Knjigom svojih eseja “Tajni život pjesama. Hrvatska popularna muzika devedesetih” pjesnik i prevoditelj Đorđe Matić ponudio je čitateljskoj publici minuciozne analize kojima raščlanjuje poetiku odabranih popularnih pjesama nastalih 1990-ih, koje su, po njegovu argumentiranom uvjerenju, ispričale skrivenu povijest ideja i osjećaja, kao i cijele kulture toga turobnog vremena.

Matić je Zagrepčanin koji se iz Zagreba preselio u nizozemski gradić Hillegom, gdje i danas živi i radi. Nakon što je studij engleske i talijanske književnosti završio u Amsterdamu, Nizozemska je kao konačno odredište za njega bila očekivana. U “Tajnom životu pjesama” (AntiBarbarus, Zagreb, prosinac 2014.) sabrao je poeziju raznih autora popularne glazbe iz 1990-ih i, analizirajući te stihove, pokazao koliko su upravo te pjesme sjajno opisale ono vrijeme. U knjizi su pjesme Francija Blaškovića, Arsena Dedića, Dubravka Ivaniša, Miroslava D. Rusa, Zlatana Stipišića Gibonnija, Jakše Fiamenga i Ljube Stipišića Delmate. U razgovoru za Nacional Matić je objasnio zašto je odabrao baš te autore, zašto se upustio u dubinsku analizu njihove poezije i zašto je knjiga nastajala punih pet godina.

• ‘Najbolja glazba 1990-ih bavi se intimnim. Zdrav razum dolazio je uvijek i jedino iz intimističkih tekstova, što o tom vremenu govori i više negoli dovoljno’

• ‘Kultura nostalgije me ne zanima, jer se pretvorila u industriju pa mi je, kao roba na tržištu, banalna do nepodnošljivosti, postala izrazito odbojnom’

 

NACIONAL: Otkud poriv i potreba da potanko analizirate hrvatske pop i rock pjesme i njihovu poetiku?

Takve i slične poetičke analize u anglosaksonskoj su kritici odavno uvriježene, dok su u nas očito novost pa se na to gleda kao na nešto “čudno”. Meni je pak, naprotiv, čudno da nešto što je toliko obilježilo živote ljudi, kao što su pjesme popularne glazbe, nešto s čime ljudi svakodnevno žive i s čime se identificiraju iz raznoraznih razloga, da takav fenomen ne dobiva pažnju kakvu zaslužuje. Ovo su zaista velike, u najmanju ruku značajne pjesme. A naša je kultura površna, odnosno takvom je postala, a budući da to smatram nedopustivim i barbarskim stanjem, bio sam uvjeren da kultura zaslužuje ovakvu knjigu. Da zaslužuje odgovorno i promišljeno pisanje, do u tančine, da zaslužuje da se progovori barem o nekima od tih sjajnih i sasvim posebnih djela što su ih stvorili naši autori u prošla dva i pol desetljeća. Da je to vani normalna stvar, u kontrastu prema našem stanju, odličan je primjer Greil Marcus – koji je knjigu od 256 stranica objavio ne o bendu, ne o albumu ili o pjesmama (u pluralu), nego o jednoj jedinoj pjesmi – legendarnoj “Like a Rolling Stone” Boba Dylana.

NACIONAL: Zašto ste odabrali samo rock poeziju 90-ih?

Knjiga govori o devedesetima, kao što joj i podnaslov kaže, ali “rock poezije” tu ima najmanje – jedino pjesme Pips Chips & Videoclipsa i donekle one Francija Blaškovića spadale bi pod rock ‘n’ roll. Ostalo je preciznije određeno kao “popularna glazba” – što znači da su u knjizi i šansone i dalmatinske klape i klasični pop izraz. Rocka ima onoliko koliko ga je po važnosti bilo devedesetih – gotovo ništa. A zbog čega devedesete, to bi trebalo biti samorazvidno – čim pomislimo na to razdoblje posvemašnjeg loma i potresa, na vrijeme najvećeg iskušenja naših života i kolektivnog udara, kakav više nećemo doživjeti, srećom. Vrijeme je to kad se apsolutno sve promijenilo, i otada se sve dijeli na prije i poslije njega. Tad je stvoren novi kontekst u svim oblicima djelovanja, doslovno sve trebalo je iznova definirati – od sveopćeg, kolektivnog do osobnog. Čini mi se više nego dovoljno kao okvir za temu, zar ne?

