Objavljeno u Nacionalu br. 726, 2009-10-13

RUSIJA I NJEMAČKA političkim i gospodarskim pritiscima na Hrvatsku pokušavaju osigurati realizaciju svojih energetskih projekata, a posljedica tog rata bit će ta da će Hrvatska u slučaju jake zime jedina u Europi ostati bez plina

Hrvatska je trenutačno poprište energetskog rata između Rusije i Njemačke, gdje te dvije države koristeći svoj politički i gospodarski pritisak nastoje osigurati realizaciju svojih velikih energetskih projekata i tako osigurati rast svog utjecaja u regiji. Zbog kontinuiranih loših poteza hrvatske vlade, taj sukob mogao bi imati katastrofalne posljedice za hrvatske građane i industriju. Tako će, ako želi potpisati novi dugoročni ugovor o dobavi plina s ruskom kompanijom Gazprom, Hrvatska morati pristati na gradnju velikog ruskog plinovoda Južni tok u Hrvatskoj pod iznimno nepovoljnim uvjetima koje traži ruski državni vrh, te odustati od sudjelovanja u svim konkurentskim plinskim projektima, poput plinovoda Nabucco i gradnje Terminala za ukapljeni plin u Omišlju.

Takav scenarij gotovo je izvjestan nakon prošlotjednog sastanka hrvatske premijerke Jadranke Kosor i ruskog izaslanstva na čelu s Georgijem Poltavčenkom, jednim od najbližih suradnika ruskog premijera Vladimira Putina i njegovim osobnim izaslanikom u Središnjem federalnom okrugu Ruske Federacije. Kako je Nacional doznao iz izvora bliskih vrhu Vlade, iako ruski predstavnici nisu direktno govorili o svojim zahtjevima, iz nekih njihovih izjava moglo se jasno iščitati kako ruska strana očekuje da Hrvatska upravo njihove projekte odredi prioritetnima. Nacionalov sugovornik smatra kako je na taj način hrvatska vlada stav- ljena u tešku poziciju: “Od Hrvatske se, s jedne strane, traži da Gazpromu prepusti većinsko vlasništvo nad trasom plinovoda Južni tok koja će prolaziti kroz Hrvatsku, a s druge strane, da odustane od projekata koje forsira Europska unija i iza kojih stoji jaka politička podrška tih država, osobi- to Njemačke.
To je vrlo teška situacija. Ako Vlada pristane na takve uvjete, nema nikakve sumnje kako će biti suočena sa silnim kritikama, kako u Hrvatskoj, tako i među europskim političarima, a ako ne pristane, bez novog ugo- vora s Gazpromom Hrvatska bi idućih godina mogla vrlo često biti suočena s nestaši- cama plina. U takvoj situa- ciji hrvatskoj vladi i ne pre- ostaje ništa drugo nego Poltavčenko, ministar za izvanredna sta nja Sergej Šojgu i pot- predsjednik Vlade Igor Šuvalov. da čeka i kroz pregovore pokuša osigura- ti određeno kompromisno rješenje.” Hrvat- ska se nalazi u središtu sraza energetskih strategija Rusije i Njemačke, gdje i jedni i drugi kroz politički pritisak i lobiranje pokušavaju osigurati realizaciju svo- jih projekata te tako smanjiti utjecaj suparnika. Taj dojam još je jači nakon što je prošlog tjedna za počasnog konzula Republike Njemačke u Hrvatskoj imenovan riječki poduzetnik Robert Ježić. Ježić, vlasnik petrokemijske kompanije Dioki, proteklih godina afirmirao se kao jedan od glavnih zagovornika gradnje LNG terminala u Omišlju na Krku, projekta u kojem značajan udjel drže velike njemačke kompanije. Činjenica da je upravo on imnovan počasnim konzulom jasan je signal kako njemački državni vrh iskazuje čvrstu podršku poslovnim planovima svojih kompanija i projektu u Omišlju.

U skladu s time, to je i poruka hrvatskoj vladi da bi pristanak na ruske zahtjeve rezultirao značajnim pogoršanjem odnosa s Njemačkom, inače tradicionalno jednim od glavnih hrvatskih saveznika među državama Europske unije. Ipak, u takvoj situaciji, između interesa Rusije i Njemačke, najveću štetu mogla bi pretrpjeti upravo Hrvatska, koja bi već ove zime mogla biti suočena s nestašicom plina, te redukcijama koje bi, kao i prošle godine, domaćoj industriji mogle nanijeti stotine milijuna kuna gubitaka. Takav scenarij dijelom je i predviđen nedavnom studijom Europskog udruženja plinskih operatera Gas Transmission Europe po kojoj je Hrvatska jedina od obrađenih 29 europskih država koja bi u slučaju hladnije zime, s temperaturama oko -10 Celzijevih stupnjeva, bila suočena s nestašicom plina. U tim okolnostima hrvatska potrošnja bila bi oko 26 posto veća od maksimalnih kapaciteta. Taj problem dugoročno se može riješiti jedino povećanim uvozom plina. Hrvatska iz uvoza pribavlja oko 40 posto godišnje potrošnje plina, i to iz Rusije na temelju ugovora s Gazpromom. Upravo zato je novi ugovor s Gazpromom, s ugovorenim većim količinama plina, glavni faktor dugoročne stabilne opskrbe plinom. Ipak, trenutačna loša situacija u kojoj se nalazi Hrvatska uvelike je posljedica neaktivnosti i tromosti hrvatskog državnog vrha proteklih godina. Naime, domaći plinski stručnjaci upozoravali su kako je pregovore s Gazpromom trebalo započeti još prije nekoliko godina, kako bi se izbjegao nedostatak vremena u pregovorima.

