Od 80-ih utrošen je golemi novinarski i publicistički trud da se rekonstruira život Jovanke Budisavljević, posljednje supruge Josipa Broza Tita. Nakon što se ustanovilo da je po završetku Drugoga svjetskoga rata prošla školovanje i obuku dostojnu prve dame SFRJ-a, zasluge su pripisane Ivanu Krajačiću Stevi, najpoznatijem, zapravo najlukavijem hrvatskom špijunu svih vremena, koji je delikatnu pedagošku operaciju povjerio Ljubici Šmigmator. Osim imena i prezimena, ni riječi o njezinu profilu i biografiji, o životu koji ju je nesumnjivo odredio da je izabrana za tako delikatnu misiju.

Konačno je Nacional odškrinuo vrata enigme, na zapanjujući način i gdje bi se najmanje očekivalo. Naime, o tajnoj učiteljici, barem za sad, ne svjedoče dokazi iz požutjelih arhiva, nego jedna pomalo bizarna obiteljska predaja.

“Riječ je o prvoj supruzi moga oca, tada mladoj učiteljici, Srpkinji iz Sunje, vatrenoj aktivistici ilegalnoga komunističkoga pokreta u Zagrebu. Vjenčali su se tijekom Drugog svjetskog rata. No rat ih je brzo razdvojio, svakoga na svoju stranu. Nakon 1945. bila je zadužena za odgoj i učenje Jovanke Budisavljević, bujne Ličanke koju je Ivan Krajačić Stevo pripremao da zauzme mjesto u timu koji se brinuo za Titovu svakodnevnu egzistenciju na beogradskom Dedinju. Cijeli radni vijek provela je uz Jovanku. Premda su se moj otac i teta Ljubica – svi su je tako zvali – rastali u prvim poratnim godinama, ona je zadržala prezime Šmigmator. Nije se više udavala, nije imala djece i privatni život. A moj otac Juraj oženio je moju mamu”, pripovijeda za Nacional umirovljeni inženjer Dubravko Šmigmator, posljednjih godina javno eksponiran u udruzi Sigurnost u prometu, koja se zalaže za organizaciju hitne helikopterske pomoći.

Prvi odgojno-obrazovni koraci Jovanke Budisavljević u društvu Ljubice Šmigmator odvijali su se na zagrebačkom Tuškancu, koji će tek 50-ih postati četvrt nove komunističke aristokracije u Hrvatskoj. Preciznije: u Nazorovoj 63, iza zidova današnjega Lovačkoga muzeja. Nakon 1945. zdanje je ušlo u nekretninski portfelj hrvatskoga MUP-a kojim je Krajačić upravljao kao republički ministar javnoga i tajnoga policijskoga resora. Nije to slučajno. Prioritetno zadovoljavajući sigurnosne kriterije, objekt je djelovao ponešto sumorno, asocirajući na malu kasarnu. Nazorova je bila sastavljena samo od kuća koje su izgrađene između dvaju svjetskih ratova. Kako se tu stanovništvo prorijedilo već 1941., bijegom ili deportacijom bogatih Srba i Židova, na današnjem broju 63 nastanio se Hitlerov vojni izaslanik Gelise von Horstenau, dakako, uz sve mjere zaštite njemačkoga Gestapa. Nakon njihove evakuacije ostala je dvokatnica u koju će smjestiti Josipa Broza Tita za njegova prvoga boravka u Zagrebu 20. svibnja 1945. Mjesec dana kasnije, dok je još neko vrijeme služila kao najstarija hrvatska rezidencija predsjednika Druge Jugoslavije, na toj adresi održan je Titov povjerljivi sastanak s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, u nazočnosti Vladimira Bakarića. Konačni preobražaj u današnji muzej s prepariranim trofejima pobijenih životinja, čini se poprilično dosljednim. Službenici javne i tajne policije svih režima na hrvatskim terenima, najradije su se rekreirali lovom.

Nakon što je za Josipa Broza Tita rezervirana palača u Visokoj ulici, kuća u Nazorovoj korištena je za nove planove i pothvate vrlo nejasne razlike između privatne i službene svrhe. Na jednoj strani, u pitanju je narav špijunskoga posla koji po staroj tradiciji koristi žensku zavodljivost, na drugoj – Krajačićev blizak odnos s Titom koji se još uvijek ne da politički raspetljati. Jedno jest sigurno: dok je Josip Broz s lažnim putovnicama i identitetima krstario svijetom pripremajući teren za komunističku revoluciju, Krajačić je vodio brigu najmanje o jednoj njegovoj ženi i sinu: ostavljenoj Herti Haas i majušnom Miši, kojega će otac upoznati tek kao petogodišnjaka.

“Malog Mišu je Stevo Krajačić doveo u Beli dvor s lijepom guvernantom…Ova Zagrepčanka prelijepo se odijevala, a držala se na velikom odstojanju od svih žitelja Beloga dvora, ne pozdravljajući se ni s kim”, bilježi u svojim sjećanjima na 1945. Ljubo Đurić, tadašnji šef Titova kabineta. Nema dokaza da je neimenovana guvernanta Ljubica Šmigmator, ali zaključak se nameće iz vrlo uskoga kruga aktera. “Da, moj otac je bio prijatelj s Hertom Haas od svoje mladosti u ilegalnom Zagrebu”, rekao je Šmigmator.

