Razgovor s grafičarkom i slikaricom Anabel Zanze o njezinoj prvoj knjizi

Jedna od značajnijih hrvatskih grafičarki i slikarica srednje generacije Anabel Zanze (Dubrovnik, 1971.) upravo je objavila svoju knjigu razmišljanja o vlastitim ciklusima radova i umjetničkom stvaranju i motivaciji „Pogled iznutra – čitati s razumijevanjem“ (Artstudio Azinović, Zagreb). Diplomirala je 1996. grafiku na ALU u Zagrebu u klasi prof. Ante Kuduza, a od 2004. živi i radi u Zagrebu. Imala je izložbe u istaknutim hrvatskim muzejima i galerijama, pojavljivala se i na važnim skupnim izložbama gdje je dobivala i nagrade, a brojna su joj djela već uvrštena u stalne postave ili otkupljena za funduse muzeja i galerija. U razgovoru za Nacional pojašnjava zašto je smatrala da je sazrelo vrijeme za objavu vlastitih misli o umjetnosti i može li umjetnik bolje pojasniti unutarnju motivaciju za rad od povjesničara umjetnosti i kustosa.

Nacional: Koja vam je bila motivacija za pisanje i objavu vlastite knjige? Smatrate li da umjetnik ponekad može bolje izraziti i opisati ono što radi ako za to ima dovoljno edukacije i senzibiliteta?

Volim pisati. U sitnim dozama. U rečenični sklop pretvoriti fluidnu masu emocija i bljeskovitih misli koje mi izmiču. Pisanjem stišavam mentalni kaos koji ostane nakon stvaralačkog čina. Ideja o knjizi javila se poslije, kad se nakupilo pisanoga materijala. Ja se, rekla sam danas Tonku Maroeviću, nipošto ne smatram spisateljicom, knjigu osjećam kao nadogradnju moga djela, ona je potvrda da ono leksičko, kojim se bavim, nije palo s neba. Od viška ne boli glava. Neki se likovni umjetnici uspijevaju vješto izraziti u jeziku, drugi manje vješto. Dio njih verbalno, neki u pisanoj formi. Pojedinci nikako. Ali te „poglede iznutra“ ne bih dovodila u kompetitivan odnos s „pogledima izvana“, s pogledima povjesničara umjetnosti. Radije ih dovodim u komplementaran odnos.

Nacional: Zanima li vas više ideja iza djela od samog djela u tradicionalnom smislu, kao konceptualni pristup?

Da. Izazovno mi je djelo koje uspijeva egzistirati u napetosti između – od umjetnika zamišljenih i uspješno artikuliranih – mogućih značenja. Što je polarizacija značenja veća, veći je i energetski naboj djela. Kada sam 1996. godine veliki komad hammer papira prekrila novinskim stupcima i 1998. na platnu uljanim bojama naslikala knjižnu stranicu – a to su bili moji počeci – osjetila sam da djelo progovara dihotomijom, ambivalentnošću. Višeznačnost je ideal kojem težim. Također i paradoks.

Nacional: Zašto smanjujete i rekombinirate semantičku funkcionalnost slova i tipografije?

Dobrim je dijelom to proizašlo iz srednjoškolskog, prirodoslovno-matematičkog obrazovanja, s puno sati informatike u nastavi. Razmišljali smo o svijetu premreženom oku nevidljivim sustavima prijenosa informacija. Prve ispisane slike/kompjuterski ekrani sugerirali su prekomjernu izloženost obilju informacija u kojemu i pojedinac i društvo teško da se mogu snaći. Takvu redundanciju nastojala sam izazvati odstupanjem od zakona tipografije, tj. oduzimanjem semantičkoga smisla napisanome tekstu. U novije sam vrijeme, u nekim ciklusima, potencirala ono značenjsko, koje ima iscjeliteljsku komponentu.

Nacional: Nakon Mangelosa i Vlade Marteka, bili ste nakon dugo vremena prva hrvatska umjetnica mlađe generacije koja je počela ponovno istraživati slova, riječi, rečenice, eseje i dijelove eseja, a danas već imate malu vojsku sljedbenika, da ne kažem kopista, posebno u Dubrovniku. Kako gledate na to?

Istina je, priznajem, da kao studentica nisam poznavala radove On Kaware, Josepha Kosutha ili Opałke. Ispriku donekle nalazim u obrazovnom procesu: ukupno trideset pet sati likovne kulture tijekom srednje škole (jedan semestar prvog i drugog razreda, školski sat tjedno), a na ALU nismo obrađivali suvremenu umjetnost. Rat je bjesnio domovinom čitavo vrijeme moga zagrebačkog školovanja. Internet mi nije bio dostupan. Vrijeme oskudice. Znala sam nešto o Martekovu, Kipkeovu, Mangelosovu djelu, ali i dan-danas saznajem. Nedavno sam prvi put vidjela odlične Martekove foto-kolaže iz sedamdesetih. Ja se nikad nisam libila priznati kojem likovnom „stablu“ pripadam, nisam krila vlastitu genealogiju. Moj rad je dosljedno „prazan“, minimalan, od najranijih uspjelih crteža. Postoji dokumentirana i dostupna kronologija rada i javnog izlaganja. Na kritici je da ustanovi gdje je kome mjesto.