Akademiku i kiparu Petru Barišuću u Gradskome muzeju Križevci otvorena je retrospektivna izložba koja će se moći razgledati do 19. listopada, a Barišić je 7. listopada proslavio i okrugli 70. rođendan. Rođen je 1954. u Vrlici. Diplomirao je 1978. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Ivana Sabolića. Od 1978. do 1981. godine bio je suradnik Majstorske radionice profesora Frana Kršinića. Izlagao je na više od sedamdeset samostalnih te više od 150 skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Djela mu se nalaze u brojnim muzejima, galerijama i privatnim zbirkama u Hrvatskoj i u inozemstvu. Dobitnik je godišnje nagrade „Vladimir Nazor“ za likovnu umjetnost, za spomenik Palim hrvatskim braniteljima u Đakovu 2001., Nagrade grada Zagreba za najbolju izložbu u 2011., za samostalnu izložbu ‘’Gluho zvono’’ koja je bila u crkvi svetog Donata u Zadru i u HDLU-u, likovne nagrade HDLU-a za najbolju izložbu u 2011., godine 1996. za osobite zasluge u kulturi odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Počeo je predavati na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2002., a 2018. je postao redoviti profesor u trajnom zvanju. Po scenariju Milana Bešlića snimljen je dokumentarni film o njegovom spomen-obilježju ‘’Slomljeni pejzaž’’, podignutom u spomen poginulom snimatelju HRT-a Gordanu Ledereru na brdu Čukur kod Hrvatske Kostajnice, a na tom su spomen-obilježju koautori bili arhitekti Kata Marunica i Igor Ravlić. Petar Barišić redoviti je član HAZU od 2022.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da imate izložbu u Križevcima i hoće li biti uskoro i u Zagrebu neka vaša izložba?

Kustosica izložbe, moja bivša studentica, danas ravnateljica Gradskog muzeja Križevci, Tea Hatadi, predložila je da njoj bitni profesori s Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje sam predavao dvadesetak godina, realiziraju samostalne izložbe. Izložbu je već imao kolega kipar Ivan Fiolić, a po završetku moje izložbe trebao bi u prostor ući sa svojom samostalnom izložbom kolega i dobar prijatelj Ante Rašić. Što se tiče nove izložbe u Zagrebu, u pripremi sam imao novi projekt za prostor u Muzeju za umjetnost i obrt, ali sve planove najprije je poremetio zagrebački potres, a potom je godinu i pol sve stalo zbog pandemije. Budući da se posljednjih petnaestak godina u svom radu bavim zvukom i pokretom, u zajednički projekt uključio sam desetak kompozitora koji se bave eksperimentalnim zvukom, kao i nekoliko izvođača suvremenog plesa. Sve sam to morao odgoditi na neko vrijeme zbog visokih produkcijskih troškova, kao i još jedan sličan projekt koji je u pripremi. Naime, mi uvijek sami financiramo produkcijske troškove izložbe koji zahtijevaju izdašna financijska sredstva. U posljednjih nekoliko godina iz proračuna Ministarstva kulture i Gradskog ureda za kulturu, za odobrene izložbe autori dobiju neznatna sredstva za produkciju, a sva ostala sredstva su namijenjena isključivo za hladni pogon, honorare autora tekstova, dizajna te za štampanje kataloga.

Rad ‘Barišićeve produžene ruke’ fotografirao je Fedor Vučemilović 1999.. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Je li taj financijski aspekt jedan od razloga što se danas kiparstvo, čini mi se, puno manje svodi na klasičnu skulpturu, a više na instalacije, radove malog formata, konceptualnu komponentu?

Definitivno da, financije i sve ono što kiparstvo podrazumijeva. Baviti se kiparstvom na tradicionalan, ali i na suvremeni način težak je i iscrpljujući posao. Pokojna Marija Ujević-Galetović, velika kiparica i moja draga prijateljica, znala je govoriti da je to jedan od najtežih poslova na svijetu. Financijski uvjeti i duh vremena koji nameće nove umjetničke prakse, doveli su do toga da umjetnici često posežu za jeftinim recikliranim materijalima i jednostavnim i brzim rješenjima koja su više okrenuta socijalnoj i društvenoj problematici, a manje se vrednuju kroz prizmu estetskog i likovnog; sve je manje bitan métier. Ali nisam ja odabrani arbitar da kažem da je nešto vrijednije od drugoga, neka svatko ima o tome svoje mišljenje. Jedini kriterij je izvrsnost rada i njegova uvjerljivost, bez obzira na cijenu produkcije.

