Hrvatsku je prošloga tjedna posjetila finska pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Pirkko Mäkinen, koja je na toj funkciji od 2007. godine. Prije toga obnašala je dužnost šefice Ureda pravobranitelja za ravnopravnost spolova, a bila je i glavna tajnica u Uredu pučkog pravobranitelja u finskom parlamentu. U Zagrebu joj je domaćin bio Vladin Ured za ravnopravnost spolova, na čijem je čelu već godinama Helena Štimac-Radin. Taj ured upravo je započeo s implementacijom Twinning projekta “Podrška ravnopravnosti spolova” koji je financiran uz pomoć EU tranzicijskog programa za Hrvatsku. Glavni cilj tog projekta je razvoj institucionalnih kapaciteta za koordiniranu implementaciju, monitoring i procjenu nacionalnih i međunarodnih principa ravnopravnosti spolova i jačanje javne svijesti, kao i kapaciteta Republike Hrvatske u borbi protiv svih oblika diskriminacije prema spolu. Jedna od komponenti tog projekta je i jačanje suradnje Vladina Ureda za ravnopravnost spolova s medijima, a Pirkko Mäkinen je među ekspertima koji prate provedbu tog projekta. Ponosna je na činjenicu da ju je na prvu poziciju u karijeri imenovala legendarna finska političarka Elizabeth Rehn, prva finska ministrica obrane i dugogodišnja europarlamentarka. U intervjuu za Nacional Pirkko Mäkinen otkrila je što ju je u Hrvatskoj šokiralo.

NACIONAL: U Hrvatskoj je u fokusu rasprava o prijedlogu novog Obiteljskog zakona. Prema informacijama koje ste dobili, kako ocjenjujete te prijedloge?

Imala sam priliku o tome razgovarati s predstavnicima nevladinih udruga, konkretno s onima koji ujedno i pripremaju Izvješće u sjeni o primjeni načela ravnopravnosti spolova u radu Vlade RH. Te ideje kojima planiraju mijenjati Zakon, doista su me šokirale. Iako, moram priznati da i Finska, koja ima najviše standarde kada govorimo o ravnopravnosti spolova, nije tako visoko kada govorimo o Obiteljskom zakonu. Sljedeće godine planiramo donijeti Zakon o braku, koji će biti spolno neutralan. Dakle, neće određivati kojeg spola moraju biti bračni partneri. Ali i u postojećem zakonodavstvu nevjenčani i vjenčani parovi imaju jednaka prava. Izvanbračna zajednica tretira se jednako kao bračna, a oni imaju ista zakonska prava kao da su vjenčani. No čujem da je tako bilo i u do sada važećem zakonodavstvu u Hrvatskoj. Zato mi nije jasno zašto se sada pripremaju promjene koje bi diskriminirale partnere u jednoj zajednici prema njihovu bračnom statusu, što se u konačnici protivi i Zakonu o ravnopravnosti spolova. Čula sam i za prijedlog o obaveznom savjetovanju prije stupanja u brak. To mi se, moram priznati, čini poprilično čudnim! Tu se radi o sasvim privatnom pitanju života dvoje odraslih ljudi. Kako je moguće da se to pokušava regulirati nekim zakonom? Vjerujem da mediji, civilno društvo, kao i građani, mogu utjecati na to da se takav zakon ipak ne donese i da će moći u javnoj raspravi upozoriti na posljedice koje bi on uzrokovao. Iako, moram napomenuti da su mi se predstavnici nevladinih udruga potužili da, čak i kada su uključeni u planiranje nekog novog zakona i kada napišu svoje primjedbe i preporuke, nema garancije da će se njihov glas čuti.

NACIONAL: Na takve zakone, kao i na referendum o definiciji braka koji je održan prije nekoliko godina, veliki utjecaj u Hrvatskoj ima Katolička crkva. Kao, uostalom, i na obrazovanje, pa i na formiranje javnog mnijenja. Kako to komentirate?

Da, čula sam o toj ulozi Crkve, koju je meni, moram priznati, jako teško shvatiti. Iz razgovora sam shvatila da se Crkva uvelike miješa i u politiku. Pitanje vjere i religije u mojoj zemlji je toliko privatna stvar, da ni na koji način ne utječe na politiku i političare. Postoje dvije crkve u Finskoj – evangelističko-luteranska i pravoslavna – od kojih je ona luteranska najveća. Sve crkve imaju autonomno pravo donijeti svoje vlastite zakone, koje zatim parlament usvaja onako kako je predloženo, ne miješajući se u njihovo područje vjerskih pitanja. No crkve istovremeno nemaju utjecaja na javne politike, na obrazovanje ili slično, budući da je Finska, naravno, sekularna država. Iako, moram priznati da se novom zakonu o braku koji će biti donesen sljedeće godine, protive konzervativne političke stranke, od kojih jednu predvodi crkva.

NACIONAL: Tijekom nedavne predizborne kampanje mogli smo čuti poruke nekih kandidata ženama da ostanu kod kuće kao majke – odgajateljice, daju otkaz i ispišu djecu iz vrtića, jer će im država za to davati plaću. To je, naravno, obični populizam i vrlo nerealno obećanje, jer za to Hrvatska nema novca. Kako Finska ohrabruje žene da imaju djecu i rade?

Mi smo uspjeli već tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća uvesti obvezujući zakon prema kojem svako dijete ima pravo na mjesto u dječjem vrtiću unutar svoje lokalne samouprave. Taj zakon je bilo moguće donijeti jer su sve ženske političarke u našem parlamentu, bez obzira na stranku kojoj pripadaju, odlučile da im je to zajednički cilj i interes. Pokazale su žensku solidarnost i uspjele su! Upravo takav zakon omogućuje mladim parovima da usklade obiteljski život s poslom.

