Reporter Nacionala posjetio je Pekinško sveučilište za strane studije, jedno od najcjenjenijih u Kini, i razgovarao s predstavnicima nove generacije mladih Kineza kroatista koji su se u svojim diplomskim radovima bavili i politikom i Pelješkim mostom.

Pekinško sveučilište za strane studije jedno je od najcjenjenijih u Kini. Impozantno je i površinom, dva velika kampusa u četvrti Haidian odijeljena su – gradskom prometnicom. Dalek je put prijeđen od 1941., kada je osnovana skupina za učenje ruskog jezika pri vojno-političkom sveučilištu koje je prkosilo japanskoj okupaciji. Danas se uz humanističke znanosti poput književnosti ili povijesti te prava ili ekonomije, na tom sveučilištu poučava i čak 101 strani jezik. Zapravo svi službeni jezici zemalja s kojima Kina ima diplomatske odnose. Među njima, naravno, i hrvatski. Katedra za srpsko-hrvatski jezik osnovana je davne 1963., tek 2008. su studiji hrvatskog i srpskog razdvojeni. Krajem prošloga tjedna diplomirala je još jedna generacija mladih Kineza kroatista. Na diplomama nisu ispisana i njihova hrvatska imena. Običaj je da ih dodijeli profesor koji potom sa studentima tijekom četverogodišnjeg studija komunicira koristeći isključivo njihovo hrvatsko ime. Za posljednju generaciju birao ih je Dubravko Vrbešić. Profesor hrvatskog i književnosti, ali i knjižničarstva najprije je rad u osnovnim i srednjim školama u okolici Osijeka zamijenio nastavom na lektoratu hrvatskoga u mađarskom Pečuhu, a nakon toga se prijavio i za radno mjesto u Pekingu.

Pekinško Sveučilište za strane studije, na kojemu studira više od 9500 studenata, nazivaju ‘diplomatskom kolijevkom’ jer je dalo više od 400 kineskih veleposlanika i više od 2000 savjetnika

“Volim Aziju, u kojoj sam i prije ove životne epizode bio nekoliko puta. Četvrtu sam godinu na Pekinškom sveučilištu za strane studije. Zbog covid-režima prve dvije odradio sam na daljinu, iz Hrvatske. Nakon popuštanja mjera napokon sam stigao u Peking, u kojemu teče moja druga godina. Prijavio sam se i za novi mandat, što znači da ostajem ovdje još sljedeće tri. Imam punu slobodu u radu, drugačije je nego u Europi. Prije početka semestra dogovorimo se o smjernicama i podijelimo kolegije, a nakon toga mogu kreirati nastavu kakogod želim. Jedini je cilj da studenti nauče gradivo i da što bolje prođu na ispitu. Tijekom četverogodišnjeg studija naša katedra nudi 27 obaveznih i 11 izbornih kolegija. Na njoj predaje ukupno petero profesora”, u svom uredu govori nam Vrbešić koji prije ove očito podulje epizode u Kini nije imao nikakve veze s tom zemljom osim dvodnevnog turističkog boravka u Šangaju, Hong Kongu i Macau.

47-godišnjak iz Donjeg Miholjca dio je kontingenta od gotovo 200 stranih nastavnika iz 65 zemalja svijeta koji rade na tom sveučilištu, uz 1300 stalno zaposlenih Kineza. Jedna od njih je i Dubravkova kolegica Helena, što je njezino hrvatsko ime.

