Ja sam onaj koji jesam’, progovorio je Bog Mojsiju iz plamtećega grma, poručivši time: ja postojim. Naziv predstave ‘Ja sam ona koja nisam’ autora Mate Matišića, praizvedene u Zagrebačkom kazalištu mladih, sugerira odgovor koji žene u predstavi daju tom gorućem grmu: ne postojim. Dakle, žena ne postoji ili barem nema istu priliku dati vlastitoj egzistenciji opseg koji joj pripada. Ona se pita, stavljajući na kocku vlastitu sudbinu, kakve su joj mogućnosti opstanka u današnjem društvu. Podaci nam govore da svake godine u svijetu bude ubijeno oko 66.000 žena, a milijuni njih maltretirani su i zlostavljani u obitelji. Samo 11 posto ih pronađe snage prijaviti zlostavljanje. Zakonodavstva se bore s formiranjem uredbi kojima bi se jednakopravno osigurala prisutnost žena u svim profesijama te da za isti posao budu jednako plaćene kao i njihovi muški kolege. Čitav taj konglomerat nepravdi voli se nazivati ženskim pitanjem. Pitanjem? Naše žene ne pitaju. One pokazuju prstom.“ Tako piše Željka Udovičić Pleština, dramaturginja predstave i stalna suradnica redatelja Paola Magellija koji je taj tekst postavio u ZKM-u.

Zapravo se radi o trima jednočinkama – „Hrvatska Lolita“, „Porno film“ i „Žena djevojčica“ – koje su odvojene cjeline, no ipak povezane ženskim likovima.

Predstava prati tri generacije žena: u prvome dijelu mladu ženu opterećenu obiteljskim nasljeđem, u drugome zrelu osobu u poslovnom, umjetničkom okruženju, a treća žena je u dobi od 65 godina u trenutku rekapitulacije vlastitoga života i bijega u glazbu koja donosi mir. Svaka od tih žena ima svoj problem, svoju priču, svoj način borbe sa životom, prokazujući okruženje u kojem živi, kao i dominantno muško društvo.

Nacional je razgovarao s redateljem Paolom Magellijem i trima glumicama koje u predstavi igraju žene u različitim fazama života – Anđelom Ramljak, Lucijom Šerbedžijom i Uršom Raukar.

Urša Raukar igra Stanku, a o liku, tekstu i predstavi kaže:

„Naravno da su ove tri priče povezane na raznim nivoima. Meni se čini da su povezane tako da su likovi, posebno ženski, u potrazi za ljubavlju, poetičnom afirmacijom, snagom i priznavanjem. Ja igram ženu prepunu životnog elana i veselja koje joj daje snagu da preživi velike nesreće, da se i dalje bori za svoju familiju, za najbliže. Mogli bismo reći da je metafora borbe koja je nužna da bismo preživjeli i ostali ljudi.“

Redatelj Paolo Magelli s glumicama Zagrebačkog kazališta mladih Anđelom Ramljak, Lucijom Šerbedžijom i Uršom Raukar. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Lucija Šerbedžija pojasnila je kako vidi svoj lik i Matišićev tekst. Njezin lik pojavljuje se u dvjema pričama, čini se kao da je to jedan lik, ali je ona zapravo glumica pa se igra predstava u predstavi:

„Interesantno je da se pisac igra perspektivom svih triju ženskih likova, a tako i režiser, perspektivom žena koje su humoristično prikazane – najprije iz pozicije žrtve, a nakon toga se preokrene ta pozicija i sva tri lika na neki način doživljavaju oslobađanje i mijenja se njihova pozicija. To je poveznica. No cijeli tekst i predstava su jedna velika hvala i naklon ženama.“

Anđela Ramljak, koja igra Nikolinu, dodaje da poveznica nisu samo ta tri ženska lika i njihov život ili to što se na temelju tih naočigled groznih sudbina pletu priče, već se likovi pojavljuju i u drugim dvjema pričama. Sve tri žene se, kaže, nađu u posljednjoj priči i vide presjek svojih životnih doba:

„Naravno da jedna maloljetnica ima drugačiji univerzum od žene srednje ili starije dobi te je tako drugačija atmosfera iz pozicije tog lika. Ali osim potrage za ljubavlju, tu je i potraga za egzistencijalnom sigurnošću koju najviše možda imaju moj i Lucijin lik, dakle, mlađe žene. Sva tri ženska lika kao da su pristala na takvu igru, a nisu uopće propitivale mogućnosti da budu sretne i jesu li one uopće postojale. Jer one unutar tog malog okvira traže prostor da poprave svoju poziciju i poziciju obitelji i sve one na to pristaju. Način na koji je Mate tekst napisao, a Paolo režirao, vrlo je duhovit, ali to je zapravo jedna šaka u želudac jer prepoznajem samu sebe, Anđelu, kako pristajem na neke stvari i govorim si: Čekaj, kad se ovo dogodilo? Kako, kada i zašto sam ja pristala na nešto što je neprihvatljivo? Meni se tu stvaraju suosjećanje i tuga spram mog lika jer je pristao biti dio svijeta koji je grozomoran. Pritom je ta djevojka izašla iz obitelji iza koje je teška životna priča, nije ni upućena u to kako može bolje. A ta palica moći se promijeni – lijep je taj luk od prve do treće priče – jer započne kao žrtva svoje obiteljske priče, pa žrtva Jerkice za kojeg radi u noćnim klubovima, gdje se stalno bori za tu moć. Baš je kao mala životinjica koja se bori za svoj teritorij i koja je pretučena jer ne zna držati jezik za zubima, ali na kraju je ona ta koja dobije moć.“

Među brojnim glumcima u predstavi su i Milivoj Beader i Dado Ćosić. FOTO: ZKM

Lucija Šerbedžija naglasila je da tekst progovara i o problemima našeg mentaliteta jer se duhovito dotiče malograđanštine i primitivizma te bolno postavlja pitanje izumire li građanski, civilizirani čovjek.

Urša Raukar istaknula je da je pred premijeru uvijek prisutno veliko uzbuđenje, koje je ipak malo veće kad se radi praizvedba domaćeg teksta:

„Domaći tekst kod dobrog pisca poput Mate Matišića uvijek donese precizno, gotovo kirurško seciranje društvenog trenutka ili društvenih anomalija, društvenih zadatosti, kroz dugi period, koje još uvijek nismo prevladali. I ne samo to, nego ih u visokom postotku nismo ni osvijestili. U ovom izuzetno teškom i zahtjevnom vremenu kao da se predajemo, kao da pristajemo na to da nas tlače i da nam glavnu riječ vode oni koji su uski, koji nisu dovoljno strastveni za javno dobro, za javnu stvar, za istinski boljitak i napredak društva u svakom smislu. Da, mogli bismo reći da treća priča, koja zatvara taj komad, govori o tome građanska ekipa izumire, odnosno, pita se izumire li zaista. Ja smatram da joj je teško, ali da borba i dalje traje, mislim da takvi ljudi ne samo da preživljavaju već imaju otpornost zbog svijesti o tome što je ovom društvu nužno, oni se bore i opstaju. Možda ih ne primjećujemo, možda ih ne čujemo, možda su pretihi, zatvoreni u nekim svojim životnim okolnostima, ali su samim svojim postojanjem korektiv društva i to će uvijek, vjerujem, ostati. I o tome Matišić piše. On nije čovjek koji se predaje, netko tko nam poručuje da nema smisla, dapače. Nas tri smo možda ulogama izdvojene, ali doista se radi o fantastičnom glumačkom tekstu sa sjajnim ulogama. Kad bi to bila priča samo o ženama, ne bi bila dovoljno jaka. To je priča o cijelom društvu i o našim muškarcima, ženama, o našim slabostima, borbama, o najintimnijem i najjavnijem i zato je to veliki tekst. Veliki tekstovi su oni koji su dovoljno konkretni da se u dramskom smislu tiču svakoga – jer svatko se može prepoznati u nekoj od tih situacija – i time postaju opći.“

A da se predstava obraća svima, pokazuje i činjenica da se bavi svim društvenim aspektima hrvatske stvarnosti, ponajviše odnosima žena i muškaraca. Kako je riječ o tekstu hrvatskog pisca, ne može se pobjeći od činjenice da je naše društvo iznimno patrijarhalno. Anđela Ramljak o tome kaže:

„Kod Mate Matišića volim to što je uspostavio likove kao – na prvi dojam – klišeje, vjerojatno namjerno, da se istakne simbolika. Tako se nešto što se činilo plitko i dvodimenzionalno odjednom u nekom trenutku dekonstruira i lomi i dobivaš neku unutrašnjost i intimnost likova i njihovih međusobnih odnosa, svaki od njih je fragilan, a naizgled je suprotno. Svaki muški lik baca na sve dodatno svjetlo i naglašava taj kontrast.“

