Hrvatska diplomacija, zajedno s premijerom Andrejem Plenkovićem, čini štetu hrvatskim i europskim diplomatskim interesima, ali i povijesnoj istini, kada odbija prihvatiti prijedlog predsjednika Republike Zorana Milanovića da za hrvatskog veleposlanika u Francuskoj iznova imenuje uglednog zagrebačkog povjesničara Ivu Goldsteina koji je na toj dužnosti već bio od 2013. do 2017. godine. Nakon što je Nacional o tome već iscrpno pisao, potvrdilo se to još jednom proteklog tjedna, samo dan uoči komemoracije u povodu tridesete obljetnice okupacije Vukovara i nekoliko dana uoči dolaska francuskog predsjednika u posjet Hrvatskoj, kada je Goldstein, kao jedini potpisnik iz Hrvatske, sa skupinom uglednih francuskih i europskih intelektualaca u dnevniku Liberation objavio zahtjev predsjedniku Emmanuelu Macronu da ustroji povjerenstvo koje bi istražilo ulogu Francuske u ratovima devedesetih na području Jugoslavije.

Riječ je o važnoj inicijativi četrnaestoro uglednih francuskih intelektualaca, pretežito lijeve provenijencije koji žele da se temeljito razjasni sudjelovanje i uloga francuske vlasti, na čelu s izrazito prosrpski orijentiranim predsjednikom Françoisom Mitterrandom, u tragičnim zbivanjima devedesetih na području bivše Jugoslavije; nije tajna da je Mitterrand, katkad suzdržanije, ali često i posve otvoreno, umanjivao odgovornost Srbije za ratove u Hrvatskoj i BiH, otvarajući time diplomatski i politički prostor za nastavak agresije srpskih snaga najprije na Hrvatsku, a potom i na Bosnu i Hercegovinu. Činjenica da je ta skupina francuskih intelektualaca za potpis na svoje otvoreno pismo predsjedniku Emmanuelu Macronu pozvala samo dvojicu intelektualca iz cijele bivše Jugoslavije – Ivu Goldsteina iz Hrvatske i redatelja Danisa Tanovića iz Bosne i Hercegovine – svjedoči o važnosti koju francuska intelektualna javnost pridaje mišljenju te dvojice intelektualaca iz Hrvatske i BiH.

Objavljivanje toga pisma koincidiralo je sa dolaskom francuskog predsjednika u dvodnevni posjet Hrvatskoj. FOTO: Tomislav Krasnec/PIXSELL

Utoliko se inicijativa za povjerenstvom o ulozi Francuske u ratovima devedesetih pokazuje važnom i za hrvatske unutrašnjopolitičke odnose. Jer ako ministar vanjskih i europskih poslova u Plenkovićevoj vladi, Goran Grlić Radman, s onakvim prizemnim argumentima odbija mogućnost da Goldstein još jednom postane hrvatski veleposlanik u Parizu – tvrdnjom da je Goldstein pisao protiv Franje Tuđmana, o čemu je Nacional podrobno izvijestio – tada to govori o razmjerima nesnalaženja hrvatske diplomacije i ministra Gorana Grlića Radmana u hrvatsko-francuskim odnosima, ali i na široj europskoj intelektualnoj sceni. Jer ako se ima na umu da je inicijativa francuskih intelektualaca posve u skladu i s interesom Hrvatske da se razjasni uvelike nečasna uloga francuske vlasti devedesetih u odnosu prema hrvatskom ratu za samostalnost, tada je jasno da odbijanje hrvatskog ministra da veleposlanikom imenuje jedinog hrvatskog potpisnika te inicijative, nije drugo nego, blago rečeno, pokazatelj pomanjkanja volje Plenkovićeve vlade da se na važna diplomatska mjesta imenuju najbolji ljudi. Ništa manje neobična nije ni činjenica da su hrvatski mediji potpuno prešutjeli vijest o objavljivanju tog otvorenog pisma u Liberationu koju je prvi objavio nacional.hr: ako mediji u Hrvatskoj ne prepoznaju važnost takvog zahtjeva, pa još u tjednu uoči prvog dolaska francuskog predsjednika u Hrvatsku od osamostaljenja zemlje, to svjedoči o začuđujućem pomanjkanju interesa ovdašnje javnosti za istinu o diplomatskoj pozadini tragičnih događaja devedesetih u Hrvatskoj i BiH.