“Od malih nogu jako su me zanimali jezici, željela sam upravo to studirati i u konačnici sam završila na ovom sveučilištu. Kao mogući studijski programi koji su dodijeljeni mojoj rodnoj provinciji Hunan bili su programi ruskog, hrvatskog, vijetnamskog, arapskog i još nekoliko jezika. Mogla sam birati samo između ponuđenoga. Moj prvi izbor bio je ruski, a drugi hrvatski. Jer već tada sam slušala Hrvatsku rapsodiju u izvedbi Maksima Mrvice, koji je održao puno koncerata diljem Kine i zbog kojega Kinezi uvelike znaju za vašu zemlju. Godine 2020. sam završila preddiplomski studij hrvatskog jezika, godinu poslije na Oxfordu magisterij na lingvistici, a 2022. dobila sam posao na ovoj katedri, kao 23-godišnjakinja. Trenutačno radim na monografiji Kultura i obrazovanje Hrvatske, već sam napisala pola knjige. Zajedno s kolegicom s katedre završila sam i prijevod knjige dviju slovenskih profesorica o nastanku srpskohrvatskog jezika i njegovu razdvajanju na hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski. Taj je rukopis već otišao put izdavačke kuće. Osobno nastavljam i s doktoratom, bavit ću se jezičnom politikom na našem sveučilištu. To podrazumijeva i terenski rad u Hrvatskoj i na području bivše Jugoslavije. Ali želim Hrvatsku, u kojoj sam dosad bila dvaput, posjetiti i turistički. Prvi put stigla sam kao studentica na jednogodišnju razmjenu. Tu prekrasnu zemlju dragih ljudi smatram svojim drugim zavičajem. Stekla sam tijekom boravka u Zagrebu puno hrvatskih prijatelja. Najviše mi se svidio Dubrovnik zbog svoje fascinantne kulture i povijesti”, u dahu na tečnom hrvatskom izgovara mlada profesorica Ziyi Ouyang.

Dodjela diploma kineskim studentima hrvatskog jezika, koji kažu da im je najteža hrvatska gramatika, ali učenju pristupaju vrlo odgovorno jer im nova znanja pružaju prilike za uspjeh u životu | Foto: Dragan Nikolić/Privatna arhiva

Hrvatski se uči na Fakultetu za europske jezike i kulture, jednoj od ključnih pekinških obrazovnih institucija, koja u ponudi ima najveći broj europskih jezika, čak 25, više nego ijedno kinesko sveučilište. Studenti mogu izabrati učenje engleskog kao drugog studijskog predmeta, a mogu studirati i treći ili četvrti jezik.

“Na studiranje hrvatskoga kao prvog jezika odlučio sam se jer u drugoj najmnogoljudnijoj zemlji svijeta puno je studenata koji upisuju studij velikih jezika poput engleskoga i francuskoga. Kod hrvatskoga je konkurencija manja, a nakon diplomiranja nudi mi se više prilika. Uz to, obožavam jadransku obalu i nogomet”, reći će također na tečnom hrvatskom novopečeni diplomirani kroatist Yuqiao Liu (Ivan).

“Hrvatski jezik kao predmet mog akademskog interesa izabrala sam jer je Hrvatska jako lijepa zemlja. Kao mala svirala sam klavir. Kada sam malo odrasla čula sam za Maksima Mrvicu koji je jako popularan u Kini. I on je jedan od razloga zašto sam se odlučila za hrvatski”, nadovezuje se Yuhan Ding (Cecilija).

“Studiranje hrvatskoga je dosta popularno, prema brojnosti studenata negdje smo u sredini ljestvice jezika koji se poučavaju ovdje. Mislim da je to vezano i za sport. Naravno da svi znaju za Luku Modrića i za Vatrene. Kada obučem dres i prošetam kampusom, svi prepoznaju hrvatske kvadratiće. Netko se odlučuje, pak, za studiranje hrvatskoga nakon što je prosurfao internetom i vidio naše prirodne ljepote. Nije nebitno, nedavno je u Hrvatskoj sniman i jedan kineski reality show, i to je doprinijelo popularnosti. Moram naglasiti da ne primamo nove studente početkom svake akademske godine, već svake četiri. Jednu generaciju ispratimo, pa dolazi druga. Velika većina nakon diplomiranja nastavlja studij, uglavnom u inozemstvu. Jedan student iz ove generacije, primjerice, želi nastaviti studiranje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Neki odlaze put Europe. Jedan je baš primljen na Penn Stateu”, pojašnjava profesor Vrbešić.

