Hrvatski Greenpeace javnosti je predstavio snimke svojih ronioca na kojima se može vidjeti da se na području potonule plinske platforme Ivana D, koja je stradala krajem 2020. godine, stvaraju mjehurići. U Greenpeaceu su zabrinuti da stvaranje mjehurića može ukazivati na curenje plina iz potonulog postrojenja. U međuvremenu se oglasila Ina koja tvrdi da se ne radi o curenju plina nego da je riječ o prirodnim mjehurićima iz okolnog pijeska. Uz to, Ina je od Instituta Ruđer Bošković naručila studiju koja potvrđuje da potonula platforma može imati pozitivan učinak na bioraznolikost i da zbog toga nema potrebe za njenim saniranjem i izvlačenjem. Programska voditeljica Greenpeacea u Hrvatskoj Petra Andrić komentirala je za MegaWatt navode Ine te objasnila kakvo je stanje u Hrvatskoj što se tiče brige za okoliš.

MW: Na snimkama vaših ronioca vidi se da na području potonule plinske platforme Ivana D izlaze mjehurići. U javnost ste iznijeli informaciju da se radi o curenju plina. Kako ste procijenili da se radi o plinu i možete li reći o kojim se količinama radi?

Na snimkama aktivista ronioca vidi se kako iz smjera zahrđalih cijevi dolaze mjehurići i s obzirom na lokaciju, logično bi bilo zaključiti da može biti riječ o curenju metana. Priopćenje koje smo poslali medijima bilo je naslovljeno pitanjem „Što to curi iz potonule plinske platforme Ivane D?“ i apelirali smo da se te okolnosti hitno ispitaju i javnosti predstavi pravo stanje stvari. Čekamo punih godinu i pol dana slušajući anestezirajuće izjave iz Ine i nadležnog ministarstva kako je sve u redu, istraga je u tijeku, a da će javnost biti pravovremeno obaviještena. Trebalo je godinu i pol i nekoliko naših prozivanja bi se Ina konačno udostojila obratiti javnosti s informacijama kojima su očito već neko vrijeme raspolagali.

‘Na snimkama aktivista ronioca vidi se kako iz smjera zahrđalih cijevi dolaze mjehurići, a s obzirom na lokaciju, logično je zaključiti da može biti riječ o curenju metana’, kaže Petra Andrić. FOTO: Greenpeace

MW: Ina je izjavila da se radi o prirodnim mjehurićima koji nastaju u pijesku, a ne o plinu. Tvrde da bi došlo do vodoskoka na površini mora ako bi curio plin jer je bušotina pod velikom tlakom. Kako komentirate te navode?

Mjehurići se pojavljuju na nekoliko mjesta gdje su cijevi potonule platforme, a nisu zamijećeni u okolnom području. Tako da je dosta zanimljiva tvrdnja Ine da se radi o prirodnoj pojavi ispuštanja mjehurića iz tla. Također ne treba zaboraviti da je prema ranijim navodima Ine, u listopadu 2020. obavljen posljednji koordinirani inspekcijski nadzor na Ivani D te je objekt radio uz valjanu Svjedodžbu o sigurnosti za rad. Samo dva mjeseca kasnije platforma je potonula. Na isti način uvjeravani smo da je sam proces eksploatacije siguran i čist, unatoč brojnim zabilježenim curenjima metana diljem Europe – tijekom crpljenja, transporta i skladištenja fosilnog plina. Studije pokazuju je da je metan, kada se ispusti u atmosferu, 84 puta snažniji staklenički plin od ugljičnog dioksida, u periodu od 20 godina. Tražili smo od hrvatske vlade da hitno ispita sve odobalne plinske platforme i eventualno istjecanje metana na njima te o rezultatima odmah i potpuno obavijesti javnost.

