Nacional je proteklog tjedna otkrio kako nije točna informacija da se gradnja muzeja HVO-a na Heliodromu u Mostaru financira donacijom, što je objavilo više medija u susjednoj zemlji. Prava je istina da se ta kontroverzna institucija, koja se gradi upravo na mjestu na kojemu je HVO 1993. i 1994. držao logor za Bošnjake, financira iz državnog proračuna Republike Hrvatske. Tu informaciju, koja će dodatno opteretiti ionako teško narušene odnose Hrvatske i BiH, Nacionalu je proteklog tjedna potvrdilo Ministarstvo hrvatskih branitelja.

Potaknut viješću da je u mostarskoj vojarni „Stanislav Baja Kraljević“, na području Heliodroma u Mostaru, počela gradnja muzeja HVO-a, koju je Ministarstvo obrane BiH objavilo 27. veljače, Nacional je u utorak, 21. ožujka, Ministarstvu hrvatskih branitelja, koje vodi ministar Tomo Medved, poslao pitanja o tom projektu. Zanimalo nas je financira li hrvatski državni proračun Udrugu nositelja ratnih odličja Hrvatskog vijeća obrane Herceg-Bosne, za koju su mediji u BiH objavili da je nositelj projekta i “donacije” za muzej HVO-a u Mostaru. Zanimalo nas je, također, surađuje li Ministarstvo hrvatskih branitelja s tom udrugom, je li obaviješteno o gradnji muzeja HVO-a, kao i je li bilo kako uključeno u taj projekt. Odgovor Ministarstva dobili smo u četvrtak, 23. ožujka:

“Ministarstvo hrvatskih branitelja provodi projekt sufinanciranja izgradnje, postavljanja ili uređenja spomen-obilježja žrtvama stradalim u Domovinskom ratu. Temeljem javnog poziva podržavaju se inicijative udruga iz Domovinskog rata i jedinica lokalne samouprave, a kroz javni poziv mogu biti sufinancirana i do tri spomen-obilježja na području Bosne i Hercegovine. Na Javni poziv objavljen u 2022. godini prijavila se Udruga nositelja ratnih odličja Hrvatskog vijeća obrane Bosne i Hercegovine, uz suglasnost Udruge dragovoljaca veterana Domovinskog rata HVO HB-a, HVIDRA-e HVO HB-a, Zajednice županijskih zajednica udruga obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu HVO HB Mostar te Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata BiH, sa zahtjevom za sufinanciranje izgradnje muzeja HVO-a na lokaciji vojarna ‘Stanislav Baja Kraljević’ u naselju Rodoč kod Mostara. Zahtjevu za sufinanciranje priloženi su, između ostalog, projektna dokumentacija čiju je izradu financiralo Ministarstvo obrane Bosne i Hercegovine i Memorandum o razumijevanju i suradnji između Udruge nositelja ratnih odličja HVO-a FBiH i Ministarstva obrane BiH o suradnji na različitim područjima od interesa, među kojima i muzejske djelatnosti. Ugovor o sufinanciranju potpisan je 21. prosinca 2022., uz iste uvjete i financijska osiguranja koja se primjenjuju kod sufinanciranja izgradnje, postavljanja ili uređenja spomen-obilježja vezanih uz Domovinski rat u Republici Hrvatskoj.”

Otvoreno je pitanje je li ova gradnja dio koalicijskog sporazuma aktualne vlasti u BiH, koju su stranke lijevog centra predvođene SDP-om BiH formirale s HDZ-om BiH i dodikovim SNSD-om. FOTO: Denis Kapetanovic/PIXSELL

Dakle, “donacija” o kojoj su proteklih tjedana pisali mediji u BiH, prenoseći izjave neimenovanih izvora u susjednoj zemlji, zapravo je novac hrvatskih državnih obveznika. Sudeći po dosadašnjim reakcijama bošnjačkih udruga zatočenika logora HVO-a na vijest o početku gradnje muzeja HVO-a na mjestu bivšeg logora za Bošnjake, ta će informacija samo još dodatno pogoršati odnose Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH. Istodobno, međutim, ne treba ispustiti iz vida još jednu važnu okolnost: s gradnjom muzeja na mjestu bivšeg logora, što je svakako cinizam najgore vrste, složile su se i prošle i sadašnje vlasti Bosne i Hercegovine, uključujući i aktualnog ministra obrane BiH Zukana Heleza, inače potpredsjednika Socijaldemokratske partije (SDP) BiH, predvodnice nominalno lijevog, antinacionalističkog bloka stranaka u susjednoj državi.

