Objavljeno u Nacionalu br. 656, 2008-06-09

Nacional otkriva tri razloga zbog kojih je Vlada ipak odlučila sagraditi nuklearnu elektranu u Slavoniji te uključiti Hrvatsku u pet velikih naftovodnih i plinovodnih projekata pod kontrolom Rusije i Amerike

Veliki rast cijene energije počeo je ozbiljno ugrožavati rentabilno poslovanje hrvatskog gospodarstva, ali i standard građana, tako da je Vlada, suočena s tim problemom, odlučila krenuti u realizaciju velikih infrastrukturnih projekata koji bi trebali riješiti hrvatski problem opskrbe energijom za sljedećih nekoliko desetljeća. Tako su odlučili ubrzati realizaciju već postojećih projekata kao što su Paneuropski naftovod ili LNG terminal u Omišlju, ponovno aktualizirati projekt Družba Adria, kojem su se u prošlosti protivili, a u sjeni početka Europskog nogometnog prvenstva hrvatski premijer Ivo Sanader prije nekoliko dana posredno je najavio: Hrvatska kreće u izgradnju nuklearne elektrane. Riječ je o jednoj od najvećih strateških odluka, a o ozbiljnosti namjera hrvatske vlade govori i činjenica da je Sanader o nuklearnoj energiji koja “ne smije biti tabu tema” govorio usred Beča ispred nekolicine austrijskih novinara, a njegove su izjave ubrzo prenijele mnoge europske novinske agencije.

Trenutna situacija na regionalnom energetskom tržištu je takva da se Hrvatskoj nudi pet velikih energetskih projekata. Uz Paneuropski naftovod, Terminal za ukapljeni plin u Omišlju i naftovod Družba Adria, Hrvatska još ima mogućnost spajanja na dva velika plinovoda, ruski Južni tok u Mađarskoj i Jadransko-Jonski plinovod koji doprema plin iz Azerbejdžana u Albaniju. Ukoliko Vlada zajedno sa stranim partnerima krene u realizaciju tih projekata, Hrvatska bi mogla riješeiti svoj problem opskrbe energijom za slijedećih nekoliko desetljeća.

Međutim, pravu energetsku neovisnost Hrvatska može steći samo na polju električne energije, i to prvenstveno gradnjom nuklearke i još nekoliko klasičnih elektrana, od kojih bi većina bila pogonjena plinom. Iako se u Hrvatskoj još nije povela ozbiljna rasprava o ideji gradnje nuklearne centrale, Nacionalovi izvori bliski Vladi istaknuli su da je to prilično očekivan zaključak o kojem se već mjesecima potiho govori unutar najužeg tima suradnika hrvatskog premijera.

Naime, tri su glavna razloga zbog kojih se premijer Sanader priklonio gradnji nuklearke u Hrvatskoj, od kojih su svi međusobno povezani i ovisni: prvi je razlog rastuća cijena energenata na svjetskoj razini, pri čemu cijene fosilnih goriva diktiraju povišenje cijena energije i u Hrvatskoj, jer hrvatski energetski sustav uvelike ovisi o uvozu energenata ali i energije. Drugi je razlog to što Slovenija u skoroj budućnosti namjerava izgraditi dodatni blok pokraj postojeće nuklearne elektrane u Krškom, no prema dosadašnjim informacijama ne odveć prijateljski nastrojena slovenska državna vlast već je hrvatskoj politici jasno dala do znanja da u tom projektu neće sudjelovati i Hrvatska, čime su otklonjene nade nekih energetskih stručnjaka koji su zagovarali nastavak hrvatsko-slovenske suradnje u Krškom.

