Nacional otkriva zašto novi zakon kojim premijer Andrej Plenković na silu želi spriječiti objavljivanje tajnih transkripata iz USKOK-ovih istraga čiji su protagonisti uglavnom njegovi korumpirani ministri, neće imati učinka na novinarsku praksu i informiranje javnosti

Lex AP“, izmjene Kaznenog zakona kojima Vlada Andreja Plenkovića namjerava uvesti novo kazneno djelo odavanja informacija iz istraga i kažnjavati ga kaznom do tri godine zatvora, u obliku u kojemu su predložene potpuno su besmislene i teško će biti provedive. One u ovom trenutku s jedne strane dokazuju da je uoči parlamentarnih izbora Plenković pribjegao totalitarnim metodama pokušaja ušutkavanja medija i javnosti te prikrivanja afera u koje su duboko umočeni dužnosnici njegove vlade i HDZ-a, a s druge strane su pokazale potpuni amaterizam čak i u njihovu osnovnom poslu, pisanju i predlaganju zakona.

Ovako je jedan vrlo visoki pravosudni dužnosnik za Nacional sažeo situaciju oko jednog od najskandaloznijih poteza u Plenkovićevom sedmogodišnjem premijerskom mandatu, famoznog „lex AP-a“ na kojemu ovaj ustrajava unatoč snažnom protivljenju najvećeg dijela javnosti, sudačke i odvjetničke struke, civilnog sektora i medijskih organizacija poput Hrvatskog novinarskog društva, a po neslužbenim informacijama čak i dijela Ministarstva pravosuđa koje figurira kao formalni predlagač. Drugi Nacionalov sugovornik, također iz pravosudnih krugova, upozorava na jedan znakoviti podatak: praktički jedina institucija koja se formalno ili barem neslužbeno nije izjasnila o izmjenama Kaznenog zakona, ključnog upravo za njen rad, jest Državno odvjetništvo – a to iznova dokazuje duboku nekritičku povezanost te institucije s Plenkovićevom vladom.

„Kolokvijalno rečeno, Državno odvjetništvo i Ministarstvo pravosuđa su ‘u krevetu’. Ministarstvo je glavnoj državnoj odvjetnici Zlati Hrvoj-Šipek napravilo uslugu kada je pokrenulo postupak protiv vozača bivše šefice USKOK-a Vanje Marušić, što je poslužilo kao povod za njenu smjenu i kasnije se pokazalo kao u najmanju ruku dvojben potez. Ona je uzvratila uslugu tako što je Državno odvjetništvo pokušalo proglasiti nedavni štrajk pravosudnih službenika nezakonitim, a čak i nakon suprotne odluke sudova na tome je inzistiralo i uložilo žalbu. Sada jednaku suradnju viđamo i oko izmjena Kaznenog zakona“, rekao je ovaj sugovornik Nacionala.

Curenje informacija iz istraga do prošle godine uglavnom je bilo alat kojim su se služili DORH i policija, koji su u odabrane medije selektivno puštali informacije uglavnom kako bi diskreditirali osumnjičenike i optuženike, odnosno, kako bi javnosti predstavili razmjere otkrivenog kriminala. Premda je odavanje informacija iz istraga formalno nekažnjivo – jer je sama faza istrage prije nekoliko godina umjesto „tajnom“ označena kao „nejavna“ – cijelo vrijeme postojala je mogućnost da institucije pokrenu svoje interne procedure, otkriju tko je odgovoran za odavanje informacija i protiv tih osoba otvore disciplinske postupke. Koliko je poznato, to se nikada nije dogodilo pa je zaključak da je upravo DORH bio najveći korisnik curenja informacija iz istraga u upućenoj javnosti bio opće mjesto. No situacija se promijenila kada su otkriveni detalji u aferama donedavnih Plenkovićevih bliskih suradnica Gabrijele Žalac i Josipe Rimac.

