Plenkovićeva vlada netransparentno je podržala francuske zahtjeve za razvojem nuklearne energije i želi nadograđivati nuklearku u Krškom, što je samo jedan u nizu javnosti nedovoljno argumentiranih i nekonzistentnih vanjskopolitičkih poteza Vlade
Vlada Andreja Plenkovića riskira politički sukob s Njemačkom, ali i sve značajnije privlači pozornost zbog svojih nekonzistentnih vanjskopolitičkih poteza. To se može tvrditi na temelju jednog kontroverznog poteza koji je dosad u hrvatskoj javnosti prošao nezapaženo. Radi se o nejasnoj, nedovoljno argumentiranoj i hrvatskoj javnosti u najmanju ruku nedovoljno pojašnjenoj podršci zahtjevu Francuske da EU nuklearnu energiju proglasi “zelenom”.
Ta je odluka dodatno kontroverzna i zbog još nečega –Hrvatska, naime, nuklearnu energiju u budućnosti naprosto neće koristiti, i to zato što je preskupa. Čak i kada bude uvrštena u taksonomiju onako kako to trenutno predlaže Europska komisija (EK), ni Hrvatska ni Slovenija neće imati šanse pronaći novac za nove nuklearne elektrane. To je za Nacional ustvrdio Jan Haverkamp, nizozemski inženjer okolišnih znanosti i viši stručni savjetnik Greenpeacea za nuklearnu energiju u savjetničkom odjelu te globalne ekološke organizacije za zaštitu od radijacije u projektu nadzora nuklearnih postrojenja (Greenpeace Radiation Protection Advisors – Nuclear Monitoring project). Ako su njegove tvrdnje točne, onda je Plenkovićeva odluka o podršci zahtjevu Francuske da EU nuklearnu energiju proglasi “zelenom” jednostavno isključivo političke, gotovo politikantske naravi.
Plenkovićeva odluka dodatno je kontroverzna i s obzirom na to da Hrvatska nuklearnu energiju u budućnosti naprosto neće koristiti, i to zato što je preskupa, a ni Hrvatska ni Slovenija neće imati šanse pronaći novac za nove nuklearne elektrane. FOTO: Zeljko Hladika/Vecernji list, Davor Puklavec/PIXSELL
I ima neke druge pozadinske razloge koje hrvatski premijer dosad nije imao namjeru pojasniti hrvatskoj javnosti.
Da Plenković riskira politički sukob i zahlađivanje odnosa s Njemačkom, postalo je jasno nakon što je Njemačka proteklog tjedna, uoči još jednog kruga razgovora unutar EU-a o taksonomiji zelenih energija, izrijekom odbacila europski plan, kreiran pod utjecajem Francuske, da EU nuklearnu energiju ipak proglasi tranzicijski prihvatljivim, odnosno “zelenim” energentom, u pokušaju dostizanja ciljeva ambicioznoga Europskog zelenog plana potpune dekarbonizacije do 2050.
Nacional je protekloga tjedna istražio okolnosti tog potencijalnog političkog sukoba Hrvatske i Njemačke, s obzirom na spomenuto upitno opredjeljenje Vlade Andreja Plenkovića da podrži razvoj nuklearne energije.
Postoji, dakako, i politička dimenzija hrvatskog svrstavanja u skupinu europskih zagovornika nuklearne energije. Zašto se Hrvatska tu tako nedvosmisleno svrstala? Je li riječ o svojevrsnoj protuusluzi za potporu Francuske hrvatskom ulasku u Schengen? Ili je taj dogovor postignut u sklopu povijesnog posla kupnje francuskih borbenih zrakoplova? Sugovornici Nacionala nisu htjeli spekulirati, ali ni isključiti opravdanost takvih nagađanja. Predsjednik SDP-a Peđa Grbin za Nacional je ocijenio da je, što god bilo, očito kako su “dolazak francuskog predsjednika Macrona u Hrvatsku i jačanje suradnje očiti znakovi da Plenkovićeva vlada u Francuskoj nalazi svojeg europskog pokrovitelja“. Grbin dodaje kako „nije isključeno da je razlog tome i dolazak socijaldemokrata na vlast u Njemačkoj”. “Francusku ove godine čekaju izbori i logično je da aktualni francuski predsjednik širi svoj utjecaj u Europi. Problem je ako hrvatska vlada svoje stavove o ovako bitnoj temi donosi na temelju zahtjeva ili parcijalnih interesa drugih država, u ovom slučaju Francuske, a ne u interesu vlastitih građana ili Europske unije u cjelini.”
