Objavljeno u Nacionalu br. 815, 2011-06-28

Ilegalno downloadanje zavladalo je i hrvatskim tržištem: godišnje štete mjere se stotinama milijuna kuna, pa glazbenici i filmski djelatnici traže drastično kažnjavanje kradljivaca i kontrolu svih IP adresa

Iako je samo tijekom ove godine otvoreno 40 novih kinodvorana, broj kino posjetitelja u prva četiri mjeseca manji je za 22 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Uzmemo li u obzir da videoteke u Hrvatskoj skoro više i ne postoje, da je gledanost filmova na komercijalnim televizijama prilično niska, da maloprodaja filmova na DVD-ima nema osobit uspjeh, može se zaključiti da je piratizacija, u ovom slučaju ilegalno skidanje filmova putem interneta, potpuno zavladala hrvatskim filmskim tržištem.

Kako se slično događa i u glazbenom svijetu, pokrenute su dvije inicijative, jedna od udruženih filmskih distributera i kinoprikazivača, a druga od Instituta hrvatske glazbe, da se zakonski – i ne samo zakonski – regulira te pokuša spriječiti svaka krađa filmova i glazbe putem interneta. Takvi zakoni u posljednje dvije godine doneseni su u većini europskih zemalja, a i filmaši i glazbenici najviše se uzdaju u podršku hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, po struci pravnika, osnivača ZAMP-a, autora Zakona o autorskim pravima, koji itekako mnogo zna o intelektualnom vlasništvu i njegovoj krađi.

Hrvatski filmski distributeri pomoću brojki vrlo lako objašnjavaju što se sve dogodilo u prošlih pet godina u njihovoj branši, nakon što su se internetske brzine toliko povećale da nikome nije problem ilegalno skinuti film s interneta. “Još 2006. godine imali smo 1592 videoteke, a danas ih nema ni 60”, kaže Igor Rakonić, vlasnik distributerske tvrtke Discovery, te dodaje: “Najveći gubitnik, pored distributera filmova, je državni proračun. Prema našim izračunima, koji su usklađeni s podacima koje imaju ‘preživjeli’ videotekari, samo se na temelju PDV-a godišnje uplaćivalo u proračun 112 milijuna kuna, što je tijekom četiri godine mandata jedne vlade 450 milijuna kuna. A to je iznos samo od iznajmljivanja filmova u videotekama. Pružatelji usluga koje na neki način zamjenjuju videoteke, poput videoteke MaxTV-a, ne generiraju više od 25 milijuna kuna bruto prometa godišnje, dok su videoteke godišnje generirale 490 milijuna kuna prometa. U videotekarskom sektoru je nekada radilo 4000 ljudi, danas su nezaposleni. Prema nekim procjenama, zbog njihove nezaposlenosti država gubi 250 milijuna kuna godišnje zbog neplaćanja poreza i doprinosa na plaće.”

Hrvatsko maloprodajno tržište DVD-a bilo je jedno od jačih tržišta u Europi, tvrdi Martin Milinković, izvršni direktor tvrtke Continental Film koja je suvlasnik multipleksa Cineplexx. Njegov zaključak je da “interes za film nije opao, nije nestao, samo se preselio na neke druge načine dolaženja do filma, a oni su najčešće ilegalni”. Stoga su u Continetal Filmu odlučili zatražiti primjenu zakona i pomoć države jer, kako kaže Milinković, “ako će država davati novac poljoprivrednicima zbog bakterije E. coli, red je da se pomogne i nama – pa mi imamo u filmskoj branši E. coli već nekoliko godina, samo o tome nitko ne priča. Ne umanjujem probleme svih ostalih, samo želim reći da u našoj branši postoji problem jer je zbog zanemarivanja i neprimjenjivanja zakona dovedena do ruba egzistencije.”

