Bosanskohercegovački režiser Pjer Žalica svojim filmom ‘Praznik rada’ zatvara ovogodišnji 28. Sarajevo Film Festival. U novom filmu Žalica govori o okruženju iz kojeg mladi bježe, a kako smatra da su te zemlje lijepe i ljudi dobri, žalosno je da oni odlaze tražiti bolji život negdje drugdje

U petak, 19. kolovoza, 28. izdanje Sarajevo Film Festivala zatvorit će svjetska premijera filma nagrađivanog bosanskohercegovačkog režisera Pjera Žalice „Praznik rada“. Film će biti prikazan u Open Air programu.

Radnja filma „Praznik rada“ prati Armina, koji se nakon deset godina u Njemačkoj, u gluho doba noći, vraća u Bosnu. Prvomajski su praznici, Armin se tek oženio i želi iznenaditi svoga oca Fudu, ali Fude nema u kući. Komšija kaže: “Uhapsiše Fudu, ‘ko zna zašto.” U mahali nemir. Fudo da je zločinac?! Armin želi doznati istinu, a komšiluk proslaviti Praznik rada.

Uloge u filmu ostvarili su: Muhamed Hadžović, Emir Hadžihafizbegović, Admir Glamočak, Boris Isaković, Aleksandar Seksan, Mirvad Kurić, Jasna Žalica, Tatjana Šojić, Dženita Imamović Omerović, Labina Mitevska, Vedran Đekić, Branka Katić, Ermin Bravo, Branimir Popović…

Pjeru Žalici, koji je u dva mandata bio dekan Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, ovo je četvrti dugometražni film. Njegova prva dva filma – „Gori vatra“ iz 2003. i „Kod amidže Idriza“ iz 2004. – ostavila su dubok trag u poslijeratnoj bosanskohercegovačkoj kinematografiji, a svidjela su se i gledateljima i filmskim kritičarima. Uspjeh su doživjeli i njegovi dokumentarci – „Orkestar“ o grupi Plavi orkestar iz 2011., u kojem su se među sugovornicima našli i bivši slovenski predsjednik Milan Kučan, hrvatski Stipe Mesić i bosanski političar Bogić Bogićević, kao i film „Rob“, o stomatologu koji je zbog bolesti kćeri upao u dugove i postao moderni rob kamatarima. U godini korone 2020. njegov film „Koncentriši se, baba“ također je otvorio Sarajevo Film Festival i ostvario veliki uspjeh na online platformama.

Žalica je diplomirao na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje sada radi kao predavač. Dobitnik je brojnih priznanja na međunarodnim festivalima (Škola ratnih vještina, 1993; Godot Sarajevo, 1993). S Ademirom Kenovićem koautor je prvog poslijeratnog filma „Savršeni krug“ (1997). Režiser je i kratkog igranog filma „Kraj doba neprijatnosti“ (1998), prikazanog na brojnim svjetskim festivalima.

Uoči premijere svog novog filma „Praznik rada“ dao je ekskluzivni intervju tjedniku Nacional.

 NACIONAL: Dugo najavljivani film „Praznik rada“ zatvara Sarajevo Film Festival. Je li vam žao što ga nije otvorio ili šećer dolazi na kraju?

Ne mogu reći da mi ne bi bilo drago da je film otvorio festival, međutim ja sam sa svojim filmovima festival otvorio već tri puta. Rekao bih da mi je utoliko veći izazov da ovoga puta zatvorim Festival. Uostalom, čini mi se da su i atmosfera i osjećaj samog filma nekako puno primjereniji zatvaranju. Čini mi se logičnijim, nažalost ili nasreću, da s takvom temom Festival i zatvorimo. Tako da mi uopće nije žao što festival nismo otvorili, dapače, jako mi je drago što smo uopće na Festivalu i što smo dobili takvu priliku.

NACIONAL: Kada smo posljednji put razgovarali, film je bio u nastajanju, i to u godini korone. Kako se ga u tim uvjetima uspjeli završiti?