U ponedjeljak, 27 .veljače, mediji u BiH prenijeli su priopćenje Ministarstva obrane BiH da je zamjenik ministra obrane BiH za politiku i planove Slaven Galić posjetio vojarnu ”Stanislav Baja Kraljević” sa zamjenikom načelnika Zajedničkog stožera general bojnikom Ivicom Jerkićem. Primio ih je zapovjednik 1. pješačke gardijske pukovnije Oružanih snaga (OS BiH) brigadir Martin Pažin. “Glavna tema radnog sastanka bila je upoznavanje s misijom i aktivnostima pukovnije, s posebnim osvrtom na početak radova obnove zgrade Vojnog muzeja 1. pješačke gardijske pukovnije OS BiH u vojarni ‘Stanislav Baja Kraljević’ u Mostaru”, priopćilo je Ministarstvo obrane BiH. Mediji u BiH precizirali su kako je “brigadir Martin Pažin predstavio plan Prve faze rekonstrukcije zgrade za unutarnje postave Vojnog muzeja, a koja se sastoji od zamjene i ugradnje vanjskih otvora, obnove vanjske žbuke te rekonstrukcije unutarnjih pregradnih zidova. Ova se faza radova realizira sredstvima donacije, a odvija se na temelju potpisanog memoranduma o sporazumijevanju između Udruge nositelja ratnih odličja HVO FBiH i Ministarstva obrane BiH.” Mediji su objavili da je zamjenik ministra obrane Slaven Galić tada naglasio kako će „vojni muzej biti jamstvo da će se o povijesnoj ulozi i značaju postrojbi Hrvatskog vijeća obrane nastaviti govoriti i prenositi budućim generacijama”.

Prema tvrdnjama bivših logoraša, muzej HVO-a bit će u upravnoj zgradi kompleksa vojarne, u kojoj je od 1992. do 1994. bilo zapovjedništvo logora Heliodrom. Ta zgrada ima podrum, prizemlje i dva kata, a u podrumu će biti uređene instalacijske prostorije, depo i prostor za pripremanje izložbi. FOTO: Štefica Galić

Problem je, međutim, u tome što će muzej HVO-a, sudeći po tvrdnjama bivših zatočenika, biti u istoj zgradi u kojoj je od 1992. do 1994. bilo zapovjedništvo, ali i samice, logora HVO-a za Bošnjake, koji je svoje ime – Heliodrom – dobio po toj bivšoj bazi JNA. Nekoliko dana kasnije reagiralo je Udruženje logoraša Stolac. “Graditi muzej na mjestu nekadašnjeg koncentracijskog logora Heliodrom, gdje je bio Centralni zatvor, vojsci koja je organizirala taj zločin, direktno je pljuvanje u lice žrtvama i njihovim obiteljima. Ovo predstavlja silovanje istine i umjesto pokajanja za ‘udruženi zločinački pothvat’, zločini u koncentracijskim logorima pod političkom vlašću HDZ-a BiH danas se veličaju”, kazali su iz te udruge i dodali kako je “posebno sramna i uloga Ministarstva obrane naše države koja će sufinancirati ovu civilizacijsku sramotu. Činjenica je da je tu bio konclogor za Bošnjake i samo se treba zapitati što bi svjetska javnost učinila da netko u logoru Dachau pored Münchena napravi muzej nacističkom Wehrmachtu. Mi se tome žestoko protivimo i nećemo mirno promatrati da nas netko ponovo ponižava”, poručili su iz Udruženja logoraša Stolac. Prosvjedovali su i iz Udruge logoraša Mostar, čiji je član Emir Hajdarović za Radio Slobodna Europa gradnju muzeja na mjestu nekadašnjeg logora nazvao “skrivanjem mjesta stradanja” i “pokušajem prekrajanja povijesti”. “Muzej otvaraju u zgradi koja je sinonim za stradanja. Cilj je da se nakon određenog vremena sve zaboravi i da se takvim mjestima da druga funkcija”, kazao je Hajdarović.

