Na kraju kratkotrajnog mandata američke veleposlanice u Hrvatskoj Nathalie Reyes, Američko veleposlanstvo u Zagrebu prošloga je tjedna doniralo Hrvatskom državnom arhivu više od 6,5 tisuća digitaliziranih fotografija iz vremena prvog američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha, čiji je mandat trajao od 1993. do 1998. Veleposlanica je rekla da je to dar hrvatskom narodu, kojem tako želi zahvaliti na gostoljubivosti, na tome kako je primljena kao veleposlanica, za ljubav i poštovanje prema SAD-u koje su iskazali hrvatski građani.

Fotografije su svjedok važnog razdoblja u novijoj hrvatskoj povijesti, a prikazuju posjete visokih američkih dužnosnika Hrvatskoj, od predsjednika Billa Clintona, državne tajnice Madeleine Albright, tadašnjeg člana Odbora za vanjske poslove Joea Bidena, do brojnih članova Kongresa, ministra obrane i drugih. Brojne su i Galbraithove fotografije s predsjednikom Franjom Tuđmanom, s kojim je imao dinamičan odnos. Tijekom mandata u Hrvatskoj snažno se zalagao za slobodu medija, a njegova podrška demonstracijama za opstanak Radija 101, u čijem se studiju pojavio netom nakon objave vijesti o oduzimanju koncesije, bila je ključna, što je razbjesnilo tada teško bolesnog hrvatskog predsjednika.

Peter Woodard Galbraith američki je diplomat, pisac, akademik, političar i politički savjetnik. Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih bavio se razotkrivanjem zločina Saddama Husseina koji je ubijao Kurde plinom. U administraciji predsjednika Billa Clintona bio je prvi američki veleposlanik u Hrvatskoj, gdje je bio posrednik u potpisivanju mnogih sporazuma, između ostalog i Erdutskog sporazuma iz 1995., kojim je okončan Domovinski rat. Služio je i u prvoj prijelaznoj vladi Istočnog Timora, uspješno pregovarajući o sporazumu o Timorskom moru. Galbraith je bio dugogodišnji zagovornik kurdskog naroda i zalagao se za podjelu Iraka na tri dijela, što bi uključivalo i neovisnost Kurdistana. Od 2003. Galbraith je bio savjetnik regionalne vlade Kurdistana u sjevernom Iraku i sudjelovao u procesu izrade iračkog ustava 2005. Godine 2009. Galbraith je imenovan zamjenikom posebnog predstavnika Ujedinjenih naroda za Afganistan, gdje je pridonio razotkrivanju prijevare koja se dogodila na predsjedničkim izborima 2009. Kao predstavnik Demokratske stranke, bio je član Senata Vermonta za okrug Windham od 2011. do 2015., a bio je i kandidat za guvernera Vermonta 2016. Predsjednik je Upravnog odbora Centra za kontrolu naoružanja i neširenje oružja. Prilikom kratke posjete Hrvatskoj dao je intervju tjedniku Nacional.

NACIONAL: Hrvatskom državnom arhivu donirali ste 6000 fotografija iz vašeg mandata u Hrvatskoj. To su bile povijesne godine i kada pogledate te fotografije, koja vam se sjećanja vraćaju?

To je donacija Američkog veleposlanstva jer su te fotografije snimane za službene potrebe. To je mješavina važnih ličnosti koje su posjetile Hrvatsku uključujući predsjednika Clintona, bivšeg predsjednika Jimmyja Cartera, budućeg predsjednika Bidena, Madeleine Albright, Richarda Holbrooka, svi su oni na fotografijama. To je jednim dijelom zapis mirovnih misija, a drugim dijelom mirovnih pregovora koje sam vodio. Ti su pregovori doveli do Washingtonskog sporazuma koji je ispregovaran i potpisan u Washingtonu 1994. i kojim je završio hrvatsko-bošnjački rat, kao i do Erdutskog sporazuma, kojim je istočna Slavonija vraćena Hrvatskoj i kojim je završen Domovinski rat, a na kraju je potpisan i Daytonski sporazum. Na njih se često gleda kao na pojedinačne događaje, ali oni su bili dio procesa pregovaranja koji su trajali mjesecima, pa i godinama i sve je to dokumentirano na tim fotografijama.

NACIONAL: Ima i dosta fotografija s običnim ljudima koje ste obilazili.

Točno. Meni nisu najvažnije fotografije s poznatima, već s običnim ljudima u Hrvatskoj. A to uključuje i obitelji nestalih u Domovinskom ratu, zatim fotografije s onima koji su izgradili cigleni zid oko sjedišta UNPROFOR-a s imenima nestalih. Zatim sa stanovnicima istočne Slavonije u vrijeme okupacije, fotografije s Ovčare, gdje su pobijeni pacijenti iz vukovarske bolnice. Tu su i fotografije s bosanskim izbjeglicama u Gašincima, zatim iz Dubrovnika, iz Turnja, gdje sam često odlazio, s ljudima iz Bihaća, koji su bili zarobljeni između srpskih i hrvatskih linija.

