DUBROVAČKI SKLADATELJ I VIOLINIST priprema snimanje albuma za Naxos, jednog od najvećih svjetskih izdavača klasične glazbe, na kojem će njegov ‘Requiem’ izvesti slavna španjolska sopranistica Laura Alonso Padin, a za Nacional priča o poniženjima koje je doživio u rodnom Dubrovniku

Dubrovački skladatelj i violinist Pero Šiša ovog ljeta započeo je suradnju s jednom od najvećih svjetskih izdavačkih kuća za klasičnu glazbu, Naxos, koja upravo priprema snimanje njegova nosača zvuka u Španjolskoj. Šiša, poznatiji u domaćim medijima kao nekadašnji višegodišnji ravnatelj Dubrovačkog simfonijskog orkestra, diplomirao je violinu na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, potom je završio poslijediplomski studij glazbene metodike, a kompoziciju je usavršavao kod kompozitora Igora Kuljerića. Po napuštanju ravnateljske pozicije, aktivirao je skladateljsku karijeru i tijekom zadnje dvije godine obišao je s pozvanim gostovanjima Rumunjsku, Grčku, Maltu, Izrael, Kinu, Rusiju i Egipat, gdje su njegove kompozicije zapazili agenti Dietsch Artists Internationala iz Amerike. O njegovim skladbama na tragu lokalne mediteranske i neoromantičarske tradicije pisali su vrlo pozitivne dojmove i kritike kolege poput Dubravka Detonija te muzikologa i kritičara Zdenke Weber i Davora Schopfa, a Zdenka Weber proglasila ga je dubrovačkim skladateljskim fenomenom.

U razgovoru za Nacional Šiša otkriva kako su agenti kuće Naxos došli do njegovih skladbi, zašto u manjim kulturnim sredinama uvijek postoje neslaganja te kako se u konačnici svaki neuspjeh, stagniranje ili profesionalna frustracija mogu upornim radom pretvoriti u dobitak i zadovoljstvo.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da počnete suradnju s Naxosom?

Ne smatram sebe nekim skladateljskim čudom, ali očito se rad i trud u svijetu cijene. Kada imate teške profesionalne trenutke, preostaju vam dvije stvari: da se bavite nečime što znate ili da odustanete od svega. Tako sam se nakon vođenja Dubrovačkog simfonijskog orkestra okrenuo skladanju. Na sreću, sreo sam maestra Mirana Vaupotića i to je u tom trenutku bio za mene lajtmotiv; taj mladi maestro bio mi je otkriće, ljudski i profesionalno. Rekao mi je da je čuo neke moje skladbe i da bi možda bilo dobro da to nastavim dalje razvijati te da ih pokušam plasirati u inozemstvo. Vaupotić, primjerice, dirigira svugdje po svijetu, ali u Hrvatskoj ga nema. Autodidakt sam u komponiranju i dugo sam radio s kompozitorom Igorom Kuljerićem, od kojeg sam mnogo naučio. Morate imati talent, a ni kroz povijest mnogi značajni kompozitori nisu imali diplomu neke glazbene akademije. Jako sam to želio i dugo već komponiram.

Počeo sam s malim formama, poput konavoske “Svite”, simfonijske pjesme “Na Badnje veče” i drugih malih skladbi, ali sam vremenom druge skladbe, poput dva klavirska koncerta, koncerta za violončelo ili za violinu te kantatu “Vječni grade svetog Vlaha” preradio. Za moje skladbe zainteresirao se distributer Dietsch Artists International, koji me zastupa po cijelom svijetu, i od tada je počela pozitivna intonacija moje karijere. Tada je za moju glazbu doznao i Naxos koji vas pozicionira među velike svjetske skladatelje, a tu ne možete doći nikako drugačije nego vlastitom zaslugom.

NACIONAL: U posljednje dvije-tri godine mnogo ste nastupali po svijetu. Kako je došlo do tih suradnji?

Prijavio sam se za jedan natječaj u Grčkoj na otoku Volosu, na Međunarodnu akademiju za umjetnost, koja svake godine dodjeljuje nagrade. Čuli su dio moje opere “Sirena” i zaključili da je zaslužila dvije nagrade, prvu nagradu za skladbu i za umjetnika godine. Uručenje nagrade bilo je u Sankt Petersburgu, a onda su uslijedile dvije kineske turneje. Jedna je bila s Hermitage Symphony St. Petersburg, gdje su izveli moju suitu “Air”, a druga je bila sa Sankt Petersburg State Symphony Orchestrom, koja je izvela dio opere “Sirena”. Zatim su održana dva izraelska festivala, na jednom je izveden moj koncert za gitaru “Passion”. Malteška filharmonija izvela je moju orekstralnu skladbu za simfonijski orkestar “Mediteranska impresija”.

NACIONAL: Kako funkcionira snimanje jednog nosača zvuka po uvjetima Naxosa?