NACIONAL: Koliko je to desetljeće ostavilo traga na vama?

To bi pitanje zasluživalo odgovor u obliku cijeloga jednog eseja, a možda i knjige. Svakako je to bila, kao što sam rekao maloprije, dekada najvećih i najstrašnijih izazova za svakoga od nas odavde. Ono strašno puknuće sve nas je izbacilo iz ravnoteže i zapravo se od njega nismo još ni dosad oporavili. Sumnjam i da hoćemo dokraja. Sasvim pak osobno, podudarilo se s odrastanjem, s razvojem ličnosti i, paralelno, s autorskim razvijanjem – a sve to u kontekstu emigracije. U najvećem dijelu bilo je to nesumnjivo najgore razdoblje, no ponekad i “vrijeme čuda”, kako bi se reklo naslovom čuvenog romana. Ono što je to vrijeme učinilo podnošljivijim, da se vratim na temu, bile su upravo i pjesme o kojima pišem. One su se pojavile kao neobično i neočekivano sidro stabilnosti u posvemašnjoj nesigurnosti.

NACIONAL: Pomalo je neobičan odabir autora čije ste pjesme izdvojili: Franci Blašković, Zlatan Stipišić Gibonni, Dubravko Ivaniš, Arsen Dedić… Zar su njihove pjesme zaista obilježile 1990-e?

Jesu, svakako, ali nije u tome poanta. Izabrao sam najposebnije, a ne nužno “najutjecajnije” pjesme. One koje imaju više razina, više različitih života u sebi, i to sam pokušao pokazati, ispričati u esejima. Uostalom, kad se ovako poredaju ti autori, ponovo mi se bjelodano pokazuje kako značajnijih zaista nije bilo, kako god mi pokušali obrnuti stvari. Sve ostalo bilo bi neargumentirano oponiranje i inat. Htio bih o spomenutim autorima, kao i ostalima u knjizi, istaknuti ovo: koliko god djelovali sasvim različito jedni od drugih – sve ih ipak veže posebno “tajno bratstvo” – ono po osebujnosti i dubini.

NACIONAL: Stječe se dojam da ste s popriličnim naporom odabrali pjesme koje su po vašem mišljenju obilježile mučne devedesete godine, a opet, izostavili ste neke važne tekstopisce rock pjesama kao što su Darko Rundek, Mile Kekin, Saša Antić… Po kojem ste kriteriju birali autore i pjesme?

Pojednostavnjeno rečeno, po dva kriterija: jedan je, hoćemo li ga tako nazvati, objektivan, a drugi subjektivan. S iskustvom slušatelja i svirača naučio sam pomno slušati i intenzivno se baviti pjesmama. Sve su mi te pjesme nešto “dojavile” u nekom trenutku, svoju nutrinu koja se na prvi pogled ne vidi, iako su, tako skrivene u svojoj biti, bile u samom središtu javnosti, paradoksalno. Slijedeći te znakove, pokušavao sam otključati te pjesme da mi se otvore kako prije nisu. Tu me vodio vlastiti poziv, pisca i pjesnika, kao i formalna naobrazba, studij književnosti koji me osposobio za temeljito, strukturno i dubinsko čitanje teksta, bez proizvoljnosti i pretjerivanja. Sve su te poetičke analize odgovorno napisane, do posljednjega retka. Što se tiče konkretnih imena koja spominjete, Rundek zapravo ne spada u devedesete, a za objašnjenje zašto je to tako trebalo bi nam mnogo vremena i prostora. On se, uostalom, i pojavio ponovo tek u drugoj polovici toga decenija, i to kao komplicirani podsjetnik na ranije, posve drukčije vrijeme. Kao velika, jedinstvena ličnost naše scene, uvijek je imao osobit, osebujan zvuk, autor koji ima ono što Englezi neprevodivo zovu sound, ali nisam ga prepoznao kao izvanrednog tekstopisca. Ostali koje spominjete pišu uglavnom ironijske, humorne doskočice pa ih, koliko god bili simpatični, ne mogu uzeti ozbiljno, a kamoli smatrati ih “važnim tekstopiscima”.

