Hrvatska vlada ima i zakonski temelj da u ovim izvanrednim okolnostima divljanja cijena sirove nafte na svjetskom tržištu i upitnih izvora njezine nabave na tržištu koje je ruska agresija na Ukrajinu gurnula u sveopći kaos, zabrani izvoz domaće nafte u Mađarsku i prisili Inu da tu naftu prerađuje u Rijeci, no tu odluku, koja se ne bi svidjela Mađarima, očito se boji donijeti. Zakon o energiji u članku 26. jasno navodi da Vlada „u slučaju poremećaja na domaćem tržištu zbog neočekivanog ili neprekidnog manjka energije, neposredne ugroženosti, neovisnosti i jedinstvenosti države te velikih prirodnih nepogoda ili tehnoloških katastrofa (krizne situacije), može propisati: mjere ograničenja trgovine pojedinim energentima i/ili energijom, posebne uvjete trgovine, mjere ograničenja izvoza ili uvoza energije, posebne uvjete za izvoz ili uvoz energije i mjere obvezne proizvodnje energije“.

I premijer Andrej Plenković i ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić trebali bi hrvatskoj javnosti objasniti zbog čega izbjegavaju na temelju tog članka donijeti odluku o zabrani prodaje domaće nafte Mađarima i njezinoj obaveznoj preradi u riječkoj rafineriji. Tim više što bi se tehničke pripreme, odnosno dodatni zahvati na postojećem JANAF-ovu naftovodu koji bi omogućili dvosmjerni transport nafte, mogli obaviti u relativno kratkom roku. Naime, preradom nešto manje od 600.000 tona sirove nafte, koliko Ina na godinu proizvede s domaćih naftnih polja, zadovoljilo bi se nešto manje od 25 posto hrvatskih potreba za benzinskim i dizel gorivima, što je značajna količina koja bi pomogla stabilizaciji cijena derivata i smanjenoj ovisnosti Hrvatske o uvozu. Prema službenim podacima Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, Ina je tijekom 2020. godine sa svojih polja proizvela oko 580.000 tona sirove nafte, a u 2021. oko 550.000 tona.

Predsjednik Iprave Ine Sándor Fasimon i ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić nikada nisu javnosti otkrili uvjete po kojima se hrvatska nafta izvozi u Mađarsku. FOTO: Goran Kovacic/PIXSELL

Zahtjev da nam rastumače ima li Vlada zakonske temelje za odluku o privremenoj zabrani izvoza domaće nafte, s obzirom na nepovoljne okolnosti na tržištu nafte i naftnih derivata u Europi i regiji, te namjeravaju li donijeti takvu odluku, uputili smo i Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja Tomislava Ćorića, iz kojeg nam je potvrđeno da je u slučaju proglašenja kriznog stanja u opskrbi, mjera zabrane izvoza domaće nafte svakako moguća. Podsjećajući na članak 26. Zakona o energiji kao temelj za donošenje takve odluke, iz Ministarstva potvrđuju da „Republika Hrvatska ima mehanizme, kao i svaka država članica Europske unije, da u slučaju izvanrednog poremećaja opskrbe tržišta nafte i naftnih derivata, reagira sukladno propisanim zakonskim odredbama, odnosno planovima. Izvanredni poremećaj tržišta nafte i naftnih derivata može biti izazvan poremećajem opskrbe regionalnog tržišta ili uvjetima na čiji se nastanak nije moglo utjecati, a dogodili su se na teritoriju Hrvatske ili zemalja preko kojih se dopremaju nafta i naftni derivati za potrebe hrvatskog tržišta“.

