U sjeni velike gostujuće izložbe francuskog kipara Augustea Rodina u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu, koja se još može posjetiti u rujnu, tijekom ljeta pažnju brojnih umjetnika, povjesničara umjetnosti i muzealaca privukla je jedna nova galerijska praksa koja na mala vrata ulazi u zagrebačke galerijske prostore: naplaćivanje ulaznica umjetnicima, učenicima Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, studentima likovnih akademija i povijesti umjetnosti te kustosima i likovnim kritičarima. Dapače, cjenik je javno objavljen na internetskoj stranici Umjetničkog paviljona i izazvao je u tim krugovima veliko negodovanje i čuđenje. Tu praksu je još prije nekoliko godina uvela Galerija Klovićevi dvori u Zagrebu, nakon kritika da njeni projekti gostujućih inozemnih izložbi mnogo stoje gradski i državni budžet pa su naplatom ulaznica pokušali vratiti barem dio proračunskih sredstava. Međutim, i dalje su besplatno puštali mnoge uvažene kustose i umjetnike sa strukovnim iskaznicama. Sadašnja odluka Jasminke Poklečki, ravnateljice Umjetničkog paviljona, o drakonskm kategorijama naplate ulaznica za strukovne udruge te studente umjetnosti, mnoge je ostavila bez riječi.

“MOGU LI PRIHODI OSTVARENI uskraćivanjem gratis ulaznica za stručnu javnost doista pokriti deficite u financiranju muzeja i galerija kao javnih ustanova?” pita se Nikola Albaneže, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar koji je prvi ovoga ljeta počeo javno pisati o toj temi, ali su se svi odgovorni pravili da nisu vidjeli i pročitali njegov tekst u jednom dvotjedniku za umjetnost, kulturu i znanost. U izjavi za Nacional, Nikola Albaneže pojasnio je da novonastala situacija nosi ozbiljne reperkusije: “To je sramota, ali na tragu tržišne orijentacije, zar ne? A siromaštvo se širi i u kulturnim krugovima, za neke su to i dalje velike cijene. No to govori o tome koliko nas politika uvažava. Dovode se u pitanje čak i novinarske iskaznice, s postavljanjem smiješnog uvjeta da možete ući gratis samo ako objavite prikaz te izložbe ili ustanove. U inozemstvu to nije upitno, čak i u privatno-javnim prostorima poput Pinakoteke Agnelli u Torinu, koja se pokazala nepropusnom za razne iskaznice”, navodi Nikola Albaneže. Svjestan je da ova tema mnogima može izgledati nevažno u širem društvenom kontekstu, ali riječ je o upravljanju, odnosno, ekonomiji i marketingu muzeja, čemu je u svjetskoj muzeološkoj literaturi posvećeno nemalo prostora. Do zaključenja ovog teksta, ravnateljica Umjetničkog paviljona Jasminka Poklečki nije našla vremena da odgovori na Nacionalov upit, pojašnjavajući da je u velikoj gužvi i da nema vremena te da ova tema zahtijeva dugačak odgovor i objašnjenje, no da je spremna “dati široko objašnjenje u formi intervjua”. Povjesničar umjetnosti Zvonko Maković zapanjen je tim odlukama. “Kao predsjednik Društva povjesničara umjetnosti upozoren sam od članova da u nekim muzejsko-galerijskim ustanovama, konkretno, Umjetničkom paviljonu u Zagrebu i Galeriji Klovićevi dvori, ne priznaju članske iskaznice našeg strukovnog društva, kao ni bilo koje druge, primjerice, Društva muzealaca ili studentske iskaznice. Rekao sam članovima da 23. rujna, na godišnjoj skupštini Društva, donesemo jednoglasnu odluku po kojoj zahtijevamo da se ta praksa prekine. To je nedopustivo, budući da nije riječ o privatnim, nego javnim ustanovama koje ne dotiraju ravnatelji, nego sami građani pa tako i članovi strukovnih društava. To je praksa na koju nisam nigdje drugdje nailazio, a govori o potpuno krivo shvaćenoj namjeri da se posluje u interesu bogaćenja. Riječ je, dakle, o samovolji osoba koje su postavljene na čelo javnih ustanova i koje bi za te svoje odluke trebale odgovarati vlasnicima, odnosno, osnivačima ustanova kojima su na čelu, a to je Grad Zagreb u slučaju Umjetničkog paviljona te u polovici Ministarstvo kulture uz Grad Zagreb u slučaju Galerije Klovićevi dvori”, navodi Zvonko Maković.