NACIONAL: U predgovoru knjige piše da pripovijedate priče o skrivenoj povijesti ideja, osjećaja i motiva tih pjesama. Nije li pomalo presmiono da vi pišete o ideji, osjećaju i motivu neke pjesme umjesto samog autora? Nije vas bilo strah da možda niste u pravu i da će vam se možda sam autor neke od tih pjesama javiti opovrgavajući vašu analizu svog poetskog stvaralaštva?

Upravo ste olako previdjeli kompletnu povijest kritike i njezinu bit. Čitav koncept kritičkoga pisanja i razmišljanja, dakle evaluacije, vrednovanja umjetničkog djela počiva na spekulativnosti. Uostalom, valjda još od Rolanda Barthesa znamo da su biografske stvari, razlozi i namjere autora kritičaru nebitni za čitanje djela. Kritičar je spram toga apsolutno autonoman. To je teorijski temelj. S posve praktične strane, autori, pogotovo ovi o kojima pišem, suviše su inteligentni, ili barem dovoljno samoljubivi, a da im ne bi imponiralo to što se u nas u ovakvom vremenu posvemašnje površnosti netko dubinski bavi njihovim djelima. Radujem se unaprijed takvim razgovorima s njima. Gotovo je pravilo da su stvaraoci, pogotovo glazbenici, najlošiji tumači svoga stvaralaštva. I ne moraju to znati raditi, posve je dovoljno to što stvaraju.

NACIONAL: Jednom ste izjavili da je “glazba kao neki simbolički dom u koji se čovjek može sakriti od nesigurnosti svijeta”. Koliko su se, po vašem mišljenju, ti autori u ono vrijeme skrivali od nesigurnosti svijeta, a koliko su zapravo sa svojom poezijom bili u prvim redovima na barikadama zdravoga razuma?

I jedno i drugo. Dinamika je tu vrlo zanimljiva: morali su se sakriti u vlastitu privatnost, sakriti se od užasa vremena, eda bi odonud, iz najintimnije povučenosti u sebe, progovorili o mučnim pitanjima. Kako o onima što su se odnosila na vlastitu intimnost – koja je pak, ne zaboravimo, bila dokraja impregnirana javnim, kao što to uvijek biva u represivnim vremenima i sustavima – tako i o problemima i traumama što su se ticali svih nas. Uopće, najbolji dio naše autorske glazbe devedesetih bavi se onim intimnim i upravo je to donosilo ljepotu, a publici, barem onoj tankoćutnoj, omogućavalo identifikaciju. Zdrav razum dolazio je uvijek i jedino iz intimističkih tekstova, što o tom vremenu govori i više negoli dovoljno.

NACIONAL: Tekstovi takozvane zabavne glazbe s početka 1990-ih, kao npr. “cro dancea”, pravi su “biseri” poetike popularne glazbe. Bi li i tim pjesmama trebalo posvetiti pažnju i analizirati ih, ili ih je pak mudrije što prije zaboraviti?

Time bi se trebala baviti sociologija, etnologija ili antropologija, ili, još bolje, neki žanr na granici između znanosti i esejistike – onako kao što je srodne pojave u Srbiji sjajno analizirao Ivan Čolović u svojim nezaobilaznim knjigama “Bordel ratnika” i “Etno. Priče o muzici svijeta na internetu”. Prepuštam to drugima. Jer tako je malo ljepote u našoj glazbi pa je moja namjera bila, među ostalim, pokazati da se o estetskim dometima, o umjetnosti zvuka, može pisati i analitički i umjetnički ujedno, u istom zamahu.

NACIONAL: Knjigu “Tajni život pjesama” pisali ste punih pet godina. Zašto vam je trebalo toliko vremena za tih nekoliko pjesama koje ste, vrlo vjerojatno, odavno i prije pisanja knjige znali napamet?