Hrvatski premijer Andrej Plenković s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom prilikom njegova nedavnog posjeta Zagrebu, kada je potpisana milijardu i 200 milijuna eura vrijedna prodaja francuskih vojnih aviona Rafalea. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL
Dan nakon izlaska ovoga broja Nacionala, u srijedu, 12. siječnja, istječe rok do kojega su članice EU-a mogle uložiti komentare na prijedlog taksonomije, liste zelenih energija pogodnih za ulaganje, što ga je iznijela Europska komisija. Kontroverznim se pokazao kako sam prijedlog tako i vrijeme u kojem je objavljen: umjesto da ga je službeno, u primjereno vrijeme, objavila sama Europska komisija, procurio je u medije na Staru godinu, samo nekoliko sati prije novogodišnjeg slavlja, što je kritičare ponukalo da zaključe kako Europska komisija ne uspijeva pronaći zadovoljavajući kompromis između suprotstavljenih zahtjeva Njemačke i Francuske. Ne bez razloga: prijedlog EK, naime, predviđa da plin i nuklearna energija mogu biti, barem privremeno, uvršteni u “zelene” izvore energije, pogodne za investicije. Takav signal investitorima u kakva se energetska postrojenja isplati ulagati nakon epohalnog odustajanja od fosilnih goriva koje upravo traje, i jest, naime, smisao usvajanja spomenutoga dokumenta Europske komisije, kolokvijalno poznatoga kao „taksonomija zelenih energija“.
No prijedlog je izazvao žestok otpor u Njemačkoj, kojoj će se vjerojatno pridružiti i još desetak članica EU-a. Jer dok korištenje zemnog plina još i jest predmet rasprava u novoj njemačkoj vladajućoj koaliciji Zelenih, socijaldemokrata i liberala, sve tri stranke jednodušno odbijaju prihvatiti nuklearnu energiju, čime Njemačka prerasta u europsku predvodnicu protivnika nuklearne energije čak i kao privremenog, tranzicijskog rješenja do potpunog prelaska na obnovljive izvore energije. Ta će država, naime, svoje preostale nuklearne reaktore zatvoriti do kraja godine i time era nuklearne energije u Njemačkoj završava – a to Njemačka želi i za cijeli EU. Hrvatska je, međutim, na posve suprotnoj strani, uz Francusku i još osam većinom istočnoeuropskih članica EU-a koje zahtijevaju da nuklearna energija bude proglašena “zelenom” – a da, zapravo, nije posve jasno zašto je Hrvatska odlučila tako nedvosmisleno podržati nastavak održavanja, pa čak i gradnje, skupih elektrana čije su havarije, ma koliko bile rijetke, redovito prerastale u katastrofe povijesnih razmjera.
Potpora Vlade Andreja Plenkovića nuklearnoj energiji nije novost. Otprilike mjesec i pol prije dolaska francuskog predsjednika Emmanuela Macrona u službeni posjet Hrvatskoj, 11. listopada prošle godine, Vlada je na službenoj web stranici objavila proglas deset članica EU-a pod naslovom “Zašto je Europljanima potrebna nuklearna energija”. Taj neobični, gotovo aktivistički tekst, istodobno su objavile sve vlade spomenutih deset članica EU-a, od kojih je čak osam iz srednje i istočne Europe, a samo dvije članice iz zapadne Europe: Francuska i Finska. Ostale su potpisnice, uz Hrvatsku – Slovenija, Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska, Bugarska i Rumunjska. “Da bismo pobijedili u borbi za klimu, trebamo nuklearnu energiju”, stoji u tom tekstu. „To je za sve nas ključno i pouzdano sredstvo za niskougljičnu budućnost. Sve u svemu, nuklearna energija je čist, siguran, neovisan i konkurentan niskougljični izvor energije”, tvrdi se i naglašava kako je nuklearna energija “ključni dostupan, stabilan i neovisan izvor energije”, “sigurna i inovativna”, a “europska nuklearna industrija vodeća je u svijetu i tehnološki intenzivna”. Zato, tvrde zemlje potpisnice, “nuklearnu energiju treba tretirati jednako kao i sve druge izvore energije s niskim udjelom ugljika”, pa je “apsolutno nužno da nuklearna energija bude uključena u europski okvir taksonomije do kraja 2021.”
