Sada kada se kriza izazvana koronavirusom stišava i kada su mjere počele popuštati, važnost se daje ne samo gospodarstvu nego i drugim bolestima. U izvanrednoj situaciji drugi pacijenti bili su sekundarni ili se barem tako činilo jer je sva pozornost bila uperena u corona virus.

Neki od tih pacijenata su i psihički bolesnici, a njima je posvećena i psihijatrica Petrana Brečić. Ona je prva ravnateljica u 140 godina Klinike za psihijatriju Vrapče, a na tom je mjestu naslijedila prošle godine preminulog velikana hrvatske psihijatrije Vladu Jukića čija je zamjenica bila 11 godina.

Petrana Brečić rođena je 1965. Medicinski fakultet završila je 1990. i od 1992. do 1995. radila je kao znanstveni novak na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U Vrapče je došla krajem 1995., a od 2008. je u upravi bolnice. U tih 25 godina je upoznala bolnicu iz kliničko-psihijatrijskog i upravljačkog rakursa. Radila je dugo na odjelu urgentne psihijatrije, a zadnjih 12 godina radi u Zavodu za afektivne poremećaje čiji je i pročelnik. Svi njezini stručni i znanstveni napreci vezani su uz Vrapče: subspecijalistica je biologijske i socijalne psihijatrije, primarijus, doktor znanosti, viši znanstveni suradnik i docentica na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

NACIONAL: Kako se kriza izazvana koronavirusom, a u slučaju Zagrepčana i potresom, odrazila na psihičko zdravlje ljudi?

Stres koji je rezultat prilagodbe omogućuje nam da reagiramo u kriznoj situaciji i evolucijski je iznimno važan. Jasno je kako bi bilo posve neprimjereno da ostanemo opušteni i da ne reagiramo u stresnim situacijama poput ove. Problem nastaje kad prvotnoj emocionalnoj reakciji pridodajemo racionalnu obradu, odnosno kada joj damo značenje – nas naš um muči s najcrnjim scenarijima i tako zapravo perpetuira stresnu situaciju koja sada više nije tako akutna, ali može biti dovoljno jaka da je primjećujemo. Tako se kod određenog broja ljudi kao akutna reakcija najčešće razvija anksiozna reakcija. Drugim riječima, na način kako će tko reagirati utječe s jedne strane stresni događaj i njegov direktni utjecaj na pojedinca kao objektivna varijabla, a s druge strane raznolikost naših ličnosti, različitost naših prilagodbenih potencijala, naše otpornosti na stres, psihofizičkog stanja u kojemu nas je stres zadesio kao i objektivne socijalne situacije u kojoj se nalazimo. Ono što će u perspektivi opteretiti pojedince, a možda i sustav, jesu kasne posljedice ovih stresova. Odnosno, ono vrijeme u kojemu ćemo se suočavati sa svim posljedicama ove krize – i zdravstvenim i socijalnim i ekonomskim. Tada možemo očekivati porast broja poremećaja iz kruga anksioznih i depresivnih poremećaja, poremećaja spavanja, ovisnosti i drugih poremećaja. Možemo reći da za sada raspoznajemo nekoliko kategorija ljudi koji će u ovoj situaciji razviti prominentnije psihičke poremećaje: oboljeli od covida-19 koji mogu imati i psihičke smetnje, zdravstveni radnici i ostali djelatnici koji su nastavili na svojim poslovima raditi i svakodnevno se izlagati, osobe koje već imaju psihički poremećaj i naposljetku osobe koje nisu do sada imale psihički poremećaj, već su pritisnuti stresnom situacijom razvili neki od psihičkih simptoma ili poremećaja.

NACIONAL: Što možemo učiniti da ljudi sa psihičkim smetnjama ne budu kolateralne žrtve ove krize?

To je jedno od krucijalnih pitanja koje smo mi u Vrapču sebi postavili na početku ove krize. Kako pacijentima u restriktivnim uvjetima izolacije i redukcije kretanja omogućiti kontinuitet psihijatrijske skrbi koji je krucijalan u dugotrajnom terapijskom postupku. Uvidjeli smo da je promptna i što obuhvatnije organizirana pomoć jedino adekvatno rješenje. Osnovali smo u bolnici jedinicu za beskontaktne modalitete liječenja putem telefona i videopoziva na digitalnim platformama koje su jamčile vrlo dobre sigurnosne profile. Moram reći kako su pacijenti ovaj modalitet terapije sjajno prihvatili te kako smo uspjeli održali kontinuitet psihijatrijske skrbi na vrlo efikasan način.