Yuhan Ding u posjetu pulskoj Areni | Foto: Dragan Nikolić/Privatna arhiva

Pekinško Sveučilište za strane studije ima suradnju i razmjenu studenata s 324 svjetska sveučilišta. U svibnju je ovdašnju katedru hrvatskoga posjetila delegacija zagrebačkog i zadarskog sveučilišta. Uostalom, odavno je potpisan sporazum o suradnji i razmjeni studenata sa Sveučilištem u Zagrebu. Prošle godine na razmjeni u Hrvatskoj bilo je šestero Kineza. Šire vlastite horizonte. Jer i moto sveučilišta glasi – “Uči otvorena uma, služi uzvišenom cilju”. Knjižnica ima nešto više od milijun i pol knjiga i više od dva milijuna onih u elektronskom obliku kao i 107 baza podataka na kineskom i stranim jezicima. Iznenađujući je ipak raspon tema diplomskih radova koje su izabrali svježe diplomirani kroatisti.

“Tema mog diplomskog rada su stranke i politički odnosi u BiH. Fokusirala sam se na želju bosanskohercegovačkih Hrvata da izbore veća politička prava. Tijekom studija susretala sam se s BiH prevodeći neke članke, pa sam tamošnju političku situaciju dobro upoznala. Tako sam i izabrala tu temu”, uz osmijeh kao reakciju na moju nevjericu vezano uz izbor teme odgovara Yuhan Ding (Cecilija).

“Ja sam se u svom diplomskom radu bavio odnosima Hrvatske i susjednih zemalja, s obzirom na to da me malo više zanima politika. Djevojka i ja smo nedavno prošli ispite u našem ministarstvu vanjskih poslova. Kroz daljnji rad želimo upotrijebiti znanje stečeno u protekle četiri godine, kako bismo dali doprinos kinesko-hrvatskim odnosima”, dodaje Yuqiao Liu (Ivan).

“Jedna diplomska tema bila je posvećena tome kako se Hrvatska turistički promovira na društvenim mrežama. Druga se bavila time kako je u hrvatskim mainstream medijima percipirano to da je Pelješki most gradila kineska tvrtka. I kako je to utjecalo na odnose Hrvatske i Kine te Europske unije i Kine. Zatim je tu bila tema odljeva mozgova iz Hrvatske nakon ulaska u EU ili ona o tome kako je prikazan nacionalni imidž u hrvatskim ratnim filmovima od 1990-ih do danas”, sumira profesor Vrbešić, potvrđujući da su svi radovi u potpunosti napisani na hrvatskom jeziku.

‘U svom diplomskom radu s obzirom na to da me malo više zanima politika, bavio sam se odnosima Hrvatske i susjednih zemalja. Djevojka i ja prošli smo ispite u našem MVP-u’, kaže Yuqiao Liu

Vrbešić, inače zaposlenik hrvatskog Ministarstva znanosti i obrazovanja, podvlači da je svijest Kineza o postojanju Hrvatske, članice Europske unije, sve veća. Tome je itekako pridonijela, tvrdi, činjenica da je Pelješki most izgradila kineska tvrtka. Jer sve što je dio projekta “Pojas i put” prosječni Kinez prati, kaže. Svoje studente, od kojih je većina bila na jednogodišnjoj studentskoj razmjeni u Hrvatskoj, naziva, pak, najboljim promotorima Lijepe Naše. Čine to na živoj kulturnoj sceni Pekinga, bilo da se radi o glazbenom, filmskom ili gastronomskom festivalu…

“Na prvoj godini ove generacije bilo je 20 studenata, do diplome je stiglo njih 14. Na početku nisu znali apsolutno ništa o hrvatskom jeziku. Tek nešto malo o Hrvatskoj, uglavnom zbog sporta. Doslovno smo počeli od abecede i izgovora glasova. Čini mi se da su na kraju jako dobro svladali hrvatski, ni meni nije jasno kako im je to uspjelo do te mjere. Tečno govore jezik. Ali to je zato što su jako vrijedni i ozbiljno shvaćaju studij, mentalitet je potpuno drugačiji nego u Europi. Kada im se kaže za neko pravilo u hrvatskom jeziku, oni ga nauče i to primjenjuju. Reći ću otvoreno, naši studenti pismeniji su od 80 posto Hrvata, siguran sam u to. Od hrvatskih pisaca vole Ivanu Brlić Mažuranić. Čak se jedan diplomski rad bavio likovima iz njezinih djela, i to iz feminističke vizure. Vole i suvremene književnike, poput Gorana Tribusona, Pavla Pavličića ili Mire Gavrana“, nabraja Vrbešić.