Da Plenković riskira politički sukob i zahlađivanje odnosa s Njemačkom, postalo je jasno nakon što je Njemačka izrijekom odbacila europski plan, kreiran pod utjecajem Francuske
”Nuklearna energija prilika je za nas Europljane kako bismo nastavili razvijati snažnu industriju s dodanom vrijednošću, stvarati tisuće kvalificiranih radnih mjesta, jačati svoje vodstvo u zaštiti okoliša i osigurati stratešku autonomiju Europe i energetsku samodostatnost. Nemojmo propustiti takvu ključnu priliku”, stoji u dokumentu koji su uime Hrvatske potpisali ministri Zdravko Marić i Tomislav Ćorić.
Plenkovićeva vlada ponovila je takvo opredjeljenje i u Strateškom partnerstvu koje su 25. studenoga 2021. u Zagrebu potpisali francuski predsjednik Macron i premijer Plenković, jer se i u tom dokumentu izrijekom spominje suradnja na razvoju nuklearnih postrojenja, premda jest istina da je tu riječ tek o sveeuropskome znanstvenom projektu nuklearne fuzije, koji u Hrvatskoj provodi Institut Ruđer Bošković i koji zasigurno još godinama – ako ikad – neće stići do faze operativne proizvodnje energije. U hrvatsko-francuskome Strateškom partnerstvu, naime, stoji ovako: “Francuska, kao zemlja domaćin projekta ITER (Međunarodni eksperimentalni termonuklearni reaktor), i Hrvatska, kao jedan od pokretača Projekta DONES (DEMO-orijentirani neutronski izvor), poticat će suradnju i povezivanje između svojih akademskih i gospodarskih sektora na razvoju nuklearne fuzije. Uspjeh ITER-a glavni je kratkoročni cilj za dokazivanje znanstvene i tehnološke izvedivosti fuzije kao izvora energije i ključni je prioritet za Francusku. Razvoj DEMO-a (DEMOnstracijske elektrane), kao prve europske fuzijske elektrane, prvi je sljedeći cilj za dobivanje električne energije iz energije fuzije i osiguravanje neugljičnog izvora energije.”
Bila Plenkovićeva vlada toga svjesna ili ne, njezino nedvosmisleno svrstavanje uz Francusku stvorilo je potencijalnu napetost s Njemačkom. Naime, u ponedjeljak, 3. siječnja, njemačka vlada objavila je da se protivi prijedlogu EK o uvjetnom prihvaćanju nuklearki. “Nuklearnu energiju smatramo opasnom”, kazao je novinarima u Berlinu glasnogovornik Vlade Steffen Hebestreit, podsjećajući kako je i dalje nerazriješen problem odlaganja radioaktivnog otpada, koji ostaje opasan tisućama godina. “Eksplicitno odbacujemo” prijedlog Europske komisije u nuklearnoj energiji, naglasio je Hebestreit. Dan kasnije, u utorak, 4. siječnja, Nacional je nadležnome Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja poslao pitanja, želeći još jednom razjasniti hrvatsko stajalište o problemu. Zanimalo nas je računa li Hrvatska na nuklearnu energiju kao srednjoročni ili dugoročni izvor energije, kakve je projekte u nuklearnoj energiji Hrvatska spremna podupirati te očekuju li se političke nesuglasice s Njemačkom zbog protivljenja stavovima Francuske i Hrvatske. Zanimalo nas je i postoje li njemačko-hrvatski bilateralni razgovori o nuklearnoj energiji te kani li Vlada sudjelovati u gradnji Bloka 2 Nuklearne elektrane Krško. Pitali smo Ministarstvo i koji će biti glavni naglasci komentara koje Hrvatska do 12. siječnja treba poslati Europskoj komisiji na njezin prijedlog taksonomije zelenih energija.