Iako je Ministarstvo pravosuđa i uprave na čelu s Ivanom Malenicom formalni predlagatelj izmjena Kaznenog zakona kojima bi se kriminaliziralo curenje informacija, po neslužbenim informacijama takvom zakonskom prijedlogu protivi se čak i dio službenika u tom ministarstvu. FOTO: Jurica Galoic/PIXSELL

„Činjenica je da u predloženom članku 307a ne stoji uobičajena formulacija da se kazneno djelo neće smatrati počinjenim ako je to učinjeno u javnom interesu, što samo po sebi dokazuje da je namjera Vlade stvoriti problem i eventualnim zviždačima unutar institucija, ali i novinarima i medijima koji se neće moći pozvati na tu odredbu. No s druge strane, fraza ‘u javnom interesu’ spominje se u istom tom zakonu na čak sedam mjesta, pa tako i kod kaznenog djela neovlaštenog snimanja, otkrivanja profesionalne tajne, uvrede, odavanja poslovne tajne i odavanja službene tajne. Dakle, u svakom od tih slučajeva postoji mogućnost pozivanja na javni interes i nema sumnje da bi se – kada bi se po Plenkovićevom novom zakonu nekakav postupak i pokrenuo – optuženik za curenje informacija također mogao na njega pozvati. I da bi u svakom pojedinačnom postupku suci to morali tumačiti pojedinačno, a da bi više instance na koncu dale za pravo zviždačima ili novinarima. Problem s Plenkovićevim zakonom stoga nije samo činjenica da je antidemokratski, nego i da je amaterski“, zaključio je Nacionalov sugovornik.

Upravo Nacional je, naime, tijekom protekle godine u više navrata objavio transkripte tajno snimljenih razgovora u kojima je razotkriven golemi sustav stranačkog kadroviranja, pogodovanja i namještanja poslova, pa i najočitijeg kriminala velikog broja dužnosnika Vlade i HDZ-a, a u istim dokumentima prvi put je spomenuta osoba „AP“ te se iz konteksta nedvojbeno može zaključiti da se radi upravo o Andreju Plenkoviću. On sam na to je reagirao krajnje nervozno, a kada je prije dva tjedna Nacional otkrio da su u tajno prikupljenim materijalima USKOK-a zabilježeni i razgovori dviju državnih činovnica koji upućuju na zaključak da je premijerova supruga intervenirala za zapošljavanje jedne osobe, iznenada je sazvao konferenciju za novinare i dao do znanja da mijenja Kazneni zakon kako bi spriječio da mu objave informacija iz istraga čine političku štetu.

„Ne želimo da neki od aktera koji dođu u posjed fragmenata iz hrpe materijala, iz tajnih mjera ili mobitela, dilaju informacijama i tako kreiraju političko ozračje. Zašto bismo dopuštali da nerelevantne stvari iz hrpe dokumenata nekontrolirano cirkuliraju u javnosti? Želimo zaštititi prava okrivljenika, ali i druge ljude koji su se našli u takvoj situaciji bez da su počinili kaznena djela“, izjavio je Plenković na spomenutoj konferenciji za novinare. Cinici će reći da je pod „drugim ljudima“ mislio na osobu s inicijalima AP, a eventualno i na svoju suprugu koja se upravo tog dana našla na naslovnici Nacionala.

„Plenković uoči izbora pokušava prigušiti javnost i nezavisne medije, a Državno odvjetništvo u tome mu pruža asistenciju, dijelom i zato što oni zapravo imaju jednak interes. Nedavno je sudskim putem utvrđeno da su tajno snimljeni materijali u postupcima protiv Žalac i Rimac zakoniti dokazi koji se mogu koristiti na sudu, a to uključuje i podatke s mobitela bivšeg predsjednika Uprave Hrvatskih šuma Krunoslava Jakupčića u kojemu se nalazi pravo blago za neovisne istražitelje i na osnovu čega je otvoren put za procesuiranje niza Plenkovićevih bliskih suradnika. I samom Državnom odvjetništvu više bi odgovaralo da to nije objavljeno i da sada ne mora objašnjavati zašto ne radi svoj posao, pa je i zato vrlo promućurno i licemjerno prešutjelo krajnje skandalozan pokušaj izmjene Kaznenog zakona. To mu naprosto odgovara“, objasnio je jedan od Nacionalovih sugovornika.

