Petar Dolić jedan je od najistaknutijih hrvatskih kipara srednje generacije umjetnika, autor značajnih spomenika javne plastike poput “Podmornice” na zagrebačkom Velesajmu, Spomenika poginulim braniteljima u Labinu, spomenika Oluji 95 u Kninu, Spomenika pomorcu i pomorstvu u Rijeci, Spomenika poginuloj djeci u Domovinskom ratu u Slavonskom Brodu, estetski osmišljene sakralne plastike po Hrvatskoj i BIH, ali i autor skulpture koja se dodjeljuje kao nagrada za Animafest.

Rođen 1975. u Travniku, diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1999. u klasi Šime Vulasa. Izlagao je na 64 samostalne i 75 skupnih izložbi.

Nakon dviju tematskih izložba koje još traju u Muzeju antičkog stakla u Zadru, kojoj je kustos Zvonko Maković i dubrovačkom Domu Marina Držića kojoj je kustosica Anita Ruso, u Zagrebu će 24. listopada, u Studiju Josip Račić Moderne galerije, biti postavljena izložba skulptura “Amblemi ramskog sjećanja”, posvećena generacijama gastarbajtera iz Rame, prema inicijativi autora izložbenog projekta Bože Mišure. U Cavtatu, 20. listopada, održat će se ceremonija svečanog postavljanja Dolićeva kipa hrvatskog slikara Vlahe Bukovca.

NACIONAL: Nedavno vam je u dubrovačkom Domu Marina Držića postavljena izložba “Procesija” na kojoj se bavite motivom portreta Marina Držića, ali i temom procesije sv. Vlaha?

Napravio sam tri Držićeva portreta u staklu i jedan u bronci, niz ili kompoziciju 22 male skulpture od brušenog stakla koje predstavljaju procesiju, a radio sam i slikoreljefe u mediapanu bez boje, gdje sam htio spojiti kiparski i grafički pristup.

NACIONAL: Iako radite skulpture koje su pojavno reducirane, vrlo vam je važno proučavanje teme, životopisa onoga koga portretirate, širi društveno-kulturološki kontekst koji osim karaktera prenosite u materijal?

U kiparstvu je neke motive jako teško prikazati, ali upravo sam si za ovu dubrovačku izložbu visoko postavio letvicu, da tako kažem; kako prikazati taj Dulčićev Stradun u procesiji uz veliki broj ljudi. Staklo je kao materijal za to idealno jer može prikazati procesiju na kiši, svjetlost koja ide kroz skulpture jako je važna. U nizu malih skulptura kompozicija je dobila potrebnu dinamiku, kao u nekom filmu. Ne bježim od toga da u radovima imam priču jer određena sentimentalnost ima svoju čar i draž.

NACIONAL: Radite za narudžbe i natječaje skulpture velikih formata. Koja je razlika u pristupu između malog i velikog formata? Što vam je teže ili izazovnije?

Kad se god radi veliki projekt, prvo se rade idejne skice, a zatim se izvodi maketa u mjerilu 1:10 radi lakšeg računanja razmjera i dimenzija. I male skice moraju biti jednostavne, a kad se dovrši velika skulptura, uzmite u obzir i da je ona ponovno “mala” ako se gleda iz neke veće udaljenosti. Tako da je i za malu i veliku skulpturu bitna jednostavnost kompozicije, bez mnogo detalja, a nikada nije dobro da se doslovno držite skice, mora se napraviti ta metamorfoza i promijeniti neke odnose elemenata skulpture, poput dorade nekih taktilnih površina. Bitno je da se otvaraju plohe i da promatrač uvijek ima neki zanimljivi kut kada gleda skulpturu.

NACIONAL: Bili ste pozvani da napravite skulpturu slikara Vlahe Bukovca za Cavtat u bronci. Jeste li proučavali njegov život, karakter, navike; rukovodite li se time ili su vam dovoljni fotografski predlošci osobe?

Fotografije nikako nisu dovoljne, i kod takvih je zadataka važan istraživački dio posla koji ste naveli, gdje morate duboko uroniti ne samo u poetiku umjetnika i njegov rukopis, već i biografiju. Nakon dužeg razmišljanja, odlučio sam prikazati Vlahu Bukovca na način kako bi se on htio predstaviti, sa svojim autoportretima koje je radio u slikarstvu, bez lule i s njegovom prepoznatljivom kapom – osjetio sam da je to ispravno. Spomenik se dimenzijama ne odvaja od promatrača, taktilan je i pristupačan, možete sjesti pokraj njega. U njegov blok za skiciranje sam spojio plohu od inoxa, tako da se i u njoj zrcali još jedan slikarev autoportret, ali ta ploha ujedno refleksno osvjetljava njegovo lice, jer u prirodi nikada nema dovoljno svjetla za portrete. Promatrač se također unutra može vidjeti pa je tako nastao spoj suvremene skulpture i tradicionalnog pristupa. Bukovac ima usmjeren pogled prema Cavtatu za kojim je toliko žudio, a nije se uspio vratiti u njega da tamo umre kako je želio. U toj crkvici iza spomenika je jedna njegova slika koja također gleda na Cavtat, i time je maksimalno pojačana ta metafora čežnje prema zavičaju.