Peteru Galbraithu i američkoj veleposlanici u RH Nathalie Reyes na doniranim fotografijama zahvalili su Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija, i Dinko Čutura, ravnatelj HDA. FOTO: Američko veleposlanstvo u Hrvatskoj

NACIONAL: Ljudi su vas, kao predstavnika Sjedinjenih Američkih Država, koje su bile ključne za našu pobjedu, gledali kao spasitelja.

Da, ispalo je da je to bio jedinstveni trenutak u povijesti jer je u tom trenutku SAD bio jedina velika svjetska sila u unipolarnom svijetu. Tada se raspao Sovjetski Savez, Rusija nam je bila zapravo saveznik, a Kina tada nije bila moćna sila kao što je danas. Ruski veleposlanik u Zagrebu bio je moj partner, dok Europa nije baš bila organizirana i nije bila sposobna nositi se s krizom. Tako da je jedina država koja se mogla nositi s tom situacijom bila Amerika. Ja sam stigao 1993. i mogu reći da je za mene bila prilično frustrirajuća činjenica da ni moja vlada nije bila pripremljena da brzo djeluje. Trebalo je slati puno dopisa i uložiti puno energije u lobiranje ne samo s moje strane, već i Madeleine Albright i Richarda Holbrookea. To je kao da okrećete nosač zrakoplova. Na kraju smo ga okrenuli i SAD se uključio, tako da je potpisan niz mirovnih sporazuma koji su doveli do okončanja rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Sve njih ispregovarao je SAD, a ja sam jedini visoki američki diplomat koji je sudjelovao u svim tim pregovorima, kao i nekim drugim događajima. Na primjer, u Splitskom sporazumu Alije Izetbegovića i Tuđmana, kada je Izetbegović zatražio pomoć Hrvatske vojske u oslobađanju Livanjskog polja, čime je spašen Bihać.

Ta je operacija bila pripremna faza za vojno-redarstvenu akciju Oluja. Bila su to izuzetna vremena koja su zabilježena u fotografijama koje smo donirali. Kada pogledate fotografije s predsjednikom Tuđmanom, one su samo dio te priče. Morate znati što je bilo rečeno na tim sastancima.

NACIONAL: Ima jako puno fotografija s predsjednikom Tuđmanom, s kojim ste imali prilično kompliciran odnos. Kako ga se sjećate trideset godina kasnije?

Moj odnos s njim jedno vrijeme bio je jako dobar, a onda je postao jako težak. U vremenima kada je bilo važno da bude dobar, bio je dobar, a postao je težak onda kada je bilo važno da bude težak. Rekao bih da je i jedno i drugo bilo na dobrobit Hrvatske, tijekom razdoblja u kojem je trećina zemlje bila okupirana. Kako gledam na Tuđmana iz ove retrospektive? To je pomiješana slika. Prvo, on je zaista bio čovjek iz 19. stoljeća. On je smatrao da je teritorij najvažniji za Hrvatsku, želio je taj teritorij povećati i zbog toga je namjeravao podijeliti Bosnu i Hercegovinu, što je bilo krajnje neprihvatljivo zapadnom svijetu krajem 20. stoljeća. Drugo, on je tvrdio da prihvaća zapadne vrijednosti i temeljne slobode, uključujući i slobodu medija, ali on u njih nikada nije vjerovao. No uza sve to, on je imao snažne liderske kvalitete. Mislim da je bio vrlo uspješan vođa, imao je viziju toga što želi, znao je kako to postići, a bio je i okružen kvalitetnim ljudima koji su radili za njega. Sviđalo vam se ono što su radili ili ne, činjenica je da su bili efikasni. I za razliku od Slobodana Miloševića koji je sve radio impulzivno i sam, Tuđman je znao kako delegirati zadatke. Ljudi poput Mate Granića bili su izuzetno važni u obrani zapadnih vrijednosti. Znao sam da ću, ako ne mogu doprijeti do Tuđmana, imati Granića na svojoj strani i da će on na kraju uvjeriti Tuđmana. I Gojko Šušak, koji je bio tvrdolinijaš i zagovarao je aneksiju Hercegovine, razumio je američki način razmišljanja. Ipak je on živio u Kanadi i znao je kada mislimo ozbiljno. I on je također mogao uvjeriti Tuđmana u neke stvari, kada je bilo potrebno. Tuđman je imao stratešku viziju i uspio ju je ostvariti. Na kraju je shvatio da se, kada je trebao birati između podjele Bosne, što mu ne bi uspjelo i ponovnog ujedinjavanja Hrvatske, kao i pridruživanja zapadnim institucijama, treba odlučiti za ovo drugo.