BRANKO FRANCESCHI, POVJESNIČAR UMJETNOSTI I KUSTOS, ravnatelj splitske Galerije umjetnina i predsjednik Hrvatske sekcije Međunarodnog društva likovnih kritičara (AICA), također je zatečen ovom situacijom jer međunarodno priznata iskaznica AICA-e uz press iskaznice u najvećem postotku otvara vrata svjetskih muzeja i galerija. “Trebalo bi među svima nama postojati izvjesno razumijevanje i solidarnost, bez obzira na to je li riječ o umjetnicima, kustosima, muzealcima ili povjesničarima umjetnosti, a to se odnosi i na besplatne ulaznice, jer se radi o jednom dijelu našeg zajedničkog posla. Ako je riječ o likovnim kritičarima, ravnateljima institucija trebalo bi biti u interesu da kolege dolaze na izložbe i da o njima pišu. Mislim da nije u redu i da se kolegama ili novinarima uvjetuje besplatan ulaz pod uvjetom da pišu o izložbi, jer nije uvijek ni u isključivoj nadležnosti novinara da odlučuje o čemu će pisati ako uredništvo smatra da to nije potrebno. Ponekad tek kasnije pišete o nekom umjetniku, ali da biste to znali i mogli, morate pratiti i njegove ranije izložbe. Uostalom, općeprihvaćena međunarodna norma je da članovi strukovnih udruženja i društava imaju besplatan ulaz, poput ICOM-a,AICA– e. Časno je biti njihov član, to se ne postaje baš tako lako, a onda im iskaznicom omogućujete neku nagradu za njihov rad i daljnju edukaciju. Takve odluke ravnatelji institucija koje naplaćuju ulaznice ipak bi morali pojasniti svojim upravnim vijećima”, smatra Branko Franceschi.

Ivana Bakal, predsjednica jednog od najstarijih krovnih strukovnih društava, Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH) u Zagrebu, za Nacional je rekla da su u ULUPUH– u zabrinuti zbog takve prakse naplate ulaznica. “Zabrinjava nas stav gradskih muzeja i velikih galerija, Umjetničkog paviljona i Klovićevih dvora, koji na određeni način naplatom ulaznica zatvaraju vrata stručnoj publici: umjetničkim stvaraocima, stručnoj teoretičarskoj struci, kao i učenicima i studentima iz tog područja. Radi se o strukama koje stalnim širenjem znanja i informacija usavršavaju svoj rad, a s druge su strane, najrelevantniji se za ispravnu valorizaciju prikazanog na izložbama i umjetničkim manifestacijama. ULUPUH u svojoj Galeriji u Tkalčićevoj 14 ima besplatan ulaz za sve posjetitelje. U slučaju ikakvog ograničavanja zbog ekonomskih razloga – a tu se radi isključivo o velikim projektima za koje ULUPUH plaća najam prostora za realizaciju izložbe, poput ZGRAF– a ili Zagrebačkog salona – od naplate izuzimamo stručnu publiku, članove istaknutih institucija i udruga te učenike i studente naših struka, a studenti i umirovljenici svih ostalih struka imaju simboličan ulaz. Na koncu konca, i u inozemstvu nam je besplatan ulaz u mnoge institucije uz predočenje članske iskaznice. S druge strane, sigurna sam da je ekonomski učinak takvih odluka neznatan, naspram poveće moralne štete za struku”, ističe Ivana Bakal.

MUZEJSKA SAVJETNICA VIŠNJA ZGAGA, ravnateljica Muzejskog dokumentacijskog centra u Zagrebu (MDC), u izjavi za Nacional kategorički je naglasila kako smatra da bi se u ovom slučaju naplata ulaznica članovima strukovnih društava trebala ukinuti, jer su tim odlukama pogođeni i njihovi kolege muzejski stručnjaci, koji imaju međunarodno priznate iskaznice ICOM –a (Međunarodnog savjeta za muzeje) te u Hrvatskoj pripadaju podružnici Hrvatskog nacionalnog komiteta ICOM-a, i kolege konzervatori, koji potpadaju pod međunarodno strukovno društvo ICOMOS Hrvatska, stručnu udrugu koja se bavi očuvanjem, zaštitom i promicanjem kulturne baštine.

Povjesničar umjetnosti Miroslav Gašparović, ravnatelj zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt te predsjednik Hrvatskog društva muzejskih ravnatelja, u izjavi za Nacional potvrdio je da je to izvan uobičajene svjetske prakse i da će se Muzej za umjetnost i obrt i dalje držati dobrih međunarodnih običaja i konvencija. “Politika kuće takva je da imamo široki dijapazon besplatnih ulaznica ili ulaznica s većim popustom za različitu publiku jer nam je važna edukacija; misija muzeja je obrazovanje i stvaranje nove publike, a to se često zaboravlja. Moramo imati socijalnu svijest, pogotovo ako smo dotirani iz javnih sredstava. Bečki Muzej primijenjenih umjetnosti (Museum für angewandte Kunst – MAK) ima oko 40 posto besplatnih ulaznica, koliko ima i naš MUO. I u Beču i kod nas djeca do 18. godine uopće ne plaćaju ulaz. To je pitanje naše temeljne misije: je li naša temeljna misija isključivo i jedino zarada ili obrazovanje. Postoje neke elementarne stvari koje treba poštovati. Naša sekcija AICA-e ima pedesetak ljudi, Društvo muzealaca ima oko dvije stotine članova u cijeloj Hrvatskoj… a treba uzeti u obzir i da se članovi pojedinih društava preklapaju. Pa onda imate i potrebu nekoliko puta posjetiti neku izložbu jer se educirate”, pojašnjava Miroslav Gašparović.

