Premijer Andrej Plenković oteže s odlukom hoće li signalizirati saborskim zastupnicima HDZ-a da podrže Radovana Dobronića za predsjednika Vrhovnog suda, s obzirom na to da želi to imenovanje povezati s popunjavanjem upražnjenih pozicija u hrvatskoj diplomaciji kako bi potencijalno politički profitirao u pregovorima s predsjednikom Zoranom Milanovićem koje s njime o tome mora voditi.

To je Nacionalu otkrio izvor s neposrednim saznanjima o tim zbivanjima, koji navodi da takvo uvjerenje postoji u Uredu predsjednika Zorana Milanovića. Ako bi bilo tako, moglo bi se tvrditi da premijer Plenković pokušava trgovati utjecajem. Ono što se u kolokvijalnom jeziku i svakodnevnom životu doživljava kao kazneno djelo, u političkoj sferi svakako je skandalozno, ali za hrvatske prilike, naročito na desnoj političkoj sceni, gotovo je uobičajeno ponašanje koje se definira kao klasična politička trgovina.

Nacional je od visokog diplomatskog izvora bliskog vrhu HDZ-a, kojeg je suočio s tim navodima, dobio znatno blažu kvalifikaciju tih zbivanja. Taj izvor o tomu je za Nacional rekao sljedeće:

„Ne bih išao toliko daleko i povezivao ta dva procesa. Pregovori o popunjavanju diplomatskih kvota su započeli, ali oni neće biti brzo riješeni. Bit će to dugi i postupni pregovori.“

Taj proces traje već mjesecima zato što predsjednik Zoran Milanović insistira na tome da se kvota otvorenih diplomatskih pozicija popuni potpuno ravnopravno, doslovno podijeli popola, dok premijer Plenković nastoji kao prihvaćenu poziciju progurati realnost iz nekih bivših vremena, među ostalim, kada je tu funkciju obnašala njegova stranačka kolegica Kolinda Grabar-Kitarović pa je tada Ured predsjednika Vlade određivao veliku većinu tih pozicija i ostavljao Uredu predsjednice tek manji dio te kvote. Ali taj omjer nigdje nije izričito propisan pa se sada javljaju razilaženja između dvojice vodećih ljudi u državi i oko te teme.

Izvor blizak diplomatskom miljeu, koji navodi da Plenković uvjetuje podršku Radovanu Dobroniću listom svojih diplomatskih rješenja koju nastoji progurati Milanoviću, smatra da Plenkovićev ego naprosto ne bi mogao podnijeti popuštanje Milanoviću oko spomenutih tema.

S druge strane, izvor blizak Plenkoviću tvrdi da se rješenje obiju situacija sigurno neće dogoditi istovremeno. On o izboru predsjednika Vrhovnog suda kaže:

„Nema idealnog kandidata za tu funkciju. Odluka još nije donesena, ali sve je još otvoreno. I na nju se neće još tako dugo čekati.“

Nacional je iz sudskog miljea upućenog u promišljanja Radovana Dobronića doznao što on sam misli da je u njegovu izlaganju u Saboru moglo pridonijeti Plenkovićevu otezanju odluke o tom pitanju.

Predsjednik Zoran Milanović prošle subote se iz Varaždina osvrnuo na još uvijek neizvjesnu situaciju oko izbora predsjednika Vrhovnog suda. Odgovarajući na novinarsko pitanje o izgledima suca Radovana Dobronića kao svog kandidata za čelnu osobu sudbene vlasti u Hrvatskoj, Milanović je samo kratko odgovorio:

„HDZ se još nije izjasnio o sucu Dobroniću zato što je dobar. Neću im dolijevati ulje na vatru. Mislim da su stvari jasne.“ Koliko su „stvari jasne“, međutim, još uvijek je teško procijeniti. Ključevi raspleta te krize u hrvatskom pravosuđu u rukama su premijera Andreja Plenkovića. On kao predsjednik HDZ-a kontrolira saborsku većinu, pa onda i mogućnost da Sabor potvrdi Radovana Dobronića, odnosno, izglasa ga za predsjednika Vrhovnog suda. Premijer Plenković još uvijek odlaže odgovor na to važno pitanje.

Po svemu sudeći, to je i zato što je sudac Dobronić imao dobar četverosatni nastup pred članovima saborskog Odbora za pravosuđe, kao i cjelokupnom hrvatskom javnošću u direktnom prijenosu na dvjema televizijama: na Četvrtom programu HTV-a i regionalnoj televiziji N1. Isto tako, sudac Dobronić ima potporu javnosti zbog činjenice da je sredinom 2013. godine kao sudac Trgovačkog suda u Zagrebu donio kolektivnu presudu protiv osam banaka zbog nepoštenih kredita u švicarskim francima. Zbog toga u HDZ-u i postoji dvojba oko njegova izbora iako ni jedno pitanje zastupnika na saborskom Odboru za pravosuđe nije ostalo bez Dobronićeva kvalificiranog odgovora.