Jedina institucija koja se ni formalno ni neslužbeno nije izjasnila o izmjenama Kaznenog zakona jest DORH na čelu sa Zlatom Hrvoj-Šipek koja se zbog ‘afere vozač’ riješila bivše šefice USKOK-a Vanje Marušić. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Sama Vlada – od Plenkovića do njegova ministra pravosuđa Ivana Malenice – pritom cinično naglašava da izmjene zakona nisu usmjerene prema medijima, nego svim ostalim sudionicima u postupku poput policajaca, odvjetnika, svjedoka, vještaka ili prevoditelja. Takve tvrdnje efektno je demontirao utjecajni sudac vrhovnog suda Damir Kos, koji je javnost upozorio da se radi o neistinama i da je sasvim realna mogućnost da novinari i mediji budu proglašeni sudionicima ili barem poticateljima u počinjenju novog kaznenog djela. On je to ocijenio kao „apsolutni napad na medije i pokušaj ograničavanja njihova rada“.

„Ovo je jedna u nizu zakonskih odredbi kojima Vlada forsira nešto što u nekom trenutku ne može sama riješiti. Mislim da je dobar dio tih zakonskih odredbi promašen te da je ovo jedan od primjera lošeg pisanja zakona“, kazao je Kos i pojasnio da u predloženom kaznenom djelu nije propisano da su novinari izrijekom isključeni iz mogućnosti odgovornosti za kazneno djelo otkrivanja sadržaja izvidne ili dokazne radnje. „Dovoljno je da pitaju tužitelja, branitelja ili osumnjičenika o nekom detalju istrage pa da budu proglašeni, ako ništa drugo, poticateljima na kazneno djelo“, eksplicitno je kazao ovaj sudac Vrhovnog suda koji je protumačio da se država „digla na noge nakon što se u prepisci Josipe Rimac i Gabrijele Žalac pojavila osoba AP, što koincidira s inicijalima premijera“.

‘Kad se govori o državnim dužnosnicima, oni notorno imaju smanjen prag zaštite svoje osobnosti. Javnost mora znati tko su i što su kako bi se mogla opredijeliti na izborima’, rekao je sudac Damir Kos. FOTO: Goran Kovacic/PIXSELL

„Kad se govori o curenju informacija, to nije od pamtivijeka prisutno na ovim prostorima. Sudovi su bili dosta kruti. Mislim da javnost mora znati što se događa u sudskim postupcima i da sud mora biti transparentan kako bi se dobio pravi odraz onoga što se događa na sudu (…) Kad se govori o visokim državnim dužnosnicima ili dužnosnicima lokalne vlasti, oni notorno imaju smanjen prag zaštite svoje osobnosti. Javnost mora znati tko su i što su kako bi se mogla opredijeliti na izborima koji slijede. Prešućivanje njihovih eventualnih nepodopština ili nečega gdje im se netko obraća, a ne reagiraju pred institucijama države s prezentacijom onoga što se od njih traži, apsolutno je negativno“, kazao je Kos u svojim istupima, razornima za premijera Plenkovića i njegovu vladu.

Još razornijom mogla bi se pokazati konkretna pravna analiza predloženih izmjena Kaznenog zakona i uvođenja novog kaznenog djela odavanja informacija iz izvida i istraga, budući da je više pravnih stručnjaka za Nacional pojasnilo da se, po svemu sudeći, radi o besmislenom i krajnje amaterskom zahvatu u najvažniji zakon koji se odnosi na kazneni postupak i kompletan pravosudni sustav. Jedan od njih smatra kako je i iz toga vidljivo da se radi o pokušaju predizbornog zastrašivanja javnosti, zviždača i medija te da bi ova verzija Kaznenog zakona kasnije svakako mogla pasti na Ustavnom sudu ili Europskom sudu za ljudska prava.