Objavljeno u Nacionalu br. 766, 2010-07-20

Pjesnik i glazbenik Arsen Dedić govori o svojim pjesmama inspiriranim filmom i klasičnim hollywoodskim i europskim glumcima i redateljima, te o tome zašto se raduje kad ne piše za televiziju i radu na dokumentarcu ‘Tito’ Antuna Vrdoljaka

S Arsenom Dedićem, najpoznatijim hrvatskim kantautorom, pjesnikom, skladateljem i dobitnikom brojnih nagrada, a između ostalih i dvije Zlatne arene za glazbu u filmovima “Donator” Veljka Bulajića i “Pont Neuf” Željka Senečića, te čovjekom koji je prebrodio i presađivanje jetre, razgovarali smo u povodu njegova koncerta filmske glazbe, koji je najavljen u sklopu Pulskog filmskog festivala u Puli. Kako nam je Dedić ispričao, istodobno poetičan i drzak, te buntovan i rezigniran, u program je stavio neke od svojih antologijskih pjesama poput “Moderato cantabile”, “Balada o prolaznosti” i “O, mladosti” koja se pamti iz serije “Jagode u grlu” Srđana Karanovića. Objasnio je da ga je na koncert nagovorio Zlatko Vidačković, umjetnički ravnatelj Pulskog filmskog festivala, a poziv je prihvatio “jer je vezan uz taj grad, u njemu je rođen Gabin tata, a tu je održao i koncert u čast svom prijatelju Sergiu Endrigeu. Dodao je da je taj koncert u Kulturnom centru Talijanske zajednice u Puli zamišljen “kao najdiskretnija, najjednostavnija, najskromnija i najsamozatajnija prezentacija njegove filmske glazbe”, za koji se pripremao dugo i ozbiljno, kao i uvijek. Napomenuo je da mu danas ništa ne nedostaje, osim zdravlja, ali ima svoju unuku Lu koja zadovoljava njegove emocionalne potrebe.

NACIONAL: Poznati ste kao veliki filmofil. Možete li se prisjetiti svog studentskog razdoblja kada ste gutali filmove u Kinoteci?
– Kad sam kao student došao u Zagreb prve tri godine išao sam svakog dana u Kinoteku, gdje sam pogledao sve najvažnije filmove, od filmova Fritza Langa i Jeana Cocteaua do Andreja Tarkovskog i Francoisa Truffauta. I to mi se isplatilo. Cocteaua jako volim i uvažavam kao pjesnika, pisca, slikara i akademika, kao i sve njegove filmove. Kad sam pjevao u inozemstvu također sam išao u kino. Jednom me je Tereza Kesovija, koja je tada živjela u Parizu, odvela u kino na Champs-Elyseesu gdje se prikazivao film “Mourir d’aimer”. Muziku je napisao Charles Aznavour koji je pjevao naslovnu pjesmu, a glavnu ulogu je glumila slavna Annie Girardot. Kad je film završio plakao sam kao ljuta godina. Inače nikada ne plačem, osim nakon izvjesnih filmova i tada me nitko i ništa ne može zaustaviti.

NACIONAL: Kada ste napisali svoju prvu skladbu za film?
– Prvo sam napisao glazbu za TV dramu “Mediteranska klima” Joakima Marušića, zatim su uslijedile serije “U registraturi” i “Prosjaci i sinovi”, pa rad na kazalištu i filmu. Sveukupno sam napisao oko 70 skladbi za filmove, od dugometražnih do animiranih, te oko 140 skladbi za kazalište. Na filmu sam počeo surađivati s Tomislavom Radićem napisavši “Baladu o prolaznosti” za film “Živa istina” s prekrasnom Božidarkom Frajt. U kazalištu sam surađivao s najvećim kazališnim velikanima Bojanom Stupicom, Kostom Spajićem i Georgijem Parom, no još nisam sakupio kazališne skladbe i snimio CD.

