U ponedjeljak ujutro, dan nakon povratka hrvatske vaterpolske reprezentacije koja je tijekom vikenda osvojila svjetsko prvenstvo u vaterpolu, za Nacional je razgovarao Perica Bukić, izvršni direktor Hrvatskog vaterpolskog saveza. Perica Bukić kao mladić napustio je rodni Šibenik i počeo nastupati za zagrebački vaterpolski klub Mladost. Devet puta je s tim klubom osvojio nacionalno prvenstvo, a triput je bio prvak Europe. Četvrtu titulu najboljih u Europi osvojio je sa splitskim Jadranom. S vaterpolskom reprezentacijom dvaput je osvojio zlatnu olimpijsku medalju: u Los Angelesu 1984. i četiri godine kasnije na Olimpijskim igrama u Seoulu. Na Olipijskim igrama 1996. u Atlanti, gdje je bio kapetan vaterpolske reprezentacije, osvojio je srebro. Osvojio je i dvije zlatne medalje na svjetskim prvenstvima – u Madridu 1986. i Perthu 1991. S osvojenih 40 trofeja najtrofejniji je svjetski vaterpolist u povijesti. Godine 2008. primljen je u “The international swimming Hall of Fame” u Fort Lauderdaleu na Floridi. Odmah nakon napuštanja sportske karijere 2001. preuzeo je funkciju direktora HAVK Mladosti, a ubrzo je postao i predsjednik Hrvatskog vaterpolskog saveza. Okušao se i u politici. Za Nacional govori o uspjesima naše reprezentacije, stanju u hrvatskom vaterpolu i političkom angažmanu.

NACIONAL: Kako komentirate veliki uspjeh i osvajanje vaterpolskog svjetskog prvenstva?

To je jedna stepenica na našem putu ostanka na vrhu svijeta. Godine 2007. bili smo prvaci svijeta u Melbourneu. U polufinalu Srbija, u finalu Mađarska. Deset godina kasnije ponovili smo sličan put. Italija četvrtfinala, Srbija polufinale, Mađarska finale. Sada smo u polufinalu imali Srbiju, a u finalu Mađarsku. Presretan sam zbog niza razloga. Prije svega zbog potvrde ispravnosti puta kojim idemo. Nakon olimpijskog srebra i poraza u finalu koji nam je ostao gorak, odlučili smo čvrsto u Budimpešti napraviti sve da odemo do kraja. Vidjelo se to na igračima, na izborniku, na njegovim pomoćnicima i na cijelome Savezu. Imali smo težak put, težak ždrijeb. U skupini smo imali Ameriku, Rusiju i neugodan Japan. Znali smo da nas u četvrtfinalu čekaju ili Italija ili Mađarska, a u polufinalu Srbija i ako to prođemo, da smo u finalu vjerojatno opet s Mađarima. Prošli smo cijeli niz – šest utakmica, šest pobjeda – mislim da ljepše nije moglo biti. Čovjek se nakon toliko truda osjeća fantastično. Zadovoljan sam ponajviše zbog izbornika koji je napravio fantastičan posao, naravno zbog igrača, zbog jednog Sandra Sukna koji se pokazao kao izniman kapetan – povrijeđen, s nezgodnom ozljedom desne pucačke ruke. Kao i zbog Jokovića i Bušlje koji imaju to zlato još iz Melbournea, Luke Lončara koji je ogroman teret podnio na poziciji centra te vratara Bijaća koji je potvrdio svoju svjetsku klasu. Od prvog do trinaestog, da ne nabrajam sve poimenice, svi su dali svoj maksimum. Presretan sam zbog izbornika koji je naslijedio velikog Ratka Rudića s fantastičnim rezultatima. Iako je Tucak imao izvrsne prve četiri godine svoje izborničke karijere – bio je treći, pa drugi na svijetu i u finalu OI-a – uvijek je ostao nekakav zarez. Kod nas u Hrvatskoj, pogotovo u vaterpolu, kada nisi prvak svijeta ili olimpijski pobjednik, sve drugo je nedovoljno dobro. Kritike su bile vrlo kontinuirane i zlonamjerne.