Oni biraju mjesto snimanja, orkestar, dirigenta, zbor i soliste. U prvom tjednu studenog snimat će se u Španjolskoj moj “Requiem” tijekom od dva tjedna, a kasnije u katedrali Sv. Jakova u Santiago de Composteli bit će izvedbe. Odabrali su zbor Santiago de Compostela, filharmoniju de Pontevedra, od solista sopranisticu Lauru Alonso Padin, kontratenora Josea Carilla te bas baritona Nicolu Mihajlovica, dobitnika prve nagrade “Pavarotti” na natjecanju u Americi. Laura Alonso Padin nedavno je pjevala u njujorškom Carnegie Hallu, a dirigira Miran Vaupotić. Predskazuju mi već sada uspjeh s mojom glazbom, posebno stavkom “Libera me”, ali meni je u ovom trenutku sve to još daleko.

• ‘PUBLIKA U KINI PLAKALA JE na moje skladbe. Bio je to šok, nakon svih poniženja koje sam doživio u Dubrovniku. U svom gradu dobijete šamar, a u svijetu hvalospjeve’

NACIONAL: Je li vas iznenadila suradnja s Naxosom?

Gledajte, uvijek sam vjerovao u svoju glazbu, iako me glazbeni krugovi u Dubrovniku nisu štedjeli, što vam može jako urušiti samopouzdanje i razviti pretjeranu samokritičnost. Držala me vjera da to što pišem ipak valja jer su moje skladbe izvodili renomirani glazbeni interpreti. S druge strane, nisam se bunio kad su Dietsch Artists Int. i MAP iz Milana zahtijevali od mene da pišem zreliju i kompleksniju glazbu. Mijenjao sam mnoge segmente svojih djela, noćima sam mijenjao partiture, a kako pišem po starinski, s olovkom i gumicom, to je dugo trajalo. No to nisam doživio kao kritiku, nego kao šansu da pravim savjetom poboljšam glazbu.

NACIONAL: Na jednoj kineskoj turneji doživjeli ste neobično iskustvo. O čemu se radilo?

Publika je počela plakati kad je orkestar izvodio moju suitu “Air”, a kad su me izveli na pozornicu da me predstave kao živog, gostujućeg skladatelja, doživio sam ovacije od desetak minuta. Bio mi je to šok, nešto čudno i neobično, nakon nekih poniženja koja sam doživio u svom gradu. Mislio sam čak da me publika zafrkava, toliko mi je to bilo nestvarno. U svojem gradu dobijete tonu šamara, a zatim izađete u svijet i doživite hvalospjeve. To tako ne bi smjelo biti! I u Izraelu je orkestar na generalnoj probi prestao svirati u jednom trenutku, što me prestravilo. No kad sam se ustao da vidim zašto su utihnuli, cijeli orkestar počeo mi je pljeskati i čestitati. To je moment kad shvatite da to što pišete ima smisla.

NACIONAL: Što je još specifično za hrvatsku recentnu klasičnu glazbu i našu domaću glazbenu tradiciju?

Neki dan slušao sam “Tragičnu simfoniju” Blagoja Berse. To je fenomenalno djelo za koje vjerujem da skoro nitko kod nas ne sluša i ne poznaje i smatram da bi trebalo živjeti na svjetskim pozornicama, disati svjetski zrak. I što je s time u Hrvatskoj? Te partiture negdje skupljaju prašinu. Nije Bersa u tomu osamljen. Primjerice, u operi u Kairu ima cijeli jedan zid u sjećanje na velikog Borisa Papandopula, što je jako dirljivo. Na njemu su njegove fotografije, a kod nas ga danas sve manje izvode. Edukaciju o našim skladateljima treba započeti od vrtićke dobi, kao što to rade u Lichtensteinu, gdje djeca u vrtiću pjevuše Mozartovu komičnu operu “Bastien und Bastienne”. To je rafiniran zadatak. Pa i Dubrovnik ima bisere poput opusa Sorkočevića i Jarnovića, fenomenalnih simfonija i koncertantnih kvarteta. To se dovoljno ne prezentira u svijetu, naša baština nije zaživjela.

NACIONAL: Što zapravo mislite kada ističete da niste veliki skladatelj?

Sve je već odavno napisano. Budimo realni. Ne možete napisati bolju “Lacrimosu” od Verdija, ariju od Mascagnija ili simfoniju od Beethovena, nema šanse. Ne samo ja, nego nitko. Sve što pišem ja ili kolege uzmimo sa zadrškom. Kad stavite svoju glazbu uz Mozartovu, jasno je da ste gubitnik pred svim genijalcima iz povijesti. Što još možete napisati nakon prve teme Beethovenove “V. sudbinske simfonije”? Tko to ne može priznati, taj ima problem. Iako ja imam uho za te romantičarske teme, lijepo mi teku i razvijaju se melodije i teme, što je potvrdila i međunarodna kritika. Pisali su da mi skladbe nisu samo melodiozne i nostalgične ili nježne, nego i da imaju jaku glazbenu strukturu i tkivo, moćnu orkestraciju. Ali skladanje je za mene živi proces. Tako sam izmijenio svoj “Requiem” pa “3. simfoniju – Trijumfalnu”, koja je izvedena na Lenjinovu memorijalu u Uljanovsku u Rusiji, s velikom Ruskom filharmonijom, a paralelno sam skladao “Egipatske noći” za operu u Kairu. To je bio veliki uspjeh jer sam kombinirao neke orijentalne motive i ritmiku koji su njima dobro zvučali.

