Ovih dana u prodaji će se pojaviti album „Turneja pomirenja – Live in Zagreb 1985“ slovenske punk grupe Pankrti, snimljen uživo 9. prosinca 1985. godine u tadašnjem Radničkom narodnom sveučilištu „Moša Pijade“. Riječ je o dokumentu jednog vremena, koji posredstvom jedne od tada najvažnijih punk grupa u istočnoj Europi odlično prenosi svu energiju i oštricu punk pokreta.

Grupu Pankrti, što na slovenskom jeziku znači kopilad, osnovali su 1977. godine Peter Lovšin i Gregor Tomc. Jedan od svojih prvih nastupa održali su 1977. godine u Zagrebu, na otvaranju izložbe Mirka Ilića u Studentskom centru, što mnogi danas nazivaju službenim početkom novog vala. Publiku su osvojili beskompromisnim singlovima „Lepi in prazni“ i „Lublana je bulana“, koja se s pjesmama „Anarhist“ i „Tovar’ši, jest vam ne verjamem“ našla na poznatoj kompilaciji iz 1978. godine „Novi punk val 78-80“. Svoj prvi album „Dolgcajt“ snimili su 1980. godine. Bili su poznati po provokativnim i politički angažiranim pjesmama i sebe su nazivali prvim punk bendom iza željezne zavjese. Mnogi ih smatraju jednom od najvažnijih punk rock grupa Jugoslavije i jednom od prvih punk rock grupa ikada osnovanih u socijalističkoj državi.

Peter Lovšin s Pankrtima je objavio sedam studijskih albuma, a potom je osnovao grupu Sokoli s kojom je snimio tri albuma, nakon čega su slijedile grupe Vitezi i Križarji. Posljednjih godina Lovšin je nastupao s grupom Španski borci. Snimku koncerta održanog 9. prosinca 1985. godine u RANS-u „Moša Pijade“, danas poznatom kao „Boogaloo“, otkrio je njihov dugogodišnji menadžer i suradnik Berislav Janković još 2017. godine. Potom je okupio ekipu predvođenu Ivanom Pikom Stančićem, koji je album producirao i snimke prilagodio novom izdanju, nekadašnji gitarist Psihomodo Popa Saša Novak dizajnirao je omot koji čini niz crno bijelih fotografija vrhunskih fotografa Damila Kalogjere, Vojka Flegara, Janeza Bogataja i Janeza Pukšiča. Da je riječ o doista vrijednom i važnom izdanju, govori i podatak da je Grad Zagreb sufinancirao to izdanje kao važan artefakt pop kulture. Promocija albuma „Turneja pomirenja – Live In Zagreb 1985“ u Hrvatskoj planirana je za kraj studenoga. Tako Pankrte u staroj postavi možete doživjeti 25. studenoga u klubu KSET, 2. prosinca u klubu Palach u Rijeci i 3. prosinca u klubu Circolo u Puli. Uoči hrvatske turneje Peter Lovšin dao je intervju Nacionalu.

Pankrti su osnovani 1977., a s radom su prestali 1987. bili su poZnati po angažiranim i politički provokativnim tekstovima. FOTO: Boštjan Tacol

NACIONAL: Ovih dana izlazi album Pankrta „Live in Zagreb 1985“ snimljen uživo u RANS-u „Moša Pijade“, današnjem klubu Boogaloo. Sudeći po tonskom zapisu, bio je to jedan od koncerata za pamćenje. Po čemu vi pamtite taj nastup u Zagrebu?

Boga mi, ne pamtim ga baš dobro. Sjećam se one divne muzike na početku, nešto kao pravoslavni Mission, prava liturgija, a onda mi „pičimo“ s „Bandiera Rossa“. Ne znam gdje sam uopće nabavio tu prvu stvar, ali puno sam slušao tu ploču. Bila mi je kao neki meditativni tulum. Neki su se zbog toga ufurali u Pink Floyde, a ja u ruski gospel. To mi je bila dobra konfrontacija i pravi uvod u „Turneju Pomirenja“. I sjećam se da smo bili jako napaljeni i da je bila sjajna atmosfera, kao i uvijek tih godina u Zagrebu.

NACIONAL: U to vrijeme novi val je polako prelazio u neku novu fazu, a veliki uspjeh Pankrta s „Rdečim albumom“ bio je već godinama iza vas. Kako je tada izgledao vaš život?

