Objavljeno u Nacionalu br. 951, 21. srpanj 2016.

NACIONAL EKSKLUZIVNO DONOSI CJELOVITO PISMO PATRIJARHA SPC–a IRINEJA PAPI FRANJI, KOJE JE BILO POVOD OSNIVANJU KOMISIJE O STEPINCU

Nakon što se Papina mješovita katoličko-pravoslavna komisija o nadbiskupu Alojziju Stepincu prošloga tjedna sastala u Vatikanu i Rimu (12. i 13. srpnja), Nacional objavljuje kompletan sadržaj pisama Svetog arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne crkve papi Franji, koja su samo djelomično 2. siječnja 2016. objavljena u Jutarnjem listu. Neposredno nakon objave dijela tih pisama, Nacional je objavio pismo Državnog tajništva Svete Stolice Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, što je sve zajedno izazvalo konsternaciju, ali i furiozne reakcije u hrvatskom kleru i episkopatu.

VAŽNO ĆE BITI DA STRUČNA I ŠIRA JAVNOST DOBIJU UVID u sve segmente glavnih kritika SPC-a o Stepincu, a bilo bi dobro da se na budućim sjednicama, dogovorenima u Vatikanu, članovi Komisije ne „zakopčaju“, već svoj rad učine što je moguće transparentnijim, što osobito vrijedi za katolike jer je ovo što se sada odvija pred nama, plod Papine (ekumenske i mirotvorne) inicijative zato što papa Franjo promovira transparentnost i cijeni rad novinara jer poštuje interes javnosti. Mediji još uvijek nisu do kraja pojasnili kako je u cijelosti prošao prvi susret katoličke i pravoslavne delegacije, što se dogovorilo i što predstoji.

Od nekih članova Komisije Nacional je saznao da je klima tijekom jednog i pol dana razgovora bila “izuzetno ugodna i prijateljska”. Već sama činjenica da su i hrvatski i srpski članovi delegacije bili gosti pape Franje u Domu svete Marte (u kojem Papa živi i radi) te da su se u sali restorana gdje se doručkuje, ruča i večera potpuno slobodno i neobavezno susretali i časkali s Papom, pomogla je da se članovi delegacija bolje upoznaju i jedni drugima pristupe na najopušteniji mogući način. Službeni dio razgovora vođen je u auli Sveučilišta Augustinianum, a razgovor je moderirao o. Bernard Ardura (67), francuski redovnik koji se od 2009. nalazi na čelu Papinskog odbora za povijesne znanosti, a čijom je intervencijom Tiskovni ured Svete Stolice odmah po završetku prve runde razgovora u Vatikanu dao objaviti priopćenje da je “Povjerenstvo zaduženo poduzeti znanstveni rad, prema metodologiji povijesnih znanosti, utemeljenoj na raspoloživoj dokumentaciji i njezinoj kontekstualizaciji”. Dakle, Povjerenstvo ili Komisija neće se uplitati u postupak kanonizacije Stepinca, koji je u uskoj nadležnosti Svete Stolice, već će obaviti zadaću zajedničkog čitanja života, odnosno uloge blaženog Alojzija Stepinca prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata.

PRIOPĆENO JE I DA ĆE SE IDUĆI SUSRET održati u Zagrebu, 17. i 18. listopada 2016., a Nacional saznaje da će se tada razgovarati o predratnom Stepincu.

Uslijedit će sastanci u Novom Sadu, Požegi i Podgorici, gdje bi se trebalo raspravljati o ratnom razdoblju, te se predviđa završni susret u Vatikanu na kojem bi se povelo riječi o najmanje spornom razdoblju, poratnome, jer je u Vatikanu jasno kazano sa srpske strane da se nikako ne tvrdi da je Stepinac bio “zločinac”, to jest da se ne mogu prihvatiti zaključci montiranog procesa protiv Stepinca ili, drugim riječima, da građa koja postoji u vezi Stepinčeve beatifikacije, a koja je uzela u obzir samo razdoblje nakon rata, “nije sporna”. Među spornim stvarima koje otkrivamo u nastavku pisma SPC-a papi Franji, svakako spada uloga Alojzija Stepinca kao vojnog vikara u oružanim snagama NDH, vojske koja je činila užasne zločine nad Srbima, Židovima, Romima i drugima.