Jedan od planova bio je da u dogradnji Krškog Hrvatska sudjeluje kao partner i investitor, a zauzvrat bi u budućnosti iz Krškog prema Hrvatskoj odlazilo više električne energije nego dosad. A buduća dogradnja Krškog u osnovi znači da je javna rasprava o nuklearnoj energiji, a shodno tome i očekivana glasna protivljenja nužnost koju se neće moći izbjeći ni u Hrvatskoj ni u Sloveniji, jer je Krško udaljeno tek 40-ak kilometara od glavnog hrvatskog grada. Zbog toga je premijer Sanader zaključio da se u pitanju nuklearne energije nalazi u svojevrsnoj pat poziciji što se tiče teške borbe za prihvaćanjem nuklearke: ako Slovenci krenu s dogradnjom Krškoga, hrvatska javnost bi od Sanadera tražila da se protivi tom projektu, a on bi pak potom potajno sa Slovencima morao pregovarati o kupnji struje koja bi u novom projektu bila u potpunom slovenskom vlasništvu.

S druge, strane, kad bi se Hrvatska odlučila za gradnju nuklearke, pritisak javnosti također bi bio velik i težak, no rezultat bi u konačnici bio da imamo vlastitu nuklearku na teritoriju Hrvatske, što bi ojačalo hrvatski energetski sustav. Treći razlog zbog kojeg su se Sanader i njegovi suradnici priklonili gradnji nuklearne elektrane u Hrvatskoj bile su projekcije Hrvatske elektroprivrede prema kojima je takav projekt neizbježan za dugoročnu energetsku sigurnost Hrvatske. Naime, iako je tim za izradu nove energetske strategije RH tek nedavno počeo s ozbiljnim radom, a konačna verzija očekuje se tek sredinom listopada, stručnjaci u HEP-u još su prije nekoliko mjeseci sastavili strateške smjernice te državne kompanije.

U tom dokumentu, od kojeg je tek jedan dio dostupan javnosti, u kratkoročnoj strategiji do 2014. godine planira se nekoliko velikih projekata, poput izgradnje termoelektrane na zagrebačkom Žitnjaku od 100 megavata, kombinirane termoelektrane u Sisku snage 230 megavata, dvije termoelektrane snage od po 400 megavata u Slavoniji i Dalmaciji, početak puštanja u rad hidroelektrane Lešće te dogradnju zamjenskog bloka od 500 megavata na ugljen u Plominu, budući da je prvi blok pušten u pogon 1971. godine i uskoro mu istječe rok uporabe.

Ipak, kako su HEP-ovi stručnjaci objasnili premijeru Sanaderu, svi ti kratkoročni projekti ne mogu riješiti energetske probleme s kojima će se Hrvatska suočiti u budućnosti, a kao jedini način dugoročnije sigurne opskrbe električnom energijom nameće se izgradnja – nuklearne elektrane.

Naime, trenutačna godišnja potrošnja električne energije u Hrvatskoj iznosi oko četiri tisuće megavata. Trend rasta potrošnje električne energije iznosi oko 3 posto godišnje, što znači da bi do 2015. godine Hrvatskoj trebalo 1672 megavata, a do 2020. godine očekuje se da ta brojka pređe 2000 megavata, što znači da bi tada hrvatska potrošnja ukupno iznosila više od 6000 megavata. Iako se u hrvatskoj politici često govori o “energetskoj neovisnosti”, HEP-ovi podaci i strategije pokazuju da je Hrvatska itekako ovisna: čak 20 posto električne energije HEP direktno uvozi iz inozemstva. Ipak, strateški plan HEP-a predviđa da bi izgradnjom nuklearne elektrane Hrvatska obrnula trenutačnu situaciju: umjesto sadašnje po kojoj uz postojeće kapacitete uvozimo dodatne količine električne energije od susjednih država, uz nuklearku bi se zadovoljile sve hrvatske potrebe za električnom energijom, a bilo bi i viška koji bi se onda mogao po tržišnim cijenama prodavati susjednim državama poput Bosne i Hercegovine, Srbije ili Makedonije.