‘Volim kad se događaju lomovi svjetla. Izbjegavam polirane površine stakla da skulptura ne djeluje poput uporabnih predmeta u staklu, jer se tu za čas prijeđe granica kiča’

NACIONAL: Ovog ljeta otvorena je u zadarskom Muzeju antičkog stakla velika izložba skulptura u staklu koja je dugo bila pripremana. Je li to bila neka vrsta male retrospektive vaših skulptura u staklu?

Na tom ciklusu sam radio oko dvije i pol godine, a radio sam i nove skulpture vezane uz portrete umjetnika, primjerice Alexandera Caldera, Barbaru Hepworth, Vojina Bakića, Brancusija, Claudea Moneta, Branka Ružića, Ljube Ivančića, Knifera, Goldonija, Đuru Sedera, Iva Dulčića, Eduarda Muncha, Kožarića, Mariju Ujević i Krležu, ali i Dantea, Hitchcocka ili mecenu Dagmar Meneghello. Predstavio sam ih vezano uz njihovo umjetničko djelo, ono što ih najviše karakterizira kroz najbolje cikluse: Vojina Bakića kroz svjetlosni oblik ili Ljubu Ivančića s portretom na kiši, Mariju Ujević s njezinim Krležom. Napravio sam i tri skulpturalna ambijenta, jedan potopljeni antički grad koji je vezan uz okolicu Zadra gdje je otkrivena potopljena antička luka, zatim “Zadar prije Zadra” i “Atlantidu”, kao mitsku poveznicu za sve potopljene gradove. Staklo kao materijal postalo mi je najbliže akvarelu, a kako uvijek eksperimentiram i na granici sam pomaka u tretmanu materijala, volim kad se događaju lomovi svjetla, kad je svjetlo zarobljeno u skulpturi i prolazi kroz nju. Izbjegavam polirane površine stakla da skulptura ne djeluje poput uporabnih predmeta u staklu, jer se tu za čas prijeđe granica kiča. To je način za pokazivanje prirodne ljepote materijala, u ovom primjeru stakla. Ako umjetnik poštuje određeni materijal, onda dobije mnogo, ako ne sluša materijal, onda ga “izmuči” i radi forme koje nisu bliske tom materijalu.

NACIONAL: Nije često da umjetnici vaše generacije kroz djela rade tako očiti hommage svojim starijim kolegicama i kolegama. Ne bojite se uzora i prethodnika?

Hrvatsko je kiparstvo u cjelini fantastično kada gledate koliko ima dobrih kipara. Imali smo autore koji su svjetska scena, od Bakića, Srneca, Džamonje, Šuteja, Janeša, Ružića… u mnogo perioda moderne i suvremene skulpture bili smo u svjetskom vrhu. Džamonja je estetiku rđavog čelika uspio pretvoriti u ljepotu, što je jako teško u mentalitetu ljudi koji misli da bi ju trebalo pofarbati! Već u 50-im godinama prošlog stoljeća letvica je bila visoko dignuta kad je u Zagreb došao Henry Moore sa svojim skulpturama. To je bilo prepoznato od mnogo kipara, taj značaj čiste forme.

NACIONAL: Koliko vas je odredilo što ste rođeni u Travniku i odrasli, odnosno proveli djetinjstvo u Gospiću? Uvijek se u radovima vraćate motivima prirode.

Kroz cijeli opus javlja se u kontinuitetu priroda i prirodni elementi. U prirodi sam prepoznao fenomen svjetlosti i počeo ga zatim raditi u staklu. Atmosfera u prirodi je važna jer jedan krajolik se strašno može promijeniti u godinu dana; od čiste, bijele stijene i leda zimi do bujanja i rasta u proljeće ili mirisa i okusa jeseni. U Zagrebu se manje to osjeti, ali kako živim u Podsusedu, ipak i dalje vidim mijene u prirodi, povezanost s njom postoji i u gradu.

NACIONAL: Iako u povijesti hrvatske moderne i suvremene skulpture postoji nekoliko značajnih kipara koji su radili u staklu, poput Raula Goldonija, Milene Lah i Kuzme Kovačića, nekako je staklo do sada ostajalo izvan kruga tzv. ozbiljnih materijala. Čini se da ste upravo vi vratili dignitet staklu, koliko ste toga svjesni?