ZA SRPSKU PRAVOSLAVNU CRKVU razdoblje nakon Drugog svjetskog rata uglavnom nije sporno pa će se komisija, očekivano, najduže baviti djelovanjem nadbiskupa Stepinca tijekom rata

OD ČLANA SRPSKE DELEGACIJE mitropolita Amfilohija Radovića, Nacional je doznao da je atmosfera bila zdrava i adekvatna temi, da se razgovaralo o zlu razdvajanja naroda (Hrvati i Srbi bili su jedan narod, a odvojila ih je konfesionalnost, katolička i pravoslavna, stav je mitropolita Amfilohija), da će se iz Vatikana dobiti sve ono što se bude zatražilo, osobito građa Državnog tajnika Svete Stolice u doba Drugog svjetskog rata, kardinala Tisseranta, te da je naveliko pohvaljena gesta pape Franje koji ničim nije bio obavezan zatražiti mišljenje Srpske pravoslavne crkve o Stepincu, ali se pokazao kao biskup (Rima) koji poštuje sabornost Crkve, koji ne nastupa kao nepogrešiv i neprikosnoveni lider i koji “neće kanonizirati Stepinca bez suglasnosti obiju strana”, kako reče Amfilohije. To se čini kao riskantna izjava jer je katolici ne mogu prihvatiti, a može biti sporna za srpsku stranu ako do kanonizacije i dođe bez da “slučaj Stepinac” bude dovoljno proučen, odnosno bez da se dogodi ona klima dijaloga i međusobnoga poštovanja koju je zagovarao sadašnji Državni tajnik Svete Stolice, kardinal Pietro Parolin u pismu HBK-u od prošle godine.

Iako bi Sveta Stolica, po svemu sudeći kako bi “umirila” hrvatsku stranu, najavila da bi rad Komisije okvirno trebao trajati oko godinu dana, neki naši sugovornici to ne drže realnim razdobljem i to baš zbog složenosti i veličine građe koju treba proučiti, a na što su upozorili povjesničari koji su članovi hrvatske delegacije. Završno, naglašeno je da to pitanje nije u prvome redu srpsko-hrvatsko, već se tiče ekumenskih odnosa između pravoslavaca i katolika u globalu pa ga treba gledati i u kontekstu susreta pape Franje i moskovskog patrijarha Kirila u Havani, odnosno nedavno održanog svepravoslavnog koncila na Kreti.

Pismo patrijarha Irineja papi Franji (Broj 1684 od 30. travnja 2014. godine) glasi:

“Vaša Svetosti, S velikom pažnjom smo od početka Vašeg pontifikata pratili Vaše nastojanje na intenzivnijem dijalogu Rimokatoličke i Pravoslavne crkve, kao i Vaše poruke o miru i međusobnom uvažavanju koje nam je danas toliko potrebno.

Pored Vaših zalaganja za jedinstvo među kršćanima, posebno nas ohrabruje Vaš odnos prema svima onima koji nevino stradaju i pate, kao i Vaš jasan i nedvosmislen stav o Holokaustu koji ste nazvali „sramotom čovječanstva“. S tim u vezi, a poslije najave kardinala Angela Amata, prefekta Kongregacije za proglašenje svetih, da postoji inicijativa da se Vašoj Svetosti predloži da se kardinal Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački za vrijeme Drugog svjetskog rata, uzdigne u red svetih Rimokatoličke crkve, potakla nas je da Vam se obratimo jer, kao i u slučaju Stepinčeva suvremenika pape Pija XII., tako „izgleda da nema kraja kontroverzi“ – kako kažu istraživači – u vezi s ulogom nadbiskupa zagrebačkog u Drugom svjetskom ratu.

TOJ KONTROVERZI JE NA NAJGORI MOGUĆI NAČIN pridonijela krvava komunistička strahovlada poslije Drugog svjetskog rata, kao i proces koji se protiv kardinala Stepinca vodio pred komunističkim sudom 1946. godine, a koji je rezultirao njegovim dugogodišnjim zatvorom i konfinacijom. Na procesu je kardinal Stepinac prikazan kao inicijator i naredbodavac stravičnih zločina koji su se desili u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj za vrijeme njenog postojanja od 1941. do 1945. godine. Pogotovo u Jugoslaviji, Stepinčeva slika stvorena ovim procesom odredila je kardinalovu javnu sliku u narednim desetljećima; za i protiv te slike vodile su se polemike i tako nije u javnosti nikada stvoren izbalansiran historijski sud o Stepincu.