Gradnja muzeja HVO-a ima prilično dugu povijest. Nakon što su, pod patronatom međunarodne zajednice, po uspostavi mira u BiH tri zaraćene vojske 2006. objedinjene u OS BiH, formirana su tri nacionalna puka koja slijede tradicije Armije RBiH, HVO-a i Vojske RS. U Mostaru je tako utemeljena 1. pješačka gardijska pukovnija OS BiH, koja, prema pisanju medija u susjednoj zemlji, “baštini identitet, tradiciju i kulturno povijesno naslijeđe Hrvatskog vijeća obrane i hrvatskog naroda”. Smještena je na Heliodromu, dakle, u vojarni u kojoj je HVO od 1992. do 1994. držao zatočene bošnjačke muškarce, ali i civile, starce, žene i djecu. Predviđeno je da svaki od nacionalnih pukova izgradi vlastiti muzej. Muzej HVO-a trebao bi imati središnji dio, onaj na Heliodromu, i četiri odjela, u vojarnama u Livnu, Kiseljaku i Orašju te spomen-obilježje zaustavljanja tenkova JNA kod Širokog Brijega. Prema informacijama koje je medijima dao bivši zamjenik ministra obrane BiH Mirko Okolić, muzeji bivše Armije BiH i Republike Srpske još nisu završeni, ali njihove se lokacije znaju: riječ je o vojarnama Dubrava u Tuzli i Kozara u Banjaluci, koje za sada nisu izazivale prijepore.

Heliodrom u Mostaru, međutim, itekako jest. Zato je Nacional poslao Ministarstvu obrane BiH pitanja o tom projektu. Zanimalo nas je kada će muzej biti otvoren, tko će biti autor izložbenog postava, tko financira muzej, tko je dao donaciju i koliko ona iznosi. Zanimalo nas je i zašto je za mjesto muzeja odabrano mjesto logora HVO-a za Bošnjake te hoće li ta institucija obraditi rat HVO-a i ARBiH 1992. do 1994. godine i kako. Pitali smo i smatra li ministar obrane BiH Zukan Helez, potpredsjednik SDP-a BiH, primjerenim da se muzej HVO-a otvara na mjestu na kojem je HVO držao logor za bošnjačke civile, kao i je li gradnja muzeja HVO-a bila dijelom koalicijskog sporazuma aktualne vlasti u BiH, koju su stranke lijevog centra predvođene SDP-om BiH formirale s HDZ-om BiH i SNSD-om Milorada Dodika. Do zaključenja ovog broja Nacionala odgovore nismo dobili.

‘Činjenica jest da je tu bio konclogor za Bošnjake i samo se treba zapitati što bi svjetska javnost učinila da netko u logoru Dachau pored Münchena otvori muzej nacističkom Wehrmachtu. Mi se tome žestoko protivimo i nećemo mirno promatrati kako nas netko ponovo ponižava’, poručili su iz Udruženja logoraša Stolac. FOTO: Denis Kapetanovic/PIXSELL

Prema tvrdnjama bivših logoraša, muzej HVO-a bit će u upravnoj zgradi kompleksa vojarne, u kojoj je od 1992. do 1994. bilo zapovjedništvo logora Heliodrom. Ta zgrada ima podrum, prizemlje i dva kata. Prema informacijama iz medija, u podrumu će se urediti instalacijske prostorije, depo i prostor za pripremanje izložbi. U prizemlju će biti izložbeni prostori i sanitarije, na prvom katu izložba pješačkog naoružanja, a drugi kat bit će namijenjen knjižnici, čitaonici i uredima. Muzejski postav činit će zbirke naoružanja, tehničko-tvarnih sredstava, odora, ratnih zastava i amblema, dokumentarne građe, audiozapisa i videozapisa, s kulturno-povijesnom zbirkom, zbirkom nakladništva i hemerotekom te izložbom fotografija i sredstava veze, posebnih te novijih događaja, kao i spomen-sobom poginulim pripadnicima HVO-a. Mediji su prenijeli i stav da će muzej HVO-a biti važan i zato što će “kroz kulturni turizam ponuditi vrijedne povijesne izloške usmjerene na obogaćivanje identiteta”, ali i da će “pomoći da se evociraju uspomene na dane ponosa i slave”.

