Thomas Enger, jedan od najpopularnijih norveških autora trilera i kriminalističkih romana, na Interliberu će 16. studenoga predstaviti “Unakažen“, treći roman iz serijala o Henningu Juulu, norveškom novinaru koji, pomažući policiji u rješavanju zločina, pokušava pronaći odgovor na pitanje tko je i zašto u njegovu stanu podmetnuo požar u kojem je život izgubio njegov maloljetni sin.

NACIONAL: Novi roman “Unakažen” predstavit ćete na Interliberu. Često dolazite u Hrvatsku, što vam se sviđa u Hrvatskoj i zašto Hrvati uživaju u vašim knjigama?

Sve je to počelo slučajno. Prije šest godina s obitelji sam tražio mjesto za ljetni odmor pa nam je prijatelj preporučio Hrvatsku. Otišli smo u Istru, u kuću u okolici Pule, i oduševili se. Čistoća i ljepota Jadranskog mora nešto je što nikad do tada nismo iskusili te je tako započela ljubavna veza s Hrvatskom koja traje i danas. Obožavam Hrvatsku.

Što se tiče knjige, mislim da je Henning Juul lik koji dopire do srca čitatelja. Lako je razumjeti njegovu bol jer je izgubio dijete i mislim da čitatelji navijaju za njega da pronađe ubojicu njegova sina.

NACIONAL: Tko je Henning Juul?

Henning živi u mom stanu. Dijeli mnogo interesa sa mnom, a razmišljanja koja ima o modernom novinarstvu slična su mojima. Stoga je pošteno reći da sam dosta Henninga bazirao na sebi, ali nikad nisam bio istraživački novinar, a on je sigurno i mnogo pametniji od mene. Hvala Bogu, moja su djeca živa. Glavni razlog zašto sam želio da mi lik bude novinar jest taj što sam godinama pokušavao napisati roman, bez uspjeha, a jedan od razloga je bio taj što sam pisao o ljudima koje nisam poznavao. Čak sam ih smjestio u gradove koje nikad nisam posjetio, pa sam si time otežao posao. Kad pišeš o nekome ili nečemu što poznaješ, lakše je pronaći vjerodostojnost koja je ključna u svakoj priči. Želiš da ti ljudi povjeruju. Ako se to ne dogodi, onda im se neće svidjeti knjiga ili ju čak neće pročitati do kraja.

NACIONAL: Bili ste sportski novinar. Kakav je to bio period vašeg života?

Moj novinarski život bio je jako dobar, iako i jako hektičan. Budući da sam pet godina bio glavni urednik sportske redakcije, zapravo nikad nisam radio jer sam morao provjeriti sve ono što su drugi radili, a oni bi me zvali u svako doba. Količina posla i stresa utjecala je na moje zdravlje, pa je za mene bilo važno početi raditi nešto drugo, iako je bio veliki rizik dati otkaz i staviti sve na kocku u pokušaju da postanem pisac. Ali to je bio moj san i činilo se kao prava stvar za mene u tom trenutku. Ne žalim zbog svoje odluke ni sekundu jer danas više ne postoje rokovi. Sve je transparentno, vidljivo odmah na društvenim mrežama, pa je mogućnost za pravo ‘’kopanje’’ sve manja. Stoga uživam u pisanju vlastitih priča.

NACIONAL: Kad govorimo o novom vremenu, digitalna tehnologija je promijenila svijet, kako se osjećate zbog toga? Pomaže li vama to u nekom pogledu?

Sigurno je puno lakše istraživati. Mogu primjerice otići u Marakeš, ako želim, bez da kupim avionsku kartu za taj grad. Radije bih volio da mogu fizički otići onamo, naravno, ali možeš dobiti prilično dobru informaciju o nekome mjestu bilo gdje na Zemlji. Malo sam rastrgan kad je u pitanju digitalni svijet. Odlična je stvar što mogu pristupiti različitim informacijama i servisima u samo nekoliko klikova, ili da mogu biti u stalnom kontaktu s čitateljima, umjesto da si šaljemo pisma kao u prošlosti. Isto tako vjerujem da digitalni tragovi koje ostavljamo za sobom ne moraju nužno značiti pozitivnu stvar jer sve što radiš negdje ostavlja neki trag i mogu mu pristupiti ljudi koji su dovoljno pametni da iskoriste tu mogućnost. To nas čini ranjivima, što me pomalo brine.

NACIONAL: Znam da ste skladatelj i pijanist, radite li nešto trenutačno?

Zapravo da. Uskoro objavljujem svoj prvi EP. Godinu dana radio sam s norveškim violinistom i objavljujemo album „Moods From Norway“. Moći će se nabaviti negdje oko 21. studenoga, kad mi je rođendan, na svim digitalnim platformama. Sljedeće godine planiram izdati i album klavirskog sola, tako da glazba ne miruje.

NACIONAL: Zašto ste odlučili pisati krimiće?

Kriminalistička fikcija je žanr koji me natjerao da volim knjige kad sam bio mlad. Kad se u meni pojavila želja ili potreba za pisanjem, kad sam imao 19 ili 20 godina, odlazak u taj žanr nije bio iznenađenje. Kad sam išao u školu, obožavao sam pisati. Volio sam osjećaj dobre olovke u ruci i uvijek sam bio bolji u izražavanju pisano nego usmeno. Sad je situacija takva da ako nešto ne napišem svaki dan, osjećam da nešto nije u redu. Pisanje mi je postalo fizička potreba. Gotovo kao ovisnost.

NACIONAL: Živite u Oslu, kakav je vaš život u tom gradu? Ostatak Europe uglavnom zavidi Skandinavcima zbog blagostanja, visokog stupnja demokracije i takvim stvarima. Je li sve zaista tako dobro?

Oslo je odličan grad za život, osim visokih cijena. Smiješno je skup. Najbolja stvar za mene je to što mi, kako živim u središtu grada, treba 15 minuta da dođem do mora ako želim plivati ljeti, a zimi mi treba 15 minuta do šume ili skijališta. Naš zdravstveni sustav je jako dobar. Zdravstvene institucije su vrhunske, škole su prilično dobre, a ljudi dobro zarađuju i znaju kako potrošiti novac. Puno je razloga zbog kojih bi valjalo ostati u Norveškoj, ali ne bih imao ništa protiv života u inozemstvu. Naučiti francuski, primjerice. Otići u Pariz. Ili Kopenhagen. Najveći izazov je cijena troškova života u Oslu. Ja sam pisac, što znači da moram napisati barem jednu knjigu godišnje da bih držao glavu iznad površine, čak unatoč činjenici što se moje knjige prodaju u mnogim zemljama svijeta. Ali neću se žaliti. Imam predivan život. Radim ono što volim. A sad se čak ponovno vraćam u Hrvatsku. Što može biti bolje od toga?