‘Vrlo česti poremećaji čija incidencija u populaciji raste jesu razni oblici anksioznih i depresivnih poremećaja kao i razni oblici ovisnosti, posebno kod mladih’

 

NACIONAL: Prva ste žena ravnateljica u 140 godina Klinike za psihijatriju Vrapče. Mislite li da je ženama teže doći na rukovodeću poziciju?

Nedavno sam pročitala da je samo 21 posto žena u Hrvatskoj na rukovodećim pozicijama pa bi se dalo zaključiti da postoje opstrukcije na tom putu. Brojni su razlozi tome; svakako ne manji intelektualni potencijali. Socijalno i kulturalno okruženje protkano emocijama koje se nasljeđuju kroz generacije dijelom su generatori takvog stanja, odnosno prihvaćanja društvenog položaja žena. To je proces koji se ipak mijenja.

Spoznaja kako je mene dopala ova funkcija ispunjava me istovremeno osjećajem velike časti i zahvalnosti, ali i beskrajno velike odgovornosti. Odgovornosti spram bogate povijesti ove bolnice, svih mojih prethodnika-velikana hrvatske psihijatrije, ali i odgovornosti spram mojih kolega i naših pacijenata. Kada pogledam unatrag moj profesionalni put čini mi se kako nije bilo velikih prepreka do ove pozicije upravo jer nikada nisam gajila ideju o preuzimanju funkcije ravnatelja niti joj robovala. Danas, s dosta godina i iskustva, mogu sagledati svoj profesionalni put i potvrditi kako se stvari uvijek ne odvijaju baš onako kako zamisliš i kako te neke naprosto dočekaju, a zrelost ti naloži kako odgovornost treba prihvatiti te u datoj situaciji i vremenu dati najbolje od sebe pa i onda kada na izboru imaš možda i lagodnije životne putove.

NACIONAL: Uspijevate li osobno uskladiti posao i privatni život?

Uspijevam ili se trudim. Posao ravnatelja traje 24 sata i mnoge probleme nosite kući, vrlo se teško od njih distancirate. Slobodnog vremena nažalost nemam puno i uglavnom ga provodim u čitanju stručne literature, druženju s prijateljima i u šetnjama sa suprugom koji je također liječnik, kirurg. On mi pruža apsolutnu podršku. Druženjem s bratom i njegovom obitelji obnavljam osjećaj prisnosti i ljubavi koji smo ponijeli iz primarne obitelji. Posebno se veselim čestim odlascima u Dalmaciju, od kuda su naši korijeni i gdje smo suprug i ja obnovili staru kamenu kuću u kojoj pronalazimo mir i gdje se najbolje odmaramo. Dugo sam se pitala zašto je tome tako, a protekom vremena sve mi je bliža pomisao kako se u njoj, kroz transgeneracijske filtere, obnavlja osjećaj pripadnosti koji daje tako potrebnu sigurnost i mir.

NACIONAL: Kakav je bio vaš odnos s pokojnim doktorom Jukićem, kakav je bio kao čovjek i stručnjak?

Bio je, prije svega, veliki čovjek i psihijatar. Potpuno sam uvjerena kako je povijest hrvatske psihijatrije s kraja 20. i početka 21. stoljeća velikim dijelom napisana rukopisom profesora Vlade Jukića, odnosno kako je njegovim odlaskom zatvoreno jedno važno poglavlje hrvatske psihijatrije. Neobično i nesvakidašnje dobrohotan, nesebičan, velikodušan i nenametljivo skroman čovjek, pomagao je gdje god je stigao. Svoje zadovoljstvo crpio je iz sreće i zadovoljstva drugih ljudi. Bio je čovjek velike energije i elana, vedrog duha i optimističnog pogleda na svijet, posve pomiren sam sa sobom, autentičan i neopterećen, plijenio je svojom jednostavnošću i pristupačnošću. Silno je volio našu bolnicu, brinuo o njoj kao o svome domu. Njegov najvažniji životni oslonac je bila njegova obitelj, supruga Branka i djeca koje je neizmjerno volio. On je bio moj veliki učitelj psihijatrije i životni učitelj. Uzajamno smo se poštovali, neke se granice nisu prelazile pa niti nakon godina suradnje nismo bili „na ti“. Zahvalna sam na privilegiji da profesionalno i ljudski rastem uz njega.