Identične ili slične probleme imaju i druge države, ali u njihovim slučajevima same vlade su, bez podstreka sa strane, donosile odluke o borbi protiv piratizacije. Najpoznatiji je, a po mnogima i najradikalniji, primjer Francuske, gdje se premijer Nicolas Sarkozy osobno založio za rigoroznu borbu protiv internetske piratizacije. Francuska vlada je potom, prije nepune dvije godine, osnovala Hadopi, agenciju za borbu protiv internetskog piratstva. Njihov rad često se naziva “three strikes and you’re out”, odnosno osobu koja je treći put uhvaćena kako ilegalno skida film ili glazbu s interneta sudski se procesuira i kažnjava s minimalno 1500 eura. Sve se temelji na kontroli IP adresa, koje imaju svi korisnici interneta. Riječ je o nadziranju skidanja materijala s interneta: svatko tko ilegalno skine glazbu ili film, dobiva elektroničku poštu s upozorenjem. Ako u sljedećih šest mjeseci ista osoba ponovno ilegalno skine glazbu ili film, dobit će elektroničku poštu s drugim upozorenjem i još šest mjeseci uvjetne kazne. Ako u tih šest mjeseci i treći put ilegalno skine materijal, suočava se s minimalnom kaznom od 1500 eura, na godinu dana gubi pravo na internetsku vezu te dolazi na “crnu listu” kod svih pružatelja internetskih usluga. U Francuskoj je taj zakon izazvao brojne kontroverze, mnogi tvrde da je pretjerano represivan te da se već šire računalni programi uz pomoć kojih se IP adresa može sakriti. No Sarkozy ne odustaje: kontrolu korištenja interneta u ilegalne svrhe tražio je i na nedavno održanom G8 skupu u Deauvilleu. Sličan zakon, nazvan Digital Economy Law, donesen je ove godine i u Velikoj Britaniji, a počet će se primjenjivati od sljedeće godine. Zanimljivo, ali protiv njega su se najviše bunila dva najveća britanska davatelja internetskih usluga, tvrdeći da se time zadire u privatnost korisnika interneta, no njihova je sudska žalba odbijena.

“Zakonski preduvjeti za kontrolu IP adresa u Hrvatskoj postoje jer je nedavno donesen zakon koji omogućava policiji da prati aktivnosti svih građana priključenih na internet, što je učinjeno prvenstveno zbog pedofilije i pedofilskih sadržaja na internetu”, pojašnjava Rakonić. Milinković, pak, preispituje položaj i ulogu hrvatskih davatelja internetskih usluga, pa napominje da su se neki pružatelji ovih usluga i reklamirali time što su isticali mogućnost skidanja filmova s interneta. “Koji su se to filmovi mogli skinuti na internetu ako prije dvije godine, kada je ta reklama bila aktualna, nije postojao legalni sustav za skidanje filmova?” pita se Milinković te dodaje da mu nije jasno ponašanje dvaju u Hrvatskoj najvećih davatelja internetskih usluga, Vipneta i T-coma. Naime, Vipnet je nedavno kupio B.net, a T-com je vlasnik MaxTV-a, pa su sada i oni i faktički u filmskom biznisu te bi i njima trebalo smetati ilegalno skidanje filmova – to šteti njihovim filmsko – televizijskim odjelima. Milinković kaže da je uistinu ogromna količina novca koja time curi iz ruku tih dviju tvrtki, a sama je branša – pri čemu misli na videoteke, dućane, kioske, kina, televizije, video-on-demand platforme, pa i same kućne videoteke – ugrožena, pa i uništena. Dok Rakonić smatra da francuski zakon nije prerestriktivan, Milinković kaže: “Ideja je da, kao i u EU u koju uskoro ulazimo, u nas postoji jasna regulativa oko sadržaja i korisnika koji se koriste internetom.” Stoga su pokrenuli inicijativu u sklopu Hrvatske gospodarske komore te se nadaju i podršci HAVC-a, Hrvatskog audiovizualnog centra, javne ustanove koja skrbi o promicanju audiovizualnog stvaralaštva, koji pak od hrvatske vlade (inače osnivača HAVC-a) traži promjenu Zakona o audiovizualnim djelatnostima. “Nadamo se da će čelnici HAVC-a utjecati na Vladu i upozoriti ih na problem u filmskoj branši”, kaže i Rakonić, pojašnjavajući da se u četiri godine mandata jedne vlade zbog ovakve nebrige izgubi tri milijarde kuna, a četiri tisuće ljudi završilo je na burzi. “U Vladi se štedi na olovkama i gumicama, a ne vide se strukturni problemi cijele jedne unosne branše”, upozorava Rakonić.