U Hrvatskom društvu likovnih umjetnika šokirani su takvom politikom naplate ulaznica. Jedna sugovornica koja je željela ostati anonimna, prepričala je kako su nakon otvaranja Rodinove izložbe iz HDLU-a zvali Umjetnički paviljon da upitaju kada njihovi članovi kipari mogu doći razgledati izložbu, no ravnateljica Poklečki odgovorila im je da za njih neće biti otvorena vrata. “To stvara jako lošu klimu i raspoloženje. A istovremeno ste na VIP otvorenju u Umjetničkom paviljonu mogli vidjeti mnoge zaslužne umjetnike koji su po ravnateljici imali tu šansu”, navodi naša sugovornica.

Poznati hrvatski grafičar Josip Zanki, predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika, također nema nedoumica oko ove teme. “U našem prostoru i umjetnici i kustosi uvijek imaju besplatan ulaz. Prošle godine imali smo atraktivnu svjetsku izložbu fotografa Petera Lindbergha, za koju smo prodali dosta ulaznica, ali nismo ih zato naplaćivali našim aktivnim članovima. Članovi HDLU-a imaju i međunarodnu iskaznicu udruženja likovnih umjetnika koje je pod UNESCO-om i s tom našom iskaznicom mogu ući u gotovo sve muzeje u Francuskoj, Austriji, ali mnogo češće na stalne postave, a ne na gostujuće izložbe, to je istina. U posljednje vrijeme primijetio sam da su u Berlinu neke institucije počele čak i za stalne postave izložbi odbijati našu iskaznicu, kao i iskaznice drugih društava. Možda to ima veze s komercijalizacijom muzeja, ne bih u to ulazio. Što se tiče situacije kod nas, mislim da bi trebalo struci osigurati da ulazi besplatno jer se ne radi o velikom broju ljudi. Čak i umjetnici ne odlaze svi na sve izložbe, tako da se tu Umjetnički paviljon i Klovićevi dvori neće nešto baš financijski popraviti. HDLU ima oko 1600 članova, mnogi od njih žive izvan Zagreba, mnogi su u mirovini ili već stariji pa možemo reći da je 100 do 200 ljudi baš aktivno što se tiče dolazaka na izložbe. Bitno je da struka vidi izložbe jer će te iste institucije sutra živjeti od te struke, izlagati nekoga od članova HDLU-a i naplaćivati karte za tu izložbu, a isto tako će neki povjesničar umjetnosti pisati predgovor za izložbu za koju će se naplaćivati karte. Po meni je to suludo, razumijete. Naplaćivati struci nešto što obrazuje i povezuje, kolegama s kojima ćete sutra surađivati na drugim projektima”, ističe Josip Zanki.

SVI SE SLAŽU DA NAPLATA ULAZNICA kolegama dovodi u konačnici i do privatnih animoziteta, a neki drugi sugovornici koji su željeli ostati anonimni u razgovoru za Nacional rekli su da će se samo okrenuti na stepenicama ako ih budu tražili da plate ulaznicu jer smatraju da to jednostavno nije kolegijalno. Nekoliko ih je navelo da su im prijatelji javljali još jednu razinu segregacije i diskriminacije kod naplate ulaznica u Umjetničkom paviljonu, a riječ je o definiciji obitelji: prema javno dostupnom cjeniku na webu galerije, pod obiteljski paket za popust računaju se oba roditelja i dva djeteta, što znači da kao samohrani ili rastavljeni roditelj morate platiti punu cijenu ulaznice, čak i ako dolazite s više od dvoje djece. To na cijelu praksu kategorija popusta baca vrlo ružno svjetlo, posebice u kontekstu rodne i obiteljske ravnopravnosti i socijalne politike galerijske kuće. Jer, možda mnogi ugledni umjetnici, akademici i povjesničari umjetnosti još uvijek mogu platiti obiteljsku ulaznicu, ali drugim najmlađim građanima i njihovim starateljima – u vremenima kad djeca radije i u Klasičnoj gimnaziji slušaju cajke, nego što idu na izložbe – ovo nije dobra poruka.