NACIONAL: Vaš je atelje na glasu kao mjesto gdje se druži, diskutira, ali i dobro jede, a jedna od vaših strasti je i kuhanje. Što za vas znači vaš atelje, koliko vremena provodite u njemu, tko sve tu dolazi?

Za mene je kuhanje dio življenja, pitanje mjere, nasljeđa, balansa i osjećaja baš kao i umjetnost. Ako malo previše posolite jelo ili stavite začin koji ne paše u to jelo pokvarite cjelinu, tako je i u umjetnosti. Kako je Marija znala reći: „Partenon, antički hram posvećen božici Ateni, jedno je od savršenih djela: da je bio samo malo duži, viši ili širi to ne bi više bilo to“. Često majstorima s kojima radim kažem, primjerice, da im je nešto otišlo pet milimetara previše gore ili dolje pa se oni začude, izmjere i shvate da sam bio u pravu. Kipari ne bi mogli stvarati da nemaju izoštreno oko i savršen osjećaj za mjeru. Svih sedam dana u tjednu sam tu, često do kasno navečer; atelje je za mene prostor ugode i posebne kontemplativne atmosfere; tu čitam, važna mi je i književnost, klasična glazba, kao i druge umjetnosti, pratim što se događa u svjetskoj likovnoj umjetnosti, nastojim u svakom smislu ne zahrđati. Mnogi su dolazili u atelijer, od Marije Ujević Galetović do Ede Murtića, Marka Grčića, Josipa Bratulića, Igora Zidića, Mladenke Šolman, Danijela Dragojevića, a još uvijek dolaze Vatroslav Kuliš, Đelo Hadžiselimović, Zlatko Gall, Nataša Medved i Leonida Kovač, Miljenko Jergović, Vlaho Bogišić, Fedor Vučemilović.

NACIONAL: Kako je bilo studirati na ALU, što se promijenilo od onda kada je riječ o studiju kiparstva?

Kada sam ja studirao bilo je puno manje profesora i studenata, tada je bilo pet ili šest umjetničkih akademija u cijeloj bivšoj državi, a mi danas u Hrvatskoj s manje od 4 milijuna stanovnika imamo 4 akademije. Nitko ne postavlja pitanje zašto i za koga se producira toliki broj mladih ljudi. Kada sam ja studirao svi smo se znali, bili smo kao jedna veća obitelj, odlazili smo na sve važne izložbe i ozbiljno pratili sve što se u svijetu likovnosti događalo. Danas nažalost veliki broj studenta ne zna za bitne osobe iz svijeta umjetnosti. Mišljenja sam da bi trebalo u nekom obliku vratiti majstorske radionice, jer su one čini mi se bile bolje strukturirane od današnjeg doktorskog studija na Akademiji likovnih umjetnosti, na kojemu sam bio mentor nekolicini doktoranada.

NACIONAL: Od koga ste najviše naučili kao student? Kakva je vaša vizija profesorskog posla u području kiparske umjetnosti?

Tri zadnje godine studija sam proveo u klasi profesora Ivana Sabolića, vrsnog kipara od kojega sam puno toga naučio. Drugi važan profesor je bio slikar Ivo Šebalj koji je predavao kiparima slikarstvo na prvoj godini studija. Kada sam ga spomenuo kao bitnog profesora u jednom intervjuu, nazvao me i zahvalio mi se, a nakon toga mi je poslao i pismo zahvale, toliko je bio ganut. U našoj struci je teško i odgovorno poučavati studente kako bi i sami postali umjetnici, jer polazite od sebe pa morate biti jako oprezni u nastupu i imati potreban otklon da kojim slučajem ne stvorite klona. Studente sam učio kiparskom zanatu, podučavao ih kako misliti, što je u procesu stvaranja bitno, nastojao sam im osvijestiti i važnost strpljivog i dugotrajnog eksperimentiranja. Za sve studente kojima sam bio mentor mogu reći da su kao moja djeca, da su im vrata moga atelijera uvijek otvorena za druženje, savjet, pomoć bilo koje vrste. Mada među nama postoji generacijski jaz s različitim pogledima na život, uz međusobno uvažavanje svi postajemo bogatiji.

