Ivana Brlić-Mažuranić, hrvatska književnica koja je živjela od 1874.do 1938., a život je završila samoubojstvom u sanatoriju, što je bila kulminacija dugogodišnje borbe s depresijom, najznačajnija je hrvatska spisateljica za djecu. Njezin rodni Ogulin na njezinu liku i djelu danas temelji velik dio svoje turističke promocije pa tako tamo postoji Centar za posjetitelje Ivanina kuća bajke, Ogulinski festival bajke i Ruta bajke. Vladimir Mažuranić, otac Ivane Brlić-Mažuranić bio je pisac, odvjetnik i povjesničar, a djed Ivan Mažuranić političar, hrvatski ban i pjesnik. Ivana Brlić-Mažuranić vjenčala se za Vatroslava Brlića, odvjetnika i političara 1892., a jedan od kumova bio im je tadašnji zagrebački gradonačelnik Milan Amruš. Njezin suprug krajem 19. stoljeća angažirao se u Stranci prava pa je Ivana Brlić-Mažuranić zahvaljujući njegovoj političkoj djelatnosti neposredno svjedočila važnim političkim zbivanjima. Rodila je sedmero djece, od kojih je dvoje umrlo. Živjela je u Ogulinu, Karlovcu, Jastrebarskom i Slavonskom Brodu, tadašnjem Brodu na Savi.

To su samo ključni biografski podaci o autorici «Čudnovatih zgoda Šegrta Hlapića», «Priča iz davnine», «Šume Striborove» i drugih poznatih i manje poznatih djela velike književnice, ali da u njoj postoji potencijal da je se shvati kao u mnogočemu reprezentativnu figuru svoga doba primijetila je Dubravka Zima. Ta profesorica na Odsjeku za kroatologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu koja je magistrirala s temom o Ivani Brlić-Mažuranić i doktorirala s temom iz hrvatske dječje književnosti nedavno je u izdanju Naklade Ljevak napisala biografiju Ivane Brlić-Mažuranić “Praksa svijeta”. Ona tu senzibilnu i tankoćutnu autoricu vidi kao reprezentativnu figuru ženske povijesti hrvatske novostvarajuće građanske klase krajem 19. i početkom 20.stoljeća. Mišljenja je da je njezin život ‘’idealna platforma za iščitavanje rezonanci kojom krahovi velike povijesti odzvanjaju u privatnim ženskim životima’’.

Dubravka Zima istaknula je da se njezin interes za život Ivane Brlić-Mažuranić pojavio stoga što, usprkos vrijednim radovima, njezina kritička, referentna biografija do sada nije bila napisana:

„Ivanin sam život proučavala na arhivskoj građi iz Spomeničke knjižnice i arhiva obitelji Brlić koji je u cijelosti digitaliziran i na mikrofilmovima dostupan u Hrvatskom državnom arhivu, potom na drugoj arhivskoj građi HDA, na ostavštini Ivane Brlić-Mažuranić koja se čuva u arhivu Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Opatičkoj ulici u Zagrebu te na arhivskoj građi Odvjetničke pisarnice Želimira Mažuranića u Državnom arhivu u Zagrebu. Bila sam više puta i u Spomeničkoj knjižnici i zbirci Mažuranić-Brlić-Ružić u Rijeci, konzultirala sam i neke druge arhive i knjižnice. Meni je najzanimljivija i stoga nova upravo Ivana Brlić-Mažuranić kao privatni lik, posebno njezina duhovitost, osebujnost i bogat intelektualni život vidljiv iz privatne korespondencije.“

Kako kaže Dubravka Zima, iz dnevnika i pisama Ivane Brlić-Mažuranić iščitava se niz podataka o svakodnevnom ženskom životu u to doba.

„Primjerice, djevojka u društveni život ulazi s četrnaest godina, pri čemu je središnja platforma društvenog života ples, javni – u javnom prostoru, plesnoj dvorani ili slično, ili pak privatni. Uz plesove, građanska klasa druži se na privatnim zabavama, na kojima se muzicira, na šetnjama po promenadi, izletima u gradsku okolicu, na klizanju i slično. Žensko kretanja po gradu nije slobodno, dapače žene se – što se, dakako, odnosi na žene iz građanske i visoke klase – ne smiju kretati same po gradu, ni po danu niti po noći, nego uz pratnju. Koliko mogu pratiti u korespondenciji, tek krajem drugog desetljeća novoga stoljeća to više nije tema. Zatim, u svakodnevnom životu žene građanskih klasa oslanjaju se na sluškinje, kuharice, sobarice, a ta se praksa u obiteljima Mažuranić i Brlić spominje do kraja Ivanina života.“

U pismima koja Ivana izmjenjuje s majkom među najvažnijim su temama prehrana, upravljanje domaćinstvom, žensko odijevanje i bolesti, dječje i odrasle, a potom društveni život.