Nisam te pjesme znao napamet, ni približno, nego sam ih otkrivao postupno ili, bolje rečeno, one su se meni polako otkrivale. Pjesmu treba ostaviti da “odleži”, da zaživi vlastitim životom, a ako je dobra, ona će živjeti nekoliko života, mijenjat će se u odnosu na zbilju i, što je još intrigantnije, u odnosu na intimu slušatelja. Zatjecat će nas u različitim fazama, razdobljima i stanjima i svaki će put zvučati drukčije. Samo se tako može ozbiljno pristupiti pisanju ovakve vrste. Riječ “život” u podnaslovu knjige – “tajni život pjesama” – podrazumijeva trajanje, a ne nešto trenutačno, potrošeno i potrošno uopće. Ako se pjesme brzo potroše, to znači da nisu bile dobre. Sve to pokazuje da je potrebno vrijeme kako bismo se njima istinski bavili. Naravno, mnogo veći, odnosno središnji problem i izazov, to jest onaj koji bi trebao biti u žarištu pažnje, bio je kako to stilski fiksirati, kako o svemu tome pisati, kojim stilom i pristupom.

NACIONAL: Često ističete Krunu Lokotara kao osobu koja vas je nagovorila da napišete tu knjigu. Zašto vas je uopće trebalo nagovarati?

Svakom autoru potreban je dobar urednik, a takav se prepoznaje po tome što umije u autorovu duhu primijetiti upravo one teme koje možda sasvim kaotično, dakle u neredu počivaju u njemu i pojavljuju se bez pravog žarišta i usredotočenosti. Nije me trebalo puno nagovarati, ali mi je trebao netko da mi uopće ponudi mogućnost za tu knjigu i skicira neku vrstu tematskog fokusa i koncepta. Kruno Lokotar jedini je odmah prepoznao i moj stil i preokupacije, autorske, kulturne i sve ostale. Drugi je problem to što u jednoj razbijenoj, nezainteresiranoj kulturi u kojoj “svi znaju sve” – o popularnoj muzici da i ne govorimo, tu su tek svi “stručnjaci” – nisam bio siguran hoće li takva knjiga ikoga zanimati, to jest hoće li biti prepoznata. Minulih mjeseci, sudeći po percepciji, sve se više uvjeravam da je vrijedilo započeti takvu knjigu i pisati je tako dugo.

NACIONAL: Načelno, knjiga je pisana iz kuta glazbenog kritičara koji traži “dlaku u jajetu”, odnosno, kako ste i sami napisali u predgovoru, kritičar mora biti “lovac na momente”. Zašto se niste posvetili poslu glazbenog kritičara, nego ste svoje stavove iznijeli “loveći momente” odabranih autora?

Nije to traženje “dlake u jajetu”, nego isticanje vrijednoga u pjesmama, i traganje za njim. Sitničarenje je nešto drugo. Glazbeni se pak kritičar može biti na razne načine – netko piše tjedno, a netko svakih nekoliko godina napiše knjigu. Uvjeren sam da je ovo potonje trajnije. Osim toga, ovako se čovjek štiti od velike količine nepotrebnih zvukova i pojava, od hiperprodukcije, birajući samo najbolje ili najosebujnije. Ako glazbenik ili profesionalni slušatelj može tjedno ili dnevno probaviti ovolike količine nove glazbe koja neprestano pojavljuje, ako to čini s četrdeset kao što je mogao s dvadeset, tada s njim nešto nije u redu.

NACIONAL: Koliko je tad bilo teško biti pjesnik? Preciznije, rock buntovnik.

Nije bio problem biti pjesnik – najteže bilo je biti čovjek. Pa ako je taj i takav čovjek bio na strani zla, to što je možda pjesnik ne znači mnogo. Nitko tko se tada predao silama opresije i mraka nije napisao ništa dobro. Biti “rock buntovnik” pogotovo nije značilo ništa. To je nešto za stabilna vremena, kakva god ona bila. Što je devedesetih mogao značiti nečiji angažman te vrste? Apsolutno ništa. Komunizam se bojao ideja, pa i rock ‘n’ rolla – a cinici devedesetih, baš kao i današnji, znali su sasvim precizno da to što bi eventualno netko pjevao protiv njih nema apsolutno nikakvo značenje. Doduše, to nitko i nije otvoreno činio niti se izravno sukobljavao. Rockeri su uglavnom stajali “na crti obrane”, kolektivno, ili se bavili trivijalnostima. Ključ je u nečemu drugom, međutim – kako je rock odavno već muzejska forma, onako kao što je to i moderno slikarstvo, primjerice, i pojam “rock buntovnika” zastario je termin, kao i žanr sam, nažalost.