Hrvoje Hribar, predsjednik HAVC-a, spreman je pomoći hrvatskim distributerima filmova, ali smatra da je problem ilegalnog skidanja filmova takav da ga se ne može riješiti zakonom, bez obzira na to koliko restriktivan bio. Slaže se da je “promet piratskih filmova i uopće promet audiovizualnih djela generirao velike dohotke telekomunikacijskim kompanijama”, no, dodaje, “ne treba zaboraviti da su zakonske mjere uspješne u zemljama u kojima postoji velika ponuda legalnog filma. Imate cijeli niz video-on-demand servisa s najraznovrsnijim sadržajima te je tada onaj koji piratizira u istoj situaciji kao i onaj koji dođe u dućan i nešto ukrade”, smatra Hribar. Međutim, filmski distributeri smatraju da je ponuda filma, i art i komercijalnog, u Hrvatskoj vrlo dobra te s jedne strane napominju da u nas postoji izuzetno velik broj filmskih festivala na kojima se prikazuju art filmovi, dok u multipleksima postoje posebni programi u sklopu kojih se prikazuju najbolji filmovi sa svjetskih filmskih festivala. S druge strane, upravo je tvrtka Discovery Igora Rakonića započela s objavljivanjem filmskih klasika Akira Kurosawe, Vittoria de Sice, Luisa Bunuela i drugih na DVD-u te stoga, tvrdi, ne nedostaje ni takvih filmova u legalnoj ponudi.

S Hribarom se dijelom slaže i Milan Majerović Stilinović, glasnogovornik Instituta hrvatske glazbe, krovne udruge svih glazbenih asocijacija u Hrvatskoj. “Ljudi iz glazbenih udruga sudjeluju u radnim skupinama koje rade na izmjenama Kaznenog zakona i glazbena zajednica ima neke svoje zahtjeve. Oni nisu strogi, jer nemamo pretenzije stvarati hrvatsku verziju Hadopija ili britanskog Digital Economy Acta, ali očekujemo veću aktivnost države i osviještavanje masa o problemu. Mislim da vladajuća nomenklatura malo vremena posvećuje glazbenim ili uopće autorskim pravima, a zakonski se vrlo slabo prati divljanje piratizacije.” Zašto u Hrvatskoj ne bi mogao funkcionirati Hadopi? “Hadopi je nepopularan u Francuskoj, blago rečeno – kontroverzan je. Mislimo da tako drastične mjere ne bi urodile plodom i u domaćoj glazbenoj zajednici ne postoji sklonost strogim kaznama, iako postoje i oni koji misle da je Hadopi dobro rješenje. No postoji nešto bolje. Priznajemo da nema internetskog portala u Hrvatskoj s kojeg bi se legalno mogla skidati glazba, zato nastojimo doći do dogovora triju velikih glazbenih udruga kao nosača glazbenih prava, pa da se tržištu ponudi legalno slušanje i skidanje domaće glazbe s interneta, a paralelno s time išlo bi se u nacionalnu medijsku kampanju gdje bi se ljudima dalo do znanja da je skidanje nečijeg djela nezakonit čin”, objašnjava Majerović Stilinović. Također, on upozorava na važnost uloge davatelja internetskih usluga: “Voljeli bismo vidjeti njihove znakove dobre volje, jer oni ostvaruju silan promet zbog skidanja glazbenih i filmskih sadržaja i željeli bismo da se njihova uloga ozbiljnije definira. Davaoci internetskih usluga trenutačno su u poziciji da naplaćuju taj promet, iako je riječ o nelegalno skinutom materijalu, ali se oni ne žele miješati. Dakle, trebalo bi postojati i više odgovornosti s njihove strane.”

I filmski distributeri i glazbene udruge uzdaju se u predsjednika Josipovića, a Majerović Stilinović kaže da je Josipović već govorio o tom problemu. “Predsjednik je nedavno bio u Bruxellesu na summitu o autorskim pravima. Njegovim govorom svi su bili oduševljeni, kao i činjenicom da je jedan predsjednik ne samo skladatelj, već i pravnik koji razumije problem autorskih prava. On je održao govor gdje se založio za prava glazbenika na internetu, čak je u tom kontekstu spomenuo i svoju predizbornu parolu ‘PravDa’ te je rekao da se to odnosi i na prava glazbenika i svih autora i na internetu.”

“‘Ajmo ponuditi dobru uslugu i objasniti što je intelektualno vlasništvo”, ideja je Majerovića Stilinovića, koji i sam priznaje da se, nažalost, do sada pokazalo da poštivanje zakona u Hrvatskoj prolazi samo uz stroge kazne. No ako se piratizacija neće ni pokušati spriječiti, Hrvatska će i dalje imati paradoksalnu situaciju: država smo koja u regiji ima najveći broj multipleksa, najveći broj digitalnih ekrana, jedina ima IMAX kino, u planu je izgradnja novih multipleksa u Varaždinu, Zagrebu, Puli, Slavonskom Brodu, Dubrovniku i Splitu, a broj gledatelja u stalnom je padu.