Mi smo zapravo snimali film u trenutku kada se korona na velika vrata vraćala u BiH. Doduše, tada to više nije bilo tako veliki bauk kao prije dvije godine, došao je delta soj koji je manje opasan. Međutim, navikli smo, naučili smo živjeti s tim virusom. Odmah smo poduzeli sve mjere opreza koje su bile propisane – nosili smo maske, držali smo distancu koliko god smo mogli. Jedino se glumci toga nisu mogli pridržavati kada su snimali scene. A najviše nas je bilo strah upravo da se ne zaraze glumci. Jer znate kako je na filmu – svi smo mi zamjenjivi, pa čak i ja, ali bez glumaca se nikako ne može. Bili smo vrlo oprezni, no da si ne lažemo, bilo je i malko ignoriranja onih najstrožih mjera. Radili smo pod priličnim stresom, ali mnogo lakše nego što smo mislili. I svi smo na kraju živi i zdravi, što je najvažnije.

NACIONAL: Koliko su te dvije godine štetile filmskoj produkciji, ne samo u regiji već i u svijetu?

Mislim da je korona potpuno promijenila svijet. Ne samo filmsku industriju, već apsolutno sve. Mi iz te korone ulazimo u neku novu geopolitičku situaciju i koliko god nam se čini da je to odvojeno od same pandemije, na neki način je to dio istog procesa u kojem se moramo početi navikavati na prilično surove životne okolnosti. Sve je poremećeno. A to nije neki blaži poremećaj nakon kojeg će se stvari vratiti na staro. Mislim da se mi više nikada nećemo vratiti na staro. O onom vremenu prije korone pričat će se kao o vremenu prije meteora. Naizgled, sada je sve OK, održavaju se koncerti, ponovo se putuje i komunicira, okupljanja su dozvoljena, ali svijet je potpuno drugačiji. Čim se tri čovjeka prehlade u Kini, odmah je to vijest dana koju prate međunarodni mediji.

NACIONAL: Činjenica jest da su mnogima, pa i vama, nedostajale projekcije filmova u velikim dvoranama, ali tada ste rekli kako ste uvjereni u moć digitalnih platformi s obzirom na to da je film „Koncentriši se, baba“ samo u prvih nekoliko dana pogledalo preko 40 tisuća ljudi…

Doista, to je jedan novi element bez kojeg više ne možemo. Ne znam kako bismo u budućnosti bez tih platformi, jer to su za naše prilike doista veliki brojevi. S druge strane, ljudi su željni gledanja filmova u društvu, u velikim gledalištima, željni doživljaja kina i velikog platna. Nadam se da ćemo ubuduće imati i klasičnu kino-distribuciju, ali i da ćemo koristiti sve prednosti platformi, koje su jedna od pozitivnih posljedica korone. Ne mogu reći da sam ih ja tek tada otkrio, ali sam osvijestio koliki je njihov stvarni potencijal.

NACIONAL: Proslavili ste se filmovima o poslijeratnom BiH i Sarajevu, koliko „Praznik rada“ prati taj niz?

 „Praznik rada“ je film koji bih volio da nisam morao snimiti. Jer on je, na neki način, završetak jedne trilogije filmova rađenih pod traumama rata. Mislio sam da nakon filma „Gori vatra“ neću više imati potrebu pričati te priče. Međutim, otada do danas, nažalost, nije se dogodio oporavak društva koji sam vjerovao da će se dogoditi, kao što sam vjerovao da rata neće biti. Ja ću vjerojatno umrijeti naivan, to je moja sudbina. No ja sam ta generacija, odrastao sam u tom ozračju Woodstocka i bratstva i jedinstva, ne u nekom političkom, već u ljudskom smislu. Ja zaista vjerujem da su svi ljudi na svijetu braća i sestre i da smo svi mi jednaki. Međutim, život nije takav, život me svaki dan demantira. Iz grada u kojem živim i države u kojoj živim, život istječe, kao što krv istječe iz otvorene rane. I odoše. Ljudi ne odlaze odande gdje im je lijepo i dobro. Oni odlaze zato što im nije dobro i tu ne vide svoju budućnost. To ne znači da ta mjesta nisu dobra, nego uvjeti za život nisu dobri. Nema izazova, nema potencijala koji mladi mogu iskoristiti. Tako da ova priča o tome u kojoj mjeri ima šanse da se život vrati među nas, poslije trauma koje smo imali devedesetih, nije pretjerano optimistična, ali je priča koja se mora ispričati.

NACIONAL: Poznato je da su vaši filmovi tragikomični, kao i naša stvarnost, je li to slučaj i s ovim filmom?