NACIONAL: Zbog čega je Vrapče, kako je govorio doktor Jukić, stožerna kulturna, nakladnička, učilišna i povijesna ustanova?

Volim reći kako je bolnica Vrapče koja je sagrađena po odluci Hrvatskog sabora 1879. i nalogu bana Ivana Mažuranića, prva namjenski građena bolnica za psihijatrijske bolesnike na ovim prostorima te kako ju je hrvatski narod dobio u vrijeme kada je dobio i druge simbole svoje opstojnosti i to samo deset ili dvadeset godina nakon što su takve bolnice bile sagrađene u Beču i Budimpešti. Bolnica Vrapče na ovim prostorima predstavlja prvi organizirani način skrbi o psihijatrijskim bolesnicima. Kroz ovu bolnicu je, tijekom povijesti, inauguriran najveći dio psihijatrijskog znanja i disperziran po našoj zemlji te su u njoj artikulirana sva prava psihijatrijskih bolesnika, počevši od statuta iz 1880. do aktualnog Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Bolnica je uvijek živjela sudbinu svog naroda tako da se kroz njezinu povijest mogu iščitavati ne samo povijest psihijatrije već i povijest društvenih odnosa, kulture, umjetnosti, ekonomije i religije. O povijesti ove bolnice svjedoči i bogata arhivska građa i muzej koji je 2013. otvoren kao prvi muzej medicine u Hrvatskoj. U bolnici su liječeni brojni umjetnici od kojih su neki i velikani hrvatske umjetnosti koji su svoje radove ostavljali bolnici. Vrapče je vlasnik vrlo vrijednih umjetničkih djela koji se zbog svoje vrijednosti ne mogu čuvati u bolnici, već se nalaze u fundusu zagrebačkih muzeja. Danas je bolnica Klinika Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i nastavna baza brojnih fakulteta, znanstveni centar izvrsnosti, a izdala je preko stotinu knjiga i priručnika. Ono što također čini njezinu specifičnost jest da je bolnica u cjelini spomenik kulture.

NACIONAL: Mislite li da su i danas jake antipsihijatrijske tendencije, gdje ih vidite?

Drugačiji stavovi predstavljaju korektive suvremenoj psihijatriji, točke oko koji se preispitujemo, u odnosu na koje brusimo i razumijevamo svoje stavove. Sjetimo se kako smo s knedlom u grlu gledali pojedine filmove u kojima se je provlačio antipsihijatrijski duh, ali kako smo u svom radu kasnije upravo sazrijevali izbjegavajući takve obrasce postupanja. Danas antipsihijatrijske stavove vidimo u raznim proklamacijama ljudskih sloboda pa i pravu da se bude „nenormalan“ bez uplitanja psihijatrije, u idejama o potpunoj neučinkovitosti psihijatrije, odbacivanju terapije, zatvaranju bolnica i sl. Osobno smatram kako naši stavovi, posebice kada su radikalni i nepromjenjivi, predstavljaju više odraz naše unutarnje psihološke potrebe nego odraz znanja, a posebice iskustva. Psihijatrija se je danas doista „humanizirala“ i to prije svega u odnosu prema pacijentu kao aktivnom sudioniku terapije, u uvažavanju osobnosti i preferencija pacijenta glede cjelokupnog dijagnostičko-terapijskog postupka, u odabiru načina liječenja, a sve je to velikim dijelom omogućeno napretkom psihijatrije kao struke, medicinske discipline, boljim i uspješnijim metodama liječenja i našim boljim znanjem i razumijevanjem normalnih i patoloških procesa. U tom smislu psihoterapija jest dio psihijatrije i trebala bi, naravno na primjeren način i u mjeri koja je sukladna stanju pacijenta, biti dio svakog terapijskog postupka.

NACIONAL: Kako biste opisali s jedne strane današnji dominantni način odgoja, a s druge strane tendencije u obrazovanju, pogoduje li to nekim psihičkim problemima?