NACIONAL: Koji su ključni momenti vašeg odnosa?

Kritično i najvažnije, a tu bih si pridao zasluge za osobnu diplomaciju, jer nitko drugi iz SAD-a u to nije bio uključen, bilo je uvjeriti Tuđmana da se odrekne ideje o podjeli Bosne i Hercegovine i zauzimanja njenih dijelova. Trebalo ga je uvjeriti da će, ako krene tim putem, Hrvatska biti izolirana i nikada neće vratiti Krajinu i istočnu Slavoniju. O tome smo vodili mnoge rasprave puno puta. I konačno, on je donio odluku koja je dovela do potpisivanja Washingtonskog sporazuma i to je bila točka preokreta. Isto tako, u razdoblju prije operacije Oluja imali smo odlične odnose i slagali smo se oko međunarodnih pitanja, osobito nakon genocida u Srebrenici, kada je gotovo pao i Bihać. U to vrijeme bilo bi mi drago da je NATO intervenirao, ali nije. Hrvatska je bila ta koja je intervenirala. Ljudi možda zaboravljaju, kada se govori o operaciji Oluja, da je SAD dao zeleno svjetlo i ja sam bio ta osoba koja je predsjedniku Tuđmanu prenijela takve instrukcije. Mi smo to učinili i zato što nismo željeli da se ono što se dogodilo u Srebrenici, gdje je pobijeno osam tisuća muškaraca i dječaka, dogodi i u Bihaću, samo s daleko većim brojem žrtava. Hrvatska vojno-redarstvena akcija Oluja spasila je Bihać.

NACIONAL: Tuđman je bio na vas ljut i zbog vaše uloge u zaštiti slobode medija, a osobito zbog podrške Radiju 101 za vrijeme demonstracija 1996. Je li vas zbog toga kritizirao?

O da, u svom govoru na Trgu bana Jelačića nazvao me traktorskim diplomatom, na što sam zapravo oduvijek gledao kao na kompliment i znak odlikovanja. On je shvaćao da među nama postoje političke razlike koje su ga ljutile, čak je mislio da ja radim stvari na svoju ruku. Doduše, u tome je bilo određene istine, ali ja sam provodio američku politiku. Moja vlada me u tome podržavala i slagala se sa mnom. Istina je da, iako sve instrukcije američkim diplomatima dolaze iz Washingtona, u kriznim situacijama postoji lokalna inicijativa, ali moja vlada stajala je iza mene u svemu. S druge strane, Tuđman se uvijek prema meni ponašao civilizirano i kad sam odlazio, odlikovao me Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom.

NACIONAL: Spomenuli ste „traktorsku diplomaciju“, a to se odnosilo na vaše negodovanje zbog stradanja srpskih civila nakon Oluje, kada ste sjeli na traktor izbjeglica iz Krajine. To vam je Tuđman jako zamjerio, a ta je fotografija postala slavna.

Na žalost, nakon što je Hrvatska osigurala pobjedu u četiri dana akcije Oluja, tijekom kojih nije bilo previše krvoprolića, Tuđman nije zaštitio srpske civile u Krajini. On je dopustio sistematski palež srpskih kuća, u čemu su djelomično sudjelovali i pripadnici Hrvatske vojske. Dogodila su se i ubojstva nekoliko stotina mahom starih ljudi koji su ostali u svojim kućama. To je napravilo veliku štetu hrvatskoj međunarodnoj reputaciji. Ja sam znao da će to štetiti Hrvatskoj i o tome sam govorio. Problem je bio da Tuđman nije želio dopustiti povratak etničkih Srba u Hrvatsku, dok je naš stav bio, a kasnije se pokazao ispravnim, da Hrvatska ne može postati normalna europska zemlja ako oduzima pravo državljanstva ljudima druge nacionalnosti. Nakon Tuđmanove smrti, ta se politika promijenila. Istina je da se nije puno ljudi željelo vratiti, ali oni koji su htjeli, mogli su to učiniti. No Hrvatska je prihvatila te temeljne vrijednosti i to je utrlo put za članstvo u NATO-u i EU-u, a kasnije i Schengen i uvođenje eura.

NACIONAL: Gotovo trideset godina kasnije većina građana smatra da smo, od ulaska u EU, čim je prestao monitoring, otišli unatrag. I na planu ljudskih i medijskih sloboda, nezavisnosti pravosuđa, a osobito korupcije. A možda i zato što Amerika više nije pokazivala interes za Hrvatsku, kad je jednom postala članica europskog kluba. Ima li šanse da se taj interes vrati?