NACIONAL: Arsen Dedić očekivano se našao u vašoj knjizi, ali i sami ističete da je 90-ih ostao relativno neprimijećen. Zašto?

O tome nadugačko i naširoko pišem u knjizi. Arsen je iznimna osoba, autor koji je utjecao na doslovno sve šansonijere, kao i na nekadašnji rock ‘n’ roll u njegovu najboljem razdoblju, skladatelj i pjesnik rafinirana izraza. Doda li se tomu i komplicirani identitet – što je takav mogao tražiti u onako grubim, neljudskim i sirovim vremenima? On je početkom devedesetih bio neka vrsta anakronizma za režim, sumnjiv identitetom. Srećom, nije se predavao pa je neke od svojih najsretnijih stvari napisao upravo u tom užasnom deceniju. U jednom ga je trenutku počela otkrivati i mlađa publika, a stariji su shvatili koliko je uistinu dobar. Morala je ta najgora bura najprije proći, međutim, kako bi se ponovo otkrile ljepota, gorčina i intimizam njegovih pjesama. Arsena kao autora i Olivera kao nenadmašnog stilista smatram dvjema najsvjetlijim pojavama naše popularne glazbe u prošlih nekoliko desetljeća. Njihova je trajnost zaista impresivna.

NACIONAL: Tko su vama najznačajniji autori rock poezije i općenito tekstopisci popularnih pjesama unatrag 25 godina, od hrvatskog osamostaljenja do danas?

Malo ih je. Gibonni je fascinantna pojava. On je od svojih početaka, od krajnje trivijalnih tekstualnih rješenja, od banalnosti i kiča, uspio sebe samog “nanovo izmisliti” i razviti se u odličnog pjesnika. Morao je najprije otkriti svoj neposredni jezik, dijalekt, i tek tako i tada doživjeti preobrazbu. Svojim novim stilom tada je pokazao dvostruku insuficijenciju u našem dotadašnjem popu: i oskudnost standardnog jezika i klišeiziranost najvećeg dijela dijalektalnog izraza. Bilo je to nevjerojatno zanimljivo pratiti, takav napredak. Danas nitko ne pjeva ključna intimna stanja kao on. Uspjelo mu je k tomu ono o čemu pjesnici sanjaju – pjevajući o sebi i neposrednoj okolini, o vlastitoj intimi, uspio je dodirnuti ogroman broj ljudi koji se u tim tekstovima prepoznaju na iznimno suptilnoj razini.

NACIONAL: Prije rada na knjizi ‘Tajni život pjesama’ bili ste urednik i suautor poznatog “Leksikona YU mitologije” – pojmovnika popularne kulture u nekadašnjoj Jugoslaviji. Budući da je otada prošlo nešto više od deset godina, kakao danas, s te vremenske distance, gledate na taj pojmovnik i samu potrebu za njegovim postojanjem?

Ta je knjiga bila prva te vrste i kao takva obavila je svoju ulogu, pogotovo stoga što joj tadašnje stanje duha nije bilo sklono, ni u kulturi, a još manje ideološki. Nitko se tada nije usudio napraviti nešto takvo. Danas se tomu više ne bih vraćao. Kultura nostalgije me ne zanima, pogotovo stoga što je postala pravom industrijom i iscrpljuje negdašnje fenomene do samog ruba podnošljivosti, upravo do banalizacije. Stega je u međuvremenu otpala, i to iz svih pogrešnih razloga, pa je to dodatni razlog zašto mi je nostalgija kao produkt, preciznije, kao puka roba na tržištu, postala izrazito odbojnom. Sve ono najljepše iz kulture jednoga vremena unižava se i ruši površnošću i nekritičkom banalizacijom.