Nacional je Ivu Goldsteina zamolio da iznese svoje razloge i motive što je potpisao Inicijativu i da objasni okolnosti pod kojima je pozvan da je potpiše. Izražavajući zadovoljstvo što je dobio čast da bude jedinim potpisnikom iz Hrvatske, Goldstein je zahvalio na ponudi, rekavši kako ne želi javno komentirati temu koja se prije svega tiče francuske unutrašnje politike.

A ona se svodi uglavnom na to hoće li francuski predsjednik Emmanuel Macron priznati pogreške i prosrpsku pristranost svog prethodnika Francoisa Mitterranda i vlasti svoje zemlje tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji, kao što je priznao nečasnu ulogu Francuske tijekom genocida u Ruandi? Mogao bi ako prihvati Inicijativu sedamnaestoro europskih intelektualaca koju su pokrenuli otvorenim pismom objavljenim 17. studenoga u francuskom Liberationu, u povodu tridesete obljetnice okupacije Vukovara. Objavljivanje toga pisma koincidiralo je sa dolaskom francuskog predsjednika u dvodnevni posjet Hrvatskoj, pa je Nacional istražio političku pozadinu i motive te inicijative koja nosi naslov “Inicijativa za osnivanje istražne komisije povjesničara o ratovima u bivšoj Jugoslaviji”.

Ivo Goldstein jedini je hrvatski intelektualac kojeg je skupina uglednih francuskih i europskih kolega pozvala da potpiše pismo Macronu. FOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

“Dok se 18. studenoga Europa sprema obilježiti tridesetu godišnjicu pada Vukovara, a Francuska preuzeti predsjedanje Europskom unijom, neophodna je inicijativa da se odgovori na pitanja o ratu u bivšoj Jugoslaviji koja su još uvijek bez odgovora”, konstatiraju u pismu njegovi potpisnici, četrnaest francuskih javnih intelektualaca te po jedan iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Austrije. Vjerojatno najugledniji potpisnik Inicijative je francuski filozof Edgar Morin koji će u srpnju proslaviti stoti rođendan. Inicijativu su potpisali i profesori pariškog sveučilišta Pierre Bayard i Jean-Louis Fournel koji su uspostavili suradnju sa sarajevskim univerzitetom; spisateljica Hélène Cixous; francuski general i bivši zapovjednik UNPROFOR-a u BiH Jean Cot; liječnik i bivši predsjednik Liječnika bez granica Rony Brauman; vođa studentske pobune 1968. u Parizu i bivši zastupnik u Europskom parlamentu Daniel Cohn-Bendit; ugledni francuski liječnik François Crémieux; zastupnik u Europskom parlamentu Raphaël Glucksmann; novinarka i bivša glasnogovornica Haškog suda te autorica knjige o Srebrenici Florence Hartmann; bivši direktor te član uredništva časopisa Esprit Olivier Mongin i Joël Hubrecht; antropologinja i osnivačica Komiteta Vukovar-Sarajevo Véronique Nahoum-Grappe te počasna predsjednica pokreta Žene za mir Nanou Rousseau. Iz Hrvatske Inicijativu je potpisao povjesničar i bivši veleposlanik Hrvatske u Francuskoj Ivo Goldstein; iz Bosne i Hercegovine redatelj Oscarom nagrađenog ratnog filma “Ničija zemlja” Danis Tanović te iz Austrije bivši Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Wolfgang Petritsch.

Otvoreno pismo Inicijative objavljeno je na portalu uglednoga pariškog dnevnika Liberation 17. studenoga navečer, hotimično u povodu tridesete obljetnice pada Vukovara. Potpisnici se u svome pismu pozivaju na rezultate istražne komisije o ulozi Francuske u genocidu nad Tutsijima 1994. u Ruandi koju je osnovao Emmanuel Macron i koja je u ožujku ove godine podnijela opsežan izvještaj na oko tisuću stranica. Nalazi te komisije, napominju potpisnici Inicijative, “zaslužni su za konačni raskid s dugom tradicijom amnezije i negiranja koja je u slučaju Alžirskog rata bila vrlo štetna kako za uspostavljanje objektivne historije nacije, tako i za sliku o Francuskoj te njene odnose s drugim zemljama”. Nazivajući nalaze povjerenstva o Ruandi “napretkom”, potpisnici Inicijative ocjenjuju kako “on nije dovoljan”, pa podsjećaju kako “početkom devedesetih godina Francuska nije bila angažirana isključivo u Ruandi: bila je istovremeno angažirana i na Balkanu, razorenom ratovima između 1991. i 1995. nakon raspada bivše Jugoslavije. Francuska je platila visoku cijenu za taj angažman jer su od svih stranih sila u toj regiji njene trupe bile najteže pogođene”.

