Objavljeno u Nacionalu br. 1109, 27. srpanj 2019.

‘Podijeli’, nagrađivani prvi dugometražni film redateljice Pippe Bianco, moći će se uskoro pogledati na televiziji. Riječ je o filmu koja govori o internetskom nasilju, pojavi koja se posljednjih godina raširila među mladima, posebno srednjoškolcima

Kada je u siječnju ove godine na filmskom festivalu u Sundanceu prikazan film “Podijeli” (“Share”), odmah je izazvao iznimno zanimanje publike i kritike. To zanimanje potvrdio je i žiri festivala koji mu je dodijelio dvije nagrade. Prva je nagrada za najbolji scenarij koji je dobila Pippa Bianco, ujedno i redateljica filma, dok je druga nagrada, ona za najbolju glumu, otišla u ruke 21-godišnje britanske glumice Rhianne Barreto. Kao što je Pippi Bianco “Podijeli” prvi dugometražni film koji je snimila, tako je i za Rhianneu Barreto ovo prva uloga u nekom filmu. Bilo je to dovoljno da obje odmah budu proglašene kao buduće velike zvijezde u nekim od svjetskih filmskih magazina. I ne samo to, odmah po završetku festivala u Sundanceu, TV kompanija HBO kupila je svjetska prava na prikazivanje ovog filma koji će se na platformi HBO GO moći gledati od 28. srpnja, dok će se na TV programu HBO-a naći od 16. kolovoza. Tim povodom razgovarali smo s redateljicom Pippom Bianco ekskluzivno za Nacional.

U središtu filma “Podijeli” nalazi se 16-godišnja Mandy kojoj prijatelji javljaju da se na internetu pojavio 20-sekundni video iz kojeg se može naslutiti da je imala seks s jednim ili čak više muškaraca. Snimka je nastala noć prije, na tulumu na kojem se Mandy napila i bila nesvjesna događaja te se ničega ne sjeća. Ona tada pokušava saznati što se dogodilo prošle noći i kako je ta snimka završila na internetu. Roditeljima priznaje što se dogodilo, oni joj daju podršku i obraćaju se policiji i tužilaštvu, ali čini se da im nitko ne može pomoći. Film nije samo portret žrtve seksualnog nasilja, to je film prepun moralnih i političkih poruka te pitanja o tome nudi li internet ljudima priliku da uđu u svačiju intimu.

Filmu “Podijeli” počeo se raditi 2015. kada je pod istim naslovom Pippa Bianco snimila 13-minutni kratki film prikazan na festivalu u Cannesu. Nakon što je taj kratki film osvojio je nagradu, Pippa Bianci odlučila je snimiti dugometražnu verziju. Ideja za film nastala je nakon što se Pippi Bianco ispovjedio prijatelj koji joj je priznao da je snimao seks prijatelja i prijateljice.

“Ovaj film je fikcija, ali je rezultat pedantnog istraživanja. Razgovarali smo s brojnim mladim ljudima kojima su njihove seks snimke objavljene na internetu, s time da smo pazili da u filmu ne koristimo istinite događaje koje su nam oni prepričavali. Zanimale su me i priče članova obitelji žrtava i onih koji su počinili ta zlodjela. Ujedno, u Americi postoji organizacija koju vode četiri djevojke koje su iskusile tu vrstu internetskog nasilja i one putuju diljem zemlje, nastupaju u javnosti i govore o svojim iskustvima”, rekla nam je Pippa Bianco i dodala kako je, kada je snimala kratki film, pronašla samo nekoliko djevojaka koje su bile spremne pričati o svojim groznim iskustvima. Kada je snimala dugometražni film, mnogo toga se promijenilo i pronašla je mnogo više osoba koje su otvoreno pričale o tome.