Te 1985. godine postao sam član sportske redakcije ljubljanskog Dela. Kao novinar sam pratio skijanje u Alpama i nogomet u slovenskoj ligi. Pankrti su imali 1. prosinca 1987. oproštajni koncert u Hali Tivoli. Tada sam se najviše družio s Kusturicom, koji je tada svirao bas sa Zabranjenim pušenjem. Razgovarali smo doslovce do zore. Oni su otišli na spavanje, ja na vlak za Švicarsku, gdje je počinjala nova sezona svjetskog kupa. No s Kustom se nikad više nisam sreo. Dolazila su, polako ali sigurno, neka nova vremena. O tim vremenima više sam pričao na prvom albumu Sokola „Bitka za ranjence“. Inače, obitelj Lovšin je tada imala stan na desetom katu u Šiški i dvoje djece, a Rock’N’Roll nam je bio uvijek glavna sporedna aktivnost.

NACIONAL: Danas su punk i pankeri relikt prošlosti. Po Ramonesima se nazivaju ulice i trgovi u New Yorku, dok se Johnny Rotten sudski nateže s ostatkom Sex Pistolsa, koji su pak doživjeli ekranizaciju svoje karijere u TV seriji „Pistol“ Dannyja Boylea. Koliko je danas, po vašem mišljenju, punk uopće prisutan u kulturi, a koliko zaboravljen?

Mislim da je danas najviše prisutan u modi. Pogledajte sve te frizure. Kod nas sada i narodnjaci imaju irokeze. Pa sve majice, sakoi, hudice… Sve kao skinuto s nekog starog pankera. I u filmu je tako. Puno toga crpi inspiraciju iz punka. Ali muziku nitko više ne shvaća ozbiljno. Nosač zvuka praktički više ne postoji. To su pokvareni digitalni mafijaši uništili. Sve je u nekom jeb… oblaku.

NACIONAL: Treba li uopće punku dati više prostora u pop kulturi ili ga uvesti možda u školske udžbenike?

Nije mi strana ta ideja jer je muzika komunikativna. I novi punk se sluša. Ne mislim pritom samo na Green Day. Meni se jako sviđaju američko irski folk pankeri kao što su Dropkick Murphys i Flogging Molly. Mislim da ima puno punka i u suvremenom popu i naravno da ga treba uvesti u školske udžbenike. Negdje između vjeronauka, fiskulture i kemije. Naravno, i u muzeje. Negdje uz parni stroj i Dalija.

NACIONAL: Nekako se stječe dojam da od punka više nije ostalo ništa, da se izgubila oštrica, da je nestalo buntovništvo i da je punk muzika za starce. Kako se to uspjelo dogoditi?

Možda previše slušate radio i gledate televiziju. Punk je sada već u stadiju ideje. Praktički je svugdje gdje ljudi razmišljaju svojom glavom. A pomalo i svojim mudima.

NACIONAL: Pankrti su se na sceni pojavili kasnih sedamdesetih i osvojili publiku debi albumom „Dolgcajt“ 1980. godine. Danas je gotovo nemoguće da se pojavi bend s takvim oštrim tekstovima, takvim stavom o političkom uređenju i takvom količinom buke i energije – i ostvari takav uspjeh. Kako biste usporedili cenzuru tog vremena s cenzurom danas?

Danas cenzura više nije toliko potrebna. Ljudi imaju svoje trgovačke centre. U Sloveniji ih ima najviše u Europi po glavi stanovnika, zbog čega je mnogo tih problema o kojima smo mi nekad pričali nestalo. Bunt više nije potreban. Još manje pjesme o tome.

NACIONAL: Kada smo razgovarali 2015. godine, izjavili ste da je punk najvažniji pokret koji se dogodio u Jugoslaviji poslije partizana. Mislite li i danas tako?

Sada mi se čini da je remek-djelo bila i Prva savezna nogometna liga. Zamislite što je sve stvorila: Olimpiju, Hajduk, Partizan, Velež, Vardar, Dinamo, Crvenu zvezdu, Željezničar, Rijeku, Čelik, Vojvodinu… da ne nabrajam dalje.

U Pankrtima svira ista postava koja je svirala 1985. godine u Zagrebu. FOTO: Damila Kalogjera, Janez Pukšić

NACIONAL: Što je to bilo u punku da je mogao razbijati mitove, preokrenuti kulturu naglavačke i biti vitalan toliko godina?