Ne pod Trumpovom administracijom. A ni ja ne bih volio da se taj interes vrati u ovoj fazi. Predanost Trumpove administracije demokratskim vrijednostima vrlo je dubiozna. Imamo predsjednika koji je doslovce odbio prihvatiti rezultat izbora koje je izgubio. A to je temeljna postavka demokracije. Isto tako, svjedočimo napadu na slobodu medija u SAD-u. Zato o budućnosti Hrvatske treba odlučivati hrvatski narod u kontekstu Europske unije. Istina je da je tijekom procesa pridruživanja EU-u bilo puno monitoringa, morali ste ispuniti određene uvjete. Jednom kad ste se pridružili EU-u, monitoring je prestao, no postoje zajedničke europske vrijednosti na kojima se inzistira i ja sam optimističan kada je u pitanju budućnost Hrvatske. Razumijem građane Hrvatske koji ovdje žive, vide probleme, nezadovoljni su zbog korupcije, no ja imam tu prednost da tu povremeno dolazim i gledam Hrvatsku iz perspektive od 30 godina. Prije 30 godina Hrvatska je bila poharana ratom, duboko podijeljena, međunarodno izolirana, s predsjednikom koji je odigrao važnu ulogu u stjecanju nezavisnosti i pobjedi u ratu, ali koji je u drugom dijelu devedesetih postao nedodirljiva, autoritarna figura, za kakvu nije bilo mjesta u modernoj zapadnoj Europi. I protiv kojeg bi, da je poživio, gotovo sigurno bila podignuta haaška optužnica. Znam da je protiv njega vođena istraga i njegov odlazak s političke scene vjerojatno je bio dobar za Hrvatsku. Bilo bi jako teško Hrvatskoj da ga preda Haagu.

‘Zabrinut sam za američku demokraciju zbog predsjednika koji govori o zauzimanju teritorija NATO-ove saveznice silom’, rekao je Galbraith novinarki Nacionala. FOTO: Američko veleposlanstvo u Hrvatskoj

NACIONAL: Nakon agresije na Ukrajinu, pojačava se ruski utjecaj u zemljama regije, Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori. Na koji način SAD to može spriječiti?

Stvarni problem nije prostor Balkana, već Ukrajina. Imate američkog predsjednika koji preuzima dužnost i koji je vrlo jasan u svojim porukama da namjerava izdati Ukrajinu. Imate i republikansku većinu u Kongresu koja je glasala za smanjenje pomoći Ukrajini. Ovo je zapravo pravi test za EU. Može li EU iskoračiti, kada se Amerika povuče, ili čak sklopi dogovor s Putinom. Može li EU obraniti temeljne vrijednosti na kojima se temelje Ujedinjeni narodi i cijela poslijeratna era, tijekom koje smo imali izuzetno dugo razdoblje mira, sve od 1945. A razlog za to jest činjenica da je, uz UN i međunarodne norme koje su uspostavljene nakon Drugog svjetskog rata, niti jedna država ne može posegnuti za teritorijem druge suverene države i proći nekažnjeno. A to je problem s Ukrajinom koja je članica UN-a, njene su granice međunarodno priznate i tu nema rasprave. Ako Rusija zauzme ukrajinski teritorij i prođe nekažnjeno, to otvara mogućnost za bilo koju drugu zemlju da pokuša to isto. A upravo su takve stvari stoljećima uzrokovale najveće svjetske ratove. Puno je toga na kocki, izuzev podrške Ukrajini i ukrajinskom narodu. Ugrožen je međunarodni poredak koji je održavao mir.

NACIONAL: Jeste li zabrinuti za SAD?

Naravno da sam zabrinut. U SAD-u se ponosimo time da poštujemo naše institucije i tvrdimo da smo zemlja vladavine prava. Međutim, ako na čelu države imate čovjeka koji ne poštuje zakone, morate biti zabrinuti. Imamo Vrhovni sud i federalni pravosudni sustav koji su pod stranačkom kontrolom, i to još od 2000. U međuvremenu, 25 godina kasnije, Vrhovni sud je postao još više stranački, još više ga kontroliraju republikanci, s tom smiješnom doktrinom da predsjednik SAD-a ima imunitet pred zakonom, dok je ideja na kojoj počiva SAD upravo ta da je svaki čovjek jednak pred zakonom. Mi nemamo kraljeve. Zabrinut sam za američku demokraciju zbog predsjednika koji govori o zauzimanju teritorija NATO saveznice silom. Zabrinulo bi me da govori o zauzimanju bilo čijeg teritorija, ali zauzimanje Grenlanda? Mnogi to smatraju šalom, no ja mislim da je ta prijetnja stvarna. On je time opsjednut godinama. Zato me brine što nam budućnost donosi.