U slučaju izvanrednog poremećaja opskrbe tržišta nafte i naftnih derivata, potvrđuju također, „Vlada može, na prijedlog Stručnog povjerenstva, donijeti odluku o mjerama za normalizaciju opskrbe tržišta nafte i naftnih derivata, a odluka u tom smislu može sadržavati mjeru zabrane izvoza nafte i naftnih derivata“. No iz Ministarstva tvrde da je opskrba u ovom trenutku garantirana i do poremećaja nije došlo ni u Hrvatskoj, ni u zemljama preko kojih se doprema nafta i naftni derivati za potrebe našeg tržišta, a za sada nema ni naznaka da će se to dogoditi. Iz Ministarstva, pak, napominju da je tržište u ovom trenutku suočeno s rastom cijena derivata i poremećajem omjera ponude i potražnje prouzročenim post-covid razdobljem te ratom u Ukrajini. „Hrvatska koristi sve raspoložive mehanizme amortiziranja novonastalog globalnog šoka. Cijene energenata kontinuirano se prate, kao i mjere koje poduzimaju druge države članice, te se trenutno razmatraju sve opcije koje će olakšati, odnosno spriječiti veći udar na standard građana“, stoji na kraju odgovora Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja.

Premijer Andrej Plenković vezano uz problem koruptivnog stjecanja upravljačkih prava MOL-a nad hrvatskog naftnom kompanijom Inom godinama vodi politiku popuštanja mađarskom premijeru Viktooru Orbánu, u njegovu mandatu zatvorena je Rafinerija u Sisku, a naša nafta umjesto u Rijeku ide u Mađarsku. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

U izjavama europskih čelnika, koji su krajem prošloga tjedna prisustvovali neformalnom summitu u Versaillesu kraj Pariza, vidljivo je da se na susretu, između ostaloga, razgovaralo i o mogućnosti globalnog ograničavanja cijena energenata, što s aktualnom situacijom na tržištu energenata u Europi i svijetu daje jasan signal da su izvanredne okolnosti već nastupile i da nešto hitno treba poduzeti kako bi se to tržište ponovno stabiliziralo. Hrvatska vlada ima zakonski alat da to učini, ali se očito boji reakcija mađarskog MOL-a. Sličnom potezu pribjegla je tadašnja vlada SAD-a tijekom naftne krize 1973. godine, kad su zemlje izvoznice nafte namjerno smanjile proizvodnju oko pet posto kako bi podigle cijene nafte, a istovremeno su uvele i embargo na izvoz nafte u SAD.

Ti su potezi izazvali nagli skok cijena nafte na svjetskom tržištu i goleme nestašice u Americi.  Zbog nestašica i ogromnog rasta cijena naftnih derivata, američka administracija u mandatu predsjednika Richarda Nixona usvojila je zakon o zabrani izvoza američke sirove nafte i naftnih derivata. Zahvaljujući tom zakonu SAD je prebrodio naftnu krizu, situacija na tržištu se stabilizirala, a američki proizvođači počeli su proizvoditi sve veće količine nafte i plina za vlastite potrebe, pa je uskoro SAD veliku većinu svojih potreba zadovoljavao vlastitom proizvodnjom uz minimalne količine iz uvoza. Veliko povećanje domaće proizvodnje u SAD-u i stalno smanjivanje američkog uvoza sirove nafte utjecali su na pad cijena na svjetskom tržištu. Posve je jasno da Hrvatska nije u poziciji da vlastitom proizvodnjom utječe na stanje na svjetskom tržištu, no zasigurno bi sličnom odlukom mogla dodatno potaknuti istraživanje novih rezervi na svojem tlu.