TA SLIKA JE SVAKAKO BILA RADIKALIZIRANA i nerealna: ne samo da nadbiskup Stepinac nije imao moć da naređuje i rukovodi političkim, vojnim i policijskim aparatom Nezavisne Države Hrvatske – nacističkog satelita par excellence, kako je tu zločinačku državu nazvao Paul Hilberg – nego iz vrlo ranih izvora saznajemo o slučajevima gdje se kardinal Stepinac zauzimao za pojedine progonjene Srbe i Židove. To je bio i razlog što su neki od spašenih bili spremni svjedočiti u Stepinčevu korist na procesu 1946. godine, unatoč prijetnjama komunističkih tužitelja.

Dužni smo, međutim, istine radi reći i ovo: kardinal Stepinac je svesrdno podržao stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, obasuo je pohvalama njeno vodstvo i višestruko sudjelovao u stvaranju atmosfere netolerancije koja je carevala u toj državi, kopiji Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije. Dok danas sve civilizirane nacije i historijska nauka daju visok značaj puču kojim se 27. marta 1941. godine Jugoslavija otrgla iz Trojnog pakta, kardinal Stepinac je isti puč proglasio izdajom za koju je optužio Pravoslavnu crkvu. Pravoslavlje je proglasio za „najveće prokletstvo Europe“ i upravo te riječi zabilježio u svom dnevniku odmah poslije kobnih događaja koji će uvesti Jugoslaviju u rat, dovesti do njenog pada i do stvaranja Nezavisne (sic!) Države Hrvatske.

Jedino takvim njegovim odnosom prema Pravoslavnoj Crkvi moguće je objasniti i njegov odnos prema prisilnom prevođenju Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u rimokatoličku vjeru i Crkvu (pokatoličeno je oko 240-250.000 ljudi), a pritom je ta prisilna prozelitistička akcija sprovođena najčešće i kroz ponovno pokrštavanje. Stepinac je, doduše, podsjećao na to da prelazak u katoličku vjeru treba biti slobodan, ali prozelitizam u praksi nije spriječio, nego i odobrio, iako je svakome, a ponajpre njemu samom, bilo jasno pod kakvim užasnim nasiljem se on vrši.

ZLOČINAČKA PRIRODA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE ubrzo je postala jasna i onima koji su u njoj vidjeli legitimno pravo hrvatskog naroda na svoju državu: samo kompleks logora smrti Jadovno, koji je postojao od kraja travnja do polovice kolovoza 1941. godine, mjesecima prije bilo kakvog gerilskog pokreta i ustanka, kao i mjesecima prije operacije Rajhard i stvaranja nacističkih logora smrti, progutao je, po riječima sadašnjeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, “između trideset i četrdeset tisuća ljudi“. Sistem logora Jadovno je prestao s radom kada je talijanska vojska, užasnuta zločinima koje je podrobno dokumentirala (i danas tu dokumentaciju drži u svom arhivu), reokupirala dio Nezavisne Države Hrvatske u kome su se logori nalazili. Ali i tada, kada su državne vlasti Nezavisne Države Hrvatske bestidno i naočigled svih pretvorile zemlju u klaonicu, kardinal Stepinac se suzdržavao od osude režima, zalažući se isključivo za pojedinačne žrtve progona i nemajući snage da osudi vlast koju je od početka tako srdačno pozdravio.

‘DUŽNI SMO, međutim, istine radi reći i ovo: kardinal Stepinac je svesrdno podržao stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, obasuo je pohvalama njeno vodstvo i višestruko sudjelovao u stvaranju atmosfere netolerancije’