Staklo odlično funkcionira kao materijal za portrete koji nisu strogo narativni, a svjetlost koja ide kroz oblik pomaže u crtama portreta, volumenu glave, bez prikazivanja uha, grla i nosa. To je možda najočitije u skulpturi “Marija razmišlja o Silbi”. Naime, sa staklom ste sami, a u procesu kad umjetnik radi s majstorom se uvijek izgubi jedan dio, tu smo već i u koautorstvu, a meni je u ovoj fazi bila potrebna samoća, da sam sâm s materijalom i sa svjetlom. To je dugotrajan proces u kojemu oblikovanje sporo traje, i tu uvijek imate više vremena da razmišljate o idejama koje često idu u nekom novom smjeru.

NACIONAL: Dugo ste radili i na velikom ciklusu skulptura posvećenih gastarbajterima iz Rame i ramskoj dolini koja je potopljena radi izgradnje hidroelektrane. Upravo su vas radi referenci angažirali za taj projekt Božo Mišura i načelnik općine Jozo Ivančević?

Obojica su veliki ljubitelji umjetnosti. Da njih nije bilo, ne bi se mogla napraviti ova izložba jer su bili velika podrška, ne samo financijski. Prije četiri godine radio sam skulpturu Spomenik Tvrtkov biljeg za općinu Prozor-Rama, koja je postavljena na jednom kružnom toku, i ima 30 tona kamena. Mislim da je to najveća skulptura od kamena u BIH. Tada sam upoznao te ljude, a to je bila i poveznica s mojim mjestom rođenja, dobro smo se razumjeli. Božo Mišura, zaljubljenik u umjetnost i u Ramu, surađivao je prije mene s drugim kiparima, Kuzmom Kovačićem, Milom Blaževićem i mlađom generacijom slikara, Matkom Vekićem, Pavlom Pavlovićem, i uvijek mi je pričao o Rami. Tako sam počeo raditi te skulpture koje su kroz par godina prerasle u različite cikluse i motive, i kad sam razmišljao o prostoru galerije Studio Josip Račić, znao sam da moram raditi male skulpture koje će biti teško izložiti a da dobro izgledaju. Zato sam i napravio posebne postamente pa tako u jednoj kompoziciji “Na jezeru” 11 skulptura funkcionira kao jedan velika skulptura. Goran Vranić snimio je iznimne fotografije tih skulptura ljudi koji veslaju preko jezera, s izmaglicom, što je dalo novu dimenziju skulpturama. Bronca mi je omogućila da se razigram u kiparskom smislu, da hvatam pokrete ljudi, duh tog vremena. Promatrao sam te stare fotografije ljudi ramskog kraja iz kojih sam crpio motive. Po meni je najznačajniji unutar cijelog ciklusa motiv gastarbajtera koji se žrtvuje za obitelj i odlazi, a s druge strane donosi neke civilizacijske vrednote u taj svoj zavičaj. Te migracije poveznica su i s današnjim vremenom, zato je ta tema aktualna.

NACIONAL: Postoji li nešto što vam smeta u današnjoj umjetnosti, smatrate li da kustosi i kritičari previše određuju trendove, a pratimo paralelno kako najviše ideja i narudžba kiparima dolazi upravo “iz naroda”?

Bez obzira na sve, umjetnici koji imaju nešto reći, oni s time žive i ne mogu se od toga odvojiti. Umjetnici koji rade prema kustosima da bi bili dovoljno moderni i da sudjeluju na nekim izložbama jednostavno ne mogu dugo glumiti i s vremenom pokažu pravo lice. Istinske vrijednosti većine umjetnika koji su često zapostavljeni ili kasno otkriveni pokažu se u vremenu, i najednom imamo divove, poput Ive Šebalja koji je počeo izlagati u svojim sedamdesetim godinama. Kvalitetu ne možete sakriti. Ako ste autentični, poput Nives Kavurić Kurtović, jednako tako ćete nadići trendove i nametnuti se. I moja unutrašnja potreba da neki oblici izađu iz mene postane u jednom trenutku nezaustavljiva, i svoje zadovoljstvo vidim u radu s različitim materijalima. Ako se trudite ne raditi u maniri i prema šablonama, onda ste uvijek “budni”.

NACIONAL: S obzirom na to da vas već smatraju nasljednikom Kuzme Kovačića i Petra Barišića, dobivate dosta narudžbi za javnu plastiku; postoji li neka javna ličnost ili političar kojemu iz svojih privatnih ili političkih uvjerenja ne biste mogli napraviti spomenik?

To je zapravo vrlo jednostavno. Ne bi do mene više ni došle takve narudžbe ili se ne bih prijavio na takav natječaj. Ali kada si profesionalac, neke bih stvari možda čak i napravio. Jednom mi se dogodilo da jednu skulpturu nisam nikako mogao napraviti, jednostavno mi nije išlo, nisam tu osobu “osjetio”. Uvijek postoji sloboda izbora. Već mi se dogodilo da ne idem na neki natječaj za javnu skulpturu jer unaprijed osjećaš da tu nemaš što reći. Kipar treba biti iskren prema sebi.