Dobitnik je ‘Vladimira Nazora’ za spomenik Palim hrvatskim braniteljima u Đakovu 2001.; Barišićev spomenik u Vukovaru. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: U kojoj mjeri je vaš rad slobodan, a u kojoj radite po narudžbi? Što ste sve radili po narudžbi?

Kada radim po narudžbi, iako imam zadanu temu ili osobu kojoj se podiže spomenik, ne dopuštam nikakav pritisak niti narušavanje stvaralačke slobode. Ili me puste da imam stvaralačku autonomiju, ili prekidamo suradnju. Svi moji radovi, osim narudžbi, podložni su mojemu – da ga tako nazovem – sudu vremena. Neki s vremenskim otklonom potvrde svoju kvalitetu, neke radove preinačujem, dorađujem, kako bih im dao novu vrijednost, dok ostale naprosto uništavam. Studentima sam uvijek govorio da se ne boje u svom radu pogriješiti, čak sam ih molio da pogriješe, jer se na greškama uči. Po narudžbi sam radio za nekoliko sakralnih objekata, između ostalog za jednu crkvu u Melbourneu, u kojoj je u to vrijeme stolovao svećenik Josip Vranješ. On me pozvao da sudjelujem u opremanju interijera nove crkve u izgradnji, Sv. Leopolda Bogdana Mandića, koju je gradio s hrvatskom dijasporom. Crkva je posvećena 2001.; izgradnja je trajala desetak godina, i svi su uključeni autori imali dovoljno vremena da promisle i kreiraju vrhunske radove bez ikakva ograničenja u oblikovanju. Prigodom blagoslova crkve njihov tadašnji nadbiskup Denis Hart proglasio ju je najljepšim sagrađenim sakralnim objektom na australskom kontinentu u posljednjih pedeset godina.

NACIONAL: Bili ste 2012. član ocjenjivačkog suda za izradu spomenika Tuđmanu u Osijeku i predsjednik ocjenjivačkog suda za spomenik Tuđmanu za Knin. Kojim se kriterijima vodite kada kao član žirija birate autore za takav zadatak, a kojim kada radite sami spomenik povijesnim osobama? Jeste li mogli zamisliti da sami radite spomenik Tuđmanu?

Matoš je rekao da je za dobar spomenik potreban dobar pokojnik, dobar kipar i dobar prostor. Dok sam bio član ocjenjivačkoga suda u nekim slučajevima smo zbog nedostatka dobroga rješenja znali poništiti natječaj i raspisati novi, dok se u drugima odmah našlo dobro rješenje. Nikome se ne smije podilaziti ili pogodovati, treba tražiti originalnost i ne požurivati autora. Ako loša skulptura jednom uđe u prostor i zagadi ga, to se više ne da ispraviti. Kritičan sam prema sebi i kada sam u žiriju. Bio sam pozvan da sudjelujem na natječaju u Kninu, ali nisam imao viziju dobrog rješenja za spomenik Franji Tuđmanu, pa sam odustao od sudjelovanja; ipak, pristao sam biti član ocjenjivačkoga suda. Pošteno je odustati od natječaja, ako ne uspijevate vizualizirati postavljeni vam zadatak.

NACIONAL: Kakvo je stanje s transparentnošću natječaja za javne skulpture u Hrvatskoj?

Od krucijalne je važnosti pokušati izbjeći samovolju lokalne, gradske i državne uprave. Mora jednom zauvijek zaživjeti transparentnost, izvrsnost na čelu sa stručnim ocjenjivačkim sudom. Uz ovu opasku veže se jedna zanimljiva priča koja se odnosi na izradu freske za crkvu Gospe od zdravlja u Splitu, koja je izgrađena netom prije Drugog svjetskog rata. Fratar-vizionar naručio je od slikara Iva Dulčića idejnu skicu za buduću veliku oltarnu fresku. Potom je okupio svu svoju braću svećenike, tražeći da daju svoj sud o skici. Svi su bili protiv izrade Dulčićeve freske. Nezadovoljan ishodom, fratar-vizionar na isti se način obratio puku, ne bi li tamo dobio potporu. Oni su se postavili još rigidnije, prijeteći da će svim sredstvima zaustaviti izradu freske. Budući da je bio uvjeren u kvalitetu napravljenih skica, poslao ih je u Rim na ocjenu stalnom stručnom ocjenjivačkom sudu za sakralnu umjetnost, sastavljenom od dvadesetak stručnjaka iz različitih disciplina. Dobio je neočekivani odgovor: ako vaši sumještani ne žele izvesti to velebno djelo, mi smo spremni pronaći odgovarajući prostor u Rimu i to izvesti. Na kraju je uz sva negodovanja freska napravljena. Prošlo je nekoliko godina, da bi potom isti onaj fratar objavio kako fresku treba prebojiti ili kompletno otući. Puk je sa svećenicima zaprijetio da će fresku braniti svim raspoloživim sredstvima. Želio ih je, naime testirati, provjeriti jesu li shvatili vrijednost toga rada. Publici je potreban vremenski odmak da bi percipirala, razumjela i prihvatila nove vrijednosti.