Nažalost, kardinal Stepinac nije protestirao, nego je šutio i kada se znalo da je nacistički ustaški režim na najužasniji način poslao u smrt tri pravoslavna episkopa, više stotina pravoslavnih svećenika i monaha i više stotina tisuća pravoslavnih vjernika, njegovih sugrađana. Nije protestirao, nego je šutio i kada su hrvatske ustaše, između ostalih, mučili i ubijali i one pravoslavne Srbe koje su već, pod prijetnjom sile, bili primili u katoličku vjeru, a pritom su mučitelji i ubojice s besprimjernim cinizmom izjavljivali da će “Gospod već nekako prepoznati koji su Njegovi, a koji nisu“. Nije protestirao nego je šutio i pred činjenicom da su u “njegovoj” državi hladnokrvno, planski i sistematski ubijana i djeca “nepoćudnih” građana te države – Srba, Židova, Cigana… Procjenjeno je da ukupan broj djece žrtava u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj iznosi oko 130.000, od toga samo u logoru smrti Jasenovac oko 35.000. Prikupljena su i popisana imena i prezimena jednog dijela djece žrtava (njih 74.762), od kojih su većina (njih 42.791) bila djeca iz srpskih pravoslavnih porodica. Samo logor Jasenovac progutao je 20.545 dječjih života. U tim mračnim danima bilo je, ipak, ljudi koji su, nadahnuti Kristovom ljubavlju, spašavali žrtve, osobito djecu. Najsvjetliji primjer je lik Dijane Budisavljević, pobožne Austrijanke, rimokatolikinje udate za pravoslavnog Srbina u Zagrebu, koja je sa svojim suradnicima spasila iz Jasenovca preko 12.000 djece.

KAO RJEČIT PRIMJER te ambivalentnosti u ponašanju kardinala Stepinca, najblaže rečeno, služi njegovo pismo tadašnjem ministru unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske, Andriji Artukoviću, koji je u tom trenutku – 22. svibnja 1941. godine – nadgledao sprovođenje ubilačkih procesa u kompleksu logora Jadovno koji je sâm i stvorio. U ovom pismu Stepinac moli Artukovića “da se židovski i ostali slični zakoni (mjere protiv Srba i drugo) provode tako da se u svakom čovjeku poštuje ličnost i čovječje dostojanstvo“. Kardinal Stepinac, kako vidimo iz pisma, ne samo da ničim ne dovodi u pitanje postojanje zakona i mjera protiv Židova i Srba, nego se zalaže za poštovanje njihova “dostojanstva“ u trenutku kada je itekako dobro znao da spomenute “mjere” znače skoro isključivo jezivu smrt desetina tisuća ljudi u Jadovnu, a potom mnogo više u Jasenovcu i širom Nezavisne Države Hrvatske. Ako se ne radi o cinizmu, sigurno je da je riječ o stravičnom kompromisu, kakvih je, nažalost, bilo mnogo u odnosima Stepinca i njegova klera s Nezavisnom Državom Hrvatskom i koji su, i pored spašavanja pojedinaca Stepinčevim zauzimanjem, stvarali odijum prema Rimokatoličkoj crkvi u Hrvata, simboliziranoj u ličnosti kardinala Stepinca.

PITAMO SE: JE LI TAJ ODIJUM uopće mogao izostati ako se ima u vidu uloga koju je veliki doo Stepinčeva klera igrao u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj? Da damo samo nekoliko primjera: u travanjskim danima tranzicije 1941. godine, kada je Nezavisna Država Hrvatska stvarana na ruševinama Kraljevine Jugoslavije, ustaški pokret koji je preuzimao vlast uputio je preko medija uputstvo građanstvu i svojim pristašama da se za sve smjernice u ponašanju i radu na formiranju nove države obraćaju rimokatoličkom kleru. Od tog trenutka, pa sve do kraja rata, ogroman dio Stepinčeva klera otvoreno sudjeluje u ustaškom pokretu, a vrlo često i u zločinima, uključujući i komandiranje koncentracijskim logorima smrti – među njima i zloglasnim logorom Jasenovac koji je, po riječima Jehude Bauera, “bio ako ništa drugo, okrutniji od svih nacističkih parnjaka“ – a sve u slavu novostvorene “države”. Ostao je do danas zapamćen, između ostalih, i franjevac Miroslav Filipović-Majstorović, nazvan fra Sotona, iz samostana Petrićevac, koji je svojeručno klao ljude i djecu u Drakuliću.

Kao da je enciklika pape Pija XI. Non abbiamo bisogno, kojom je hrabro i pravovremeno osuđena državolatrija fašističkog režima, izgubila vrijednost u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj samo zato što se krvavi ustaški režim izdavao za rimokatolički.

Slovenac, rimokatolik (a poslije rata poznati australijski slikar) Stanislav Rapotec posjetio je okupiranu Jugoslaviju 1942. godine u suradnji s Britancima i ovako svjedočio u svom izvještaju: “Na nju (Katoličku crkvu) pada strašna odgovornost za jedan od najgorih zločina naše civilizacije u dvadesetom stoljeću. Stotine tisuća grobova nevinih žrtava bit će vječni svjedoci protiv ovih propovjednika ljubavi.“ Iako Rapotec izdvaja Stepinca od ostaloga klera, on ga ne razrješava odgovornosti jer je, po svojoj poziciji, nadbiskup zagrebački morao imati utjecaja na svoje biskupe i svećenstvo.