Hrvatska je na posve suprotnoj strani od Njemačke, uz Francusku i još osam većinom istočnoeuropskih članica EU-a koje zahtijevaju da nuklearna energija bude proglašena ‘zelenom’
Odgovor je stigao u petak, 7. siječnja, i u njemu o prijedlogu EK-a stoji tek da je “objavljen 31. prosinca 2021. te je u procesu analize”. “Hrvatska je preko tvrtke HEP d.d. vlasnica polovice Nuklearne elektrane Krško te planira korištenje energije dobivene iz NE Krško u srednjoročnom i dugoročnom razdoblju, kako je to navedeno i u Strategiji energetskog razvoja Republike Hrvatske do 2030. godine s pogledom na 2050. godinu”, odgovorilo nam je Ministarstvo. “Hrvatska je podržala prijedlog Francuske Republike da se nuklearna energija uvrsti u zelenu energiju, jer iako nemamo nuklearnu elektranu na prostoru Hrvatske, suvlasnici smo NE Krško, pa time i dio električne energije u hrvatskom energetskom miksu čini i nuklearna energija. Svaka država članica Europske unije ima mogućnost izbora vlastitog energetskog miksa u skladu s politikom Europske unije, ali i vlastitim predispozicijama i afinitetima, te je sukladno tome Njemačka izabrala svoje načine dobivanja energije”. Ministarstvo kaže i kako ne postoje njemačko-hrvatski bilateralni razgovori o nuklearnoj energiji, ali i dodaje da se “o temi nuklearne energije raspravlja na svim nivoima u Europskoj uniji, od Radne skupine za energetiku sve do Europskog vijeća”. Što se nuklearke Krško tiče, Hrvatska podupire gradnju drugog bloka. “Blok dva NE Krško je privatna investicija koju razvija slovenska tvrtka GEN energija koja je zadužena za administrativne procedure. Za očekivati je da će i s potencijalnim hrvatskim partnerima, posebice s tvrtkom HEP d.d., s kojom je i u suvlasništvu prvog bloka, razgovarati oko sudjelovanja u gradnji i upravljanju novog bloka NE Krško.”
Možda neočekivano, ali Plenković u svojoj podršci nuklearnoj energiji može računati na nedvosmislenu podršku – Mosta. “Ako se provede kvalitetna i nepristrana studija koja bi pokazala da bi Hrvatska time ojačala svoju poziciju na energetskoj karti Europe, a ne bi ugrozila okoliš i svoje nacionalne interese – onda bi Most podržao gradnju Bloka 2”, kazali su iz Mosta za Nacional. Sukob Njemačke i Francuske oko nuklearne energije Most otpisuje kao “političku borbu za preslagivanje odnosa snaga”. “Hrvatska mora imati politiku koja će štititi naše nacionalne interese, a onda naravno zdravlje građana i okoliš”, kažu i tvrde da je nuklearna energija čista na više načina: “Prije svega, njezine emisije CO2 su praktički jednake nuli, čak su niže od emisija povezanih sa solarkama. Ona po jedinici proizvedene energije zauzima vrlo malenu površinu, daleko manju od većine drugih izvora energije. Primjerice, solarne ploče ili vjetroturbine moraju se rasporediti na golemoj površini da bi stvorile istu energiju kakvu stvara jedna nuklearka. Osim toga, za razliku od obnovljivih izvora, koji ovise o vjetru i suncu, ona je stabilan izvor energije. Štoviše, može služiti kao nadopuna za obnovljive izvore, osobito nove vrste reaktora koji se razvijaju.” Pritom Most ističe, kako navode, “jednu zanimljivu činjenicu”: “Od kada se koriste nuklearke do dana današnjeg – ukupni otpad stane na jedno igralište američkog nogometa.“
I dok iz zeleno-lijevog bloka nismo uspjeli dobiti komentar – premda baš oni drže saborski Odbor za zaštitu okoliša i prirode – u SDP-u su prema politici Vlade više nego suzdržani. “Nekoliko je problema s nuklearnom energijom”, kazao je za Nacional predsjednik stranke Peđa Grbin. “Kao prvo, skupa je, jer je za jednu investiciju kao što je novi blok NE Krško potrebno pet do osam milijardi eura. S takvim iznosom moguće je napraviti sve što je Hrvatskoj potrebno u području obnovljivih izvora energije, modernizacije mreže i skladištenja energije, a ako uz to angažiramo i većim dijelom domaće tvrtke, potičemo investicijski ciklus. Drugo, za njezin razvoj treba jako puno vremena. Čak ni tehnološki najnaprednije nacije ne mogu razviti modernu nuklearnu elektranu za manje od 10 do 15 godina, što ne ide u prilog očuvanju klime i smanjenju energetske neovisnosti. I treće, ostaje pitanje sigurnosti i otpada. Koliko god se odlaganje radioaktivnog otpada pokušalo ublažiti poticajnim rentama, nikome nije ugodna spoznaja da se otpad odlaže 30 kilometara od naseljenih mjesta. U tom smislu, ona je i opasna”, upozorio je Peđa Grbin.