NACIONAL: Dugo ste prisutni u hrvatskoj kiparskoj umjetnosti. Kako se mijenjao vaš rad kada je riječ o tehnici, vaša poetika i vizija kiparske umjetnosti?

Kad god bih osjetio zasićenost temom koju sam obrađivao, odmah sam otvarao novo poglavlje, kako bih izbjegao zamku ponavljanja, ili još gore – ulazak u maniru. Dosta kolega je upalo u zamku sigurnosti i ponavljanja; to im u konačnici nije donijelo ništa. Moji radovi koji su nastali početkom osamdesetih godina bili su mobili, jer nisam pristajao na to da publika ne smije dodirivati skulpturu. Forme tih skulptura pozivale su publiku da ih se dira, da ih se dotakne, a ne samo pogledom percipira taktilna svojstva različitih materijala u kojima su te skulpture bile izvedene. Publika je tako postala sukreatorom mojih skulptura, pomičući ili zaustavljajući pojedine mobilne dijelove u željeni položaj. Kontinuirani rad vam uvijek otvori nekoliko novih putova, ideja, mogućih rješenja, i ako ih ne slijedimo sami sebi zatvaramo manevarski prostor.

NACIONAL: U proljeće 2022. postavljen je kod zagrebačkog Glavnog kolodvora Spomenik žrtvama Holokausta i ustaškog režima, autora kipara Dalibora Stošića i arhitekta Krešimira Rogine. I vi ste se prijavili na taj natječaj i dobili 4. nagradu. Kako ste vi zamislili vaš rad na tu temu?

Natječaj sam radio u suradnji s arhitektima, Ivom Letilović i Igorom Pedišićem. Spomen-obilježje zamišljeno je kao vizualno-kinetičko-zvučna instalacija. Zamislili smo uzeti otiske sa 16 pravih stabala maslina, koja su dijelom iščupana iz korijenja te ih potom odliti u bronci, da tako predstavimo cijeli židovski narod kojemu je prijetilo istrebljenje. Na tamno patiniranim maslinama naravne veličine, trebale su biti aplicirane ispolirane mesingane trake, usmjerene prema nebu, trake koje se gibaju i drhte i na najmanjem povjetarcu, kao duše onih koji su stradali. Svaka maslina – kada bismo je obgrlili i naslonili uho na njezinu površinu – šaptala bi nam ispovijesti preživjelih svjedoka, emitirajući i druge važne povijesne činjenice. Sva imena stradalih Židova bila bi polako izgovarana s imenom i prezimenom, godinom rođenja i smrti. Uz to bi se čuo zvuk stare lokomotive koja ih je odvozila, a u završnici bi se pojavio i zvuk polijevanja vode, potom i zvuk metle, zvukovi čišćenja.

NACIONAL: A što je s vašim spomenikom Jakovu Gotovcu u Splitu za koji ste dobili prvu nagradu?

To je bilo prije 10 do 12 godina. Na idejnom rješenju sam surađivao s arhitektom Goranom Rakom. Rad je dugo stajao u nekom skladištu, zaboravile su ga prethodne garniture gradske uprave. Sadašnja uprava slučajno je otkrila prvonagrađeni rad i zainteresirani su da se taj spomenik izvede. Volio bih da se to i dogodi, jer na crtovlju spomenika nalaze se note iz opere ‘’Ero s onoga svijeta’’, za koju je libreto napisao Milan Begović, a radnja se odvija u Vrlici, mojemu i njegovu rodnom mjestu.