Urša Raukar primijetila je da građani u Hrvatskoj deklaratorno jesu za prava žena, potpisali smo sve te silne deklaracije i konvencije, ali svejedno živimo u društvu koje je „debelo patrijarhalno“:

„To se vidi u bilo kojem segmentu – od rukovodećih pozicija koje imaju muškarci, mogućnosti zapošljavanja, tretmana žena koje odluče imati djecu do plaća. Svjedočimo tome da se o ženama govori kao o drugotnima tako da je pitanje ženske pozicije u društvu očito, nažalost, vječno i daleko od toga da bi bilo riješeno. Imamo jako puno posla oko toga da se to najprije osvijesti na najvišim pozicijama vlasti.“

Redatelj Paolo Magelli, koji je krajem 1980-ih bio umjetnički ravnatelj Zagrebačkog kazališta mladih, često se vraća tom kazalištu i tom ansamblu. Smatra da predstava vrlo okrutno prikazuje mačizam, o kojem je sad već pomalo i dosadno govoriti.

„Ova predstava dala mi je povod za razmišljanje. Kad je u europskoj ili svjetskoj povijesti žena bila na vlasti? Od rimske povijesti i od Egipta toga nema. Danas je sve zaprljano i zabrljano različitim religijskim fundamentalizmima koji izmišljaju prošlost da bi nam uništili budućnost. I naravno da je, kad govorimo o tome, odgovornost muškarca beskonačna. Ono što je, međutim, ovdje strašno interesantno jest da su te tri žene, i ne samo one već sve žene u komadu, žrtve različitih situacija. Ono što je lijepo u tom grozomornom mučenju jest to što svaka od njih na svoj način plati danak svom dostojanstvu. Sve one uspiju se nekako iskupiti, pa i u najtragičnijim okvirima, a jedna od njih odluči i dati život za to dostojanstvo. Ono što me poražava, međutim, jest to da tekst nema demagoški feministički pristup nego je to činjenično stanje koje se ne zaustavlja u Hrvatskoj. Matišić je pokušao biti, iako je to pisao iz muške perspektive, što manje muškarac. On ima, na jedan lijep način, intelektualnu hermafroditsku poziciju. To je velika kvaliteta pisanja. Inače, Mate me podsjeća – jer potječem iz fundamentalnog katoličkog obrazovanja, bio sam dosta godina pod časnim sestrama – na mene. Ta problematika odgoja je važna, a kod Mate pronalazim veliku srodnost s jednim od mojih idola koje sam upoznao u Beogradu i ostao dugo s njim u kontaktu, a to je Pasolini. On je intelektualac našeg doba, koji u sebi ima sve kontradikcije – bio je katolički fundamentalist, komunist i homoseksualac. Sve u jednom. Mate me podsjeća na njega iako još nije zakoračio u homoseksualizam, ali ima još vremena! Mate ima hrabrost i ima pravo na grijeh, on je kao pisac zaradio pravo na grijeh, a to nema puno pisaca. To je, naravno, moje subjektivno gledanje i mislim da je u ansamblu našao nešto odlično. Za mene je rad s njima bio vrh“, rekao je Magelli.

Urša Raukar, koja je s Magellijem počela surađivati na početku karijere i ističe da je on jedan od redatelja koji su od nje napravili glumicu, uzvraća mu komplimente. Kaže da otkad je ansambl krajem 1980-ih ušao u dvoranu ZKM-a, novu snagu, široki zamah i duboke temelje dao mu je upravo Paolo Magelli:

„Beskrajno je važno da se često vraća ovom ansamblu, da bi i mlađe kolege usisao u svoju energiju i strastveno bavljenje kazalištem. Ovo ne samo da je slavlje zbog praizvedbe jednog izuzetnog dramskog teksta nego je i za nas sve slavlje ponovnog susreta s Magellijem. Dugo se poznajemo i dugo radimo zajedno i mogu reći da senzacionalno stari, dostiže zrnce mudrosti. Stvari koje je nama Paolo govorio tijekom rada na ovoj predstavi… suze su mi krenule više puta. Toliko pameti, toliko točnosti, takvo znanje, širina, strast koja stalno kao da je veća. Kako smo zajedno radili ‘Tri sestre’, mogu samo ponoviti Irinine riječi ‘to bi sve trebalo zapisati’. Zaista bi to trebalo zapisati i staviti po zidovima kazališta.“