Vaša Svetosti, prečesto se Stepinac prikazuje kao nemoćan i izoliran pojedinac koji je činio što je mogao da pomogne i kao čovjek koji nije imao vlasti nad svojim svećenstvom. Nama se, pak, čini da je Stepinčeva situacija realnije i iskrenije opisana pitanjem koje je postavio Domeniko Tardini u povodu slične situacije u Slovačkoj, gdje je svećenik Tiso bio premijer satelitske kvislinške vlade: “Svi znaju da Sveta Stolica ne može komandirati Hitleru. Ali tko će shvatiti da ne možemo kontrolirati jednog svećenika?“ Pogotovo ovo duboko odjekuje znajući, što je od posebnog značaja, da je kardinal Stepinac osobno bio na čelu vojnog vikarijata oružanih snaga takozvane Nezavisne Države Hrvatske, čije je svećenstvo velikim svojim dijelom bilo uključeno u zločine koje su vršile oružane snage Nezavisne Države Hrvatske.

S istinskim razumijevanjem čitali smo duboko tumačenje nacističkih zločina Vašeg časnog i mudrog prethodnika, pape emeritusa Benedikta XVI, koji govori da su hitlerovci, ubijajući židovski narod, “željeli ubiti Boga Koji je prizvao Abrahama, Koji je govorio na Sinaju i Koji je postavio načela da vode čovječanstvo, načela koja su vječno važeća“. Nacisti su to činili da bi “iščupali korijen kršćanske vjere i zamijenili je vjerom koju su sami izmislili”. Kakav se samo strašan obrat desio u Hrvatskoj, gdje se u ovo bogoubojstvo uključio, u znatnom broju, i rimokatolički kler, ali ne u ime izmišljene neopoganske vjere, nego u ime Crkve, na čijem ste Vi danas čelu! I što je s takvim predstavnicima hijerarhije i klera – biskupima, svećenstvom, redovnicima – činio kardinal Stepinac? Moramo se suočiti s činjenicom da je, nažalost, uglavnom šutio.

MOLIMO VAS DA RAZUMIJETE da je ta šutnja kardinala Stepinca – uz sve nabrojano – učinila da spomen na njega u ovom trenutku ne istječe iz biblijskog korijena niti je put k pomirenju kada su u pitanju Rimokatolička i Pravoslavna crkva. Naprotiv, bojimo se da je suviše otvorenih pitanja i nezaliječenih rana koje kardinal Stepinac simbolizira te bi njegova kanonizacija samo produbila rane i postojeće razlike, a znamo koliko je manipulacija pamćenjem i prošlošću pridonijela tragičnim događajima na Balkanu devedesetih godina prošlog stoljeća, događajima od kojih su samo neprijatelji kršćanstva imali koristi i radosti.

Upravo zato, priznajući i visoko uvažavajući Vaš neumorni trud na zalječenju rana između krišćanskog Istoka i Zapada i u vremenu kada se otvaramo jedni prema drugima, obraćamo Vam se ovim pismom, tražeći način da naša zajednička odgovornost prema temeljima na kojima počiva kršćanska Europa i obaveza na zajedničko djelovanje pred opasnostima koje Europi prijete, ne bi bila iznevjerena. Onome Koji je Put, Istina i Život, Gospodu našem, dugujemo obavezu da Njemu kao Istini i služimo, a kardinalu Stepincu treba posvetiti trezveno i mudro razmatranje njegova mjesta u povijest, pogotovo ako je ono obremenjeno Jadovnom i Jasenovcem, svekolikim simbolima stradanja više od milijun pravoslavnih Srba i Židova u Drugom svjetskom ratu, u tadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i šire, u Jugoslaviji.