Kako bi rekao veliki Marko Brecelj, ‘nešto kao feferon’.

NACIONAL: Vjerujete li da postoji neki novi punk pokret koji čuči negdje iza ugla i čeka svoju priliku da pokrene neku novu muzičku revoluciju ili je možda ta revolucija već počela, ali je niste primijetili?

Prvo i bitno je iskočiti iz onog jeb… oblaka. Dok smo tamo, nema šanse ni za kakvu revoluciju. A kamoli glazbenu.

NACIONAL: Što najčešće slušate danas, tko vam se sviđa od novih izvođača, koji muzički žanrovi?

Ponekad pronađem neki stari punk bend poput The Membersa, The Undertones ili čak Cock Sparrer. Od novijih mi se jako sviđaju Škot Paolo Nutini, Francuz Raphael… Volio bih vidjeti uživo Kings Of Leon i Roberta Planta i ponovo Vana Morissona. Čujem ponekad i dobre pop hitove poput pjesme „Let Her Go“ Passengera, ali mi se čini da su to sve neki „one hit wonderi“. Nešto drugačija situacija je s curama, koje su mi neobično dobre. Poput Tanite Tikaram i Amy Macdonald. One znaju napraviti pokoji super album, ali ubrzo potom nestanu. Tko je, recimo, taj Chris Stapleton? „Tennessee Whiskey“ se čini kao neka stara pjesma, a opet zvuči svježe i srčano. Dakle, svi tražimo miks nečeg dobrog i starog s mirisom novog.

NACIONAL: Kako danas živi otac i djed Lovšin?

Ujutro u krevetu čitam neku knjigu, povijesnu ili pustolovnu ako je moguće. Onda popijem kapučino u kavani u nekom ženskom društvu. Potom se u nekom drugom baru družim samo s novinama. Ako mogu, odem na plivanje, skijanje ili barem u šetnju. Kada nisam u svađi s njom, žena mi jako dobro kuha, a kada dolaze djeca i unučad, za mene je praznik. Volim pratiti sve nogometne lige i svakog vikenda znam sve rezultate. Prvo slovenske nogometne lige, pa onda talijanske i hrvatske, jer sam ipak pomalo i Istrijan, zatim španjolske, engleske, francuske, ponekad čak i njemačke lige. Pratim doslovce od prve do posljednje minute sva natjecanja u alpskom skijanju, a i svjetska prvenstva u atletici, plivanju i stolnom tenisu. Pratim i veliki dio utrka u biciklizmu, gdje su sada Slovenci s Rogličem i Pogačarjam u svjetskom vrhu. Ako se, pak, probudim usred noći, ponekad sviram gitaru i pokušavam napraviti neko novu pjesmu. Onda uz izlazak sunca uspijem uhvatiti još sat ili dva spavanja. Uvijek između svega ima i vremena za ljubav. Nekad je imaš, nekad je maštaš.

NACIONAL: Je li netko od djece ili unuka krenuo vašim putem muzičara buntovnika?

Zasad još ne. Ali ima još nade. Neki su još vrlo mladi.

NACIONAL: Je li došlo vrijeme za vašu biografiju ili barem grupe Pankrti?

Vrijeme je došlo, ali vremena, kako vidiš, nema. Što bi pisao o prošlosti kada živiš za danas? A i svaki novi dan može biti interesantan. Vrijeme „Dolgcajta“ je prošlo i unatoč tome što je bilo jako uzbudljivo, ne bih od toga pravio neku operetu.

NACIONAL: Tko sada uz vas svira u Pankrtima i koje ćete pjesme izvoditi na nastupima povodom izlaska albuma „Live in Zagreb 1985“?

Svira ista postava koja je svirala na zadnja dva albuma i koja je svirala 1985. godine u Zagrebu. Na gitarama su Bogo Pretnar i Marc Kavaš, na basu Boris Kramberger i Slavko Colnarič na bubnjevima. Rekao bih da na ovoj turneji sviramo najviše materijala s albuma „Državni ljubimci“. Nekako je takva politička situacija, čini se kao da ga uopće nismo snimili prije 40 godina.

Peter Lovšin s Pankrtima je objavio sedam studijskih albuma. FOTO: Boštjan Taco