I odgoj djeteta i tendencije u obrazovanju ne mogu se ekstrapolirati od suvremenog civilizacijskog ozračja. To ozračje prelilo se je i u naš život i s jedne strane dovelo do velikog napretka, a s druge strane putem je zabravilo na emocije. Suvremeni sustav vrijednosti je prilično neprepoznatljiv, krajnje promjenjiv i utilitaran, u velikom dijelu stran temeljnim ljudskim potrebama. U psihološkom smislu izgubio se je značaj obitelji koja je i formalno razorena, a upravo ona predstavlja paradigmu zajedništva, osjećaja pripadnosti i tako nam potrebne sigurnosti. Naime, s jedne strane dijete slabije uči emocionalni jezik i veliki dio vremena provodi samo, s kompjutorima i aparatima pri čemu razvija svoj intelekt na neki način i svašta uči, ali ne uči pokazati emociju i razumjeti ju kod drugih. U obrazovanju se proklamira krajnji individualizam uz apostrofiranje nezrele kompetitivnosti kojoj je cilj uspjeti pod svaku cijenu i pri tome misliti isključivo na sebe. Ta kompetitivnost se pretače u trajni imperativ uspješnosti koji je mjerljiv isključivo izvanjskim. Kada bazičnoj nesigurnosti i slabijoj emocionalnoj „naobrazbi“ pridodate nestrpljivost, kompetitivnost u imperativu uspješnosti i isključivu usmjerenost na sebe možete dobiti nesigurnu i zbunjenu mladu osobu koja osjećaj praznine i usamljenosti često manifestira pseudoprilagodbenim obrascima ponašanja.

NACIONAL: Koje je nove poremećaje generiralo ovo vrijeme i način življenja?

Upravo zbog načina života i ozračja u kojem živimo, sustava vrijednosti i društvene klime kod mladih osoba se mogu upravo u osjetljivom razvojnom dobu formiranja ličnosti, implementirati nepovoljni faktori odrastanja i tako stvoriti zasade mogućih psihičkih poremećaja u odrasloj dobi. Tu naravno mislim i na brojne oblike poremećaja ličnosti koji nisu psihijatrijski poremećaji u užem smislu riječi, već predstavljaju dugotrajni i stabilni način funkcioniranja osobe u disfunkcionalnom obliku. Vrlo česti poremećaji čija incidencija u populaciji raste jesu razni oblici anksioznih i depresivnih poremećaja kao i razni oblici ovisnosti. Danas svjedočimo kako su kod mlade populacije, uz supstancijalne ovisnosti značajno zastupljene i nesupstancijalne ovisnosti. Socijalna anksioznost je učestalija u mladih ljudi jednim dijelom zbog načina života i potrebe da se afirmiraju u socijalnoj zajednici na razne načine kojima je zajednički nazivnik uvijek neka procjena, a s druge strane zbog nedostatnih emocionalnih kapaciteta i sukladnih prilagodbenih potencijala.

NACIONAL: Često se govori da ljudi više nego ikad koriste psihofarmake. Je li to istina? Postoje li istraživanja o utjecaju dugotrajnog uzimanja psihofarmaka na ukupno zdravlje ljudi?

Ponuda farmaceutske industrije u svezi lijekova za otklanjanje simptoma anksioznosti i depresije danas je uistinu velika, što ocjenjujem dobrim za psihijatriju. Međutim, s druge strane, potražnja za lijekovima je enormna i svakim danom sve veća, što se nameće kao dominantni problem. U društvu se stvara percepcija kako je većini ljudi lijek potreban ne samo da bi otklonio neželjene simptome, primjerice tjeskobe i sniženog raspoloženja, koji u značajnom postotku predstavljaju normalne emocionalne odgovore na životne probleme, već i da bi „olakšao“ život, učinio ga podnošljivijim, lagodnijim i sretnijim, a ciljeve dohvatljivijima. Stvara se percepcija kako je naprosto nepoželjno, da ne kažem i nepristojno biti potišten ili tjeskoban pa se u tom „teroru“ sreće mnogi ne snalaze. Piju lijekove kako bi bili prihvaćeni i kako bi odagnali neke negativne aspekte svoje ličnosti ili ponašanja. I to sve očekujući rezultate odmah. Piju ponekad olako i bez kontrole lijekove, čime se razvija ovisnost i psihijatrizacija osjećaja nezadovoljstva i normalnih životnih osjećaja. Danas se lijekovi poglavito propisuju upravo prema profilu neželjenih pojava, a ne samo učinkovitosti. Dugotrajno, ali ja bih rekla, prije svega nekontrolirano uzimanje lijekova, može osim ovisnosti, dovesti i do značajnih oštećenja pojedinih organa i organskih sustava.

[adrotate banner=”19″]