‘Iako se trošak ‘zbrinjavanja’ Ivane D za sada ostavlja Jadranskom moru umjesto da ga snosi vlasnik, Ina se istovremeno diči novim bušotinama i planovima za novu platformu’

MW: Ina je od Instituta Ruđer Bošković naručila studiju koja potvrđuje da potonula platforma može imati dobar utjecaj na bioraznolikost u tom području. Je li uistinu tako ili se platformu treba maknuti iz mora?

Jadran je malo i poluzatvoreno more i već je opterećeno raznim ugrozama, od plastike i drugog otpada do klimatskih promjena, o kojima je indirektno govorila i Ina kad je spomenula “ekstremne promjene vremenskih uvjeta” u zadnjih 20 godina. Jadran ne smije biti kanta za industrijski otpad kako bi fosilna industrija uštedjela vrijeme, trud i novac na uklanjanju štete. Izgledno je da će morski ekosustavi biti otporniji ako iz njih maknemo otpad i pustimo da se vrate u svoje prirodno stanje umjesto da vučemo ad hoc poteze po nekim pretpostavkama da time “pomažemo” morskom okolišu. Uobičajeno rješenje za takve situacije trebalo bi biti otklanjanje, odvoz na kopno i recikliranje, a ne pretvaranje u umjetni greben. Ako postoje argumenti za stvaranje umjetnog grebena na točno određenoj lokaciji, taj postupak treba biti osmišljen i proveden tako da ima konkretno postavljene ciljeve, nadziran da se promatra jesu li ti ciljevi ispunjeni i otklonjen ako do toga ne dolazi. Čekanje da se dogodi havarija pa onda prebacivanje vlastite odgovornosti prikazivati kao javno dobro, prozirno je i licemjerno.

Studiju ne možemo komentirati jer je nismo vidjeli, odnosno, koliko znamo, Ina je nije objavila, kao što ne znamo ni koji znanstvenici iza nje stoje.

Mjehurići se pojavljuju na nekoliko mjesta gdje su cijevi potonule platforme, a nisu zamijećeni u okolnom području. Tako da je dosta zanimljiva tvrdnja Ine da se radi o prirodnoj pojavi ispuštanja mjehurića iz tla

MW: Osim što planira ostaviti postojeću potonulu platformu, Ina planira i izgradnju nove platforme na istoj lokaciji. U trećem mjesecu Ina je započela s proizvodnjom plina iz nove bušotine na plinskom polju Ika, a planira se i daljnja eksploatacija. Iz ekološke perspektive, zabrinjavaju li vas ti trendovi?

Iako se trošak “zbrinjavanja” Ivane D za sada ostavlja Jadranskom moru umjesto da ga snosi vlasnik, Ina se istovremeno diči novim bušotinama i planovima za novu platformu. Odnosno, umjesto da rješava goruće probleme koji su nam svima pod nosom u sadašnjosti, Ina okreće glavu od njih i okreće se novim ulaganjima u plinsku infrastrukturu. Klimatska znanost kristalno jasno kaže da fosilni plin nije rješenje za klimatsku krizu, nego je ogroman dio problema. Europska unija mora ga postupno ukinuti što je prije moguće, a najkasnije do 2035. godine. Vlada treba zaustaviti nova ulaganja u fosilnu infrastrukturu na Jadranu koja bi značila cementiranje upotrebe fosilnih goriva sljedećih nekoliko desetljeća, što si ni Hrvatska ni EU ne mogu priuštiti. Sva nova ulaganja trebaju se usmjeriti prema obnovljivim izvorima, energetskoj učinkovitosti i rješenjima za pohranu energije. Hrvatska je jedna od najsunčanijih zemalja u Europi, s potencijalom na vrhu, a po korištenju solarne energije na dnu. To se radikalno mora promijeniti i to je put – jadransko sunce, a ne fosilni plin.

MW: Vidite li pomaka prema naprijed u hrvatskoj zelenoj politici?