Nakon što su premijer i njegovi suradnici proučili HEP-ovu dugoročnu strategiju, nije trebalo dugo da se dođe do zaključka da u taj projekt treba ući što prije, što je, uostalom, i bio glavni razlog premijerova iznenadnog istupa o nuklearkama. Naime, uz projekt izgradnje nuklearke vezana su tri glavna problema: prvi su visoki troškovi gradnje nuklearne elektrane. Po HEP-ovoj računici, hrvatska nuklearka trebala bi imati snagu od 1000 megavata, a cijena njezine izgradnje procjenjuje se na oko dvije i pol milijarde eura. Budući da hrvatski državni proračun nema ta sredstva, posve je izvjesno da će se uskoro neformalnim kanalima početi tražiti zainteresirani strani investitori. Takav joint venture uostalom ne bi bio prvi u hrvatskoj energetici, jer je po sličnom principu svojedobno bila izgrađena i elektrana u Plominu, kojoj je njemačka elektroprivredna tvrtka RWE 50-postotni suvlasnik. Drugi problem vezan je uz ograničene resurse za izgradnju – nuklearne elektrane izgrađuje samo nekoliko svjetskih kompanija koje zbog toga imaju tzv. liste čekanja, budući da se nuklearka u prosjeku gradi osam godina, dok pripremni radovi traju oko tri godine. Budući da je posljednjih nekoliko godina oživljena gradnja nuklearki u zemljama Europske Unije, pa primjerice samo Italija uskoro počinje graditi 11 novih nuklearki, Hrvatska bi što prije trebala donijeti čvrstu odluku i “stati u red” za izgradnju.

Treći problem vezan je uz javnost koju će trebati pripremiti na odluku o gradnji nuklearne elektrane, a pogotovo će Vlada trebati uložiti puno napora kad se definira lokacija za izgradnju, budući da je posve izvjesno da će lokalno stanovništvo biti protiv nuklearke u vlastitom susjedstvu. Za promjenu stava javnosti o gradnji nuklearke potrebno je nekoliko godina, pa je i to utjecalo na Sanaderovu odluku da što prije javno obznani ozbiljne namjere svoje vlade da se u Hrvatskoj vrlo brzo započne s gradnjom nuklearne elektrane.

Kad je riječ o drugim važnim izvorima energije, Hrvatska uvozi više od 75 posto nafte i oko 30 posto plina, a s obzirom da ne posjeduje vlastita nalazišta, ovisna je o uvozu. Zbog toga je i izrazito osjetljiva na kretanja cijena na svjetskom tržištu. Kako bi ta ovisnost smanjila te kako bi se osigurala stalna i pouzdana opskrba energijom, potrebno je osigurati mogućnost da se energija uvozi od što više različith dobavljača. Uključenjem u dva naftovoda, dva plinovoda i gradnjom LNG terminala, Hrvatska bi imala mogućnost da naftu uvozi od ruskih i od američkih naftnih kompanija, dok prirodni plin mogla uvoziti čak od tri različita dobavljača. Također, realizacijom tih projekata kroz Hrvatsku bi prolazila i značajna količina energenata za tržišta Zapadne Europe, što bi Hrvatskoj omogućilo dobru poziciju u pregovorima oko cijene energenata.