Predsjednik SDP-a hrvatsko priključivanje francuskom nuklearnom bloku smatra “očekivanim”, jer drži da Hrvatska, “osim dokumenata koji služe zadovoljavanju forme, nema nikakvu suvislu ni jasnu energetsku viziju ili politiku”. Pritom primjećuje kako je zanimljivo koje su sve države članice potpisale inicijativu: “Izuzev Finske, radi se sve o novim državama članicama, ne uključujući baltičke zemlje. To znači da je Francuska uspješno lobirala za svoje interese među članicama koje i do 40 posto energije imaju iz nuklearnih elektrana. Čini se da se tako i Hrvatska našla tom društvu. Naime, ni u Energetskoj strategiji ni u Nacionalnom energetsko-klimatskom planu ne spominju se novi nuklearni kapaciteti. Drugim riječima, Francuska je uspješno, a u okviru šire suradnje, dobila potpis Hrvatske za svoju inicijativu.”
Predsjednik SDP-a hrvatsko priključivanje francuskom bloku smatra ‘očekivanim’ jer drži da Hrvatska ‘osim dokumenata koji služe zadovoljavanju forme, nema nikakvu suvislu i jasnu energetsku viziju’
Neven Duić, profesor Zavoda za energetska postrojenja, energetiku i okoliš Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, hrvatsku potporu Francuskoj ocjenjuje manje negativno. “Premda energetsku budućnost ne vidim u nuklearnoj energiji, ovo je prvi put u povijesti EU-a da Francuska primjećuje kako postoje članice iz istočne Europe, pa se hrvatska potpora Francuskoj može smatrati taktički mudrim potezom. Ovo bi, naime, možda mogao biti početak EU-a u kojem istočna Europa neće biti samo privjesak Njemačke, nego će vlastite interese moći zadovoljavati i tako da balansira između Njemačke i Francuske”, ocijenio je Duić. Povrh toga, francusko-hrvatsko savezništvo u zagovoru nuklearne energije Duić smatra korisnim i utoliko što će planirano produljenje životnog vijeka NE Krško za dodatnih dvadeset godina zahtijevati investicije. “To je i pragmatično pitanje. Koji put u politici treba pozdraviti i taktičke korake. Premda principijelno možda nisu na pravoj strani, za Hrvatsku u ovom trenutku mogu biti dobri”, kaže Duić.
On se, međutim, protivi gradnji novih blokova NE Krško, što Vlada očito planira. Duić je upozorio na to da će već i struja iz postojeće elektrane u Krškom, nakon produljenja njezina trajanja, biti skuplja od energije iz obnovljivih izvora. “Prema francuskim studijama, prosječni trošak megavatsata nakon produljenja životnog vijeka nuklearke je između 35 i 45 eura, što znači da je na razini sadašnje cijene struje od vjetra i solara, a daleko više od cijene kakva se očekuje ubuduće. Dakle, čak i produljenje života nuklearkama skuplje je od prelaska na obnovljive izvore, a o gradnji novih blokova da i ne govorimo. Pa opet, možda je racionalno produžiti njihov vijek da posluže kao tranzicijsko sredstvo kako se ne bismo morali vratiti ugljenu i plinu, jer ne možemo dovoljno brzo izgraditi dovoljan broj elektrana na vjetar i solar”, rekao je Duić. On je uvjeren da nema smisla graditi nove nuklearne elektrane jer je to “pet puta skuplje od vjetra i solara”. “Nuklearka se gradi dvadeset godina. Kad bi gradnja drugog bloka Krškog počela sada, u sustav bi bila uključena 2040. Dotad će europski energetski sistem biti uglavnom vjetar i solar, pa bi ta elektrana mogla služiti samo kao balansirajuća, što je za nuklearnu energiju ekonomski potpuno neprihvatljivo”, komentirao je energetski stručnjak Vladine planove da se uključi u gradnju nove nuklearke tridesetak kilometara od Zagreba.