NACIONAL: Osvajanju svjetskog prvenstva u Melbourneu 2007., prethodio je niz neuspjeha na svjetskim prvenstvima i Olimpijskim igrama. Što je priječilo raniji veliki rezultat vaterpolske reprezentacije?

Od 1999. do 2004. nismo uspjeli ući u osam najboljih. Bio je čitav niz loših rezultata iako smo imali odličnu reprezentaciju, igrače svjetske razine. Međutim, nedostajala je organizacija, nedostajala je struka. Nedostajao je sustav. Nakon što sam 2003. ušao u Hrvatski sabor, grupa mojih bivših suigrača, dužnosnika Saveza me zamolila da se uhvatim funkcije predsjednika HVS-a. Nakon Olimpijskih igara u Ateni 2004., nakon što smo ponovili neuspjeh iz Sydneyja, ja sam se uhvatio tog mjesta predsjednika Saveza. Naš je cilj tada bio doći na vrh i tu ostati.

NACIONAL: Dio javnosti nije odobravao što je upravo Ivica Tucak naslijedio Ratka Rudića. Govorilo se da je to zato što je u dobrim odnosima s vama?

Majstori smo za kritike. Svi su sveznalice i misle da bi trebao biti netko drugi, treći ili peti i u stručnom stožeru, i izbornik i u reprezentaciji. S Ivicom Tuckom bio sam u korektnim odnosima prije nego što je postao izbornik. Nismo bili toliko bliski. Kada je preuzeo Solaris, odnosno VK Šibenik s njim je pobjeđivao najjače klubove u Hrvatskoj, među kojima je i Mladost. Tu je već pokazivao svoj trenerski kvalitet. Preuzeo je potom i Jadran iz Herceg Novoga i dominirao regionalnom ligom te imao odlične utakmice u Ligi prvaka. Paralelno s time bio je pomoćnik Ratku Rudiću i izbornik mlade reprezentacije U20, a na Svjetskom prvenstvu u Šibeniku osvojio je zlatnu medalju. Tu se već profilirao kao budućnost hrvatskog trenerskog vaterpola. Zlato je jedna potvrda da radimo dobro i naslov prvaka svijeta je točka na “i” naših uspjeha pod vodstvom Ivice Tucka. Išli smo u Budimpeštu po zlato, nije se dogodilo slučajno. Nije Ivica Tucak tu zato što je iz Šibenika, nego je tu zato što je u ovome trenutku najbolji trener u Hrvatskoj.

NACIONAL: Dok se čestita vaterpolistima i stručnom vodstvu, dio javnosti također kritizira Hrvatski vaterpolski savez da ne posvećuje dovoljno pažnje određenim vaterpolskim klubovima koji su u besparici i da se vaterpolo zvijezde stvaraju na temelju entuzijazma igrača i trenera. Kako to komentirate?

Nas financira Hrvatski olimpijski odbor. Do 2012. bilo je to 30 posto. Morali smo posljednjih godina pronaći oko 70 posto sredstava za rad HVS-a. Uspjeli smo nakon brojnih uspjeha naših vaterpolista doći do toga da nam HOO pokriva otprilike 60 posto potreba. Mi nemamo nijednu kunu u Savezu na stavci klubovi, iako mi svake godine klubove pomažemo ovisno o tome kako pojedini član Odbora priskrbi određena sredstva. Kada sam bio saborski zastupnik pokušao sam to nametnuti kao osnovno pitanje. Stabilnost klubova je ključna za uspjehe u budućnosti. Država bi kroz Savez tako trebala financirati barem troškove natjecanja klubova gdje bi bitno olakšali život klubovima i ljudima koji ih vode. Nažalost, u tom smo dijelu financiranja sporta daleko iza svih. Nagrade igračima su posebna priča. Neprikladne su u usporedbi s drugim zemljama. Da je reprezentativac Mađarske bio svjetski prvak imao bi 50.000 eura, naš igrač će dobiti 45.000 kuna. Reprezentativac Srbije ili Crne Gore ima nagradu od oko 30.000 eura za zlato. Ako će jedan reprezentativac Srbije dobiti više za broncu nego Hrvat za zlato, ostaje upitnik zašto je to tako? Pokušavamo kao Savez kompenzirati to kroz premije koje nas dodatno opterete. Ovo će nas zlato koštati oko dva milijuna kuna. Veliki je to izdatak Savezu koji ima ukupni proračun od oko 8 milijuna kuna. Najviše novca ode na troškove natjecanja. Mislim da je proračun skroman, osobito ako određenim iznosom pomažemo klubove. Moramo napraviti iskorak na razini države kako ne bi ostalo sve, kako su neki rekli, na entuzijazmu pojedinaca.