“Postoje, dakako, razlike između ovih dviju situacija: ratovi na području bivše Jugoslavije vodili su se u srcu Europe koja se upravo gradila na temeljima ljudskih prava i činilo se nezamislivim da će u trenutku potpisivanja Maastrichtskog sporazuma 1993. zločini takvih razmjera opet biti počinjeni nakon užasa Drugog svjetskog rata. Odatle možda i određeno negiranje ili indiferentnost koji su bili čak i izraženiji nego u slučaju Ruande, kao i oklijevanje da se nasilje koje su međunarodni sudovi za ratne zločine okarakterizirali kao zločine protiv čovječnosti i genocid nazove pravim imenom”, konstatiraju potpisnici u Inicijativi. Priznaju, također, goleme razlike u broju žrtava: dok je u Ruandi ubijeno između 800 tisuća i milijun ljudi, u cijeloj bivšoj Jugoslaviji ubijeno je, tvrde, oko dvjesto tisuća ljudi. ‘’No kvalifikacija zločina protiv čovječnosti ili genocida nije nešto što može ovisiti od kvantitativnih kriterija; u oba slučaja postojao je orkestrirani plan za istrebljenje jednog dijela stanovništva u ime etničkih kriterija’’.

Potpisnici Inicijative navode i “druge podudarnosti” angažmana Francuske u Ruandi i bivšoj Jugoslaviji. “Najprije je ista grupa političara tada bila na vlasti – u prvom redu predsjednik Republike François Mitterrand – i vodila francusku vanjsku politiku. O toj se politici ne može ozbiljno razmišljati kao o cjelini ako se ne uzme u obzir da je dovela do jednog od najvećih vojnih angažmana”. “Uostalom”, naglašavaju, “bez želje da prejudiciramo zaključke budućih istraga, politika vođena u bivšoj Jugoslaviji, po notornoj neefikasnosti misije održavanja mira, po popustljivosti jednog dijela vojne hijerarhije prema pojedinim nacionalistima te po prekršenim obećanjima civilnom stanovništvu, ostavlja ponekad dojam da je identična politici vođenoj u Ruandi”, navode potpisnici Inicijative i zaključuju: “Jedini način da se otklone sve sumnje jest da se postupi na isti način kao što se postupilo u slučaju Ruande, odnosno da se jednoj komisiji nezavisnih povjesničarki i povjesničara službeno povjeri zadatak da uz potpuno slobodan pristup arhivama utvrde što se dogodilo”.

Potpisnici podsjećaju da “za razliku od njenih dvoje saveznika, Velike Britanije i SAD-a, Francuska nije poduzela nikakve korake u vezi s otvaranjem svojih arhiva. Čini se da je sada pravi trenutak za osnivanje takve komisije jer su pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju nedavno okončani žalbeni postupci posljednjih optuženih i da je vrijeme, trideset godina nakon događaja i dok su još živi posljednji svjedoci, da povjesničari i povjesničarke nastave ondje gdje su pravnici stali. I dok se 18. studenoga Europa sprema obilježiti tridesetu godišnjicu pada Vukovara, a Francuska preuzeti predsjedanje Europskom unijom, nužna je inicijativa da se odgovori na pitanja o ovom europskom ratu koja su još uvijek bez odgovora. Stoga od predsjednika Republike Francuske tražimo da postupi na isti način kao što je učinio u vezi s genocidom nad Tutsijima te da formira sličnu istražnu komisiju u vezi s francuskom vanjskom politikom tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji’’, navode potpisnici Inicijative za osnivanje istražne komisije povjesničara o ratovima u bivšoj Jugoslaviji.