Yuqiao Liu i Yuhan Ding postali su par tijekom studiranja hrvatskoga | Foto: Dragan Nikolić/Privatna arhiva

“Nama je pri učenju hrvatskoga najteža gramatika koju učimo čak i na trećoj godini studija. U kineskom jeziku praktički nemamo gramatiku. Ne postoje padeži ili rod, a broj postoji u drugačijem obliku nego u hrvatskome. Sedam padeža i tri roda, to nam je na početku studija jako teško za pojmiti. Ali kad savladate gramatiku, uživate u hrvatskoj književnosti. Moj najdraži pisac je Antun Gustav Matoš koji u svojim pjesmama jako lijepo piše o jeseni, mojem omiljenom godišnjem dobu”, govori Yuhan Ding (Cecilija) koja je najesen 2022. došla na Croaticum, a tijekom hrvatskih putešestvija najviše joj se svidio Zadar, zbog “najljepšeg zalaska sunca na Jadranu i prekrasnog mora”.

Ivan i Cecilija prohodali su inače na prvoj godini fakulteta, prije nego što će se zaputiti na razmjenu u Zagreb. Tijekom obavezne dvotjedne vojne obuke on je njoj napisao ljubavno pismo na hrvatskome. Kako bi tekst tog pisma bio gramatički točan, pomogao mu je profesor Vrbešić…

“Za trajanja studijske godine u Zagrebu djevojka i ja proputovali smo gotovo cijelu hrvatsku obalu, od Pule do Dubrovnika. Bili smo i u Slavoniji. Od gradova mi se najviše sviđa Split sa svojom rivom i Marjanom. Bili smo u posjetu i profesorovu rodnom Donjem Miholjcu, družili se uz večeru s njegovim prijateljima. Njegov otac nas je počastio u svom domu, kuhao nam je sarmu. Jeli smo i čobanac. Bio je to pravi užitak. Imali smo sastanak i s gradonačelnikom Donjeg Miholjca”, prisjeća se Yuqiao Liu (Ivan) koji simpatično kao najteži glas za izgovor u hrvatskome izdvaja r, osobito na početku riječi, budući da kod Kineza jezik kao organ nije toliko fleksibilan pri izgovoru kao onaj Europljana.

Kineski studenti hrvatskog jezika u kafiću u Donjem Miholjcu, rodnom mjestu svog profesora Vrbešića gdje su bili prava atrakcija | Foto: Dragan Nikolić/Privatna arhiva

“Prilikom posjeta skupine kineskih studenata Hrvatskoj prije dvije godine i ja sam se zatekao kod kuće jer je bila zimska stanka u nastavi. Osim što sam ih ugostio u Donjem Miholjcu, obišli smo i Osijek i Vukovar. Bili su oduševljeni. Osim jedne kineske obitelji koja živi u gradu i već ih smatramo domaćima, Kinezi nikad nisu bili u Donjem Miholjcu. Bili su prava atrakcija i super prihvaćeni”, potvrđuje Vrbešić.

“Jako mi se sviđa hrvatski ritam života, ono što Dalmatinci nazivaju fjaka. I način na koji Hrvati uživaju u životu. Kinezi puno rade. Vjerojatno ćemo se u Hrvatsku vratiti u budućnosti kao turisti, možda i s roditeljima, kako bismo im pokazali sve što nas je očaralo ondje”, uskače u razgovor sa svojim dojmovima Yuqiao Liu (Ivan).