Nije se libio otvoreno govoriti i o prikrivenom stegovnom postupku koji protiv njega vodi Državno sudbeno vijeće, a da on o tome nije imao pojma sve dok nije postao Milanovićev kandidat za čelnu osobu sudbene vlasti. Prema ocjeni koju je Dobronić iznio i pred saborskim Odborom za pravosuđe, to postupanje DSV-a nije u skladu s europskom pravnom stečevinom. Zašto? Zato što DSV, smatra Dobronić, „u stegovnim postupcima nikada ne analizira niti poziva suce na odgovornost kada napišu potpune besmislice u svojim presudama“. Sve vrijeme natjeravaju pojedine suce na tu godišnju normu rješavanja predmeta, koju on nije ostvario prije dvije godine, u 2019. godini. To je formalno u skladu sa Zakonom o sudovima, ali hrvatski Zakon o sudovima i Zakon o DSV-u, kako je objasnio Dobronić, suprotni su duhu i pravu Europske unije. U Europskoj uniji broj realiziranih sudskih predmeta kao norma jednostavno ne postoji.

Nakon javne izjave suca Ivana Turudića, koji se začudio „kako može uopće postojati sudac bez norme“, Dobronić je u svom nastupu pred saborskim Odborom ovako branio svoj stav: „Postavlja se pitanje: je li u Hrvatskoj unutar sudačkog korpusa jasno što to znači biti sudac u sudbenoj vlasti?“ Po njemu, poanta je u tome da sudac ne treba imati normu, ali zato ima odgovornost. Ukratko, ako nema odgovornosti, onda uopće nije trebao postati sudac.

„Ako sudac ima odgovornost, ne treba mu norma, jer on će onda sam sebe motivirati da riješi situaciju kad se pred njim pojave životni ili pravni problemi. To je ispravno s pravne, društvene i moralne strane i nikakva druga motivacija njemu nije potrebna“, uvjeren je Dobronić. U tom se slučaju ne bi svake godine proizvodilo novih tisuću sudskih predmeta. Tako se, smatra, stvaraju uređeni pravni sustav i poredak, a u takvom uređenom pravnom sustavu ne ukrcava se toliki broj sudskih predmeta kao u Hrvatskoj.

Dobronić se na sjednici saborskog Odbora pokušao i udaljiti od svođenja tog problema samo na Hrvatsku, pa je napravio usporedbu između Njemačke i Italije: „Tamo gdje je društvo organizirano i odgovorno, ne stvara takve konflikte u smislu stvaranja budućih sudskih sporova i nagomilavanja sudskih predmeta. U Njemačkoj nije bilo valutnih klauzula vezanih za švicarski franak pa o tom slučaju imaju nula predmeta. U maloj Hrvatskoj već sada imamo 40.000 do 50.000 takvih predmeta, a bit će ih još. Ti predmeti nisu riješeni ne zato što su hrvatski suci slabo radili, nego zato što su dobili jedan sistemski problem. S tim problemom dobili su odmah 40.000 do 50.000 novih predmeta. Njemački suci nemaju taj sistemski problem jer su njemačke banke prema svojim građanima odgovorne i ne pada im na pamet Nijemcima ponuditi kredite s valutnom klauzulom.“

‘HDZ se još nije izjasnio o sucu Dobroniću zato što je dobar. Neću im dolijevati ulje na vatru. Mislim da su stvari jasne’, izjavio je prošloga vikenda predsjednik Zoran Milanović. FOTO: Srecko Niketic/PIXSELL

Ali Dobronić je naveo i primjer dviju njemačkih banaka koje nisu htjele biti jednako tako odgovorne i prema građanima Poljske, pa su Poljacima ponudile kredite u švicarskim francima. Zato sada i poljski suci pred sobom imaju takve predmete i moraju se s njima mučiti.

„Među starim članicama Europske unije najviše sudskih predmeta ima Italija, a to je rezultat mentaliteta i povijesnih okolnosti, pa Italija još ne funkcionira kao sjeverne europske zemlje. U Italiji država malo vara građane pa građani malo varaju državu. Zato se predmeti na talijanskim sudovima jako gomilaju. Ali u Italiji ne optužuju suce da je to rezultat njihova nerada. Talijani to pokušavaju sada riješiti, ali to im ide postupno i činjenica je da ide sporo“, objasnio je talijanski problem Dobronić u svom četverosatnom nastupu pred zastupnicima i vanjskim članovima saborskog Odbora za pravosuđe.