„Dio obiteljskog života posvećen je i umjetnosti te je zajedničko obiteljsko muziciranje ili sviranje s prijateljima važan segment ženskoga života, a jednako tako i filantropski rad, kojem je Ivana u Brodu bila posvećena cijeli život. Godišnje se putuje nekoliko puta, zimi i u rano proljeće boravi se nekoliko tjedana na moru ili u toplicama, ljetuje se u obiteljskim ljetnikovcima, u planinama ili na moru, žene se u organizaciji obiteljskoga života snažno oslanjanju na obiteljsku mrežu – majke, sestre, prijateljice. Zanimljivo, u pismima se tek rubno spominju tračevi. Umjesto toga, u Ivaninoj korespondenciji važne teme su knjige koje čita i predstave koje posjećuje, glazba, slikarstvo i njezin doživljaj umjetnosti. Osobito mi je drag i njezin entuzijazam za vožnju biciklom.“

Autorica kaže da se ne bi moglo reći da je Ivana Brlić-Mažuranić bila feministkinja.

„O problematici ženskoga društvenoga položaja nije ostavila mnogo pisanih tragova, dostupni objavljeni tekstovi u kojima rubno tematizira ‘žensko pitanje’ ne pokazuju naznake feminističkoga mišljenja, u rukopisu je ostao nedovršeni jedan tekst na njemačkom u kojem artikulira razmjerno konzervativne nazore. U privatnoj korespondenciji, primjerice s bratom Želimirom, iskazuje svoju nesklonost ženskom organiziranom političkom djelovanju, a možda najizrazitiji negativni komentar o ženskom političkom aktivizmu za građanska prava dala je u pismima kćerima s putovanja u Ženevu 1930., dakle već u zrelim godinama, kada je pratila sina Ivu koji je kao novinar izvještavao sa skupštine Lige naroda, pišući da joj nije nimalo simpatično feminističko ‘umješavanje’ i da feminizam smatra suvišnim. Moje je mišljenje da je njezina nesklonost feminizmu povezana s njezinim razmjerno konzervativnim nazorima u svim životnim segmentima, odnosno s odgojem koji je slijedio parametre i vrijednosti tzv. staroga kanona, kako ga naziva povjesničarka zagrebačke građanske klase Iskra Iveljić.“

Ivana Brlić-Mažuranić se, kazala je Dubravka Zima, zaručila sa sedamnaest godina i udala s osamnaest, a to nam se danas čini kao jako rana dob za udaju. U njezino vrijeme to je bilo nešto ranije od statističkoga prosjeka koji je za djevojke bio oko dvadeset godina, što obuhvaća i gradske i seoske djevojke. Njezin suprug oženio se s trideset godina.

„Uz brak Mažuranić-Brlić u literaturi se ponegdje povezuje pojam dogovoreni brak, što je posve uobičajena praksa u građanskom društvu toga vremena, a označava upoznavanje zaručnika preko posrednika, u ovom slučaju preko Vatroslavove tetke koja je živjela u Zagrebu i kretala se u društvenom krugu Mažuranićevih. Iz dostupnih dokumenata i zapisa rekla bih da je Ivana prihvatila ideju o braku, odnosno da bez njezina pristanka do braka ne bi došlo. Vjenčanje se zbilo u Zagrebu, na Ivanin 18. rođendan, a dva dana poslije toga mladi par stiže u Brod i tada započinje Ivanina korespondencija s majkom koja ukupno broji više stotina pisama. Iz prvih bračnih pisama vidi se da Ivana, tada još tinejdžerica, braku i suprugu pristupa s naglašenim entuzijazmom te je ljubav prema suprugu glavni motiv njezinih pisama. Iz bračne korespondencije vidi se nježnost i bliskost, premda se, naravno, tijekom braka pojavljuju i sitnija, pa i krupnija neslaganja. Posljednje bračne godine prije suprugove smrti, kad su starija djeca već otišla od kuće, a suprug napustio politiku, Ivana u pismima ocu prikazuje kao pune sklada, bračnoga razumijevanja i nježnosti, a suprugova ju je smrt bolno pogodila“, objasnila je Dubravka Zima.

Autorica knjige otkriva da je književnica već u tinejdžerskom dnevniku iskazala snažnu nacionalnu svijest, ogorčenost mađarizacijom te je čak s petnaest godina napisala da se neće zaljubiti u nekoga tko nije Hrvat. Vatroslav Brlić bio je pravaš, dok je obitelj Ivane Brlić-Mažuranić bila narodnjačka. Kako je objasnila Dubravka Zima, za vrijeme zaruka, dok je Vatroslav u Brodu pripremao odvjetnički ispit, zaručnici su gotovo svakodnevno razmjenjivali pisma, a nezanemarivi dio te korespondencije odnosio se na političke teme o kojima je sedamnaestogodišnja Ivana vrlo kompetentno raspravljala s budućim mužem.