U tom kontekstu treba gledati i nedavnu izjavu premijera Sanadera kako će Vlada razmisliti o svim energetskim projektima, pa i o Družbi Adriji, kojoj su se u prošlosti protivili. Radi se o projektu kojim je Omišalj na Krku trebao postati izvozna luka za rusku naftu, koja bi do tamo bila dopremljena naftovodom. Iako je svojedobno potpisan i ugovor, projekt nikad nije realiziran. Protiv Družbe Adrije prve su se pobunile ekološke udruge istučući problem balastnih voda koje prazni tankeri dovoze sa sobom u Jadran da bi održali stabilnost u plovidbi, a čije bi ispuštanje u Jadranu navodno ugrozilo što ekološku ravnotežu u Kvarneru. Protiv projekta Družba Adria javno se izjasnio i kardinal Bozanić. Negativan stav javnosti prema projektu HDZ je iskoristio i u predsjedničkoj kampanji Jadranke Kosor, kako bi kritizirao predsjednika Stjepana Mesića koji je bio jedan od zagovornika tog projekta. Nakon toga, Hrvatska je i službeno istupila iz ugovora. Ipak, četiri godine poslije, pod utjecajem golemog rasta cijene energenata premijer Sanader je odlučio ponovno aktualizirati projekt. Nacional doznaje kako će nova verzija Družbe Adrije imati značajne razlike u odnosu na originalni projekt. Ako se odluči da krene u realizaciju, Vlada će Rusiji ponuditi da izgradi naftovod koji će prolaziti kroz Hrvatsku, Sloveniju, te se u okolici Trsta spojiti na Transalpski naftovod koji će naftu transportirati dalje u Zapadnu Europu. Na taj način Hrvatska bi osigurala stalnu opskrbu ruskom naftom, ali bez ekoloških opasnosti koje donosi prekrcajni terminal u Omišlju. Dapače, izgradnjom ovog naftovoda smanjio bi se broj tankera koji dovoze rusku naftu u tršćansku luku, tako da bi se smanjio i rizik od havarije naftnog tankera u Jadranu.

Iako su ruski diplomati, poučeni prethodnim lošim iskustvima vezanim za hrvatsko rusku energetsku suradnju, poprilično suzdržano reagirali na premijerove najave o ponovnom interesu za Družbu Adriju, Nacionalov sugovornik, inače dobar poznavatelj stanja na naftnom tržištu, smatra kako bi takav projekt bio prihvatljiv za Ruse. “Situacija nije ista kao što je bila 2004. godine kad se prvi put govorilo o Družbi Adriji. Rusima je odna bilo prioritetno naći izvoznu luku i zato su bili zainteresirani za Omišalj. U međuvremenu su za tu svrhu osposobili dvije luke, na Baltiku i u Crnom moru. Također, potražnja za naftommu Rusiji raste većom brzinom nego što raste proizvodnja, pa im izvoz više nije tako veliki prioritet kao 2004. godine. Zbog toga Rusi gotovo sigurno neće inzistirati na Omišlju kao izvoznoj luci. S druge strane, moglo bi im biti zanimljivo stvaranje još jednog dobavnog pravca za Europu. Za Hrvatsku bi to također bio dobar potez, a bilo bi još bolje kad bi Inina rafinerija u Rijeci bila modernizirana u što kraćem roku. Tada bi dio te nafte mogao biti direktno preusmjeren u rafineriju, a derivati potom plasirani na tržište Slovenije te Južne i Jugozapadne Hrvatske. Na taj način bi se dodatno smanjio uvoz nafntih derivata, a posredno i broj tankera u Jadranu“.

U Trstu bi trebao biti završetak još jednog naftovoda koji je trenutačno u fazi pripreme, a koji će prolaziti hrvastskim teritorijem. Radi se o Paneuropskom naftovodu, projektu kojim bi nafta iz Kaspijskog bazena bila transportirana u Zapdnu Europu. Početak naftovoda bit će u rumunjskoj luci Constanta, otkud će preko Srbije, Hrvatske i Slovenije biti spojen na već spomenuti Transalpski naftovod u Trstu. Naftovod bi trebao biti dug oko 1300 kilometara, od kojih bi 420 kilometara prolazilo kroz Hrvatsku. Procjenjuje se kako će za njegovu gradnju biti potrebno između dvije i tri milijarde dolara. Vrijednost investicije ovisit će o tomu kolikog će kapaciteta biti budući naftovod, budući da će koristiti i postojeću trasu JANAF-a. Svoju suglasnost za realizaciju projekta dale su sve spomenute zemlje, osim Slovenije. Slovenci se navodno nisu skloni ovome naftovodu jer bi on prolazio preko krškog, vodozaštitnog područja, a to po njihovom mišljenju predstavlja neprihvatljiv ekološki rizik. Ipak, Paneuropski naftovod vjerojatno će se realizirati i bez Slovenije, jer postoji mogućnost da naftovod iz Hrvatske do Trsta dođe podmorskim putem. Također, postoji mogućnost da se u projekt uključi i Francuska, pa bi naftovod iz Trsta bio produžen do Genove ili Marseillea. S obzirom da bi najveći dio trase naftovoda prolazio kroz njezin teritorij, Hrvatskoj se pruža mogućnost da ima i najveći vlasnički udio u naftovodu.