NACIONAL: Zanimljivo je da tijesno surađujete s Dragim Šestićem, osnivačem, producentom i menadžerom Mostar Sevdah Reuniona. O kakvoj je suradnji riječ?

Suradnja je počela davno, najprije profesionalna, a poslije je prerasla u prijateljstvo. Počeli smo zajedno raditi još na prvom, povratničkom albumu velike pokojne romske pjevačice Ljiljane Petrović-Buttler – preveo sam na engleski tekstove njezinih pjesama. Nastavio sam prevoditi i za brojne kasnije albume u produkciji Dragog Šestića, a pisao sam i popratne tekstove za booklete CD-a pa surađujemo, evo, do danas. Prepjevati stihove sevdaha, romske glazbe ili domaćeg kantautora na engleski poseban je izazov i škola, jednako kao i pokušati u tekstovima na ovitku albuma zapadnjačkoj publici ukratko objasniti zašto su, recimo, Mostar Sevdah Reunion ili pokojni Ljubiša Stojanović Louis bitni i zašto bi ih ta publika trebala čuti.

NACIONAL: Vratimo se “Tajnom životu pjesama”. Koliko se sevdaha našlo u rock poeziji 1990-ih?

Nimalo. Taj pojam u nas tada i nije postojao jer je bio sasvim izguran, marginaliziran ili sveden na razinu ponižavajućih “manjinskih” tema, kao i toliko drugih kulturnih pojmova otprije devedesetih. Tek nakon 2000. pomalo se vraća. Zaboravlja se kolika je bila cenzura pojmova i kulturne prošlosti između 1991. i 2000. U nekim oblicima ona i dalje postoji.

NACIONAL: Da vam je sevdah drag, pokazuje i to što ste sa svjetski proslavljenom harmonikašicom i skladateljicom Merimom Ključo priredili knjigu “Eastern European Folk Tunes for Accordion”. Je li vaš prvi izbor sevdah ili rock ‘n’ roll?

Ni jedno ni drugo. Rock ‘n’ roll mi je nekoć, bez pretjerivanja, značio sve na svijetu, a danas je ostarjela i nezanimljiva forma, pojedena kao i sve revolucije nužnom promjenom u kulturi, ali i zgažena industrijom. U sevdahu ću pak uvijek ostati nekom vrstom “stranca”, jer taj zvuk ne pripada neposrednoj zagrebačkoj okolini i kulturi u kojoj sam odrastao. Ali to je u redu – sa strane se ponekad bolje vidi. I čuje.

NACIONAL: Kad ste se preselili iz Zagreba u Hillegom u Nizozemskoj? I zašto?

Bilo je to 1993. Otišao sam iz Hrvatske još i prije, iz pacifističkih razloga, kao i toliki drugi. Ili jednostavnije rečeno – dezertirao. Srećom, pokojni nas je predsjednik sve pomilovao.

NACIONAL: Pripremate li novi “Tajni život pjesama” ili ste o odabranim pjesmama i 1990-ima rekli sve što ste htjeli?

Mislim da sam, barem privremeno, završio s tom temom. Dugo i mukotrpno radio sam na tekstovima i neke se motivacije potroše nakon dovršetka knjige. Osim toga, ima toliko još neobrađenih tema i u domaćoj i u svjetskoj glazbi.

NACIONAL: Pišete li pjesme za glazbenike?

Pisati tekst na glazbu i obrnuto, kao singer songwriter ili šansonijer, poseban je talent. Ja ga nemam i divim se onima koji imaju taj dar. Fascinantno je što, za razliku od takozvanog visokog pjesništva ili akademske glazbe, za takve autore nije presudno čak ni znanje ili erudicija. Prosječna pamet i obrazovanost, čak i bez izrazite muzikalnosti, može biti u stanju proizvesti sjajne songove, pod uvjetom da postoji ta osobita, neuhvatljiva nadarenost. Stoga me taj žanr autorskog teksta na glazbu, i obrnuto, trajno impresionira, upravo mi je tajnovit.