Kroz svoja istraživanja Pippa Bianco dobila je širu sliku onog što ona naziva internetskom agresijom, a koja se širi među srednjoškolcima diljem svijeta. Kada smo je pitali je li naišla na događaje ili snimke koje su joj bile nevjerojatne, isprva nam je odgovorila “Ne znam što to govori o meni, ali ništa što sam vidjela nije mi bilo čudno da se to doista dogodilo. Možda sam odrasla gledajući previše filmova redatelja Michaela Hanekea pa sam shvatila da ljudi s lakoćom rade jedni drugima grozne stvari”. No tada je dodala “Nevjerojatno mi je to što toliko mladih koriste internetsku agresiju. Kada govorimo o serijskom ubojici, govorimo o jednoj osobi. No kada govorimo o internetskoj agresiji, onda shvatite da govorimo o učenicima u svakoj srednjoj školi, u svakoj zemlji. To me je uznemirilo i bilo mi je nevjerojatno. Ne bi bilo nevjerojatno da to radi neka osoba, ali kada shvatite da se to događa u svakoj školi, onda je šokantno”.

‘Intimnost kakvu smo znali ne postoji. Ljudi komuniciraju uz pomoć snimki seksa, razgovor licem u lice je nestao. Sve je postalo virtualno. Ne znam hoće li zbog toga sram nestati’, kaže Pippa Bianco

 

Žrtva u njezinom filmu “Podijeli” je djevojka i odmah se nameće konstatacija kako su, kada govorimo o internetskom nasilju, djevojke u najvećem broju slučajeva žrtve. S time se slaže i Pippa Bianco, ali ne u potpunosti: “Kada pogledate brojke, vidjet ćete da se to više događa djevojkama, nego dječacima. No taj videovoajerizam podjednako pogađa oba spola. Statistički, u Americi su izloženije nasilju osobe koje nisu bjelkinje, koje su homoseksualci i koje su žene. Te osobe su izloženije raznim oblicima nasilja. Ujedno, žensko tijelo se, vizualno gledano, drugačije konzumira nego muško. No, oba spola danas su izložena takvoj vrsti internetskog nasilja”.

U filmu se Mandy i njezini roditelji više srame, a manje su bijesni zbog snimke na internetu. Sram je osjećaj koji dominira u tim slučajevima, zbog kojeg brojne žrtve ne prijavljuju policiji te zločine. Kako je takvih seks snimki na internetu sve više, pitanje je hoće li se ljudi naviknuti na njih te će sram nestajati. Kaže: “Bilo bi cool kada bi sram nestao, odnosno kada bismo se navikli na sram. Bilo bi sjajno kada sve te slike i snimke na internetu ne bi izazivale sramotu. U Americi su ovakve snimke postale pošast koja se širi. Intimnost kakvu smo nekada znali gotovo da više ne postoji. Ljudi komuniciraju uz pomoć takvih snimki, razgovor licem u lice je nestao. Sve je postalo virtualno. Ne znam hoće li zbog toga sram nestati ili će mutirati u nešto novo”.

Ako su ovakve snimke doista postale pošast koja se širi i ako među žrtvama vlada sram zbog kojeg šute, jasno je da takve osobe vrlo lako upadaju u depresiju. I taj dio Pippa Bianco je analizirala za potrebe filma, istražujući koliko mladih se u Americi zbog tog problema obraća psihijatrima. Prvo nam je rekla kako je “zdravstveni sustav u Americi grozan” i dodala: “Svakako smo i te podatke uzimali u obzir kada smo snimali ovaj film, iako moja namjera nije bila da dajem ljudima, preko svog filma, preporuke kako se ponašati u određenim situacijama. Mrzim filmove koji vam daju matematička rješenja i točne odgovore. Nikada nisam željela napraviti takav film, moja je namjera bila snimiti film koji nudi više pitanja no odgovora i to kroz kontekst koji će aktivirati razmišljanje gledatelja. Nisam željela ponuditi moj pogled i stav na tu temu. Volim filmove koji prikazuju probleme, ali ne nude rješenja. Mislim da su takvi filmovi zanimljiviji. Za mene bi bilo najlakše da sam prikazala kako Mandy želi sebi oduzeti život, ali nisam željela popularizirati slike samoubojstva.”