Za Hrvatsku je ovaj projekt jako važan, pogotovo u kombinaciji s Družbom Adriom. Razlog je to što većinu koncesija za vađenje nafte u području oko Kaspijskog jezera drže angloameričke tvrtke. Tako bi bi Hrvatska izgradnjom osigurala pouzdanu dobavu njihove nafte i tako smanjila ovisnost o ruskoj nafti. S druge strane, najvažniji projekt koji bi Hrvatskoj omogućio pouzdanu dobavu plina svakako je Terminal za ukapljeni plin – LNG. LNG terminali zapravo su skladišta u kojima se ukapljeni prirodni plin pohranjuje na temperaturi od minus 162 stupnja Celzija. On se ne skladišti pod tlakom i zato nije eksplozivan. Danas u svijetu postoji više od 40 terminala i više od 240 skladišta LNG-a. Svjetske zalihe LNG-a u svijetu su dostatne za sljedećih 200 godina. LNG je cijeloj Europi vrlo prihvatljiv kao alternativa ruskom, kaspijskom i iranskom prirodnom plinu, a dostavlja se plinovodima. Glavni izvori LNG-a su u Maleziji, Indoneziji, Kataru, Alžiru, Australiji, Nigeriji, Trinidadu, Omanu i Egiptu. Ukapljeni plin se od izvora do LNG terminala prevozi LNG carrierima, najmodernijim brodovima na svijetu.

O projektu gradnje takvog terminala u Hrvatskoj govori se već nekoliko godina, ali tek sada je država ozbiljno krenula u njegovu realizaciju, iako je vrlo značajan za Hrvatsku, ali i za cijelu Srednju Europu. U njemu s hrvatske strane sudjeluju Ina, HEP i Plinacro, dok su od stranih kompanija uključeni Total, EON, RWE Transgas, OMV i Geoplin. Jednom izgrađeni terminal značio bi smanjivanje hrvatske ovisnosti o Rusiji i njenoj energetskoj politici. Predviđa se da bi nakon realizacije u sljedećih 20 godina omogućio zaradu od čak 40 milijardi eura. Zbog mogućnosti velike gradnju LNG terminala zainteresirale su se brojne općine. Istarski župan Ivan Jakovčić intenzivno je lobirao da terminal bude izgrađen u Plominu, no na kraju je tvrtka Ekonerg koju je Vlada unajmila da izradi studiju o najpovoljnijim lokacijama za terminal, izabrala dvije lokacije, Omišalj na Krku i Raški zaljev u Istri. Plomin je odbačen zbog prestrme obale i plitkog mora. S obzirom d aje Jakovčić već najavio kako je Raški zaljev za njegovu županiju neprihvatljiva lokacija, za vjerovati je da će se terminal graditi u Omišlju. Hrvatska bi u tom projektu trebala imati 25 posto vlasništva čime bi mogla utjecati na donošenje svih ključnih odluka. Također, važno je napomenuti da bi kapacitet LNG terminala bio 6 milijardi kubičnih metara godišnje. S obzirom da Hrvatska godišnje troši između 2,5 i 3 milijarde kubičnih metara, znatan dio plina na terminalu izvozio bi se u susjedne zemlje.