Po njemu, okriviti suce da su odgovorni za novih milijun predmeta svake godine, pogrešna je dijagnoza. Taj svoj stav obrazložio je ovako:

„Ako se tako nastavi samo naganjanjem sudaca da ispune normu, onda se taj problem nikada neće riješiti jer nemamo pravu terapiju, a dobre terapije nema bez prave dijagnoze. Brzina rada sudaca u rješavanju sudskih predmeta u ukupnoj masi utječe samo jedan, tri, najviše do pet posto. U Hrvatskoj se samo suce Vrhovnog suda tretira kao prave suce pa oni nemaju norme. Svi ispod njih ispada da nisu u istom statusu sudaca, nego su pravosudni činovnici koji, eto, moraju ispuniti normu. Nigdje drugdje u Europi nema takve statusne razlike između sudaca Vrhovnog i sudaca osnovnih i ostalih sudova. U svim ostalim europskim državama svi su oni suci bez ikakve norme.“

O čemu se radilo u slučaju njegove neispunjene norme, pokušao je objasniti i na sudskom predmetu povezanom s Agrokorovim mjenicama vrijednom 80 milijuna eura, koji je rješavao. Donio je presudu na temelju odricanja jer su tužitelji odustali od tužbe. Zašto su tužitelji odustali? Dobronić je uvjerio stranku u sporu da budu li inzistirali na tužbi i naplati tog iznosa, i protiv njih može biti podignuta tužba zbog kaznene odgovornosti. Tada je, na svoje iznenađenje, otkrio da su ocjenjivači tu njegovu presudu ocijenili, prema postojećoj metodologiji, kao obično procesno rješenje za koje je sucu potrebno najviše 10 do 15 minuta da ga napiše. U jednom od svojih prijašnjih razgovora za Nacional objasnio je da je ostao među rijetkim sucima koji su se nastavili baviti isključivo parničnim postupcima pa ne pišu pravosudna rješenja kojima se obično lakše nabija sudačka norma. On se jednostavno odbio baviti takvim činovničkim poslom.

Kroz izlaganje pred saborskim Odborom o tom konkretnom slučaju Agrokorovih mjenica, otkrio je i način poslovanja nekadašnje najveće hrvatske kompanije. Bila je riječ o korištenju pravnih osoba, odnosno faktoring društava, „u zloj vjeri“ s ciljem izbjegavanja određenih propisa i obveza. „Zlouporabu su počinili osnivači tih pravnih osoba, a to u bile austrijske banke osnivanjem faktoring društava. Kad su banke dobile zabranu od HNB-a da dalje kreditiraju pojedina društva u sastavu Agrokora zbog prevelike izloženosti, dosjetile su se kako zaobići tu zabranu, a da je formalno kao ne prekrše u bankarskom poslovanju. Nastavile su kreditirati Agrokor preko faktoring društva regresnim mjenicama, kršeći tako zabranu HNB-a. Sve je to ostalo bez reakcije države, a radilo se o nezakonitom kreditiranju pojedinih poduzeća u Agrokoru od nekoliko milijardi kuna“, strpljivo je objasnio sudac Dobronić članovima saborskog Odbora.

Po njemu, za to su bile odgovorne i sve hrvatske vlade. Naveo je i drugi primjer: „Što se događalo u proteklih 30 godina kada je postojala zabrana da stranci kupuju nekretnine prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, pa čak i nakon toga?“ upitao se Dobronić pred saborskim Odborom. I odgovorio na to pitanje: “Bogati stranci, kojekakvi tajkuni sa zapada i istoka, a s istoka je bilo najviše tajkuna iz Rusije, kršili su tu zabranu slično kao u slučaju nezakonitog kreditiranja pojedinih društava iz Agrokora. U Hrvatskoj su osnovali malo društvo s ograničenom odgovornošću i ulogom od 20.000 nominalnog kapitala, a onda su kupovali najljepše renesansne ljetnikovce i slične nekretnine na jadranskoj obali. Svih ovih godina u Hrvatskoj je vladalo uvjerenje da se tu ništa ne može napraviti.“