“U Hrvatskoj je tempo života jako različit u odnosu na Kinu. Hrvati vole ispijati kavu na terasama, pa i za radnog vremena. Tijekom boravka u vašoj zemlji to nas je baš začudilo. Kinezi su predani poslu i studiranju, nemaju vremena za odlazak na kavu tijekom radnog dana. Ali ja jako volim taj hrvatski bioritam koji je lakši od našeg. Ljudi u Hrvatskoj znaju kako uživati u životu. Kinezi također uživaju, ali na drugi način. Mi se uvijek borimo za neke životne ciljeve. Kod nas je znanje iznimno bitno. Ono jamči upis na bolji fakultet i veće šanse za uspjeh u životu”, uspoređuje dva dijametralno suprotna društva Yuhan Ding (Cecilija).

‘Kada se negdje upoznajem i predstavim kao sveučilišni profesor, nailazim na neopisivo poštovanje. Sve vrste učitelja za Kineze su najvažnije osobe u životu. Kinezi su me prihvatili kao svoga’, kaže Vrbešić

Profesor Vrbešić misli da je u hrvatskim mainstream medijima uglavnom prisutna propaganda kada je u pitanju Kina. Kada se prebacimo na manje škakljive životne teme, reći će da nema problema s kineskom hranom, ali da mu u Pekingu ipak nedostaju domaće kobasice i kulenova seka.

“U metrou nikad nisam vidio da ljudi čitaju knjigu dok se voze, svi u rukama grčevito drže pametne telefone. Ali to ne čudi. Oni prednjače u tehnologiji, u koju jako puno ulažu kao i u obrazovanje te u ljudski kapital. Osim u Japanu, nigdje nisam naišao na toliko poštovanje prema učitelju nego u Kini. Kada se negdje upoznajem i predstavim kao sveučilišni profesor, nailazim na neopisivo poštovanje. Svaka vrsta učitelja za Kineze je najvažnija osoba u životu. Mogu reći da su me Kinezi prihvatili kao svoga. U početku nisam znao ništa od jezika koji sada učim. Dobro napredujem, zadovoljan sam. Mogu bazično komunicirati, sada je sve lakše. Ali ako negdje zapne, kao što mi se prije znalo događati u dijelovima zemlje gdje nitko ne govori engleski, znam da se mogu osloniti na studente ili kolegice i njihovu pomoć preko telefona. Imam inače kinesko ime Du Longjing. S obzirom na to da sam u kineskom horoskopu zmaj, onda kinesko ime odražava moj karakter. Du je od Dubravko. Longjing je vrsta zelenog čaja. Moji kineski prijatelji znaju da volim piti zeleni čaj, pa otud i taj dio imena. Kada uspoređujem naš i kineski mentalitet, moram reći da je kod nas sve uvijek ekstremno. Kada je dobro, onda smo u euforiji i sve je divno. Kada je loše, onda smo depresivni. Kinezi su uvijek u nekoj ravnoteži. Jedna moja studentica to je lijepo objasnila u radu koji je i nagrađen. Konfucije je to nazvao ‘srednji put’. Osobno sam puno više sklon hrvatskom pristupu životu, ali Kinezi su mi puno pomogli da i ja dođem u tu vrstu ravnoteže”, zaključuje Vrbešić, uz opasku da kao pasionirani putnik polako ispunjava obećanje da će posjetiti sve rodne gradove svojih studenata, iako je Kina golema površinom te da će preostala dva grada odraditi najesen.

Ne bez razloga Pekinško Sveučilište za strane studije, na kojemu studira više od 9500 studenata, nazivaju “diplomatskom kolijevkom”. Dalo je više od 400 kineskih veleposlanika te više od 2000 diplomatskih savjetnika. Jer mnogi od onih koji ovdje diplomiraju kreću put nekog od kineskih veleposlanstava diljem svijeta, koristeći poznavanje jednog od brojnih svjetskih jezika kao komparativnu prednost na svom profesionalnom putu. U zemlji s golemim brojem ljudi svi su itekako svjesni da imaju samo jednu priliku u životu. Tako se i ponašaju. Pa onda uče i hrvatski, da bi uspjeli u životu…

Želim Hrvatsku, u kojoj sam dosad bila dvaput, posjetiti i turistički. Tu prekrasnu zemlju dragih ljudi smatram svojim drugim zavičajem’, govori na tečnom hrvatskom mlada profesorica Ziyi Ouyang | Foto: Dragan Nikolić/Privatna arhiva