Član skupine Cinkuši Tihomir Kruhonja osvrnuo se na proteklih 20 godina zajedničke svirke, istaknuo je važnost kajkavskog narječja u njihovim pjesmama i prisjetio se devedesetih godina kada ih je okupila želja da kroz glazbu pronađu mir
Sredinom devedesetih iz želje za pronalaskom vlastitog mira i svijeta u kojem će uživati, grupa prijatelja osnovala je etno grupu Cinkuši. U tradiciji kajkavskih krajeva cinkuš je zvono koje prati ljude od njihova rođenja pa sve do smrti. To zvono ih budi, oglašava, upozorava ili zvoni na uzbunu, ali je istovremeno i zvono za svadbu i zvono za galge, odnosno vješala. Svoj izraz Cinkuši su vezali uz kajkavsko narječje jer potječu iz kraja u kojem se tako govori, a inspiriraju ih i Krležine “Balade Petrice Kerempuha”, zbog čega su već na prvom albumu “Zeleni kader” 1999. godine odskočili od ostatka scene i privukli pažnju publike i kritike. Nakon niza održanih koncerata, šest godina kasnije objavili su album “Domesticus Vulgaris” nakon kojeg je uslijedio “Špiritus Sanctus” 2009. godine, potom 2011. godine album i DVD snimljen uživo “Uživancija” i prošle godine objavljeni “Krava na orehu” za koji su osvojili i hrvatsku glazbenu nagradu Porin u kategoriji Najboljeg etno albuma. Liljana Šišmanović je 2015. godine o njima snimila i dokumentarni film “The Cinkuši”, predstavljajući ih kao osebujnu world music družinu koja svira etno folk rock na kajkavskom. Nacional je razgovarao s članom skupine Tihomirom Kruhonjom Timijem, koji se osvrnuo na proteklih 20 godina sviranja s Cinkušima, a govorio je i o posljednjem studijskom albumu “Krava na orehu”…
Komentari