NACIONAL: Jeste li vi kao saborski zastupnik HDZ-a u osam godina, od 2003. do 2011., potencirali takvo što?

Ja sam pokušavao ukazati na činjenicu da je potpuno neprikladno da HVS ovisi o tome jesam li ja saborski zastupnik ili nisam. Tada je to bilo tako. Kroz nekakve osobne kontakte donosio sam Savezu 80 posto proračuna. U to vrijeme smo bili prvaci svijeta i olimpijski pobjednici. Nije to normalno. Nije HSV moja privatna tvrtka. Smatram da država mora napraviti jedan iskorak. Nadam se da će Vlada na čelu s Andrejem Plenkovićem i državna tajnica, naša najtrofejnija sportašica, Janica Kostelić, napraviti iskorak u segmentu financiranja sporta. Sustav HVS-a je transparentan. Nemamo ugovore s igračima, već oni imaju nekakve dnevnice i stipendije koje su minimalne i nagrade ako su olimpijski pobjednici ili svjetski prvaci. Sustav se može lako doraditi. U priču se trebaju ukalkulirati i klubovi kako bi bili kompetitivni. Imam jednostavan recept – gradovi trebaju pokriti trošak uvjeta, natjecanja, a uprave bi trebale pronalaziti novac za igrače. Vrijeme je da se stvari pokrenu. Mađarska je odredila šest, sedam sportova od državnog interesa koji su praćeni na razini države i gradova.

NACIONAL: Zašto ste izašli iz politike? Je li razlog bio, kako se pisalo, čovjek koji vas je zvao u politiku – Ivo Sanader?

U politiku me privukla želja da učinim nešto u vaterpolu i u Gradu Šibeniku. S ponosom gledam na taj period u svom životu jer smo napravili projekte o kojima se u Šibeniku godinama samo pričalo, primjerice tehnološka cesta koja je spojila luku Šibenik s autoputem, industrijska zona Podi, privatizacija remontnog brodogradilišta, izgradnja kolektora, tvrđava, marina za jahte i megajahte… Za mene osobno važni projekti bili su obnova i izgradnja bazena u Šibeniku. Shvatio sam tada što sve politika može u pozitivnom smislu. Sanader me je pozvao u politiku, ali nisam otišao zbog njega, već zbog sukoba s njemu bliskim ljudima. Nisam htio ići ispod nekih svojih kriterija. Nikada neću staviti svoj potpis iza nečega za što smatram da nije ispravno. Nisam htio pristati na kompromise. Osjetio sam da gubim povjerenje tadašnjeg državnog vrha. Naprosto sam se maknuo. Sanader je imao razumijevanja za sport i tu je pomogao mnogo. To moram priznati, a ograđujem se od svega negativnog što je kasnije isplivalo u medijima. Ušao sam u politiku jer sam htio kroz nju napraviti nešto dobro. Otišao sam kada sam shvatio da ti se kao prvaku svi poklone, a da te kao političara gledaju na način da si isti kao ostali, da si se prodao ne znam ni ja kome. Slomio sam se u tim projektima. Bilo mi je to najteže što sam radio, a onda me novinarka na kraju pita kako se osjećam jer u sve te godine političke karijere nisam uspio napraviti ništa. Čovjek se osjeti tupo. Čuješ i ne vjeruješ.

NACIONAL: Kazali ste da očekujete da će Vlada Andreja Plenkovića financijski ojačati ovaj sport. U kakvom ste odnosu s premijerom?

On je čovjek koji razumije sport – igrao je košarku i vaterpolo. Uvjeren sam da će se dogoditi iskorak u sustavnosti financiranja i organizacije. Dvaput smo razgovarali o toj temi. Dvije su postavke – sustav financiranja i sustav kontrole. Mislim da to treba ići u paketu. Jedini smo koji imamo minus kada uspijemo. Dolazak Andreja Plenkovića u Budimpeštu mnogo je značio igračima.