Dokaz da je Vlada ozbiljno krenula u realizaciju projekta LNG terminala jest i činjenica da su prošli tjedan objavili kako će graditi dvosmjerni plinovod prema Mađarskoj. Upravo će tim plinovodom biti će moguće izvoziti plin iz LNG terminala dok će se u drugom smjeru uvoziti ruski plin iz Mađarske. Tako će kroz Hrvatsku ipak prolaziti ogranak velikog ruskog plinovoda Južni tok, koji služi za transport ruskog plina od obale Crnog mora do Europske Unije, točnije do Italije. Rusija je taj projekt više puta nudila Hrvatskoj, to je učinio čak i ruski predsjednik Vladimir Putin tijekom svog boravka u Hrvatskoj u lipnju prošle godine, ali Hrvatska dosad nikad nije pokazala interes za njega.

Iako bi priključenjem na plinovod Južni tok Hrvatska riješila svoje probleme u opskrbi plinom i pritom ostvarila i značajan profit od tranzitnih pristojbi, Nacionalov sugovornik objašnjava kako je dosadašnja hrvatska nezainteresiranost vjerojatno bila uzrokovana pritiscima iz Europske Unije: “Južni tok bio je u suprotnosti s energetskom politikom Europske Unije koja je favozirizirala konkurentski plinovod Nabucco kojim bi se preko Turske u Europu dopremao plin iz središnje Azije. Europska unija je na taj način željela smanjiti energetsku ovisnost o Rusiji. No u međuvremenu su se okolnosti promijenile, Rusi su uspjeli dogovoriti prolazak svog plinovoda kroz tri države članice Europske Unije, Rumunjsku, Bugarsku i Mađarsku, tako da više nema razloga da i Hrvatska ne uđe u taj projekt. Vjerojatno će realizacija tog plinovoda biti jedna od glavnih stavki u pregovorima o zamjeni dionica MOL-a i Ine”.

Pretpostavlja se kako će ogranak plinovoda Južni tok koji će prolaziti kroz Hrvatsku podmorskim putem biti priključen na neki od magistralnih plinovoda u Sjevernoj Italiji. Treći veliki projekt koji se nudi Hrvatskoj, a koji je vezan za uvoz prirodnog plina, jest spajanje na plinovod kojim plin iz Azerbejdžana stiže u Italiju. Radi se projektu koji bi Hrvatska realizirala u suradnji s Albanijom, Crnom Gorom i Bosnom i Hercegovinom, u sklopu Jadransko-jonske inicijative. Taj plinovod završava u Albaniji, otkud je podmorskim putem spojen na talijansku mrežu, a sada bi se gradio i nastavak uz jadransku obalu kako bi se mogle opskrbljivati i ove tri države. Uz LNG terminal i ogranak Južnog toka, gradnja nastavaka Jadransko-jonskog plinovoda značila bi da je Hrvatska osigurala dobavne pravce za plin od tri različita dobavljača. Tako bi se osigurala pouzdana opkrba i povoljna cijena tog energenta u slijedećih nekoliko desetljeća.

HEP: Hrvatskoj se žuri

Direktor HEP-ove Direkcije za korporacijski razvoj i strategiju Goran Slipac u ponedjeljak 9. lipnja za Nacional je prokomentirao hrvatsku energetsku situaciju: “Budući da je trend rasta potrošnje 3 posto godišnje, naši stručnjaci ozbiljno rade na projektima koji bi u budućnosti osigurali opskrbu kupaca električne energije.
U prvom redu to su buduće termoelektrane na prirodni plin, no najozbiljnije se radi na analizi mogućnosti izgradnje nuklearne elektrane. Da danas imamo nuklearnu elektranu, bili bismo puno neovisniji i sigurniji u energetskom smislu.
Naime, jeftinije je uvoziti energente i proizvoditi vlastitu električnu energiju, nego je kupovati u inozemstvu, a kad bismo imali nuklearnu elektranu snage recimo 1000 megavata, čak bismo mogli i izvoziti električnu energiju i zarađivati na tome. Budući da je lista čekanja za gradnju nuklearke vrlo duga, Hrvatska bi trebala što prije stati u red”, rekao je Slipac.

