., kojom se odbijala nadležnost Haaškog suda za oslobodilačke akcije Bljesak i Oluju. Međutim, nakon pada HDZ-a s vlasti u proljeće 2000. novi je saborski saziv usvojio saborsku deklaraciju kojom se ponovo priznaje nadležnost Haaškog suda i za te akcije. To je dovelo do brojnih političkih napetosti u zemlji. Na najvećem se udaru desničara našao tada novoizabrani predsjednik Stipe Mesić, koji je učinio dostupnim javnosti veći dio transkripata razgovora koje je snimao njegov prethodnik Franjo Tuđman. Njega su desničari optuživali da će biti kriv ako dođe do progona hrvatskih generala, a oko inicijative haaških tužitelja gradile su se i nerealne političke ambicije Miroslava Tuđmana, Markice Rebića i još nekih rigidnih desničara da čak pokrenu Mesićev opoziv.
Mesić je zbog previranja i naznaka o pripremanju vojnog državnog udara u vojnim krugovima ujesen 2000. umirovio skupinu od 12 generala, a nedugo potom zbog nejasnih poteza koje je u to vrijeme vukla Vlada i zbog slabe komunikacije sa službenim nositeljima vlasti, pobjegao je Ante Gotovina. Zbog prljavih obavještajnih podvala iz inozemstva, ali i nastavka manipulacija bivših špijuna i nedorasle politike vlade Ivice Račana i Ive Sanadera u odnosima s Haaškim sudom, cijela je zemlja godinama bila u potpunom grču i to je stanje uvelike dovelo do kašnjenja pristupanja Hrvatske EU. U zadnjih nekoliko godina stanje se počelo mijenjati na bolje, ali je haaško tužiteljstvo ostalo ustrajno u nastojanjima da Hrvatska potpuno raščisti i s obavještajnim manipulacijama iz vremena s konca 90-ih. Sada se čini da su se u Hrvatskoj napokon stvorili i politički uvjeti koji bi mogli omogućiti kvalitetnu istragu i procesuiranje odgovornih osoba koje su sudjelovale u krađi dokumenata, manipulacijama i obavještajnim podvalama.
Čini se da u Hrvatskoj više nema političkih snaga koje bi zbog zaštite provoditelja jedne sramotne politike htjele riskirati daljnju odgodu pristupa Hrvatske u EU. Mjerodavne hrvatske institucije već su pokrenule više kaznenih postupaka protiv osoba koje su ukrale službene dokumente iz akcije Oluja. Sada bi se tom spisku osumnjičenih osoba mogli pridružiti i neki visoki obavještajni dužnosnici. Izvor Nacionala izjavio je da bi aktivnosti po tom pitanju mogle potrajati još pet godina, što znači da će se one nastaviti i nakon ulaska Hrvatske u EU. Za Hrvatsku je dobra vijest i to što te aktivnosti više u zemlji ne proizvode nikakave političke trzavice, već su ušle u kategoriju klasične crne kronike, što bi mogao biti znak da Hrvatska polako, ali sigurno, postaje pravna država u punom smislu te riječi.