NACIONAL: Tko vas je najviše inspirirao u pisanju filmske muzike?
– Rita Hayworth, Marlene Dietrich, Federico Fellini, Howard Hughes … Skladbu “Parobrod Rex” posvetio sam redatelju Federicu Felliniju, a za pisanje skladbe “Ministarstvo straha” nadahnuo me je istoimeni film Fritza Langa, jer mi svi uglavnom živimo u Ministarstvu straha, a i ja sam često radim i strahujem u Ministarstvu straha, iako nisam plaćen za taj posao. Pjesmu “Odabrat ćeš gore” posvetio sam prekrasnoj Nedi Arnerić kada sam s njom glumio u filmu “Višnja na Tašmajdanu”. Tu je i skladba “Čovjek bez zvijezde”, posvećena Kirku Douglasu i tom velikom filmu, te “Završit ću kao Howard Hughes”, filmskom producentu, koji je izradio najveći avion svog vremena. Moja kći Sandra, koja je 22 godine živjela u Hollywoodu, vodila me je da vidim taj avion.

NACIONAL: Što vas je potaknulo na pisanje vaše najpoznatije filmske pjesme “Moderato cantabile”?

– Za tu pjesmu nadahnuo me je istoimeni čarobni film Petera Brooka koji je snimio po scenariju Marguerite Duras s predivnom Jeanne Moreau i Jean-Paul Belmondom. U toj priči o nezadovoljnoj kućanici, Jeanne Moreau je vodila dijete na satove klavira gdje svira sonatinu Antonija Diabellija. Tu istu sonatinu i ja sam svirao kao početnik na klaviru i učenik Fredija Došeka. Skladajući tu pjesmu 1963., uzeo sam prva četiri takta te Diabellijeve skladbe, ne kao plagijat, nego kao citat, da me podsjeti na taj film, i onda sam dalje nastavio svojim slijedom.

NACIONAL: Kako su nastale skladbe koje ste posvetili Riti Hayworth i Marlene Dietrich?
– Uvijek sam jako volio Ritu Hayworth, a onda sam napokon vidio njen film “Gilda” u kojem je pjevala pjesmu “Amado mio”. Ona je inače bila Argentinka i prekrasno je pjevala, a u svojoj skladbi spojio sam nju i moju Gabi, koja na mojoj snimci pjeva refren “Amado mio”. Marlene Dietrich je moja ljubljena glumica, a njezin “Plavi anđeo” je moj omiljeni film, koji i danas gledam na videu. Bila je posebna, antihitlerovka, emigrirala je u Ameriku, no tamo nije imala puno filmske sreće. Nakon dugotrajne potrage našao sam originalnu snimku njezinog pjevanja iz “Plavog anđela” i zatim sam kraći dio ukomponirao u svoju skladbu.

NACIONAL: Koliko u skladbi “Vlakom prema jugu” Petra Krelje ima biografskih elemenata?
– Dok sam studirao u Zagreb uvijek sam se vraćao vlakom prema jugu u svoj rodni Šibenik. Jednom sam sjeo u pogrešni vlak, koji nije išao preko Like nego preko Bosne, i tako je nastala pjesma o “brzom preko Bosne”. Pjesma se dopala Krelji, koji je po tom naslovu snimio i film, a u njemu glumi moj kum Zlatko Vitez.

NACIONAL: Spomenuli ste da ste i sami glumili na filmu.
– Glumio sam u nekoliko filmova, a u filmu “Kad golubovi polete” s Rahelom Ferari imao sam jednu od glavnih uloga. Zapravo, nisam glumio nego sam pjevao songove genijalnog pjesnika i mog prijatelja Duška Radovića. U filmu je glumio i Miodrag Petrović Čkalja. Pojavio sam se nakratko i kod Vatroslava Mimice u filmu “Ponedjeljak ili utorak”, a u filmu “Pusti snovi” Soje Jovanovića bio sam partner Nuše Marović, naše slavne manekenke. To su sve bile šale, ja sam prvenstveno kantautor, a kantautori ne glume, mada su neki poput grandioznog Jacquesa Brela i glumili i režirali.