S takvim se pristupom, odnosno nečinjenjem, Dobronić ne slaže. „Ne da se ne može nego se mora nešto napraviti, a to može učiniti jedino vlada kao ovlašteni subjekt tako da podigne tužbe i traži likvidaciju tih društava. Kako konkretno to učiniti? Podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu, a kada presuda postane pravomoćna, ne samo da se to trgovačko društvo, koje su osnovali tajkuni iz inozemstva, briše iz registra trgovačkih društava, nego se tom društvu oduzima i sva imovina. Ta nekretnina prelazi u državno vlasništvo bez ikakve naknade, a kada se jednom to napravi, više nikome neće pasti na um da tako nešto radi“, uvjeren je sudac Dobronić. Kao primjer da je taj problem rješiv naveo je i jedan konkretan slučaj iz Švicarske: „U Švicarskoj isto postoji zabrana da stranci kupuju njihove nekretnine. Jedan se Nijemac dosjetio pa se udružio s dvojicom švicarskih državljana i preko osnovane firme kupio nekretninu. Sve su oduzeli toj firmi preko koje je Nijemac kupio nekretninu i prebacili je u vlasništvo švicarske države. Tako se to radi, a za to postoje zakonske pretpostavke i u Hrvatskoj. U Hrvatskoj nije bilo korištenja takvih ovlaštenja svih dosadašnjih vlada do danas.“

Podsjetio je da Zakon o trgovačkim društvima imamo u primjeni od 1995. godine, a 25 godina nijedna vlada nije smatrala potrebnim da takvu tužbu podnese i pokrene postupak protiv takvih lažnih poslovnih subjekata preko kojih su stranci kupovali nekretnine po Hrvatskoj. Po njemu, u Hrvatskoj postoji problem s primjenom onih propisa koji su već prihvaćeni kao pravni standard Europske unije. “Zakon o trgovačkim društvima imamo već četvrt stoljeća, isto kao i Nijemci, a da za to vrijeme taj vrlo važan pravni segment uopće nije profunkcionirao. Hoćemo li čekati još 50 godina da se netko toga sjeti? Ne funkcionira pravna logika. Ne razumije se taj mehanizam zaključivanja“, podsjetio je tako i na elemente koje je naznačio u svom programu rada kao potencijalni kandidat za predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske.

Sudac Radovan Dobronić uoči predstavljanja kandidature pred saborskim Odborom za pravosuđe, kojom prilikom ni jedno pitanje zastupnika saborskog odbora nije ostalo bez njegova odgovora. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

O toj temi na kraju je zaključio: „Već 25 godina misli se da kada neki tajkun osnuje društvo s ograničenom odgovornošću u Hrvatskoj, ne može se ništa napraviti. To je pogrešno. Kada se takav d.o.o. koristi samo zato da se kupi nekretnina, pa onda ništa ne radi, ne posluje, ništa ne proizvodi i ne daje nikakve usluge, ima pro forme jednog zaposlenog samo na papiru, znači da tu firmu koristi da bi se zaobišla zakonska zabrana. Takav d.o.o. je zapravo isto što i alat za krađu.“ Sve je to sudac Dobronić već napisao i u svojim presudama, ali ga se u hrvatskoj javnosti spominje najviše po jednoj, kolektivnoj presudi protiv osam banaka povodom tužbe udruge Potrošač zbog nepoštenih kredita u švicarskim francima. „Već 25 godina ono što radim odnosi se upravo na to pitanje kroz primjenu načela bona fides, postupanja ‘u dobroj vjeri’ nasuprot zlouporabama pravne osobnosti. Zato sam se i kandidirao za predsjednika Vrhovnog suda. Da pokušam to promijeniti u praksi“, rekao je Radovan Dobronić u jednom od svojih ranijih razgovora za Nacional. Nacional je s Radovanom Dobronićem već objavio dva velika intervjua, prvi još 2019. godine, ali ga je konzultirao i oko pravnih stajališta o pojedinim temama iz trgovačkog prava i ovršnih sudskih postupaka.

U nastupu pred saborskim Odborom Radovan Dobronić, koji je u Zagrebu završio Klasičnu gimnaziju, a potom diplomirao i magistrirao na Pravnom fakultetu te do 1993. godine radio kao pravnik u odjelu deviznog poslovanja Privredne banke Zagreb, naglasio je da suce u Hrvatskoj ne treba vrednovati po broju riješenih predmeta nego po kvaliteti njihovih napisanih presuda. U odvjetničkim krugovima bio je poznat po tome što je znao zakazivati sudska ročišta i u 8 sati ujutro i što se ljutio na stranke kad bi kasnile. Zanimljivo je pogledati i sadržaj njegove presude iz 2013. godine u kojoj je promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u švicarskim francima proglasio ništetnima i presudio protiv osam banaka u Hrvatskoj.

