Zagrebačka književnica i pjesnikinja Nives Puhalo, dobitnica nagrade za poeziju Dubravko Horvatić, objavila je zbirku pjesama ‘’Duša harlekina’’. Kako kaže autorica, do te knjige koju je pisala godinu dana došlo je tako što ona voli promatrati ljude, osluškivati njihove sudbine i kroz neku svoju osobnu priču: „U neku ruku svi smo mi i dobitnici i gubitnici života. Ovo hrvatsko društvo u kojem živimo lako čovjeka osuđuje, ne podnosi različitosti, svima su puna usta lažne tolerancije, a tolerancije zapravo i nema. Dovoljno je zaviriti u neke od hrvatskih firmi gdje kolege jedni druge ne trpe, gdje se ljudi međusobno vrijeđaju i ponižavaju i gdje jedni druge ismijavaju, nešto slično kao što to rade naši političari u Saboru, do kojih više nitko i ne drži. U mojoj zbirci harlekin je dobar i pošten čovjek izigran od svojih kolega, suradnika, znanaca, onaj koji je ismijan. To je zapravo izgubljeni intelektualac u kaosu ničega, u vremenu gdje se estetika lijepog povukla pred estetikom ružnoga, gdje je umjesto punine zavladao kaos sveopće praznine, pametnih telefona a praznih glava, gdje možemo reći da su se obrazovani ljudi povukli u svoje tišine i svoje mjesto prepustili onima koji se dokazuju urlanjem, gnjevom i grubošću“.

Pjesme u zbirci, pojašnjava autorica, više su pjesme u prozi, tijek misli. Čim nastane neka misao, kaže, ona ju zapiše:

„To je izazov jer najčešće takvu pjesmu više ne dorađujem, već je ostavljam točno onakvom kakva mi se rodila kao prvotna misao u glavi, želim da te moje pjesme budu disonantne, nekad volim ostaviti i krš riječi u njima jer time najlakše mogu bilježiti kroz njih dokumentarno ovo prazno vrijeme praznih ljudi oko nas. Sve oko nas izgleda poput neke lakrdije, pogledajte vijesti, pogledajte kakvi su nam naslovi po novinama, kao da živimo u komediji gdje ne možemo ništa i nikoga smatrati ozbiljnim. Tu dolazimo do onoga smijeha kroz suze, tu dolazimo i do ridikula, suvišnog čovjeka.

Nives Puhalo objasnila je što za nju znači poezija i smatra li da je poezija marginalizirana književna forma. Osim pjesama piše i kratke priče, pa uz sedam zbirki pjesama ima i jednu proznu zbirku kratkih priča ‘’Lutka ispred prozora’’:

„Za mene je poezija kao neka skladba naše Dore Pejačević, nešto prozračno, lagano, poput vila koje su se povukle od grubih i nehumanih ljudi i sad bosonoge prekoračuju rijeke. Za mene je poezija ples po žici, ples Sunca u granama proljetnog drveća, mjesečina na Neretvi. Na žalost, danas se sve manje gleda blagonaklono na poeziju, premalo se i čitaju pjesme, danas se skoro pa uopće ništa ne čita. Pa kad se kod nas radi neka anketa koliko Hrvati čitaju, vidimo kako su rezultati poražavajući i kad se na televiziji kaže kako Hrvat pročita jedva tri knjige godišnje. To puno govori o neobrazovanosti našeg društva, a puna su nam usta kako je Hrvatska zemlja znanja. Prije bih rekla da je zemlja kolektivnog nemara, zapuštenosti i neukosti. Šteta.

Poezija je marginalizirana, općenito knjiga na ovim prostorima je marginalizirana, ne znam kako se to može popraviti jer Ministarstvo kulture se ne trudi, Ministarstvo obrazovanja se ne trudi, nikoga ništa nije briga osim zgrtanja novca. Dovoljno je doći na promociju neke knjige u Društvo hrvatskih književnika i vidjet ćete da na takvim promocijama nema nikoga iz medija. Autor izda knjigu, a to nigdje nije popraćeno, onda tražite knjigu nekog hrvatskog književnika koji je član Društva hrvatskih književnika i onda vam je prodavač u knjižari izvuče iz podruma. To je sada novi trend, znate kako su prije bili krugovaši, mi smo vam sada podrumaši, to zvuči i smiješno i žalosno. Kad malo bolje pogledate, u izlozima knjižara se šepure samo tuđinski autori, a hrvatske autore su doslovno ‘zboksali’ u podrum. Treba mijenjati kompletan hrvatski sustav, ali sve je to predaleko otišlo“.

U uvodniku nove knjige Nives Puhalo piše o dvama harlekinima i da je onaj tužni zapravo onaj kojega je društvo odbacilo zato što je dobar, pošten i naivan, a u današnjem vremenu, kada su se izokrenule sve moralne vrijednosti, dobri harlekin nalazi se na rubovima društva:

„Da, u commediji dell’arte su dva harlekina, harlekin lukavac i Pedrolino, onaj nedovoljno istraženi i tužni klaun, suvišan čovjek kojeg možemo i nazvati Božjim ridikulom. Grozim se današnjih ljudi koji danas idu u crkvu i ‘ližu’ oltare svake nedjelje, a onda kada izađu iz crkve zaborave da su u njoj i bili. Kada dođu na radna mjesta od ponedjeljka do petka opet se pretvaraju u zvijeri, vrijeđaju i omalovažavaju, verbalno zlostavljaju kolege ili se ulazeći u tramvaj posvađaju s nekim. Grozim se onih koji se kroz godinu uopće ne sjete svojih prijatelja ili znanaca, a onda im mehanički čestitaju Božić i Uskrs. Pa danas te tvoj prvi susjed gleda preko nišana. Ovo što se dogodilo s Uljanikom i 3. majem nije od sada, to ima dužu priču, sve se znalo i namjerno se uništavalo. Slično je i sa Zagrebačkim velesajmom, dok je bio zlatna koka grabilo se, jelo se, pilo se, kokošarilo od izlagača po štandovima, a onda se oglodalo i prepustilo na milost i nemilost. Sad hoće rušiti.“