Pa to i jest pozitivno u tom filmu, da ima taj neki naš tipično, prije južnjački nego balkanski humor. Mi zapravo i nemamo neki izbor. Ili možemo živjeti pod utjecajem, rekao bih, neke blage anestezije, odnosno „samoanestetičkog“ pristupa životu koji podrazumijeva da se šalimo i sprdamo sa svim stvarima i situacijama, pa i onim najgorim, ili drugi odabir – eutanazija. Da priznamo da smo u kasnoj fazi bolesti i pustimo da nas ubiju. Tako da mislim da je ovaj naš način prirodna samoobrana. Mi smo južno pozicionirani i navikli smo na teške uvjete života kroz povijest. Slično je i sa sjevernjacima – i Norvežani i Finci žive u malo grubljem prirodnom okruženju i duhoviti su ljudi, dakako, na svoj način. Naravno, vjerujem u život i vjerujem da će ta rana, ne samo u BiH već i globalno, zacijeliti. Ali u trenutku kakav je danas mislim da moramo glasno govoriti da imamo problem. Ja čak ne govorim ovdje o politici, govorim o okruženju iz kojeg mladi bježe. Ove naše zemlje u regiji su lijepe, ljudi su dobri i žalosno je da mladi odlaze tražiti bolji život negdje drugdje.

NACIONAL: Film „Praznik rada“ zahvaća upravo taj problem.

Tako je, glavni lik, kojeg glumi mladi sarajevski glumac Muhamed Hadžović, vraća se iz Njemačke posjetiti oca. On baš često ne dolazi kući, kao što se uglavnom događa s velikim brojem mladih ljudi, koji kad odu, nemaju više puno kontakata, pa čak ni s vlastitim roditeljima. Lik koji glumi Hadžović dolazi se pohvaliti kako je uspio na zapadu, oženio se doktoricom i kako mu super ide u životu. Međutim, ono što ga dočeka daleko je od toga da bude super i daleko od toga što je on očekivao. Neću dalje otkrivati, neka publika pogleda film.

NACIONAL: Okupili ste sjajnu glumačku ekipu – što nam možete reći o njihovim karakterima?

Glavnu ulogu igra sjajan glumac mlađe generacije, kojeg sam već spomenuo, Muhamed Hadžović. On je inače vrlo aktivan posljednjih godina u svom matičnom Kamernom teatru 55 u Sarajevu, koji je najprobitačniji u BiH. Međutim, vrlo često je i na filmu i u televizijskim serijama, on je trenutačno na valu uspjeha. Mislim da je to glumac o kojem ćemo tek čuti i mislim da će mu ovaj film biti dodatna odskočna daska za daljnju karijeru u regiji. Uz njega, koji je mlađi, vrlo je iskusna glumačka ekipa s kojom volim raditi. Volim surađivati s ljudima svoje generacije, s kojima dijelim svjetonazore. Odnosno, da ne skrivam svoje ambicije, volim raditi s ljudima kojima se divim. To mi je izazov i zadovoljstvo.

Radnja filma ‘Praznik rada’ prati Armina koji se, nakon deset godina u Njemačkoj, u gluho doba noći vraća u Bosnu. FOTO: Sarajevo Film Festival

NACIONAL: Posljednji put kada smo se čuli, rekli ste da ste radikalni Sarajlija. Jeste li ostali pri tom stavu i koliko je Sarajevo osjetilo posljedice korone i političkog ludila? Naime, ja se uvijek odlično osjećam u Sarajevu, uvijek je šušur, ljudi su ljubazni, veseli… Je li tako samo za vrijeme Festivala? 

Ja sve manje upotrebljavam riječ radikalno, čak i u tom pozitivnom kontekstu. Radije bih rekao da sam neizlječivi Sarajlija ili vječiti Sarajlija. Neki dan sam pročitao izjavu Jasmile Žbanić da je u Sarajevu živjeti jako teško i prilično nezdravo, ali da ona bez Sarajeva ne može. Mislim da svi mi osjećamo isto. Čak ne mislim da je drugačije sa Zagrepčanima, Beograđanima ili Splićanima. Prirodno je da ljudi vole ambijent iz kojeg potječu i stil života na koji su navikli, pa makar to ponekad bilo i teško. Istina je da Sarajevo tijekom Festivala živne, prepuno je radosti i druženja i zapravo nas podsjeća na ono što smo bili. Jer Festival od Sarajeva svake godine napravi filmski centar, centar druženja filmaša i publike iz cijele regije, centar uzajamnog poštovanja u kojem se svi osjećaju ugodno. Naravno da nije tako 365 dana u godini, nemojmo si lagati. No i dalje vjerujem da bi takvo moglo postati, stvarno vjerujem ne samo u građane BiH već i u sve naše ljude u regiji.