NACIONAL: Nakon razgovora i rasprava koje ste vodili u Zagrebu, kako ocjenjujete stanje ravnopravnosti spolova u Republici Hrvatskoj? Naime, mi smo dostigli određene standarde, no čini se da smo nakon ulaska u EU počeli koračati unatrag?

Da, primijetila sam to. Također, bila sam zapanjena kad sam ustanovila da imate jako dobro zakonodavstvo, rekla bih mnogo bolje od nekih drugih europskih zemalja, pa čak i od nekih zakona koji se bave ravnopravnošću spolova koje imamo mi u Finskoj. Ali unatoč tome, ti zakoni se očito ne primjenjuju u potpunosti i nema sudskih procesa koji bi završili sankcioniranjem onih koji su ih prekršili. Kako je to moguće? Vi imate jako dobre mehanizme za provođenje tih zakona, no čini mi se da je sistem jako birokratiziran. Državni službenici bave se papirima, planovima, pripremaju politike. Ali očito nisu u stanju reagirati na konkretne situacije. Mislim da postoji i problem na razini Europske unije. Standardi koji se nameću kako biste postali članica su tako visoki, insistiraju na svakom detalju svih zakona koji se odnose na društvo i ljudska prava, no kad se jednom pridružite klubu, Europu više ne zanima stvarno stanje stvari i zapravo nisu zainteresirani pratiti kako se situacija razvija.

NACIONAL: Od 2000. godine zastupljenost žena u Hrvatskom saboru sve više pada. Nakon posljednjih parlamentarnih izbora, u Sabor je izabrano tek 12,5 posto žena, što je nakon Mađarske, najmanji broj u EU-u. Što biste preporučili hrvatskim političkim strankama?

Iako se nisam tijekom svog boravka sastala s hrvatskim političarima, preporučila bih političkim strankama da ozbiljno shvate obveze koje proizlaze iz Zakona o ravnopravnosti spolova i svih međunarodnih konvencija kojih je Hrvatska potpisnica. Uostalom, čini mi se da je to golem gubitak ljudskih resursa, ako političke stranke ne koriste dovoljno kapacitet koji imaju žene. Jer one su u ovoj zemlji, koliko sam čula, u postotku bolje obrazovane od muškaraca, a u politici imaju golemo iskustvo, osobito u područjima od kojih može imati koristi cijelo društvo. Znam da ih političke stranke stavljaju na liste prenisko da bi imale šansu ući u parlament.

NACIONAL: Finska je jedna od zemalja s tradicionalno najvećim brojem žena u parlamentu, čak 41 posto. Čime to objašnjavate? Političkom kulturom, tradicijom, stvarnom ravnopravnošću?

U Finskoj imamo potpuno drugačiji izborni sustav. Mi glasamo direktno za osobu, s imenom i prezimenom, i na lokalnim i na parlamentarnim izborima. Tako žene mogu biti izabrane, bez obzira na mjesto na listi. Zanimljivo je primijetiti da je broj žena u finskom parlamentu bio jednak vašem prije 120 godina! Sada imamo 40 posto žena zastupnica, a postoji i duga tradicija da i u vladi imamo barem 40 posto ministrica. Isto je i u parlamentu: ako nije predsjednica, onda barem jedan ili dva potpredsjednika moraju biti žene. U Finskoj postoji jaka ženska mreža unutar parlamenta, u kojoj su članice žene iz svih stranaka. Svakih šest mjeseci mijenjaju predsjednicu, surađuju i bore se za ženska prava i zajedničke ciljeve, ali se bave i drugim područjima na kojima smatraju da kao žene nemaju dovoljan utjecaj. Sastaju se s ekspertima koji im objašnjavaju određene probleme, sa sasvim stručnog stajališta. Nešto slično bih svakako preporučila i političarkama u Hrvatskoj.

NACIONAL: Hrvatska u ovom trenutku ima predsjednicu Republike. Ali to nije garancija da će se žene na takvim pozicijama doista boriti za ženska prava. Kakva su vaša iskustva?

Ne, to nije garancija. Naime, senzibilitet prema ravnopravnosti spolova nema nikakve veze sa spolom političkog vođe. No primijetila sam vrlo zanimljivu činjenicu, a to je da su u zemljama izvan Europe – u Južnoj Americi ili u Africi, azijskim zemljama – uveli izborne kvote koje su obvezne za jedan spol. Oni nemaju vremena čekati sto godina, kao mi u Finskoj. I zato je broj žena u politici na visokim pozicijama tamo dramatično porastao. Utoliko je veća sramota za europske zemlje što ne prate te trendove.

NACIONAL: Činjenica je i da u Europskoj komisiji ima vrlo malo žena. Predsjednik Komisije Jean Claude Juncker je prilikom imenovanja povjerenika 2014. nudio “bolja mjesta” zemljama koje bi poslale ženske kandidatkinje. Od 28 povjerenika, samo je devet žena. Ne radi li se onda o licemjerju i na europskoj razini?

To je dijelom i licemjerje, naravno. I mi u Finskoj dugo nismo imali žensku povjerenicu. Naši kandidati gotovo uvijek su bili muškarci. A što se tiče naših europarlamentaraca, imamo tradiciju da je među njima uvijek više žena no muškaraca. Srećom, građani su uvijek glasali više za žene, možda zato što vjeruju da će biti aktivnije i vidljivije.