NACIONAL: Kako ste upoznali velikog skladatelja filmske glazbe Elmera Bernsteina, autora muzike u filmu “Sedmorica veličanstvenih”?
– Obožavam ga i kao osobu i kao skladatelja. Skladao je glazbu i za filmove “Ben Hur” i “Čovjek sa zlatnom rukom” u kojem je glavnu ulogu igrao Frank Sinatra. Kad sam pjevao u Rio de Janeiru, svaku večer sam sjedio s Bernsteinom i skladateljem Davidom Roseom te najljepšom Francuskinjom tog vremeno pjevačicom Françoise Hardy. Kad me je čuo kako pjevam dao mi je ključeve svog stana u Londonu, a ja mu nisam poslao ni kartolinu.

NACIONAL: Koga ste još poznavali iz svijeta filma?

– Poznati talijanski pjevač i moj kum Gino Paoli uveo je Ennia Morriconea u svijet filma. U jednom od prvih filmova Bernarda Bertoluccija “Prima della rivoluzione”, Gino je pjevao pjesmu “Vivere Ancora” i tražio je da ga orkestrira Ennio Morricone. Moj prijatelj kantautor Sergio Endrigo te Rus Bulat Okudžava također su se pojavljivali na filmu. A veliki sovjetski kantautor i buntovnik Vladimir Visocki, koji je oženio glumicu Marinu Vlady, glumio je u kazalištu Taganka u Moskvi te na filmu.

NACIONAL: Surađivali ste s puno hrvatskih redatelja, od Veljka Bulajića i Antuna Vrdoljaka pa do Tomislava Radića. Da li su oni pokušali utjecati na vašu filmsku glazbu i prilagoditi je temi filmova?
– Nikad nisam dopustio da itko utječe na mene. Uvijek sam uvažavao tuđe mišljenje, a nakon toga je moralo ići po mome. U radu s redateljima nisam imao loših iskustava, dok sam kod isplata imao očajnih iskustava. I s Bulajićem i Vrdoljakom imam dobra iskustva jer su oni trebali mene, pa su se tako i ponašali. Bulajić je bio predan, čak je sjedio na svakom snimanju glazbe, a Vrdoljak nije došao ni na jedno snimanje glazbe za seriju o Titu.

NACIONAL: Kako komentirate kontroverzne ocjene koje je dobila Vrdoljakova serija o Titu?
– Unaprijed se znalo da će se ići na osobu i o njemu pisati loše. Bilo je i onih koji su pisali krajnje uvredljive prikaze njegova rada, iako seriju nisu ni vidjeli. Jer je Tonći kao persona sakupio toliko toga negativnog kod neke vrste ljudi da su mu na taj način vraćali. Ne djelu, nego njemu.

NACIONAL: Postoji li razlika u pisanju glazbe za kazalište i film?
– Sve je teže pisati za kazalište. Omraženi, ali dobar pjesnik Goran Babić, koji više nije tu, ima jednu knjigu “Trošenje maske”. Većina naših glumaca u ovom trenutku obavlja trošenje maske. Gluma je maska. Isto lice, tj. istu masku gledaš pet puta dnevno u pet serija. Kad taj glumac, koji igra zadnjeg pikzibnera u nekoj TV seriji, sutra zatraži da mu pišem muziku za komad u teatru, ja mu ne vjerujem. Hoću sveto lice koje nije toliko istrošeno. Napisao sam muziku za više od 50 reklama za televiziju, ali nikada nisam dao snimiti svoje i Gabikino lice ili glas, jer bi to bilo trošenje maske. Zato se radujem kad ne pišem za televiziju.

NACIONAL: Radite li trenutačno nešto novo?
– Više ne čeznem za radom, ali ako se pojavi nešto izuzetno – hoću. Ali ne želim prosječnost. Danas svatko može nešto složiti pomoću elektronike, ali to ne znači da je skladatelj. Ja sam tradicionalist, i to s ponosom radim.