Takav scenarij podrazumijeva i vlastitu rafineriju u kojoj će se ta nafta prerađivati. Činjenica je, pak, da Inina rafinerija u Rijeci ne radi još od studenoga prošle godine i da je upitno kada će biti puštena u pogon. Dobro informiran izvor iz naftaških krugova kazao nam je da je zimsku pauzu, koja traje gotovo pet mjeseci, Ina službeno objasnila redovnim godišnjim remontom i radovima na spajanju opreme za postrojenje za preradu teških ostataka nafte. No godišnji remont koji traje više od pet mjeseci teško je racionalno objasniti, jednako kao i činjenicu da radovi na modernizaciji podrazumijevaju potpuno zaustavljanje rada rafinerije u tako dugom razdoblju. Naime, riječka rafinerija iz godine u godinu radi sa sve dužim pauzama u zimskim mjesecima, a bilježe se i česti kvarovi i požari koji nanose dodatnu štetu samom postrojenju. Nominalni kapacitet prerade u rafineriji u Rijeci je 4,5 milijuna tona sirove nafte na godinu, no ona već godinama ne radi punim kapacitetom. Tijekom 2020. godine prerađeno je tek 2,5 milijuna tona nafte, što znači da ta rafinerija radi sa svega 60 posto kapaciteta. I u tom podatku krije se MOL-ova strategija s riječkom rafinerijom: zatvoriti postrojenje tijekom zime tako da ne radi četiri ili pet mjeseci, oduzeti mu mogućnost prerade domaće nafte jer je ona otišla u Mađarsku, a onda, kad rafinerija nagomila gubitke, uprijeti prstom u nju i kazati „ne treba nam postrojenje koje ne posluje s dobitkom“. I tako je stvoreno dobro opravdanje za zatvaranje rafinerije koja je direktan konkurent MOL-ovim rafinerijama u Mađarskoj i Slovačkoj, ali i za zaustavljanje ulaganja u modernizaciju (izgradnja postrojenja za obradu teških ostataka) na koje se MOL obavezao još prije 19 godina. Nacionalov dobro informirani izvor iz naftaških krugova kaže da iznimno visoke cijene sirove nafte i upitne isporuke iz Rusije dodatno opterećuju poslovanje svake rafinerije, no tvrdi da je poslovanje MOL-ovih rafinerija u Százhalombatti i Bratislavi isplativije jer su gotovo dvostruko većeg kapaciteta od riječke rafinerije. „Kapacitet rafinerije bitno utječe na troškove poslovanja, a MOL-ove rafinerije su i tehnološki kompleksnije i postižu puno bolji iscrpak tržišno vrjednijih derivata. Takva je trebala biti i riječka rafinerija da je MOL ispunio preuzetu obvezu njezine modernizacije. Ali nije, pa je riječka rafinerija sada u bitno slabijoj poziciji. I na rafinerije u Mađarskoj i Slovačkoj bitno utječe s kojim kapacitetom rade pa vjerujem da MOL-u dodatno odgovara da rafinerija u Rijeci nije u funkciji“, tvrdi naš izvor.

Naftni stručnjak i bivši predsjednik Uprave Ine Davor Štern potvrdio je Nacionalu da bi Vlada odmah trebala proglasiti situaciju ugroženosti opskrbe hrvatskog tržišta energentima, prije svega naftnim derivatima, što je onda temelj za donošenje odluke o ograničavanju ili potpunoj zabrani izvoza domaće nafte. „Mislim da temelj za proglašenje ugroženosti opskrbe postoji. Država poput Hrvatske, koja ima i vlastite rezerve nafte, ali i naftovod i rafineriju, ima obavezu proizvoditi derivate za vlastite potrebe“, smatra Štern. On je upozorio na činjenicu da količine domaće nafte koje se proizvedu iz Ininih eksploatacijskih polja – a riječ je o nešto manje od 600.000 tona na godinu – nisu dovoljne za normalan rad riječke rafinerije. „No budući da hrvatska nafta spada u tzv. sweet nafte, odnosno ‘slatke’ nafte vrlo visoke kvalitete i s malim postotkom sumpora, ona se može izmiješati s uvoznom naftom kojoj bi podigla kvalitetu i prerađivati u rafineriji u Rijeci. Time bismo uposlili vlastitu rafineriju, koja može i mora raditi čitave godine, a osigurali bismo i dovoljne količine derivata za vlastite potrebe, što je posebno važno uoči turističke sezone“, tvrdi Štern. Dodao je da bi završetkom modernizacije riječka rafinerija mogla biti konkurentna na tržištu te da bi zadržavanje domaće nafte u Hrvatskoj i njezina prerada u Rijeci bio nacionalni interes i mudar politički potez. No pitanje je, kaže, hoće li se takav scenarij svidjeti MOL-u.