To se nije dogodilo, prvi pravi sastanak s tom temom održao se početkom ove godine u Moskvi, kad se potpredsjednik Vlade Damir Polančec susreo s ruskim ministrom za izvanredna stanja Sergejom Šojguom, inače jednim od najbližih suradnika Vladimira Putina. Polančec mu je iznio hrvatsku želju da u novom ugovoru količine plina za Hrvatsku budu udvostručene, na 2,5 milijardi prostornih metara godišnje. Šojgu je Polančecu odgovorio kako je Rusija spremna pristati na taj zahtjev, ali uz brojne uvjete, od kojih je jedan prelazak plinovoda Južni tok kroz hrvatski teritorij. Uz to, Šojgu je Polančecu obećao kako se Hrvatska ne mora brinuti o isporuci količine plina iz aktualnog ugovora, čak kad on i prestane vrijediti. Bio je to vrlo lukav pregovarački potez ruskog ministra, jer je tako odmah na početku pregovora spriječio moguće optužbe kako Rusija ucjenjuje Hrvatsku. S druge strane, uvjete gradnje plinovoda Južni tok Polančec je ocijenio kao iznimno nepovoljne za Hrvatsku, jer su Rusi tražili da vlasnički udjel bude raspoređen u omjeru 51:49 u korist Gazproma. Faktički to bi značilo da bi Hrvatska trebala snositi polovinu troškova gradnje 350 kilometara dugog plinovoda od granice sa Srbijom do granice sa Slovenijom, a da pritom ne bi imala gotovo nikakvih upravljačih prava. Također, pristankom na takav ugovor s Gazpromom, Hrvatska bi praktički ostala bez financijskih i infrastrukturnih resursa, ali i prave potrebe da sudjeluje u projektu Nabucco, plinovodu koji favoriziraju države Europske unije i SAD, a koji bi preko Turske u Europu trebao dopremati plin iz područja Kaspijskog jezera te tako smanjiti europsku ovi- vanjss dfsdva snost o ruskom plinu. S obzirom na to da je Rusija proteklih godina bila vrlo aktivna u razvoju projekta Južni tok, velike europske države u posljednjih godinu dana ulažu iznimne napore u pokušaje da ubrzaju razvoj projekta Nabucco.

U takvim okolnostima Polančec je odlučio nastaviti s pregovorima i pokušati ublažiti ruske zahtjeve. Ipak, danas se pokazuje kako je takva strategija bila pogrešna. Naime, svjesni da Hrvatska nema puno vremena da riješi svoje probleme s dobavom plina i da je svaka hladnija zima potencijalna opasnost za energetski sustav u zemlji, ruski čelnici su dodatno povećali svoje zahtjeve. Zbog toga danas Rusi sve direktnije traže odustajanje od projekta gradnje Terminala za ukapljeni plin (LNG) u Omišlju. Takav zahtjev, iako za Hrvatsku iznimno neugodan, u kontekstu šire ruske energetske strategije vrlo je razumljiv. LNG terminali gotovo su jedini alternativni pravci za dobavu plina kojima raspolažu europske države, jer se putem njih u Europu brodovima doprema plin iz sjeverne Afrike, Bliskog istoka i Azije. Godinama je Rusija koristila svoj utjecaj kako bi, što je više moguće, usporila razvoj takvih objekata. Posljedica toga je bila da je Rusija proizvodila tek zanemarive količine LNG-a. U međuvremenu se ruska strategija promijenila, pod utjecajem snažnog razvoja globalnog tržišta ukapljenog plina. Predviđa se da bi već u idućih nekoliko godina taj segment tržišta mogao iznositi trećinu ukupne svjetske trgovine plinom. Zato je i Rusija prije nekoliko godina započela jak investicijski ciklus s ciljem da značajno poveća svoje kapacitete za proizvodnju i transport LNG-a. Pokrenuta je gradnja flote specijaliziranih brodova, a o tome da se radi o starteški važnom poslu svjedoči činjenica da cijelim projektom upravlja tvrtka Sovkomflot, čiji je čelni čovjek Igor Šuvalov, jedan od ključnih savjetnika Vladimira Putina. Nadalje, Gazprom je počeo s razvojem proizvodnje ukapljenog plina na golemom nalazištu Štokman, lociranom u Barentsovu moru, ukupnog kapaciteta oko 3,7 bilijuna prostornih metara plina.