Filmom “Podijeli” ne dominiraju scene obračuna, histeriziranja, osvete zbog videosnimke, nego se radi o drami u kojoj Mandy i njezina obitelj duboko u sebi proživljavaju sve nepravde društva i sustava. Pippa Bianco nam je objasnila: “To što vi tako vidite moj film meni je kompliment. Bilo bi lakše da sam prilikom pisanja scenarija stvorila film prepun tenzija i konflikta. Bilo bi najjednostavnije da je film prepun scena u kojem ljudi urlaju jedni na druge. Međutim, ta se tenzija u filmu osjeti i kada ljudi mirno gledaju jedni drugima u oči ili izbjegavaju pogledati jedni drugima u oči. Mislim da su takve reakcije daleko svojstvenije ljudima. Kao ljudska bića, mi ćemo provesti cijeli dan analizirajući ponašanje ljudi oko nas pokušavajući shvatiti što se događa u dramama koje se svakodnevno oko nas odigravaju. Zato je za mene bilo normalnije i emocionalnije da temu filma postavim u mirno okruženje jer uglavnom nećete provesti cijeli dan urlajući i bacajući stvari na nekoga. Stvaran život ne izgleda tako. Veći dio naših života provodimo mirno, a u toj mirnoći ja sam smjestila ovu dramu.”

Ipak, ta mirnoća filma ipak nije bila dovoljna da njegovo snimanje prođe poput snimanja bilo kojeg drugog filma. Ekipa filma, i glumci i tehničko osoblje, bila je vrlo mlada, mnogi od njih iskusili su da ih je netko maltretirao na internetu i Pippa Bianco smatrala je da zbog toga mora biti vrlo oprezna:

“Svaki put kada smo snimali scene koje bi mogle emotivno utjecati na glumice ili članove tehničkog osoblja koji su iskusili maltretiranje na internetu. Na snimanju smo otvoreno razgovarali o tim scenama, a znajući da su to osjetljive scene prvo sam pitala svoje glumce ‘što mogu napraviti za vas, ima li nešto što vas zanima, na koji način biste vi željeli da snimimo ovu scenu, jeste li životu iskusili nešto slično pa biste to željeli podijeliti sa mnom?’. I ja sam svoja iskustva dijelila s njima. Željela sam izgraditi takav odnos s glumcima jer su često glumci prisiljeni napraviti nešto što ne žele. Recimo, kada govorimo o golotinji na filmu ili sličnim odlukama zbog kojih im je neugodno. Postoji fama o tome kako su neki redatelji nasilni tijekom snimanja filma jer tako nastaje pravi umjetnički film. To nije istina, redatelji su u pravilu vješti profesionalci koji znaju snimiti film bez da teroriziraju glumce.”

Upravo u tom trenutku u razgovoru nam se pridružila Rhianne Barreto koju je Pippa Bianco zamolila da nam kaže koje su scene njoj bile najteže snimiti. “Volim scene u kojima plačem, a u ovom filmu najčešće se trudim ne zaplakati. To je sjajno glumiti jer je interesantnije gledati nekoga tko se trudi ne zaplakati”, rekla nam je Rhianne Barreto čiji je odgovor prilično logičan jer zbog srama njezin lik Mandy ne želi pokazati koliko joj je teško. Ujedno, Mandy je djevojka koja igra košarku u srednjoškolskom timu, a Rhianne Barreto prije snimanja filma “Podijeli” nije se bavila košarkom: “Zapravo, kako u filmu glumim srednjoškolku koja trenira košarku, onda su mi scene u kojima igram košarku bile najteže. Svakog dana trenirala sam košarku tri sata. Osim toga, u tim scenama igrala sam s djevojkama koje su doista košarkašice, a ujedno sam se morala pokazati kao agresivna košarkašica koja ne želi zaplakati. E to je bilo najteže”.

Zanimljivo, u jednom od intervjua Pippa Bianco izjavila je kako je privlače strah i nepoznato i da joj joj je to pogonsko gorivo za snimanje. Kada smo je tražili da nam to pobliže objasni, dala nam je zanimljiv odgovor: “U životu se morate pomiriti s nekim stvarima koje se čine nepomirljivima. Život je kaos i film vam daje alat za istraživanje tog straha, boli i napetosti. Najbolji nisu filmovi oni koji vam pružaju sretan završetak jer svi znaju istinu, svi znaju kolike se grozne stvari dešavaju u svačijim životima. Svi mi iskusit ćemo tragediju, svi ćemo mi umrijeti i nema tog filma sa sretnim završetkom koji će vas uvjeriti u suprotno. I zato mi se sviđaju filmovi koji govore o strahu, o nepoznatom, o stvarima koje su neprihvatljive, ali moramo ih prihvatiti jer su dio života.”