Duić je, međutim, podsjetio na još jedan rizik – na to da nisu razjašnjene mnoge nepoznanice oko moguće havarije Nuklearne elektrane Krško, zbog koje bi veći dio sjeverozapada Hrvatske morao biti trajno evakuiran, uključujući i cijeli hrvatski glavni grad Zagreb.
Napomenuo je da se u Hrvatskoj premalo govori o tome kako mnogi problemi vezani uz nuklearnu energiju nisu ni načelno, a ni praktično riješeni. Jedan je od njih financijsko osiguranje elektrana – koje, kako sada stvari stoje, u slučaju havarije pokriva država. “Zagreb je u evakuacijskoj zoni Nuklearne elektrane Krško, a to znači da bi, u slučaju nesreće, država morala pokriti gubitak glavnoga grada”, kazao nam je Duić. On priznaje da je šansa za takav katastrofalni događaj jako mala, “ali vidjeli smo da se zna dogoditi”.
“Kada se dogodi katastrofa nuklearke, obično nema mnogo mrtvih jer nije riječ o eksploziji, nego o širenju radioaktivnih čestica. Ali to znači da sto godina ne bismo smjeli u Zagreb! Što će biti s Hrvatskom ako ostane bez glavnoga grada? To se nitko ne pita jer je, i s tim se apsolutno slažem, vrlo mala vjerojatnost da će Krško doživjeti sudbinu Fukušime ili Černobila. Svejedno, uvijek ostaje pitanje: Što ako?”
JAN HAVERKAMP: ‘Hrvatska ne može privući financiranje za nuklearne projekte’
Jan Haverkamp je nizozemski inženjer okolišnih znanosti i viši stručni savjetnik Greenpeacea za nuklearnu energiju u savjetničkom odjelu te globalne ekološke organizacije za zaštitu od radijacije u projektu nadzora nuklearnih postrojenja (Greenpeace Radiation Protection Advisors – Nuclear Monitoring project). Za Nacional je komentirao potporu Hrvatske razvoju nuklearne energije u sklopu skupine od deset članica EU-a, koje predvodi Francuska.
NACIONAL: Možete li, molim vas, kao stručnjak Greenpeacea za nuklearnu energiju komentirati sukob Njemačke i EU-a – odnosno, Njemačke i Francuske – oko nuklearne energije?
Riječ je o raspravi dviju skupina članica predvođenih Njemačkom i Francuskom, koja seže dalje od same Njemačke ili Njemačke protiv Francuske. To je temeljna rasprava o ulozi i vrijednosti “taksonomije EU-a za održivo financiranje”. Uključivanjem energetskih tehnologija koje nisu održive, poput plina i nuklearne energije, a ranije već i biomase, u taksonomiju, ona gubi glavnu svrhu – a to je da postane zlatni standard za zeleno financiranje – i prerasta u „greenwashing“ vježbu za kratkoročne interese nekih država članica i velikih korporativnih interesa. Nuklearna energija, inače, uključena je u taksonomiju EU-a kao privremena tehnologija (prema čl. 10. st. 2. Uredbe) – odnosno, svojevrsna posebna kategorija za neodržive tehnologije koje bi mogle dobro doći za prijelaz na potpuno održivi sustav. Stoga se ne naziva “zelenom” ili “održivom”. Također, nije u Delegiranom zakonu o taksonomskoj uredbi.
NACIONAL: Smatrate li da bi Hrvatska i Balkan trebali koristiti nuklearnu energiju kao izvor energije za budućnost?
