Nadimak Goran s kojim se potpisivao uzeo je kao znak pripadnosti svom zavičaju. U partizane je otišao zajedno s Vladimirom Nazorom i tamo napisao neke od svojih najvažnijih djela. Njegova poema Jama toliko snažno opisuje ratne strahote i zločine da predstavlja jedno od najvećih djela proturatne poezije.

Tri dana pred Novu godinu 1943. Goran odlazi u partizane iz Zagreba zajedno s Vladimirom Nazorom. Kad je stigao, odmah se dao na pisanje, na književni rad. U to vrijeme piše i uspjele duhovite političke pjesme za potrebe partizanskih priredbi, usmenih novina i sl. Jedna od takvih je npr. “Teško je biti četnik!”. Pjesme koje je kao uvjereni antifašist napisao tijekom 1943. zajedno s Nazorovim stihovima tiskane su u zbirci Hrvatske pjesme partizanke kao prosvjedi protiv zločina odišu etičnošću i osjećajem intelektualne i moralne odgovornosti.

Četvrtu ofanzivu prošao je uglavnom u Prvoj dalmatinskoj brigadi, a u Petu ofenzivu ulazi s Petom crnogorskom. Peta ofanziva je bila naročito mučna. Kroz nju je Goran Kovačić prolazio teško, oslabljen i svojom ranijom plućnom bolesti. Kada je dr Simo Milošević bio ranjen i bio tako prisiljen da ostane, ostao je s njim i Goran, jer mu je bio prijatelj i jer je bio već iscrpljen teškim marševima. Koncem lipnja i početkom srpnja 1943. godine, nalazio se u istočnobosanskom selu Vrbici kod Foče, skrivajući se od četnika koji su klali partizanske ranjenike sa Sutjeske. 13. srpnja četnici su ih pronašli i ubili. Grob Ivana Gorana Kovačića ostao je nepoznat, baš onako kako je bio poželio u pjesmi “Moj grob”.