Spremnicima protiv cijena

Važan projekt za osiguravanje hrvatskog energetskog tržišta od naglih kriza na svjetskom tržištu svakako je i Janafov projekt gradnje spremnika za skladištenje nafte i naftnih derivata u Sisku i Rijeci, koji je nedavno najavio predsjednik uprave Janafa Ante Markov. Naime, Zakonom o tržištu nafte i naftnih derivata predviđeno je da Hrvatska do 2012. godine ima zalihe na razini 90-dnevne prosječne potrošnje derivata iz prethodne godine. Na taj način država će moći ublažiti posljedice neočekivanog rasta i cijena ili nestašice nafte na svjetskom tržištu.
Prema Janafovim procjenama ukupne hrvatske rezerve trebale bi iznositi oko 900 tisuća tona, od čega bi bilo uskladišteno 570 tisuća tona sirove nafte, dok bi ostalo bili gotovi derivati. Za skladištenje takve količine nafte potrebno je oko 1,3 milijuna kubičnih metara skladišnog prostora. Hrvatska danas raspolaže s 900 tisuća kubičnih metara. Janaf tu razliku planira pokriti gradnjom novih spremnika na dvije lokacije, u Sisku i Rijeci. Kako je izjavio Markov, pripremne radnje za gradnju spremišta već su počele.

Prve vjetroelektrane made in Croatia

Mnoge hrvatske tvrtke posljednjih su se godina uključile u projekte obnovljivih izvora energije ili energetske učinkovitosti. U proizvodnim halama Končara upravo je pred završetkom prvi hrvatski vjetroagregat, a HEP je osnovao tvrtku ESCO koja razvija projekte energetske učinkovitosti. Projekt razvoja vjetroelektrana počeo je 2002. u Končarevu Institutu za elektrotehniku. U razvoj je uloženo više od 3 milijuna eura. Jedna vjetrenjača, odnosno vjetroagregat, sastoji se od stupa visokog 60 metara i teškog 80 tona, a gondola u kojoj se nalazi generator snage jednog megavata teška je 65 tona.

Cijena uređaja koji može proizvesti jedan megavat struje na godinu na tržištu je oko milijun i pol eura, a da bi vjetroagregat bio profitabilan, mora raditi 2000 sati na godinu. Za usporedbu, godina ukupno ima 8500 sati. Vjetroelektrana koju Končar gradi na Pometenom brdu trebala bi biti gotova potkraj 2008. ili početkom 2009. godine; sastojat će se od 16 vjetroagregata i moći će pokriti godišnje potrebe 20 tisuća kućanstava.

HEP je prije nekoliko godina osnovao tvrtku kćer HEP ESCO koja se bavi razvojem, izvođenjem i financiranjem projekta energetske učinkovitosti na tržišnim osnovama. “U 2007.godini HEP ESCO je dobio prestižnu europsku nagradu od europske organizacije European Energy Service Initiative koja ju je proglasila najboljom europskom tvrtkom u 2007. za projekte energetske učinkovitosti”, kaže Darko Dvornik, član uprave HEP-a za financije koji je ujedno i predsjednik nadzornog odbora HEP ESCO-a.

Nuklearka u Slavoniji

Pripreme za početak gradnje nuklearne elektrane traju najmanje tri godine i još je teško predvidjeti lokaciju na kojoj bi se ona nalazila. Međutim, u Vladi i HEP-u prevladava uvjerenje da bi nuklearku trebalo graditi na području Slavonije.