Magelli je objasnio kako je uopće došlo do toga da se primi režije baš ovoga teksta. Tekst je, kaže, nastao nakon diskusije na Cvjetnom trgu. Željka Udovičić Pleština, Matišić i on sjedili su na kavi prije četiri godine i tad su mu predložili da napiše nešto o ženama:

„Zašto? Radio sam jednu koprodukciju u Novoj Gorici i saznao sam da je Mate, kad je bio mlad, svirao u tom jednom kasinu i bila je jedna epizoda sa striptizetama. On je tada bio klinac, a saznao sam nešto što za njega ne bih nikad pretpostavio. I onda sam išao čitati što su žene značile u njegovim prijašnjim komadima, mislio sam da postoji mogućnost da bude zainteresiran za jedno drugačije pisanje o ženama.“

Urša Raukar dodala je da su, zanimljivo, neki ovaj tekst doživjeli kao mizoginiju, što ju je jako začudilo jer smatra da predstava ne samo da to demantira, već i afirmira tu žensku stranu i žensku snagu.

Lucija Šerbedžija primijetila je da Magelli ne stari, već je on za nju sve mlađi. U tome je podsjeća i na njezina tatu Radu Šerbedžiju: „Postoje ti neki ljudi koji svojom energijom naprosto ne stare, oni su kao djeca, nemaju godine i u tom njihovu ludilu i strasti, godine se brišu.“

Tri glumice u predstavi igraju žene u različitim fazama života. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Urša Raukar se s time složila i rekla da je Magelli uvijek bio malo dijete i da nije bio takav, ne bi sva ta ludila ni mogao „isfurati“:

„Ali ono što nije često, nažalost, jer nemaju svi tu bazu i ljudsku snagu, jest to dobro starenje. Ne mislim pritom na stari um već na neodustajanje, na necelebriranje vlastitog života, negrađenje spomenika samom sebi, jačanje taštine. Dapače, to sve kod njega ide prema dolje, uz veći entuzijazam, u ovom trenutku, sada i ovdje.“

Magelli je na to primijetio da ima puno režisera koji odbijaju proces intelektualnog starenja:

„Naravno da tijelo ima neke druge obveze, pa nije to sve jednostavno. Nekad, bio sam mlađi, ali bile su i drugačije sociopolitičke okolnosti. U Wuppertalu, gdje sam bio u angažmanu dugi niz godina dok je Pina Bausch vodila balet, ali i u Zagrebu, toliko puta smo mijenjali predstavu ‘Tri sestre’, čak smo je probali igrati u drugom prostoru. Jednom sam za ‘Zločin na kozjem otoku’ Uga Bettija, ravnatelja Petra Jozića, tražio šest mjeseci probe i dobio sam ih. To je bio način da se rad ne uzima kao nešto što umire na dan premijere. Ali otkad je došao taj imbecilni pristup tzv. produkcijskog teatra, mi smo izgubili kreativni teatar. Ima razloga za to, naravno, ali od onoga nekada moglo se preživjeti, ali danas to nije moguće. Pitanje je što je kazalište. Za mene, to je gledati svoje ljude, vidjeti što si napravio s njima kad je proces pri kraju i imati pravo preispitati sebe kao privilegiranog gledatelja o tome što se može napraviti još bolje. Za to je potrebna sedimentacija, kao i za dobro vino. Za to je potrebno vrijeme, to je luksuz koji si danas ne možemo priuštiti. Glumac može sve, ali mu treba dati vremena.“

Urša Raukar nadovezala se na Magellija rekavši da smo prije bili u redateljskom, a danas smo u ravnateljskom kazalištu.

„Ravnatelji su presudni, oni diktiraju, ne slušajući scenu. Vrijeme je novac i onda se zbog novca sve više skraćuje vrijeme proba, a ne može se, naprosto ne može jer naše tijelo je naš instrument i on radi po nekim principima. Sve se ubrzalo, ali taj se instrument nije ubrzao i treba vremena, a sve nam ga manje omogućuju. Samo je broj premijera važan, a kakav smo proces imali, što smo prošli? Zbog publike, zbog nas, do kojih smo razina, dubina, sve istražili? To nitko ne pita“, zaključila je Urša Raukar.