‘Pokušavao sam ukazati na činjenicu da je neprikladno da HVS ovisi o tome jesam li ja zastupnik ili nisam. Kroz nekakve osobne kontakte donosio sam Savezu 80 posto proračuna’

NACIONAL: Ipak, na društvenim mrežama mogle su se vidjeti negativne reakcije što se premijer stavio u kontekst osvajanja zlatnih medalja.

Ljudi kod nas ne mogu čuti za političara. Ja sam se spasio kada sam otišao iz politike. Zviždalo se zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću, državnoj tajnici Janici Kostelić, izaslaniku premijera… Ajmo razlučiti pozitivne i negativne stvari. Ne može se nekoga stalno kuditi.

NACIONAL: Pomažete Solarisu da preživi, a dugo ste bili direktor VK Mladost koji je u predstečaju i pokušava izbjeći stečaj. U kakvom su sada stanju? Zašto Mladost ne može već duže vremena postati prvak Hrvatske?

Vidjevši da je Solaris bio na putu urušavanja, animirao sam nekoliko ljudi u Šibeniku koji su cijeli život u vaterpolu. Oni su pomogli. Ja sam ušao kao predsjednik, danas sam potpredsjednik. Pokazao sam tom gestom koliko mi znači taj klub. Nadam se malo većoj pomoći grada i države. Financijska situacija u Šibeniku nije bajna, pa je teško i sport u to ukalkulirati. Šibenik je imao mnogo sportova koji su bili uspješni – ima tradiciju u brojnim sportovima – i teško je to financijski podnijeti. Pokušavam uspostaviti sustav rada s mladima. Potenciram ozračje u kojem je što više jakih klubova u konkurenciji. Trenutno je Primorje u padu, Jadran iz Splita se diže. Neka se drugi ne uvrijede, ali Jadran, Jug i Mladost su institucije hrvatskog vaterpola. Neću zanemariti ni Primorje koje je posljednjih godina imalo izvrsne rezultate, pa i moj šibenski Solaris koji volim dušom i srcem. Teško mi je biti objektivan kada je riječ o Mladosti. Imali smo sustav u Zagrebu u kojem si morao igrati finale da bi bio financijski praćen i da bi bio među klubovima od posebnog interesa. Da bi igrao finale, moraš imati momčad koja košta koliko košta. Dođe problem kada imaš obećanja, bilo da je riječ o sponzorima ili gradu, a novac ne dođe. Klubovi se tu izgube. Mladost de facto nije ničija. Ljudi koji vode klub su volonteri i tu su iz ljubavi. Mladost je uspjela kroz sustav predstečaja vratiti dio duga. Mladost je ključan klub. Ključan je za sportski rivalitet između Mladosti i Juga, odnosno Jadrana.

NACIONAL: I juniori su prošle godine bili prvaci svijeta do 18 godina. Koliko je važno profilirati mlade igrače koji će sutra biti alternativa našim zlatnim reprezentativcima?

Klubovi u svim dijelovima Hrvatske generator su toga rada s mladima. Na tome im se moram zahvaliti. U svim mukama koje su ogromne u vođenju klubova, uspijevamo to držati na kvalitetnoj razini i to je naš generator uspjeha. Ustrojili smo sustav u kojem je već prva selekcija s 12 godina. Okupimo nekih 60-ak klinaca, najboljih iz Hrvatske. Bivši naš izbornik, profesor Neven Kovačević, zadužen je za te mlađe selekcije. Radimo kampove. S 15 godina nastaje već prva reprezentacija u kojoj imamo profiliranih od 25 do 30 igrača. Iz tog jednog sustava dolaze igrači koji odrastaju kroz rad u klubovima i nastup u reprezentacijama.

NACIONAL: S 40 odličja najtrofejniji ste svjetski vaterpolist. Koja vam se medalja najdraža?

Prvo olimpijsko zlato je posebno. Ni s čim to ne mogu usporedit. Igre u Londonu su moj najveći uspjeh. Smatram da sam mnogo više truda i angažmana uložio da bih Hrvatsku s onih devetih i desetih mjesta doveo na vrh, nego u vrijeme kada sam igrao.