„I nakon vjenčanja politika je tema među supružnicima, Ivana podupire suprugovu političku karijeru, premda je, kako mi se čini, u Vatroslavovu političkom djelovanju vidljiv i njezin utjecaj. Možda mi je u tom kontekstu najzanimljivija, najdraža i najreferentnija njezina opaska u pismu majci povodom izbora 1897., kada je njezin suprug bio opozicijski kandidat na izborima i pobijedio. Komentirajući snažnu izbornu represiju Ivana opisuje majci u pismu kako su glasači, da bi uopće mogli doći do glasačkog mjesta, pribjegavali različitim taktikama, pa i prevari, što Ivana majci komentira kao ‘kvarenje narodnog karaktera’ – što dobro ocrtava, rekla bih, njezin politički idealizam i vjeru u čast i poštenje kao odlike ‘narodnog karaktera’. Najznačajniji politički događaj, međutim, odnosi se na Prvi svjetski rat i raspad Austro-Ugarske te uspostavu vlasti lokalnih narodnih vijeća. Vatroslav Brlić izabran je za predsjednika brodskog odbora narodnog vijeća, a o četrdesetak najintenzivnijih dana Ivana piše jako uzbudljive dnevničke zapise u kojima doslovce iz prve ruke svjedoči o raspadu jedne i rađanju druge državne organizacije. Kao i neki drugi članovi obitelji Mažuranić, ponajprije brat Želimir, podupirala je jugoslavensko ujedinjenje i imala puno povjerenje u figuru kralja i kraljevsku obitelj“, navela je Dubravka Zima.

Nakon suprugove smrti Ivana Brlić-Mažuranić gubila je interes za politiku, iako je još rubno pratila političke napore Lige naroda na očuvanju mira. No, kako kaže Dubravka Zima, u pismima u to vrijeme jasno iskazuje prezir, pa i gađenje prema politici, možda najviše s obzirom na političke atentate u ’20-im i ’30-im godinama.

Dubravka Zima odgovorila je na pitanje kakva je bila percepcija njezina rada.

„Ivanin je književni rad već za njezina života bio ocijenjen vrlo pozitivno; poznato je, primjerice, da Matoš ‘Čudnovate zgode Šegrta Hlapića’ naziva klasičnom knjigom čim je objavljena. Četiri su je puta nominirali za Nobelovu nagradu, bila je primljena u JAZU kao prva žena članica, njezin je šezdeseti rođendan proslavljen predstavom ‘Hlapića’ u Narodnom kazalištu u Zagrebu, kralj Aleksandar odlikovao ju je povodom toga rođendana ordenom… Bila je ugledna i važna književna ličnost svoga vremena. U književnopovijesnom recepcijskom smislu rekla bih da je donekle adekvatno vrednovana, a danas je njezino mjesto u hrvatskom književnom kanonu vrlo čvrsto i postojano, usprkos Frangešovoj književno-povijesnoj opasci o ‘dvostrukoj provinciji’ u kontekstu njezine književnosti. Objavljena su kritička izdanja njezinih sabranih djela, u akademskom smislu adekvatno je zastupljena, a i u javnom je diskursu zadovoljavajuće zastupljena.“

Kaže da, što se tiče recepcije tijekom 20. stoljeća, u periodu nakon Drugog svjetskog rata, u periodu socijalističkog društvenog uređenja, njezina kršćanska utemeljenost isprva nije popularna:

„Iako se od 1950-ih ponovno počinju objavljivati izdanja njezinih djela, prvi se ozbiljniji akademski pristupi njezinom opusu javljaju tek ’70-ih godina. Danas nam je važna jer je najvažnija autorica hrvatske dječje književnosti a i među najvažnijim autorima hrvatske književnosti. ‘Čudnovate zgode Šegrta Hlapića’ najomiljenija su knjiga hrvatske dječje književnosti, a ‘Priče iz davnine’ najbolja zbirka bajki napisana na hrvatskom jeziku. Već samo po tome bila bi nam važna. No ona je uistinu reprezentativna figura naše ženske građanske povijesti i stoga važna i u povijesnom, ne samo književno-povijesnom smislu. Uz to, ili možda bez obzira na to, njezin je lik i njezina književnost među najomiljenijim intimnim čitateljskim iskustvima generacija čitateljica i čitatelja. Ništa od toga nije nevažno.“