Velik dio tamošnje proizvodnje namijenjen je europskom tržištu, pa je lako zaključiti kako Gazpromu nije u interesu da konkurentske kompanije ondje razvijaju LNG terminale i tako zatvaraju tržište za njihov plin. Upravo takav je projekt u Omišlju, gdje glavnu ulogu igraju velike europske energetske kompanije OMV, RWE, E.ON Ruhrgas i Total, uz sudjelovanje konzorcija hrvatskih tvrtki i udjela slovenskog Geoplina. Gradnja tog objekta značajna je za Hrvatsku jer bi bio stvoren novi, alternativni dobavni pravac za plin, osigurana sigurnost opskrbe, a samim time i smanjena ovisnost o Rusiji. Takav scenarij ne odgovara Rusiji, no uspije li njihov državni vrh u namjeri da spriječi gradnju terminala, glavnu odgovornost za to snosit će hrvatska vlada. Da je Vlada pokazala više odlučnosti u donošenju važnih odluka, cijeli projekt bi već bio u fazi realizacije, a Rusi ne bi imali mogućnost da traže njegovo ukidanje. Hrvatska vlada prvo je potrošila više od godinu dana na pregovore sa stranim partnerima u kojima je tražila da se udjel hrvatskih kompanija poveća s 12,5 na 25 posto. Ipak, kada je tom zahtjevu udovoljeno, Vlada u sljedeće dvije godine nije uspjela odlučiti među kojim će hrvatskim tvrtkama i u kojem omjeru taj udjel biti podijeljen. U domaćim medijima više se puta spekuliralo kako hrvatske kompanije predodređene za sudjelovanje u projektu, Ina HEP i Plinacro, u ovom trenutku jednostavno ne mogu prikupiti 250 milijuna eura za svoj dio troškova gradnje terminala.

U tom kontekstu, u javnosti su se pojavile informacije kako strane kompanije razmišljaju o odustajanju od projekta, ali su demantirane. Poznavatelji situacije u europskim energetskim krugovima tvrde kako OMV, E.ON, RWE i Total u ovom trenutku još uvijek ne razmišljaju o izlasku iz projekta, i to prije svega zato što neke od njih uživaju jaku političku podršku u svojim matičnim državama. Među čelnicima velikih europskih država posljednijih godinu dana, nakon velike plinske krize izazvane ukrajinskom blokadom opskrbnih plinovoda za Europu, vlada uvjerenje kako je potrebno stvoriti što je više moguće alternativnih dobavnih pravaca. Također, europski čelnici svjesni su kako će energetska ovisnost o Rusiji dugoročno rezultirati značajnim porastom utjecaja ruske politike u Europi. Gradnja Terminala u Omišlju zadovoljava oba cilja, omogućuje novi dobavni pravac, te smanjuje utjecaj Rusije u Hrvatskoj, državi koja će uskoro biti članica Europske unije. Zato i ne začuđuje što čelni ljudi velikih europskih država daju čvrstu podršku gradnji LNG terminala na Krku. Poznavatelji prilika u hrvatskom energetskom sektoru smatraju kako je upravo to glavni razlog zbog čega je Robert Ježić proglašen njemačkim počasnim konzulom u Hrvatskoj. Ježića se smatra glavnim zagovornikom gradnje LNG terminala u Omišlju na Krku, a njegova podrška tom projektu temelji se na poslovnom interesu. Terminal bi se trebao graditi na zemljištu njegove Dina Petrokemije u Omišlju. Osim odštete za zemlju, gradnjom LNG terminala Ježić bi osigurao dugoročnu isplativost svoje proizvodnje u Dini, gdje se plin koristi kao osnovna sirovina. Zbog toga je za njega taj objekt od ključne važnosti, a u stručnim krugovima vlada mišljenje kako je upravo Ježić kroz svoje iznimno bliske odnose s bivšim premijerom Sanaderom osigurao da Vlada na posljednjoj sjednici pod njegovim predsjedanjem donese odluku o utvrđivanju interesa Republike Hrvatske za izgradnju terminala za ukapljeni prirodni plin – Krk, formalno važan dokument u procesu realizacije projekta.

U tom kontekstu čini se kako je Ježić prepoznat kao jak zaštitnik interesa njemačkih energetskih kompanija u Hrvatskoj. No ta uloga faktički ga u ovom trenutku čini i glavnim protivnikom ruskih energetskih interesa. Njegov utjecaj u idućem bi se razdoblju mogao pokazati kao još jedno opterećenje za hrvatsku vladu koja će, ako želi osigurati dugoročnu energetsku stabilnost Hrvatske, sljedećih mjeseci morati donijeti cijeli niz vrlo teških odluka.