Emmanuel Macron poznat je kao odvažan političar, sklon preispitivanju francuske uloge u zločinima prošlih vremena. Snažno je odjeknuo njegov govor u srpnju 2017. kada je, u nazočnosti izraelskog premijera Benjamina Netanjahua, na Velodromu d’Hiver, mjestu s kojega su pariški Židovi deportirani u Auschwitz, priznao ulogu Francuske i Francuza u tom zločinu. ‘’Francuska je organizirala okupljanje, deportaciju i kasniju smrt za gotovo sve od 13.152 francuska Židova koji su 16. i 17. srpnja 1942. izvučeni iz svojih domova i dovedeni ovamo, na Vel d’Hiv, prije nego što su deportirani u Auschwitz. Među njima bilo je 4115 djece od dvije i šesnaest godina, kojima danas iskazujemo naročitu počast’’, kazao je tada Macron. ‘’Osuđujem sve trikove i finese onih koji danas tvrde da Vichy nije bila Francuska. Vichy, dakako, nije predstavljao sve francuske ljude, ali bila je to francuska vlada i uprava. Zločine 16. i 17. srpnja 1942. počinila je francuska policija, podređena vladi Pierrea Lavala, glavnom povjereniku za židovska pitanja Louisu Darquieru de Pellepoixu i prefektu Renéu Bousquetu. Nijedan Nijemac nije u tome sudjelovao”, priznao je Macron prije pet godina. U dugome, izrazito emotivnom govoru, nije oklijevao osuditi ni vlastite prethodnike, pa i one najuglednije: “Osuđujem praksu relativiziranja onih koji tvrde kako bi bilo dobro amnestirati Francusku od odgovornosti za Vel d’Hiv. To bi značilo slijediti generala De Gaullea i Françoisa Mitterranda koji o tome nikada nisu rekli niti riječ”.

U toj točki važnoga Macronova priznanja za francusku odgovornost u Holokaustu – spominjanju Françoisa Mitterranda – spaja se Macronova spremnost za suočavanjem njegove zemlje s teškim nasljeđem prošlosti i sa zahtjevom za raščišćavanjem uloge Francuske u ratovima na području bivše Jugoslavije: Macron je, naime, nakon govora na Vel d’Hivu potaknuo istraživanje uloge Mitterrandove administracije u još jednom strašnom ratu, onome u Ruandi 1994. Osnovao je povjerenstvo povjesničara koje je u ožujku ove godine podnijelo opsežan izvještaj i ustanovilo odgovornost Francuske za genocid Hutua nad Tutsijima u kojemu je, od travnja do srpnja 1994., ubijeno između osamsto tisuća i milijun ljudi. Nakon što je taj izvještaj objavljen, službeni je Pariz 7. travnja ove godine, na dan početka genocida, otvorio arhive tadašnjeg predsjednika Francoisa Mitterranda i premijera Edouarda Balladura, nakon što su povjesničari u izvještaju istakli da su Mitterrand i francuski generalštab zanemarivali upozorenja na opasnost od genocida. Dva tjedna nakon što su arhivi otvoreni, 27. svibnja ove godine, Macron je u glavnom gradu Ruande Kigaliju zatražio oprost. “Ponizno i s poštovanjem stojim uz vas danas. Stigao sam kako bih priznao našu odgovornost”, kazao je. „Francuska ima ulogu, povijesnu i političku odgovornost u Ruandi”. “Nije bila sudionik“ u ubojstvima, ali je “ostala uz genocidni režim“.