‘BOJIMO SE DA JE PREVIŠE OTVORENIH PITANJA I NEZALIJEČENIH RANA koje kardinal Stepinac simbolizira te bi njegova kanonizacija samo produbila rane i razlike među našim narodima’

NO KAO LJUDI PRIZVANI da evanđelski sagledamo povijest i eshatologiju, mjesta stradanja su i mjesta koja nas osvješćuju, zalječuju i mire jedne s drugima: nije li kamen na kome je praotac Abraham vezao Isaka da bi ga prinio na žrtvu, postao temeljni kamen Hrama Gospodnjeg? Tako je naročito logor Jasenovac za Srbe, Židove i Rome – i sve antifašiste, među kojima je bilo i dosta Hrvata, čije stradanje u borbi protiv države koja je trebala biti njihova posebno poštujemo – postao stravični oltar na kojem su neizbrojive tisuće žena, djece i muškaraca maljem i nožem prinesene na žrtvu Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koja je to radila tvrdeći da time brani Rimokatoličku crkvu. Jasenovac je postao duboki jecaj u srpskom narodu, tim dublji i teži jer su komunističke bezbožne vlasti poslije rata gušile svaki pokušaj da se o Jasenovcu iznese istina; bez istine nije moglo biti pravde, a bez pravde – ni pomirenja.

ALI JASENOVAC, kao i spomenuto Jadovno, zato jest i velika šansa i velika nada: kao što je mjera Abrahamove žrtve postala mjera svetosti starozavjetnog Hrama i kao što je mjera golgotske žrtve Gospodina Krista postala mjera našeg uskrsnuća u Uskrslom Gospodu Kristu, tako i mjera užasa i stradanja u Jadovnu i Jasenovcu može postati mjera izmirenja.

Vaša Svetosti, nadamo se da ćete nas pravilno razumjeti jer samo ako ličnosti i događaje iz prošlosti objektivno sagledamo i istinom osvijetlimo, onda će i naš dijalog i suradnja u ime Gospodina svih nas, pravoslavnih i rimskih katolika, biti po blagodati Božjoj, a na radost našu i na spasenje svih nas, pastira Crkve Kristove, i vjernog naroda koji nam je povjeren.

Zbog svega iskreno iznijetog u Našem bratskom pismu, a u ime ljubavi Krista Spasitelja, kojom nas jedino On ljubi, pozivajući nas da i mi ljubimo jedni druge kao što On ljubi nas, Mi Vas, Vaša Svetosti, molimo da pitanje kanonizacije kardinala Stepinca skinete s dnevnog reda i prepustite nepogrešivom Sudu Božjem. Time ćete dati snažan podstrek dijalogu istine i ljubavi na putu k jedinstvu krišćana i pokazati da autentični smisao primata u crkvi jest kenotičko, samožrtveno, Kristovim primjerom nadahnuto služenje svim crkvama Božjim u svijetu i njihovu jedinstvu u punoći Jedne, Svete, Katoličanske i Apostolske crkve. Nasuprot tome, Stepinčeva kanonizacija bi, na našu veliku žalost, pravoslavno-katoličke odnose, kao i odnose Srba i Hrvata, susjednih i geografski izmiješanih kršćanskih naroda, bez sumnje vratila duboko u tragičnu i našega kršćanskoga prizvanja nedostojnu prošlost.

Klanjajući se Kristu Bogu našem, Raspetom i Uskrslom Spasitelju, Iskupitelju i Gospodu, pozdravljamo Vašu Svetost najradosnijim pozdravom pobjede, mira, ljubavi, nade, utjehe, pomirenja i praštanja:

Hristos vaskrse! Vaistinu vaskrse! Predsjednik Svetog Arhijerejskog Sinoda i Patrijarh srpski Irinej.”

TREBA REĆI DA JE PRIJE NAVEDENOG PISMA, slično pismo godine 2011. poslano papi Benediktu, ali tada nije bilo reakcija Svete Stolice. Na pismo patrijarha Irineja Papa je odgovorio prijedlogom da se formira komisija koja bi razgovarala o Stepincu i na to je uslijedilo novo pismo patrijarha Irineja (broj 909, 10. srpnja 2015.) u kojem se pozdravila i prihvatila inicijativa te zatražio prijem kod Pape kako bi se diskutiralo podrobnije o namjerama SPC-a. Tada su delegati Svetog Arhijerejskog Sabora kazali Papi i to da su o tom dijalogu obavijestili ostale autokefalne pravoslavne crkve i pozvale ih da molitvom podrže rad radne grupe. Duboko su uvjereni da vrata koje je pismo pape Franje otvorilo Srpskoj pravoslavnoj crkvi, trebaju ostati otvorena i da jesu otvorena punoći Crkve te ekumenizmu svetosti, jer ta je dimenzija započetog razgovora, nadaju se jedni i drugi i treći, upravo i njegov najvažniji rezultat.