U Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog 28. siječnja gostuje najveći Elvis Presley tribute show „Elvis – The King is Back“. Nakon rasprodanih dvorana po Europi, prvi put će taj show moći vidjeti i zagrebačka publika. U glavnoj ulozi nastupa Phil Proietti, koji je dao intervju Nacionalu.

NACIONAL: Nastupit ćete u Zagrebu, u Lisinskom, što publika može očekivati?

Tehnički gledano, rekreirat ćemo Elvisove nastupe u Las Vegasu od 1970. do američke turneje 1972. godine, njegovo najbolje razdoblje koje je počelo 1968. kada je ponovo postao pjevač i izvođač kakav je volio biti, a ne samo glumac osrednjih filmova što je bio 1960-ih.

Nosit ću njegov popularan kostim „Concho“ kakav je imao u dokumentarnom filmu „That’s the way it is“ iz 1970. A set-lista sadržavat će većinu pjesama iz tog doba i, naravno, njegove pjesme iz 1950-ih s aranžmanom iz 1970-ih. Ti koncerti u Vintage Vegasu uglavnom su bili kabaretskog tipa, mogli ste biti svoji i zabaviti se čak i nekim smiješnim pričama. Tako da ćemo bend i ja biti bliži Elvisu kad su u pitanju zvuk i izvedba. Dajemo od sebe 200 posto, posebno za veliku publiku kakva će biti u Koncertnoj dvorani Lisinski.

NACIONAL: Elvis „The King“ glazbeni je fenomen, kada ste se zaljubili u njega i njegovu glazbu?

U Elvisa sam se zaljubio kada me je otac kao desetogodišnjaka upoznao s njegovom glazbom. Cijela moja glazbena karijera započela je tada s Elvisom.

NACIONAL: Vaš show rasprodan je diljem svijeta, zašto je Elvis još uvijek toliko popularan?

Mnogo je za to razloga. On je uvijek bio glazbena inovacija kao jedan od prvih umjetnika koji su uspješno spojili elemente crnačke američke glazbe poput bluesa, gospela i r’n’b-ja, s country glazbom, stvarajući nov i uzbudljiv zvuk. Ta fuzija nije samo srušila rasne barijere već je i približila rock’n’roll široj publici.

Drugi je razlog kulturni utjecaj jer su njegova glazba i stil utjecali na nebrojene glazbenike svih generacija, od Beatlesa do suvremenih umjetnika koji i dalje obrađuju njegove pjesme ili oponašaju njegov stil. Elvisova popularnost, dakle, nije samo glazba; radi se o kulturnoj, povijesnoj i emocionalnoj vezi koju ljudi imaju s njegovim imidžom i ostavštinom. Njegov je utjecaj na glazbu i popularnu kulturu dubok, što ga čini figurom čija privlačnost nadilazi generacije.

NACIONAL: Kada ste počeli izvoditi ovaj program? Elvis nije jedina glazbena zvijezda čije pjesme izvodite s tribute bendovima, ali je očigledno za vas poseban?

Točno, izvodim i pjesme drugih izvođača, ali Elvis je oduvijek bio dominantan, a svi drugi umjetnici koje volim i izvodim imaju dio njega u sebi. Elvisove pjesme i nastupe osjećam kao dio sebe i nije samo da mu odajem počast, već se tako i sam najbolje mogu izraziti. Njegova osobnost i scenska prisutnost najbliže su onome što volim kod izvođača.

NACIONAL: Koliko je teško pjevati Elvisa? Osjećate li odgovornost, uzbuđenje, kako se osjećate na pozornici?

Njegova vokalna tehnika nije toliko teška sama po sebi, ali teži dio je razumjeti pravo značenje pjesama i komunicirati s publikom na pravi način, bez ismijavanja ili pretjerivanja, jer uvijek je bio vrlo prirodan i ništa nije radio nasilu. Zatim, naravno, tu su cijela scenska prisutnost i pokreti, ali opet je to nešto što osjećate iznutra ili neće izgledati prirodno i jednostavno neće funkcionirati. Odgovornost je velika, ali za mene nema pritiska jer se na pozornici osjećam kao kod kuće. Pogotovo s Elvisom. Kada dođe do razmjene energije s publikom, sve dolazi prirodno i jednostavno.

NACIONAL: Kakav je osjećaj biti na pozornici i vidjeti kako ljudi na vas pozitivno reagiraju?

To je za umjetnika/izvođača najbolji osjećaj na svijetu jer nije baš da se probudite jednog dana i odmah ste profesionalac. To je cjeloživotni rad, iskustvo i predanost, pa kada ljudi počnu pozitivno reagirati, osjećate se kao da se cijeli svemir uskladio da bude onako kako treba biti i za što ste predano i dugo radili.

NACIONAL: Pjevate u tribute bendu, kakvih je sve više. Koje su pozitivne strane tribute bendova i vidite li neke negativne?

Pozitivne strane su da možete „nositi baklju“ i održati nasljeđe na životu. Pogotovo kad je riječ o umjetnicima koji su se umirovili ili umrli. Kad svojom izvedbom privučete publiku, oslobode se emocije vrlo bliske originalima, to je zapravo razlog zbog kojeg to radite. Osim toga, pruži vam se mogućnost nastupa na tako nevjerojatnim mjestima s bogatom poviješću kao što je, primjerice, Dvorana Lisinski.

Negativne strane su da se možda ograničavate izvođenjem „nečijih“ pjesama ili showa, jer svi smo jedinstveni i bilo bi sjajno kada bi netko poput mene imao priliku izvesti svoje pjesme. Ali za to bi bio potreban potpuno drugi proces. Na kraju je uvijek publika ta koja odlučuje. Ako je tribute show rasprodan, znači da to funkcionira.