NACIONAL: U vašoj glazbi ipak se ne čuju naslage epigonstva, eklekticizma, recikliranja i citata.

To su prepoznali u svijetu i rekli da je moja glazba neodoljiva, da osvaja. Jedno vrijeme bio je i u Hrvatskoj trend bijenalne glazbe, atonalitetnosti i atonalnosti, disonantne moderne i eksperimentalne glazbe. Nikad to nisam volio i nisam znao pisati takvu glazbu, kao što nemam pojma o jazzu. Sada je trend u svijetu da se traži glazba koja je melodioznija, emotivnija, romantičnija, a ja sam tek jedan od stotine skladatelja koji snimaju za velike izdavačke kuće. Kritičan sam prema svojoj glazbi i nikada odmah ne zapišem neku temu koja mi padne na pamet. Pjevušim je mjesecima i ako mi ostane u memoriji, tek tada je zapisujem jer to znači da će je takvom doživjeti i publika. Ako je zaboravim, znači da nije bila dobra. Da odmah sve zapišem i dalje gradim partituru na tomu, bez vremenske distance, to bi u konačnici značilo fijasko. Glazbom ne možete lagati, publika neće pljeskati, ili će čak zviždati.

• ‘UVIJEK SAM BIO NA ODSTRELU jer sam bio ispred vremena. Jedno je svirati u bečkom Musikvereinu, a drugo pratiti nekog estradnog pjevača ili svirati lake note’

NACIONAL: Možda je to razdoblje disonantne, ne-lijepe glazbe i predugo trajalo kroz 20. stoljeće, iako je filozof Adorno tvrdio da imamo glazbu kakvo je naše doba, da ona svojom disharmonijom ponavlja disharmoniju svijeta?

Točno. Ali opet je tu zamka jer ne smijete nikoga slušati osim samoga sebe. Istina je da je današnji trend u glazbi skretanje prema melodioznijim temama, ali pogledajte svijet oko sebe. Bilo bi nam preteško da je i glazba grozna. Dovoljno nam je teško u životu. Mislim da je ponovno vrijeme nove romantike, ali morate imati unutrašnje filtere. Inspirira me priroda Konavala, zvukovi prirode i ptica, žubor potočićâ, tu se osjećam kao u bajci, i bez toga ne bih mogao funkcionirati. Skladam po noći kada se čuje stotinu šumova i zvukova koje po danu uopće ne čujete.

NACIONAL: I vi imate u karijeri dvojaki odnos prema svom Dubrovniku?

Da, tu sam uvijek bio na nekom odstrelu, ali usuđujem se reći zato što sam uvijek bio ispred vremena. Jedno je svirati u bečkom Musikvereinu, a drugo je pratiti nekog estradnog pjevača, uz dužno poštovanje svima. Mene je uvijek ipak više zanimao Musikverein. Jedno je svirati Verdijev “Requiem”, a drugo neke lake note. Na sreću, dokazalo se da moja glazba ima slušatelje po svijetu. No ne znam… Možda su dubrovački kriteriji i parametri važniji od drugih svjetskih! Možda svijet nema pojma. Možda je netko tko me reprezentira u Americi sasvim u krivu. Da je Beethoven sada nekim čudom rođen u Dubrovniku, mogao bi samo prodavati karte za koncerte, ništa drugo, kako se neki kulturni krugovi ponašaju. Za mlade je važno da nikada ne odustanu i da ne postanu malodušni, iako je bavljenje glazbom jako trnovit put. Danas se u svijetu preferiraju jako mladi skladatelji i daje im se velika šansa.

NACIONAL: Glazba je danas u svijetu odlična promocija svake zemlje, kulturološki i diplomatski. Slažete li se s time?

Da. Dobio sam priznanje u Kairu kao počasni član Egipatsko-hrvatskog društva i tada sam shvatio da glazba govori sve jezike svijeta.

NACIONAL: Koje skladatelje prepoznajete kao svoje glazbene uzore ili suputnike po načinu razmišljanja u glazbi?

Svakako bih spomenuo Karla Jenkinsa, izvrsnog i originalnog autora. Ima mnogo nepoznatih skladatelja koje čujete negdje u hodu i zaboravite im ime, ali tada shvatite koliko ima dobrih umjetnika koji se isto negdje bore za to da ih se čuje i zapamti. A u povijesti ima toliko genijalaca da vas je sram uzeti olovku u ruke i notni papir ako malo više o tomu kontemplirate. A opet, bilo bi nam lakše da je oko nas više sloge i uvažavanja.