Neće je koristiti, jednostavno zato što je preskupa. Čak i kada bude uvrštena u taksonomiju onako kako to trenutno predlaže Europska komisija (EK), balkanske zemlje, uključujući Hrvatsku, ali i Sloveniju, neće imati šanse pronaći novac za nove nuklearne elektrane. Mađarska si je mogla priuštiti početak izgradnje Paksa II samo zbog zajma od Rusije, za Mađarsku vrlo nepovoljnog, jer je Rusija očajnički pokušavala pronaći kupca u EU-u, nastojeći strateški prodrijeti na to tržište. Već im je ranije propao sličan pokušaj u Bugarskoj i Češkoj. Malo je vjerojatno da bi si druge balkanske zemlje, poput Srbije, mogle priuštiti takve uvjete zajma – ne može čak ni Mađarska, što već vidimo u usporavanju projekta. Osim toga, Hrvatska ne bi mogla ispuniti uvjete koje je EU u Delegiranom zakonu postavio za nuklearnu energiju. Hrvatska bi, primjerice, morala imati solidan plan za operativno duboko geološko odlagalište radioaktivnog otpada u funkciji prije 2050. Za to bi prvo morala pronaći stručnjake, pronaći odgovarajuće mjesto i razviti odgovarajuću tehnologiju, a potom izgraditi takvo odlagalište. To nije moguće u roku od 28 godina. Zbog toga Hrvatska, prema taksonomiji, ne bi mogla privući financiranje ni za jedan nuklearni projekt. Čak je i malo vjerojatno da će, i kada Delegirani zakon o uredbi o taksonomiji bude usvojen, biti mnogo drugih zemalja EU-a koje će početi ulagati u nuklearnu energiju u velikim razmjerima. Možda bi samo Francuska mogla donekle imati koristi, ali ni zemlje srednje Europe nisu u stanju ispuniti uvjete iz Delegiranog akta. Francusko-njemački kompromis stoga pokazuje koliko je Francuska pouzdana kao partner – čini se da koristi samo Francuskoj, a možda i Finskoj.
NACIONAL: Kako komentirate stav deset članica EU-a – koje predvodi Francuska, a u toj je skupini i Hrvatska – da nuklearnu energiju treba smatrati zelenim izvorom energije za budućnost? Treba li Hrvatska, prema vašem stručnom mišljenju, ostati u tom klubu?
Nuklearna energija nije zeleni izvor. Koristi ograničene resurse jer ekonomski isplative zalihe rude urana dovoljne su za otprilike sto godina današnjeg nuklearnog kapaciteta, uzrokuje ozbiljnu degradaciju okoliša u područjima iskopavanja urana, proizvodi kategorije otpada za koje ni nakon 70 godina istraživanja nije pronađeno adekvatno rješenje, nosi rizik od teških nesreća sa značajnim emisijama radioaktivnih tvari, a njezina tehnologija potiče širenje nuklearnog oružja. Ne postoji način na koji se to može nazvati zelenim izvorom energije. “Zeleno” ili održivo znači više od same emisije CO2. Hrvatsko članstvo u tom klubu potpuno je deplasirano. Tradicionalno, hrvatsko stanovništvo od Černobila je vrlo kritično prema nuklearnoj energiji, a mnogi Zagrepčani svjesni su rizika kojemu NE Krško svakodnevno izlaže grad. Svjedočimo i protivljenju privremenom skladištenju radioaktivnog otpada iz Krškog te hrvatskom odugovlačenju u pronalaženju zajedničke politike o tome sa Slovenijom. Sve to pokazuje da hrvatski narod, pa čak i hrvatski političari, ne stoji potpuno iza svih odgovornosti koje nosi nuklearna energija. Hrvatska ima obilje obnovljivih resursa i u savršenoj je poziciji da ih razvije brže i jeftinije nego što ih bilo koja nuklearna elektrana ikad može isporučiti.
NACIONAL: Ima li političkih motiva za tih devet članica EU-a, uglavnom manjih zemalja, da se pridruže Francuskoj u njezinoj promociji nuklearne energije? Hrvatska je nedavno, primjerice, od Francuske kupila 12 borbenih zrakoplova Rafale, a posao vrijedi više od milijardu eura.