NACIONAL: Slažem se da obični ljudi u regiji međusobno nemaju problema. Međutim, koliko optužbe i uvrede hrvatske i bosanskohercegovačke vlasti utječu na atmosferu u BiH?

Zgrožen sam koliko ti političari nemaju poštovanja jedni prema drugima. Oni nemaju nikakve odgovornosti ni prema instituciji koju predstavljaju i prešli su sve granice civiliziranog komuniciranja, što postaje opasno. Ti ljudi obavljaju posao koji je težak, njihov je zadatak pronaći rješenja za neka pitanja koja često mogu biti dramatična. Time bi se trebali baviti, a ne da napadaju i vrijeđaju jedni druge. Političari su devedesetih uspjeli u toj svojoj destrukciji i ludilu jer su ljudi na kraju pucali jedni na druge. Nikako ne bih želio da se to ponovi. Moram priznati da osim što sam zgrožen, ja ne razumijem ni njihove motive. Zašto javno pokazuju toliku netrpeljivost i neciviliziranost jedni prema drugima? U takvoj atmosferi sigurno neće naći rješenje. To je apsolutno neprihvatljivo. A razni su povodi – od toga da netko izgradi most do toga da netko slavi neki praznik. Sve je povod za svađu, optužbe, omalovažavanje. Mislim da se svi političari u našim dvjema državama ponašaju ispod razine koju im nalaže njihova funkcija. No nadam se da političari neće uspjeti ponovo posvađati ljude. Neka se zatvore iza nekih vrata i tuku, a nas neka puste na miru.

NACIONAL: Kako doživljavate retoriku predsjednika Milanovića?

Ja sam tu vrlo suzdržan, bez obzira na činjenicu da je meni osobno način na koji se u javnosti obraća predsjednik Milanović često uvredljiv. No, s druge strane, radi se o predsjedniku države koju jako volim i kamo volim dolaziti, koja je nekada bila i moja država, tako da bih se suzdržao od kritiziranja same njegove funkcije. Ali mislim da njegov način komunikacije previše često prelazi granicu elementarne pristojnosti. Trebao bi biti malo tolerantniji i trebao bi biti svjestan toga da sve što izgovori jedan predsjednik države ima puno veću težinu od onoga što govore obični političari ili građani. Može se dogoditi da netko izgubi kontrolu i kaže nešto netaktično, ali to se njemu događa prečesto. I ja sam često osobno bio uvrijeđen i povrijeđen onime što je predsjednik Milanović rekao. A ne želim vjerovati da on želi namjerno nekoga povrijediti. Vjerujem u puno veći kapacitet i gospodina Milanovića i njegovih kolega i kolegica.

NACIONAL: Očekujete li da će se parlamentarni izbori u BIH održati regularno i možda donijeti neke promjene nabolje? Naime, ponovo se u priču morala umiješati međunarodna zajednica preko visokog predstavnika, Christiana Schmidta…

Iskreno, ja se ne sjećam da smo mi ikada u BiH imali regularne izbore. Sumnjam u to jer je razina transparentnosti bila uvijek do neke mjere upitna. Tako da, u tom smislu, sumnjam i da ćemo ovoga puta imati fer i čiste izbore. Tome se opiru sve političke stranke jer nikome to ne odgovara. Ovoga puta sve se dodatno komplicira zahtjevom za izmjenom izbornog zakona. Izgleda da bi jedino rješenje za BiH bilo da postoje četiri izborna zakona – za Srbe, Bošnjake, Hrvate i ostale. Ili bi možda najpoštenije bilo, kao što je Tito rekao: nećemo više imati izbore! I ćao! Jer je želja političara da se unaprijed zna da su oni pobjednici, Budući da je to, na svu sreću, nemoguće, svi gledaju u međunarodnu zajednicu i visokog predstavnika koji ima te famozne „bonske ovlasti“. Zanimljivo je kako se raspoloženje među političarima prema njemu mijenja. Jedan dan je heroj i obožavana ličnost, drugi dan je izdajnik i prevarant. Dakle, samo kada radi ono što odgovara uskim stranačkim interesima, onda je u redu. Moj stav je da ja više vjerujem visokom predstavniku nego bosansko-hercegovačkim političarima. Ako međunarodna zajednica želi donijeti neke odluke, vjerujem da će one biti u našu korist. Bez obzira na činjenicu da mnogi njima neće biti zadovoljni.