Na postignuća komisije za Ruandu, čija su otkrića dovela do Macronove isprike toj zemlji u svibnju ove godine, pozivaju se i potpisnici “Inicijative za osnivanjem istražne komisije povjesničara o ratovima u bivšoj Jugoslaviji”. Jedna od potpisnica Florence Hartmann, novinarka, bivša glasnogovornica Haškog suda i autorica knjige “Krv realpolitike – afera Srebrenica”, kazala je za Nacional kako uloga Francuske u ratovima devedesetih na području bivše Jugoslavije nije problematična kao što je bila u Ruandi, “ali postoje brojna neodgovorena pitanja”. Objašnjava kako u Francuskoj postoji “sistemski problem” nepostojanja mehanizma za istraživanja povijesnih arhiva o kontroverznim temama. “Premda sam Francuskinja, kada sam 2015. pisala knjigu o Srebrenici, nisam uspjela doći do francuskih arhivskih materijala. Radila sam na temelju anglosaksonskih arhiva koji su često dostupni čak i preko interneta. U Francuskoj je do arhiva vrlo teško doći. Ne postoji ni zakon o pravu na pristupu informacijama, kao što ne postoji ni mehanizam parlamentarne istrage, kakav poznaju anglosaksonske zemlje”, objasnila je za Nacional. “Moje je pitanje, na primjer, koja je uloga Francuske u tome što je međunarodna zajednica odustala od intervencije NATO-a nakon napada srpskih snaga na UN-ovu zaštićenu enklavu u Srebrenici?” kaže Florence Hartmann.

Nije to jedino kontroverzno pitanje o francuskoj ulozi u ratovima devedesetih. Jedna od svakako najbolje zapamćenih i nikad do kraja razjašnjenih kontroverzi bio je poznati dolazak francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda u Sarajevo 28. lipnja 1992. Taj posjet, tijekom kojeg se Mitterrand sastao čak i s Karadžićem i Mladićem, dio europske javnosti protumačio je kao otvaranje humanitarnog koridora Sarajevu, ali Sarajlije su itekako osjetili da su od takve “pomoći” dobili vrlo malo, ako išta. Hrvatski novinar Mirko Galić u to je vrijeme izvještavao o europskoj i francuskoj politici pa je dan prije Mitterrandova dolaska u Sarajevo bio u Lisabonu, gdje je Mitterrand sudjelovao na samitu tadašnje Europske zajednice. Mitterrandov odlazak u Sarajevo Galić, u izjavi za Nacional, opisuje kao “manipulaciju”. “Europska dvanaestorica, na prijedlog Italije, zaključili su da će deblokirati Sarajevo i silom ako treba. A potom je Mitterrand dan kasnije nenajavljeno otišao u Sarajevo, da tobože sam deblokira grad. Ali on ga je zapravo blokirao – opsada je, kao što znamo, trajala još gotovo četiri godine”, kaže Galić koji Mitterranda smatra “ambivalentnim i kontradiktornim političarom koji je radio na ujedinjenju Europe, ali se bojao ujedinjenja Njemačke”. “On je čak i sukobe u bivšoj Jugoslaviji promatrao kroz prizmu jačanja Njemačke u Europi pa je za Francusku tražio ravnotežu i pronašao je u Srbiji koja je baš u to vrijeme ušla u vjerojatno najlošiju fazu u svojoj povijesti”, kazao je Galić za Nacional. Zbog toga taj hrvatski novinarski veteran smatra kako “ima i smisla i razloga” da se osnuje komisija koja bi istražila francusku ulogu u ratovima devedesetih. Treba to učiniti, smatra Galić, kako bi se točno razjasnile uloge jer čak ni u tadašnjoj francuskoj vladi nije postojala suglasnost što i kako učiniti u slučaju ratova u bivšoj Jugoslaviji. Tadašnji francuski ministar Bernard Kouchner, primjerice, “spašavao je Dubrovnik, a iz Osijeka upozoravao da je riječ o agresiji jedne zemlje na drugu”. Mitterrand, pak, “s dosta je podcjenjivanja govorio o svemu tome, spominjući građanski, pa čak i plemenski rat”, podsjeća Galić.

Zahtjev skupine uglednih francuskih i europskih intelektualaca prema Macronu objavljen je u dnevniku Liberation. FOTO: Screenshot