Donedavni predsjednik Nadzornog odbora Ine Damir Vanđelić smatra da je vrijeme da Vlada donese odluku o zabrani izvoza domaće nafte. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

I doista, nakon što je 2018. godine zatvorena rafinerija u Sisku, bilo bi logično da se domaća nafta šalje na preradu u jedinu preostalu hrvatsku rafineriju, onu u Rijeci. Međutim, umjesto da se na JANAF-ovu cjevovodu izvrše potrebni tehnički zahvati koji bi omogućili da se iz spremnika u Sisku nafta šalje na preradu u Rijeku, hrvatskoj vladi bio je prioritet ispuniti traženje MOL-a i pripremiti sve tehničke uvjete kako bi se ta nafta umjesto u Rijeku mogla slati u mađarske rafinerije. To je i učinjeno sredinom 2018. godine kada su predsjednik Uprave Ine Sándor Fasimon, član Uprave Ine Niko Dalić, tadašnji predsjednik Uprave Janafa Dragan Kovačević i ministar Tomislav Ćorić potpisali Memorandumu o razumijevanju kojim su tadašnje Ministarstvo zaštite okoliša i energetike i JANAF preuzeli obvezu izvršenja tehničkih preinaka na naftovodu i crpnim stanicama u sisačkoj rafineriji, koje bi omogućile transport domaće nafte na preradu u Mađarsku. Zadatak je izvršen i nafta s Ininih naftnih polja je 2020. godine potekla prema rafineriji u Százhalombatti pokraj Budimpešte. O tome, pa i o činjenici da se Hrvatska pod vodstvom Andreja Plenkovića odrekla vlastite sirovine da bi je pod nepoznatim uvjetima prepustila drugoj državi, odnosno tvrtki kojom upravlja druga država – Mađarska – sredinom svibnja 2020. godine opširno je pisao Nacional, prenoseći detalje navedenog Memoranduma.

Iz JANAF-a, pak, Nacionalu objašnjavaju da je naftovod projektiran za transport nafte iz pravca Omišlja do Siska i dalje do granica s Bosnom i Hercegovinom, Srbijom i Mađarskom te da bi za transport u obrnutom smjeru bilo potrebno izvesti zahvate na tehnološkom sustavu naftovoda. A oni, kažu u JANAF-u, podrazumijevaju pripremu za korištenje postojećih pumpi za smjer Sisak – Omišalj na Terminalu Sisak te na postojeće crpne stanice ugraditi pumpe, stanice za regulaciju tlaka i ventile koji bi omogućili pumpanje nafte iz Siska u smjeru Omišlja. No u JANAF-u kažu da je dvosmjerni protok nafte tehnički zahtjevan. „S obzirom na obveze prema postojećim korisnicima s kojima JANAF ima ugovore na temelju kojih je obvezan isporučiti upravo onu naftu koju je doveo na prijem u sustav JANAF-a, JANAF bi dionicom Omišalj – Sisak naftu transportirao naizmjenično, a da bi se to ostvarilo potrebna je vrlo zahtjevna i točna organizacija transporta s točnim planiranjem prihvata, otpreme i predaje nafte za svakog korisnika. Kako bi se mogao obavljati reverzibilni transport, potrebno je pri svakoj promjeni smjera transporta izmjestiti naftu zatečenu u cjevovodu Omišalj – Sisak u spremnički prostor terminala Omišalj ili Sisak (ovisno o smjeru transporta) i tu istu naftu vratiti u cjevovod pri povratu na prvobitni smjer transporta. Takav način rada moguć je uz promjenu smjera transporta četiri puta godišnje, međutim, dinamika procesa i gubitak ‘mrtvog’ vremena potrebnog za izmještanje nafte iz trase i njen povratak, onemogućili bi transport za korisnike u smjeru Omišalj – Sisak“, stoji u odgovoru JANAF-a na Nacionalovo pitanje zbog čega se ne vrši dvosmjerni protok nafte. I naftni konzultant Jasminko Umićević kaže kako bi JANAF trebao što je prije moguće stvoriti uvjete za reverzibilni protok nafte na dionici od Rijeke do Siska.