Zemlje imaju svoje razloge. U Češkoj je nuklearna energija tradicionalno gotovo državna religija, dovoljno jaka da sruši ono što je nekoć obećavalo postati najučinkovitijim zakonom o potpori obnovljivoj energiji. Poljska gleda na nuklearnu energiju kao na “metadon” kojim će zamijeniti svoju “pušačku ovisnost”, ugljen, što kratkoročno donosi mnogo novca za konzultantske tvrtke prijatelja i suradnika svake stranke na vlasti, pa čak i u vrijeme kada je Tuskova Građanska platforma vodila vladu. Mađarska pokušava Paksom II pridobiti Rusiju na svoju stranu. Ne iznenađuje da u gotovo svim srednjoeuropskim zemljama koje podržavaju Francusku trenutno vladaju populističke vlade, koje radije koriste jeftine slogane nego ispravnu i čvrstu politiku borbe s klimatskom krizom. Francuska je iskoristila svoj šarm i industrijsku moć u Poljskoj, Češkoj i Hrvatskoj kako bi dobila potporu za vlastitu nuklearnu industriju koja donosi gubitke. To je istina. Ali bilo bi olako ustvrditi da su je te zemlje zato podržale. Naprosto je riječ o izrazito lošoj politici, i to u vrijeme kad je planet suočen s vjerojatno najizazovnijom krizom uopće.
NACIONAL: Može li njemačko protivljenje stavu EU-a i Francuske izazvati ozbiljan politički sukob unutar EU-a?
Još nemamo delegirani zakon o taksonomiji, a to je zato što u EU mnogi shvaćaju da će uključivanje plina i nuklearne energije u taksonomiju taj popis učiniti beskorisnim da bi postao standard za zeleno financiranje. Države članice izjasnile su se protiv tog uključivanja, ali i velike tvrtke i financijske institucije koje se ozbiljno bave klimatskom krizom. Neka ovo bude jasno: Europska komisija u početku nije namjeravala uključiti nuklearnu energiju u taksonomiju. No postojao je veliki nuklearni lobi i utjecaj zemalja u kojima ta industrija igra veliku političku ulogu, poput Češke i Mađarske, na Europsku komisiju, koja je tada učinila ono što uvijek radi: pokušala je pronaći kompromis. Sadašnji je kompromis, međutim, neznanstven i financijski kratkovidan. Njemačka je jedna od mnogih država članica koje to ističu, ali u tome su glasne i Austrija, Španjolska, Portugal, Grčka, Danska, Luksemburg i Litva.
NACIONAL: Koje je vaše stručno mišljenje: treba li nuklearna energija biti sigurna iodrživa alternativa fosilnim gorivima u budućnosti? Ako ne, što mogu biti prave alternative?
Nuklearna energija isporučuje premalo, prekasno, uz previsoku cijenu i s prevelikim rizikom. Premalo: čak i udvostručenje nuklearnog kapaciteta u svijetu do 2050. donijelo bi samo manje od četiri posto smanjenja stakleničkih plinova. To je marginalno smanjenje. A i da bi se to postiglo, sa sadašnjih šest novih reaktora godišnje, uglavnom u Kini i Indiji, proizvodnju bi trebalo povećati na 37 reaktora godišnje, svake godine. To je jednostavno fizički nemoguće, a i prekasno je: vrijeme izgradnje nuklearke trenutno je u prosjeku 11 godina, nekad i duže. Već 2033. više od 60 posto električne energije u EU-u morat će dolaziti iz obnovljivih izvora. Tada ćemo imati sustav čiju će okosnicu činiti uglavnom izmjena energije vjetra i sunca, poduprte hidroenergijom, održivom biomasom i tehnologijama skladištenja kao što su reverzibilne hidroelektrane, baterije i vodik.
Nuklearna energija neće se lako uklopiti u taj sustav. Osim toga je preskupo: nuklearna energija već sada proizvodi električnu energiju dva do tri puta skuplju od struje na vjetar i dvostruko skuplju od solarne energije. Troškovi nuklearne energije povijesno pokazuju trend rasta, a troškovi za obnovljive izvore i dalje padaju. Ulaganje u nuklearnu energiju usporava mnogo učinkovitija i brže isplativa ulaganja u sustav obnovljivih izvora. Također, početni troškovi su toliko visoki da bi čak i zapadnoeuropske zemlje, poput Francuske, željele dobiti ogromna državna jamstva prije nego što budu spremne ulagati – pogledajte situaciju u Velikoj Britaniji. I, na kraju, previše je rizično: nesreća u jednoj nuklearki problem je za sve nuklearke. Fukushima je to još jednom pokazala. Nakon Fukushime bili su potrebni intenzivni testovi na stres, koji su uzrokovali mnogo neradnih sati za cijelu nuklearnu flotu, kao i skupe nadogradnje prije nego što je reaktorima dopušten nastavak rada.
Komentari