Istaknuta multimedijalna umjetnica Ljiljana Mihaljević izvela je u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu svoj poznati happening „Gozba“, na otvorenju velike angažirane izložbe „Neka jedu kolače?“, posvećene globalnom problemu hrane. Autori izložbe, Branko Franceschi i Jasminka Poklečki Stošić, izabrali su radove 55 hrvatskih umjetnika od kraja 19. stoljeća do danas, ali je rad akademske slikarice Ljiljane Mihaljević bio centralna točka ceremonije otvorenja.

Ljiljana Mihaljević diplomirala je slikarstvo na Akademiji lijepih umjetnosti u Firenci, a dobitnica je prestižnih umjetničkih rezidencija u New Yorku, Parizu, Leipzigu, Istanbulu i Berlinu. Predstavljala je hrvatsku videoumjetnost na Festivalu hrvatske kulture „Croatie, la voici“ u Parizu 2013.

Nacional: Izvodili ste svoju umjetničku instalaciju i happening „Gozba“ osam puta do sada, i svaki put kada ju postavljate publika je oduševljena i prestravljena. Ne radi dostupne besplatne hrane, već radi nekih drugih snažnih poruka koje ljudi prepoznaju u tom djelu i happeningu?

To je možda moj najpoznatiji happening, on u sebi nosi duboku socijalnu komponentu. Hoće li to prepoznati, to opet ovisi o kapacitetu pojedinca, koliko je spreman iščitati rad. „Gozba“ se može iščitavati višeslojno. Često od publike i novinara čujem interpretacije i značenja „Gozbe“ za koje nisam znala ni ja sama. Dakle, ljudi stalno proširuju njen kontekst, što mi je drago i što znači da je ona jedan vrlo živi rad koji ljude asocira na situacije iz svakodnevnog života. Na otvorenju su konkretno novinari spominjali glad u svijetu, no to nije bila moja inicijalna ideja. Odnosila se na obilje u suvremenom društvu kojim smo okruženi, ali samo oni najspretniji mogu doći do njega i uživati u obilju. Visina stola upravo to simbolizira.

Nacional: Kako tumačite današnji problem gladi u svijetu, za koji svi znamo da je rješiv; da se desetljećima troše i doniraju tobože stotine milijuna raznih valuta kroz razne organizacije, a nema pomaka?

Protok novca je zaustavljen, i to je glavni problem u svijetu. Kad postoji protok novca, nigdje nema manjka, i to je sve zatvoreni krug. Dovoljno je da jedna osoba stopira protok i odluči da neće dati za takve potrebe – i tu će sve stati.

Nacional: Koliko je našem političkom establišmentu jasno da se jedna mlada članica EU najbolje promovira kroz umjetnost i znanost?

Nije im jasno. Kratko i jasno. Možda im je interno jasno, ali vlada takva opća inercija, uz ogroman aparat koji svu svoju energiju troši samo za samoodržanje, da ne možemo govoriti o nikakvom napretku. Može se naći novca za umjetnost, jer pogledajte koliko ima novca za sport. Znači da ga u općoj masi ima. Sport je jako unosan biznis, umjetnost nije – a mogla bi biti. Zašto ne bismo bili u povoljnijem omjeru, jer sport će uvijek lako naći sponzore. Mislim da bi mnogo veći dio državnog novca trebao ulaziti u promociju umjetnosti. Nacional: U tom kontekstu, sve više muzeja i galerija ima likovne radionice za djecu, trude se kompenzirati taj manjak likovnog odgoja, a i vi održavate radionice za djecu s posebnim potrebama, zar ne?

Dokazano je koliko je umjetnost važna za dječje formiranje. Već deset godina volonterski surađujem s Osnovnom školom „Nad lipom“ u Zagrebu, čiji su štićenici djeca s posebnim potrebama. Kroz taj niz godina uglavnom radim s istom skupinom djece, i bez obzira na sporiji napredak, vide se divni pomaci. Od zatvorene, nesigurne i nespretne djece, dobila sam otvorenu, maštovitu, radosnu i mnogo sigurniju djecu.

Nacional: Rano ste se opredijelili za videoradove i multimedijalnu umjetnost, međutim, očito ste baštinili i neka iskustva iz New Yorka, gdje je jaka postminimalistička i postpop-art scena, uz utjecaj letrizma, umjetnosti riječi i slova. Tamo ste imali i svoju prvu samostalnu izložbu?

Umjetničkim radom počela sam se zapravo baviti u zrelijoj dobi, tako da nisam bila jako podložna utjecajima, više sam bila kritički promatrač. Ali da, imala sam prilike vidjeti neke važne stvari koje navodite iz prve ruke, a to me nije blokiralo da gradim svoj stil. New York mi je koristio u tome jer u poplavi svega brzo naučite razlikovati lažne od pravih vrijednosti, procijeniti što je pretjerano i napumpano.

Nacional: Nikada niste radili ekscese u umjetnosti ili privlačili pozornost na taj način, ali jedan rad su vam u Francuskoj ipak odbili?