Saborska zastupnica platforme Možemo! Sandra Benčić smatra da vlada mora zaštititi državne interese odlukom o zabrani izvoza nafte. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

A energetičari s kojima smo razgovarali slažu se u jednom: hrvatska vlada trebala bi zaštititi svoje interese te naftu s Ininih naftnih polja u ovoj situaciji zadržati u Hrvatskoj. Bivši predsjednik Nadzornog odbora Ine Damir Vanđelić kazao je u izjavi za Nacional da bi hrvatska vlada trebala raspolagati imovinom države u izvanrednim okolnostima kakve upravo vladaju na tržištu. „Slično rade i ostale države u svijetu, a Zakon o energiji Vladi daje takve ovlasti. Smatram da je članak 26. dovoljan i služi upravo zaštiti nacionalnih interesa. Posezanje za zabranom izvoza domaće nafte nije nikakav oblik konfiskacije, ovo su naprosto izvanredne okolnosti koje u ovakvim situacijama koriste i druge zemlje. Neke od njih išle su čak toliko daleko da su trgovcima ograničile prodajne marže na derivate. Naš Zakon o energiji predviđa nekoliko načina upravljanja rizicima i mislim da bi ga svakako trebalo iskoristiti“, objasnio je i dodao kako bi trebalo dodatno razmotriti i obvezu proizvođača i distributera da u gorivo namješavaju razne aditive i biodizel, što poskupljuje krajnju cijenu derivata. „Slažem se da su takva goriva ekološki prihvatljivija i u normalnim okolnostima ta je odluka vrlo pozitivna. No u izvanrednim okolnostima to je nešto čega se privremeno možemo odreći kako bismo snizili krajnju cijenu i zaštitili potrošače“, rekao je.

Kada je, pak, riječ o tome je li sazrelo vrijeme da Vlada donese odluku o zabrani izvoza domaće nafte, Vanđelić je kategoričan: „Apsolutno da. A opravdanje da ne postoje tehničke pretpostavke za transport nafte naftovodom do Rijeke naprosto ne stoji. Meni je iz više izvora potvrđeno da tehničke pretpostavke za takav transport postoje. Doduše, dvosmjerni transport je tehnički složeniji i zahtijeva dodatne postupke, no to je za logističare normalan posao koji se može obaviti. No ostaje otvoreno pitanje zbog čega naftovod nema uporabnu dozvolu za dvosmjerni protok nafte. A ja čvrsto vjerujem da uporabna dozvola za takav transport stoji upravo iz političkih motiva!“ O sve dužim zimskim pauzama u radu riječke rafinerije, Vanđelić kaže: „Moguće je da će se htjeti ekonomski obrazlagati neisplativost obrade te nafte u Rijeci, no meni kao nekome tko je strojarski inženjer smjera energetika i s MBA financija to nikako ne stoji, a i logično je da korištenje rafinerijskih kapaciteta donosi veću dobit Ini nego prodaja sirovine.” Na naš upit zašto se na isti način ne izračunava neisplativost poslovanja MOL-ovih rafinerija u Mađarskoj i Slovačkoj tijekom zime, naš se sugovornik samo nasmijao.

Saborska zastupnica stranke Možemo! Sandra Benčić također smatra da hrvatska vlada odlukom o zadržavanju domaće nafte u Hrvatskoj mora zaštititi državne interese. „Ministar Ćorić nedavno je iznio tezu da nema ni hrvatske nafte, ni hrvatskih plaža, ni hrvatske vode. Upravo tako se Vlada i ponaša prema resursima Hrvatske koji bi trebali biti i jesu javno i zajedničko dobro. No putem prava na eksploataciju i koncesija, ono što je inicijalno javno i zajedničko postaje na dugo vremena privatno pa onda više ne mora ispunjavati neku javnu društvenu ili ekonomsku svrhu, nego isključivo logiku maksimalizacije profita za vlasnika koncesije ili drugih prava. Tako je i s naftom: sad već godinama hrvatska nafta ide u Mađarsku na preradu i daljnju prodaju, a MOL na tome ubire itekako dobru zaradu“, kaže Sandra Benčić i podsjeća da je u Saboru i u javnim istupima u više navrata upozoravala na to da Ina prodaje MOL-u domaću naftu po nepovoljnim uvjetima, što je dovelo do procijenjene štete od skoro 60 milijuna dolara.