“Deset dana poslije pada Vukovara, 29. studenoga 1991., Mitterrand je dao intervju njemačkom dnevniku Frankfurter Allgemeine Zeitung, u kojemu je iznio svoj načelni program, izjavivši kako su Hrvati u Drugom svjetskom ratu bili saveznici nacista, a Srbi na strani Francuske”, podsjeća Galić za Nacional. “To je bio povijesti falsifikat: niti je Srbija bila na strani saveznika, jer bi to značilo priznati tu ulogu Draži Mihailoviću, niti su svi Hrvati bili na strani nacista; naprotiv, imali su procentualno najveći pokret otpora u Europi. Ta sjećam se Sartreovih tekstova, u kojima je pisao kako bi Francuska, da je imala partizana kao što ih je imala Jugoslavija, sama bila oslobodila Europu”, kazao nam je Galić. Zato, smatra on, bilo bi dobro da francuski predsjednik osnuje vjerodostojnu i neovisnu komisiju povjesničara koji bi autonomno istražili događaje i “odvojili Francusku od prosrpskih skretanja koja su išla s Mitterrandom”. Jer, podsjeća, nije nipošto cijela Francuska slijedila Mitterrandovu politiku: intelektualci predvođeni Alainom Finkielkrautom i Pascalom Brucknerom angažirano su upozoravali i objašnjavali što se zapravo događa dok je, u pravno-političkoj sferi Robert Badinter, Mitterrandov prijatelj i politički saveznik, vodio važnu komisiju za granice u bivšoj Jugoslaviji koja je konstatirala kako su granice republika bivše Jugoslavije granice novih država. Tim je, naglašava Galić, Badinter, “taj veliki pravnik i humanist”, postao “jedan od najzaslužnijih za suvremenu povijest neovisne Hrvatske”. Pritom bivši dopisnik hrvatskih medija iz Pariza naglašava da nije nevažno što je Inicijativa za osnivanjem komisije objavljena upravo u Liberationu: taj dnevnik “ima sve zasluge te moralnu i profesionalnu vjerodostojnost da postavi to pitanje”. “Liberation je cijelo vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji pisao s razumijevanjem i poznavanjem onoga što se događa i time je stekao ugled moralne okosnice. Kvalitetno je pisao i Le Monde, ali Liberation naročito”, podsjetio je Galić za Nacional.

Florence Hartmann ne želi procjenjivati hoće li Macron prihvatiti Inicijativu i osnovati komisiju. “Ne znam”, kaže za Nacional. “U slučaju Ruande i ranije Alžira postojali su snažni interesi: pritisak obiju država na Francusku, čak toliko da su bili prekinuti i diplomatski odnosi, ali i javnosti iz tih triju zemalja. Postoje, naravno, i gospodarski interesi. U svemu tome postignuta je neka vrsta kompromisa: u slučaju Ruande nije postignuto sve što je htjela ta država koja je na kraju napravila i svoj posebni izvještaj, ali je svakako učinjeno više od onoga što je u početku htjela Francuska. Jer u Francuskoj se dotad tvrdilo da lažu svi koji imaju problem s ulogom zemlje u genocidu. U slučaju bivše Jugoslavije takve vrste interesa nema jer je riječ o drugačijem kontekstu. Treba pronaći drugu vrstu interesa i argumenata kako bi se stvorila dovoljna politička volja za osnivanjem komisije kakvu tražimo”, smatra Florence Hartmann.

Ona, međutim, ne dvoji kako bi za francusko društvo bilo nužno otvoriti raspravu te vrste. “Francuski parlament je raspravljao o Srebrenici, ali ta je rasprava bila potpuno pod kontrolom politike jer su arhivi zatvoreni i nema pristupa dokumentaciji. Komisija bi mogla utjecati da se ti arhivi pregledaju”, kaže Hartmann. Osim toga, odnos Francuske i njezine javnosti prema genocidu u Srebrenici ona naziva “nonšalantnim”: Francuska je, na primjer, jedna od rijetkih država koja službeno ne obilježava 11. srpnja, europski Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. “U javnosti se također često tvrdi kako u Srebrenici nije počinjen genocid, nego da je takva kvalifikacija posljedica političke odluke. Ne negira se masakr, ali se nonšalantno tvrdi kako to nije bio genocid. Opasno je tako se poigravati s odlukama međunarodnih sudova i ne priznavati ih. Čudno je takvo ponašanje Francuske. Tijekom cijelog rata ona je nastupala s pozicija koje su više podsjećale na početak, nego na kraj dvadesetog stoljeća. Ništa od toga nije raščišćeno; mlade generacije ne znaju što se dogodilo, a Francuska i dalje ne poznaje Balkan”, kaže. Ugledna francuska novinarka ističe kako “nije tu riječ o tome je li Francuska kriva”, već o tome da je Francuskoj naprosto potrebno da se s povijesne distance i objektivno razjasni što se dogodilo 90-ih.