Odbijena mi je izložba, iako je već bila ranije dogovorena. To je bilo nakon onog velikog terorističkog napada u Parizu. Tu istu noć sam napravila rad na kojemu je pisala francuska riječ „Paix“ (Mir), ali napisana kaligrafijom, arapskim pismom. Poruka je bila iznimno pozitivna, da pomirimo različitosti, no oni su se toga jako uplašili i otkazali izložbu. Nisu prihvatili ni sliku na kojoj je pisalo „Unstable“ (Nestabilno). Umjetnički posao podliježe političkim mijenama i delikatan je.

Nacional: Postajemo li svjesni koliko je značajan PR u umjetnosti?

PR izložbi je jako važan i on se u Hrvatskoj ignorira. U svijetu nije tako. Kod nas su još uvijek najveće zvijezde sportaši i pjevači zabavne glazbe, tu se ulaže velik novac u PR i to nije loše, ali neke druge zemlje, gdje su zvijezde umjetnici, znanstvenici, mladi inovatori poput Mate Rimca – to su zdrava društva. Odnosno, zemlje u kojima se pojedinci iz tih branši pojavljuju kao zvijezde pokazuju znakove ozdravljenja. Radi se o prepoznavanju vrijednosti kada su nam takvi pojedinci u centru pažnje.

Nacional: Jeste li primijetili jedan fenomen kod nas, a to je da umjetnici koji imaju novca, ali ne nužno i kvalitetu, puno ulažu u PR i dobiju obrnuto proporcionalan prostor u medijima, a značajni umjetnici koji nemaju sredstva za PR – ili pak galerije i muzeji u kojima izlažu nemaju novca da im plate PR – nisu više ravnopravni u tom tretmanu?

Da, tako se stvara zabuna, tektonski poremećaj vrijednosti, i novinari koji ne prate kulturu odjednom misle da su ovi manje važni jako važni, a kvalitetna imena se gube. Kod nas nijedan umjetnik zapravo nema status zvijezde, ali rad nekih je više ili manje vidljiv zahvaljujući ne samo novcu i PR-u, već i sposobnosti nekih da se izbore za sebe uz umjetničku kvalitetu. Veliki je zadatak na samim novinarima da budu bolje upućeni u to što se zbiva u svijetu umjetnosti i da budu umjetnički pismeni, da znaju prepoznati i izdvojiti žito od kukolja. Umjetnosti bi općenito trebalo biti što više u medijima, a ne da se samo ide za nekim površnim vijestima i tračevima. Ukus javnosti se treba oblikovati kvalitetnim informiranjem kroz medije.

Nacional: Danas se više nego ikada u svijetu forsiraju neke art zvijezde. Je li to samo radi obrtanja kapitala?

S trendom umjetnika-zvijezde započeli su Andy Warhol i Joseph Beuys, gradeći osobni kult umjetničke ličnosti. Na neki brutalniji, čak primitivniji način to su nastavili Jeff Koons i Damien Hirst, možda i zato što je današnji svijet brutalniji. Naime, mnogi kritičari i drugi umjetnici zamjeraju im na njihovu pristupu umjetničkom djelu, smatraju ih velikim kičerima, da namjerno rade trash. Neću ulaziti u kvalitetu te umjetnosti, već samo govorim o pristupu i načinu. Oni su lukavi i prate trendove, i zato su zvijezde čiji se rad više i ne propituje.

Nacional: Odlično ste upućeni u inozemnu, europsku i američku umjetničku scenu. Događa li se i vama da u Hrvatskoj ne razumijete neke konceptualne radove, to domaće forsiranje tzv. pametne umjetnosti, koja je zapravo prazni copy-paste? I zašto to kritika ne sankcionira?

Kritika se jednostavno izgubila, ona više ne ukazuje na to što jest i što nije umjetnost, tako da je to prepušteno samim umjetnicima i njihovoj vlastitoj sposobnosti kako će nešto prezentirati. Moram reći da se i meni događa da jedan dio radova svojih kolega ne razumijem, što ne znači da to nije dobro.

Nacional: Zašto se na svjetskim aukcijama forsiraju i tako odlično prodaju djela koja su nedvosmisleni kič, trash, i koja su prazna od značenja, ali to nije dio koncepta?

Još uvijek razmišljam o tome. To je očito refleks našeg doba praznine. Podsjeća me na Daniela Burena i na njegovo slikarstvo nultog stupnja. Bio nam je gostujući profesor na akademiji u Firenci, gdje nam je govorio o neutralnoj slici koja ne govori ni o čemu. Tu bih povukla paralelu. Neutralna slika – poništavanje forme, kompozicije i statusa slike kao originala – po Burenu je i problem današnjice. Buren nam demonstrira da umjetnost nikad ne egzistira samostalno, već je oblikovana značenjem konteksta u kojem se prikazuje. Je li to lakoća i površnost, cenzura, svjesno ništavilo… moja razmišljanja svakako idu u tom smjeru.