Zbog činjenice da je MOL u toj transakciji bio kupac i prodavač te da se za kupljenu naftu nije obračunavala stvarna cijena niti je obračunat uobičajeni dodatak zbog visoke kvalitete hrvatske nafte, nastavlja Benčić, Ina je izgubila puno, a dodatni joj je gubitak nanesen zbog dinamike prodaje i isporuke. „Današnje okolnosti su se stubokom izmijenile u odnosu na prve mjesece 2020. godine: cijena nafte raste, a zbog sankcija nametnutih Rusiji, kao i situacije rata u Ukrajini, mogući su i poremećaji u opskrbi. U toj situaciji interes hrvatskih građana je da se domaća nafta ne prodaje i ne izvozi, već da ide u riječku rafineriju i ostaje u Hrvatskoj za potrebe domaćeg tržišta i stvaranje zaliha. Nalazimo se u izvanrednom stanju, ne samo zbog pandemije nego i činjenice rata na europskom tlu, ali i u vremenu koje nagoviješta moguće ozbiljne poremećaje u opskrbi energentima i moramo se sada postaviti kao dobri domaćini i osigurati zalihe koje su potrebne našem gospodarstvu i stanovništvu“, zaključila je Sandra Benčić.

Drugi Nacionalov izvor koji je dobro upoznat s poslovanjem Ine, a blizak je i Vladi, no koji je želio ostati anoniman, tvrdi da bi Vlada doista mogla donijeti takvu odluku koja bi zbog aktualne situacije na tržištu bila posve legitimna, no upozorava da je veliko pitanje koliko je Vlada doista autonomna u donošenju takvih odluka, i to prvenstveno zbog raznih kombinacija s MOL-om i predstavnicima mađarske vlade u koje su pojedini predstavnici hrvatske vlade ulazili proteklih godina. „Previše toga Vlada, odnosno premijer i ministar gospodarstva, nisu poduzeli i nisu učinili da ne bi bilo posve logičnih indicija za upravo takav zaključak. U te propuste spada i činjenica da se uporno stopira mogućnost dvosmjernog protoka nafte koji bi omogućio preradu domaće nafte u riječkoj rafineriji. A drugi propust je prihvaćanje MOL-ova tumačenja da se rad riječke rafinerije tijekom zimskih mjeseci ne isplati. Tako MOL testira izdržljivosti Vlade, ispituje njezine reakcije i priprema politički vrh na konačno zatvaranje rafinerije u Rijeci, što je odluka koju će MOL zasigurno donijeti jer im rafinerije u Mađarskoj i Slovačkoj donose veći profit“, tvrdi isti izvor.

Ostaje tako otvoreno pitanje što su to premijer Plenković i ministar Ćorić obećali Mađarima i na što su sve pristali kad šutke promatraju odlazak domaće nafte u Mađarsku, kao i tko i zbog čega godinama koči dovršetak preostalih pripremnih radova koji bi omogućili dvosmjerni transport sirovine naftovodom i preradu nafte s Ininih naftnih polja u rafineriji na Urinju. Štetnost tog Vladinog neshvatljivog „sljepila“ pokazuje se upravo danas, u trenutku kada cijene sirove nafte na svjetskom tržištu divljaju, kada su izvori iz kojih će nafta pritjecati u narednim mjesecima još uvijek nepoznati i kada je sigurnost opskrbe na svjetskim tržištima obilježena jednim velikim „možda“. I ministrove riječi koje je u više navrata izrekao u javnosti, da se „prerada domaće nafte u Rijeci ne isplati“, upravo u ovom neizvjesnom vremenu pokazuju svu svoju neutemeljenost i neopravdanost, pogotovo što dolaze iz usta čovjeka koji i sam priznaje da „o nafti ne zna ništa“ i da to nije njegovo područje. Jer da „o nafti nešto zna“, znao bi prepoznati kukavičje jaje koje mu je podmetnuo MOL i tako ga natjerao da – svjesno ili nesvjesno – radi u interesu Mađara.