Povremeno su vidljivi pozitivni pomaci, ali Hrvatska zasigurno ne čini dovoljno po pitanju zaštite klime i okoliša, posebice u sektoru energetike. Loše stojimo po pitanju iskorištavanja energije iz obnovljivih izvora. Ako uzmemo za primjer solarnu energiju, u Europi smo prema potencijalu na vrhu, a po korištenju na dnu. Usporedimo li se sa zemljama koje imaju slične uvjete i potencijale, kao npr. Grčka, vidljivo je da smo debelo podbacili. Grčka je samo u 2020. instalirala gotovo 1000 megavata fotonaponskih elektrana, dok mi u Hrvatskoj ukupno imamo oko 130 megavata. Dakle, sedam puta manje. U nacionalnim energetskim planovima i dalje su tu novi naftni pohodi na kopnu, sutra možda i na moru, kao i izgradnja nove plinske infrastrukture koja bi nepotrebno usporila energetsku tranziciju. Krajnje je vrijeme da krenemo putem istinske zelene tranzicije.

Greenpeace

MW: Rat je uzrokovao energetsku krizu u Europi. Hoće li to dovesti do bržeg razvoja obnovljivih izvora energije ili će se ići u još veću eksploataciju tradicionalnih resursa?

Donositeljima odluka sve je jasnije da klimatska kriza nije nešto što će se možda dogoditi nekada u budućnosti i nekome drugome, nego je već sad postala naša stvarnost. Tako da je Europska unija posljednjih godina povećala napore da klimatsko i energetsko zakonodavstvo učini ambicioznijim, a zelenu tranziciju bržom. Nismo zadovoljni tempom i opsegom dosad planiranih promjena jer nisu dovoljni da se zaustavi klimatska kriza, ali vidljiv je pomak. Dodatno otrežnjenje stiglo je ove godine s ratom u Ukrajini i s njim povezanom energetskom krizom. Sigurnost u svijetu koji se pogoni fosilnim gorivima naprosto ne postoji i jasno je da odgovor na našu ovisnost o fosilnim gorivima nije u tome da nađemo novog “dilera”, nego da ubrzamo tranziciju prema zelenoj energiji i energetskoj neovisnosti. Europa je sada na još jednoj prekretnici i ključno je da nova ulaganja usmjeri na obnovljive izvore energije. U tijeku je proces usvajanja nove taksonomije i EU sad ima priliku pokazati da je za istinsku zelenu tranziciju i spriječiti davanje zelene oznake fosilnom plinu i nuklearnoj energiji te se okrenuti pravim rješenjima.

Usporedimo li se sa zemljama koje imaju slične uvjete i potencijale, kao npr. Grčka, vidljivo je da smo debelo podbacili. Grčka je samo u 2020. instalirala gotovo 1000 megavata fotonaponskih elektrana, dok mi u Hrvatskoj ukupno imamo oko 130 megavata

MW: Greenpeace ima 26 regionalnih i nacionalnih organizacija i prisutan je u više od 55 zemalja. Kako surađujete? Kako se koordinirate i kako jedni drugima pomažete?

Greenpeace u Hrvatskoj dio je regionalne organizacije Greenpeace CEE, koja obuhvaća osam zemalja u središnjoj i istočnoj Europi, tako da najčešće surađujemo s kolegama iz tih drugih sedam zemalja – s Austrijom, Bugarskom, Mađarskom, Poljskom, Rumunjskom, Slovačkom i Slovenijom. Poseban odnos imamo sa slovenskim kolegama s kojima upravo gradimo zajednički ured. Kad je riječ o globalnim kampanjama, poput aktualne kampanje za zaštitu svjetskih mora i oceana, svi uredi se mogu uključiti. Također, često se provode i kampanje koje imaju transnacionalni karakter i u njih se uključuju zemlje koje su zahvaćene nekim problemom. Primjerice, kampanja za zaštitu Sredozemlja od onečišćenja plastikom u kojoj je hrvatski Greenpeace sudjelovao s uredima iz drugih mediteranskih zemalja ili kampanje koje ciljaju na promjenu legislative na razini Europske unije, u koje se uključuju uredi iz zemalja EU-a. Redovito nam je na raspolaganju stručna i druga podrška kolega iz Europe i svijeta, kada u pojedinoj temi imaju više iskustva. To je veliko blago Greenpeacea kao istinski globalne organizacije.