Sve su to neslužbene informacije koje nitko ne želi službeno potvrditi. Ministarstvo obrane BiH oglušilo se na ponudu Nacionala da objasni kako će točno muzej HVO-a prezentirati ratni put te vojske, pa ne preostaje drugo nego prenijeti neslužbene izvore: bosanskohercegovačko izdanje Večernjeg lista objavilo je 17. ožujka članak u kojemu stoji kako će “na autentičnome mjestu, koje je bilo i poprište teških borbi 1992. godine, biti predstavljeni brojni povijesni izlošci, dok će multimedijalnom prezentacijom povijesti HVO-a predstaviti ratni put – od prvotne faze obrane Hrvata u Domovinskome ratu do pružanja otpora, zatim vojnog organiziranja te na kraju aktivnog djelovanja u oslobađanju i stabiliziranju BiH”. U muzeju će “djeca, ali i njihova djeca moći vidjeti svoje očeve i djedove iz HVO-a, svjedočiti ratnim akcijama, u multimedijalnim dvoranama vidjeti spomen-sobu posvećenu poginulim hrvatskim braniteljima, brojno naoružanje, odore, znakovlje, zastave”. Samo “zastava HVO-a i Herceg-Bosne”, objavio je Večernji list, bit će 86. “Dio kompleksa je središnje spomen-obilježje u obliku križa koji je izdignut iz krunice, a kamenje povezuje Hrvate od Posavine do mora koji su bili u HVO-u”, prenijelo je bosanskohercegovačko izdanje Večernjeg lista ne navodeći izvor svojih informacija.

Jedno pitanje, međutim, ne može se izbjeći: ako će “djeca, ali i njihova djeca, moći vidjeti svoje očeve i djedove iz HVO-a”, i to “na autentičnome mjestu”, hoće li i “djeca, ali i njihova djeca“ moći vidjeti svoje očeve i djedove u logoru? Hoće li muzej HVO-a na Heliodromu prikazati i taj dio ratne povijesti HVO-a, rat s Armijom BiH 1993. i 1994. godine, u kojemu je HVO deportirao Bošnjake u logore, među kojima je i zloglasni Heliodrom na kojem se danas uređuje muzej HVO-a? Autorima izložbenog postava to ne bi trebao biti stručni problem jer su ti događaji minuciozno istraženi, a građa dostupna: Haaški sud je, naime, u trećem tomu presude šestorici vojnih i civilnih zapovjednika Herceg-Bosne logor na Heliodromu opisao na nekoliko desetaka stranica, potkrijepivši svoje nalaze stotinama materijalnih dokaza i svjedočenja žrtava i svjedoka. Haaški sud, primjerice, dokazao je kako je najmanje 27 zatočenika Heliodroma poginulo na liniji bojišta u Mostaru, kamo su odvedeni na prisilni rad pod unakrsnom vatrom.

Njihova su imena: Semir Berić, Adis Brković, Semir Ćehajić, Emir Čolić, Hašim Drljević, Ibrahim Filandra, Saša Grabovac, Zahid Hadžić, Azim Karađuz, Zuka Hajrović, Huso Ljević, Sakib Malahasić, Ramiz Mehmedović, Veledin Mezetović, Muhamed Muminagić, Mehmed Muminagić, Nedžad Nožić, Semir Perić, Enver Puzić, Remza Sabljić, Avdo Selimanović, Ahmet Hajrić, Nesib Halilović, Salem Hurseinović, Elmir Jazvin, Irfan Torle i Mehmed Tumbić. Pod istim uvjetima ranjeni su Hasan Bećirević, Ibro Ćilić, Dervo Čolaković, Osman Elezović, Adi Fejzić, Nijaz Kladušak i Nedžad Kubić. Taj popis nije cjelovit jer su u presudi poimence spomenute samo nedvojbeno dokazane žrtve. Precizan popis žrtava vjerojatno se nikada neće ni znati. Budu li autori izložbenog postava muzeja HVO-a tako htjeli, mogu izložiti i svjedočenje Emira Hajdarovića, koji je u logorima HVO-a u Hercegovini kao 21-godišnjak bio zatočen ukupno 309 dana, a najduže na Heliodromu, uključujući 48 dana zatočeništva u samici, u podrumu zgrade budućeg muzeja HVO-a. “Najteže je bilo shvatiti da je vaše ljudsko dostojanstvo pogaženo i koliko ljudsko zlo može dosegnuti”, kazao je Hajdarović ovih dana za Radio Slobodna Europa. “Susrećem u gradu čuvare iz tog logora, jer je kod nas pravosuđe zakazalo po pitanju procesuiranja. Država također nije učinila ništa da pomogne logorašima, a sada imamo i otvaranje ovog muzeja”, dodao je.