Evo što je, između ostalog, napisao u toj presudi od devedesetak stranica:

„Dok tužene banke drže da su ugovorne odredbe njihovih kreditnih ugovora, kojima se predmet i cijena određuju ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF i putem ugovaranja promjenjive kamatne stope, tako jasne, lako razumljive i uočljive da ih stoga na temelju čl. 99 Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. g. nije dopušteno ocjenjivati, što znači da bi i vođenje ovog postupka time bilo nepotrebno ili nedopušteno, ovaj sud smatra da se u konkretnom slučaju radi upravo o onome što navodi i engleski Vrhovni sud. Dakle, o tome da su banke u predugovornoj fazi /oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/ te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, stvorile zamku za potrošače, a oni su u nju upali vjerujući tuženim bankama i njihovim bilo skrivenim bilo izričitim porukama da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd. U stvarnosti, radilo se o klauzulama koje su toliko nepovoljne da je na njih trebalo ukazati potrošačima crvenom tintom na prvoj stranici ugovora s crvenom rukom koja upućuje na te onerozne klauzule, pa bi se tek tada načelno moglo govoriti o dovoljno jakom upozorenju / prevedena formulacija koju je engleski sudac Lord Denning izrekao u predmetu Spurling (J)Ltd v. Bradshaw /1956/ 2 All ER 121 riječima: ‘Some clauses would need to be printed in red ink on the face of the document with a red hand pointing to it before the notice could be held to be sufficient.’“

Kod kolektivne presude konzultirao je i sudsku praksu Australije, tradicionalnu praksu Francuske, potom pravni odjel Međunarodnog monetarnog fonda. Nitko prije njega nije primijetio da i moćne međunarodne institucije poput MMF-a i Svjetske banke uopće nisu bile na strani banaka, nego su bile na strani potrošača. Te međunarodne financijske institucije kao kreatori postojećeg fluktuirajućeg tečaja valuta, objašnjavao je Dobronić, vrlo su jasno napisale da su rizici kredita u švicarskim francima enormni. I Svjetska banka upozoravala je poslovne banke da ne šire masovno valutnu klauzulu u švicarskim francima. Pitali su ih zašto to rade i poručili da su prebacili cijeli rizik na potrošače, s posljedicom da građani neće moći uredno vraćati te kredite. Tako će i banke imati loše bilance. Po mišljenju tih međunarodnih financijskih institucija, to je i u bankarskom smislu bilo loše, rizično bankarsko poslovanje, naveo je u presudi Radovan Dobronić.

Zašto su se onda banke odlučile na to rizično poslovanje? Po Dobroniću, austrijske banke u Hrvatsku su došle s mehanizmom da kroz relativno kratko vrijeme od građana izvuku što veću dobit, a da ih nije zanimalo što će biti sa sudbinom tih njihovih banaka kćeri u Hrvatskoj. To je kratkoročna poslovna politika kojom se ide na stjecanje kratkoročne dobiti, a na dulje staze ni o čemu se ne razmišlja. Ako dođe do neprilika, onda će dugove ostaviti hrvatskoj državi i njenim građanima, da Hrvatska putem DAB-a, agencije za osiguranje štednih uloga građana, na svoj teret i vlastitu štetu rješava te probleme. Tako bi se hrvatski građani ponovo našli u situaciji da saniraju banke koje su nominalno u stranom vlasništvu. Već su jednom sanirali Zagrebačku i Privrednu banku prije no što su prodane Talijanima: UniCreditu i Intesi Sanpaolo. S takvom strukturom bankarstva Hrvatska ne može ići naprijed, uvjeren je Dobronić.

U bankarskom sektoru slično se događa i s ovim novim prekoračenjima na tekućim računima preko prešutnih minusa u kojima je zaglavilo više od 800.000 hrvatskih građana. Banke cijelo vrijeme traže opciju kako da izvuku što više dobiti iz Hrvatske. Radovan Dobronić je u jednom od svojih prethodnih razgovora ocijenio da se to više ne može tolerirati. Po njemu, treba osvijestiti da je to kontinuirani izvor problema, ali i ugrožavanje pravnog poretka Republike Hrvatske. Zbog toga je hrvatsko pravosuđe problematično i stranim investitorima pa izbjegavaju ulagati u Hrvatsku, a u relativnom postotku Hrvatska je time najteže pogođena u Europskoj uniji.

To su, prema tvrdnjama Nacionalovih izvora, ključne Dobronićeve teze zbog kojih Plenković oteže s davanjem naputka HDZ-ovim saborskim zastupnicima o tome trebaju li Dobronića podržati za predsjednika Vrhovnog suda.