Inina plinska platforma Ivana D potonula je u prosincu 2020. u sjevernom Jadranu, a stručnjaci su kao uzrok potonuća otkrili neujednačena mehanička svojstva i umor materijala te lošu izvedbu zavarenih spojeva. FOTO: Marin Tironi/PIXSELL

MW: Gdje se nalazi Hrvatska što se tiče građanskog interesa za borbu za očuvanje okoliša u usporedbi s drugim zemljama Europe i svijeta? Raste li interes?

Klimatske promjene i povezane teme dugi niz godina bile su nedovoljno zastupljene i u politikama i u javnom prostoru. Kad se o njima i govorilo, nerijetko se relativizirala njihova važnost pa i znanstvena utemeljenost ili ih se pak guralo u neku dalju budućnost. Vladi to nije bio prioritet niti je sada, osim prigodničarski i deklarativno. Ni obrazovni kurikuli toj temi ne pridaju dovoljnu pozornost. Tek posljednjih godina može se primijetiti određeni zaokret. Uz organizacije civilnog društva, koje su godinama bile najglasnije po tom pitanju, tu su temu popularizirali i prosvjedi Mladih za klimu, ali i apel Znanstvenika za klimu, što nam je osobito drago – važno je da oni koji o tome najviše znaju jasno i glasno nastupe u javnosti. Nažalost, sada već i na vlastitoj koži počinjemo osjećati posljedice klimatskih promjena pa nas i to osvještava.

‘U Hrvatskoj se relativizira važnost klimatskih promjena ili ih se guralo u neku dalju budućnost. Vladi RH to nije bio prioritet niti je sada, osim prigodničarski i deklarativno’

MW: Osim navedene plinske platforme, što su najveći prioriteti Greenpeacea u Hrvatskoj?

U 10 godina koliko smo prisutni u Hrvatskoj, najviše smo se bavili energetskim i klimatskim temama. Nerijetko smo pritom surađivali s drugim udrugama, kao u uspješnim kampanjama “SOS za Jadran” ili “Zaustavimo Plomin C!”. Također, borili smo se protiv plastike za jednokratnu upotrebu i ostvarili zabranu laganih plastičnih vrećica. Često se uključujemo u europske kampanje kada je na dnevnom redu promjena propisa na razini EU-a, kao što je to bilo u slučaju zajedničke ribarske politike ili spomenute jednokratne plastike. Nadalje, promovirali smo zelene gradove i tražili zeleni oporavak nakon krize uzrokovane koronavirusom. U sklopu globalne Greenpeaceove kampanje za zaštitu svjetskih mora zalagali smo se za zaštitu 30 % svjetskih mora do 2030. godine. Zalažemo se za obnovljive izvore energije, pogotovo solarnu energiju za koju Hrvatska ima sjajne potencijale. U zadnjem periodu razotkrivamo pravo lice fosilnog plina, koji, unatoč reklamama, nije ni čist, ni zelen, niti je tranzicijsko gorivo, nego je fosilno gorivo koje značajno doprinosi aktualnim klimatskim promjenama. Također, aktivna nam je kampanja i europska građanska inicijativa za zabranu oglašavanja fosilnih goriva i sponzorstva povezana s njima.

‘Greenpeace u Hrvatskoj dio je regionalne organizacije Greenpeace CEE u kojoj je osam zemalja srednje i istočne Europe’, kaže Petra Andrić. FOTO: Nel Pavletic/PIXSELL