Prema podacima iz presude Haaškog suda, Heliodrom je osnovan 3. rujna 1992. godine rješenjem ministra obrane Brune Stojića kao “centralni vojni zatvor za područje Herceg-Bosne” u bivšoj kasarni JNA nekoliko kilometara južno od Mostara. U tom zatvoru istovremeno je bilo zatočeno i po šest tisuća ljudi. Sistematska hapšenja Bošnjaka HVO je proveo od svibnja do srpnja 1993. Zatočeni su bili muškarci civili, “mlađi od 15 i stariji od 60 godina”, žene i djeca. Heliodrom je bio poprište divljačkog nasilja. Suci Haaškog suda zaključili su da su pripadnici Vojne policije HVO-a, od svibnja 1993. do travnja 1994., “redovito i teško premlaćivali zatočenike na Heliodromu raznim predmetima, nekad i po nekoliko sati, sve dok žrtva ne bi izgubila svijest, vrijeđali ih, prijetili im i ponižavali ih”. Jedna žrtva, muškarac zaštićenog identiteta, svjedočio je da su ga “22. svibnja 1993., pola sata nakon što je doveden na Heliodrom, počele tući četiri osobe u uniformama, od kojih su najmanje dvije bile pripadnici Vojne policije, i tukle ga neprekidno otprilike osam sati”. Dan kasnije tukli su ga od devet ujutro do šest popodne, a potom zatvorili u samicu. Nekoliko dana kasnije pretučen je opet, a među nasilnicima bila je i osoba “pripadnik brigade HV-a iz Splita”. Samice su, pak, sudeći prema nalazima iz presude Haaškog suda, bile posebno mučna mjesta. “Svjedok CU3924 je ispričao da se za vrijeme zatočenja u samici nije mogao prati i da je dobivao samo litru i pol vode mjesečno. Budući da nije dobivao dovoljno hrane i vode, bio je prisiljen jesti vlastiti izmet i piti svoj urin. Objasnio je da je prilikom dolaska na Heliodrom imao 104 kilograma, a da mu je težina bila tek 44 kilograma kada je izašao iz samice.” Jedan drugi svjedok, Mustafa Hadrović, svjedočio je da je 25. ili 26. lipnja 1993. odveden u samicu i ostao ondje 160 dana. Ondje je izgubio 47 kilograma. Pokrivao se tankom dekom, nuždu je vršio u kutiju za kekse, a uz jutarnji čaj, umjesto šećera, dobivao je sol. Atmosferu na Heliodromu potresnim je fotografijama ovjekovječio i američki ratni fotoreporter Ron Haviv, najpoznatiji po šokantnim fotografijama likvidacija bošnjačkih civila koje su u Bijeljini, u travnju 1992., ubili vojnici paravojne postrojbe Željka Ražnatovića Arkana.

Ako je suditi prema dosad objavljenim informacijama, ništa od toga neće biti spomenuto u muzeju HVO-a koji financiraju i grade Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Nadležni izbjegavaju otvoreno govoriti o projektu, a neslužbene informacije sugeriraju da će ta institucija, umjesto muzeja, zapravo biti antimuzej, mjesto poricanja, prikrivanja, manipulacije i zaborava. Ali ima još vremena da se sve to promijeni: gradnja je tek počela. Valja se nadati kako će odgovorni smoći mudrosti da muzej HVO-a od mjesta razdora, što je već postao, pretvore u mjesto istine, čestitosti i početka obnove uzajamnog povjerenja. To ne bi trebalo biti teško: treba samo u dobroj vjeri prikazati sve što se od 1992. do 1995. dogodilo, bilo dobro bilo loše. Čemu bi drugome, naime, muzeji trebali služiti ako ne istini?