Teško je danas predočiti okolnosti. Rođenje Titova zagrebačkog sina nigdje nije bilo registrirano. Službeno nepostojeće dijete majka Herta Haas, koju je gonio ustaški UNS, povjerila je tuđoj obitelji pouzdanih komunističkih simpatizera. Odnosi su se administrativno sredili etabliranjem javne i međunarodno priznate Titove vlasti, uz malo drukčija pravila podzemnih igara: kako nadgledati epicentar moći mimo institucionalnih političkih kanala?

Za bivše Jugoslavije po kuloarima tihe zagrebačke javnosti kružila je priča da je Krajačić svoju pigmalionsku kreaciju Jovanku Broz ovako objašnjavao: “Sredio sam da se dotjera, kultivira, dođe u Titovu blizinu – a dalje je priroda učinila svoje.” Zato je izabrana učiteljica bila i zauvijek ostala službenica MUP-ove sekcije OZNA-e, pa UDBA-e. Ne bilo kakva. Po malom raritetnom priručniku koji će napisati za interne policijske potrebe 1974., davno se izvještila u stručnjakinju za osobite ženske vještine u represivno-špijunskom aparatu.

“Sjećam se iz svoje mladosti, u dvorištu današnjega Lovačkoga muzeja dugo su ostale stražarske kućice koje su svjedočile o brizi UDBA-e nad Jovankom i njezinom mentoricom. Uostalom, teta Ljubica je umrla u 94. godini kao umirovljenica hrvatske Službe državne sigurnosti, pa SZUP-a, s činom majora. Nema dvojbi da je cijelo vrijeme bila ekskluzivno hrvatski kadar”, dodaje Šmigmator.

U kazivanjima Titove udovice, objavljenima posthumno u srbijanskim medijima, izvan njezine kontrole, prešućena je zagrebačka epizoda njezinih konspirativnih priprema za spektakularnu ulogu. Nakon raspada Jugoslavije, kako je poznato, partizanska povijest Druge Jugoslavije prilagođava se naknadnoj pameti koja se rađa od 1990. Josip Broz Tito, kao Hrvat, i njegovi suradnici u hrvatskoj Partiji danas su za Srbiju “srbožderi” pa je zagrebačka mentorica srpske nacionalnosti izvor velike zbunjenosti koju je, izgleda, bolje ignorirati.

Ipak, ne samo da je Jovanka Budisavljević do kraja svoga života iskazivala veliku naklonost prema Krajačiću kojega u Srbiji tretiraju kao najgoru antisrpsku avet, nego je njezin brak s Titom, u raznim aspektima, hrvatski projekt. Vjenčanje s Jovankom Budisavljević 1952. obavit će se na hrvatskom terenu, u Iloku. Za jednoga od dvojice vjenčanih kumova zaljubljeni par izabrat će partizanskog oficira Desetoga korpusa, Ivana Gošnjaka, tih godina političkog zaštitnika i šefa Franje Tuđmana u Generalštabu JNA. Po uzoru na patricije svih socijalnih korijena, očito, u SFRJ vodilo se računa o najsretnijem spoju politike i erotike, uz posebno stimuliranje srpsko-hrvatske ljubavi u bračnoj postelji.

Okolnosti su bile olakšane svojevrsnom “viteškom” izolacijom partizansko-komunističkih pobjednika nakon izlaska iz balkanskih gudura.

U Beogradu koji je oslobođen krajem 1944., prije službene kapitulacije Njemačke i sloma NDH, Jovanka Budisavljević zatekla se kao domarka vile u Užičkoj 15, gdje je bio smješten manji dio Titova Maršalata. Poslana je da nadgleda nekolicinu svojih Ličanki koje su kuhale, prale i spremale rusvaj poprilično sirovih macho ratnika još uvijek u naponu snage, ništa manje pod udarom PTSP-a od današnjih hrvatskih branitelja. Uz poneku uredsku tajnicu i daktilografkinju, malo je drugih žena bilo na vidiku.

Odlukom Peke Dapčevića maršal je smješten u Beli dvor. Okružen vojnom gardom i poprilično neukim šefovima kabineta s kojima je jeo za istom trpezom, njegova spavaća soba (koju je dijelio s partizanskom suprugom Davorjankom Paunović) nalazila se vrata do vrata s privatnim odajama njegovih generala. S poštovanjem nekadašnjega austrougarskog vojnika prema dvorskim dragocjenostima, osobno je vodio brigu o tome da kraljevski interijer ostane netaknut. Odvajanjem civilnih i vojnih funkcija valjalo je nekako promijeniti ratničke navike, što nije prošlo bez otpora i prvih gunđanja o “izdaji” revolucionarnih načela. I tako se odlučio preseliti u Užičku, ostavljajući bivšu kraljevsku palaču za elitne samite države i Partije. U nju će se vratiti 1977. nakon bračnoga sloma.

U tadašnjem Titovu okruženju nije bilo ljepše i istodobno nacionalno-politički podobnije od Jovanke. Po svojoj prilici, Ivan Krajačić Stevo prvi će za to doznati od Tita, poduhvativši se posla da ljepoticu, pomalo muškobanjastih gesti, stalno zajapurenu i osionu nadglednicu kućnoga personala, izbrusi u sofisticiranu žensku pojavu koja služi na čast i diku.

U Nazorovoj 63 predana je Ljubici Šmigmator koja svojoj specijalnoj učenici neće pomoći samo da savlada nastavno gradivo male mature tadašnje gimnazije, nego da je “istrenira” u građanskom bontonu za svečanim stolom, prikladnom odijevanju, prigodnim frazama, poštovanju prema umjetnosti, plesnim koracima valcera… Poznajući navade UDBA-e kao “pomoćnoga organa Partije”, kako se tajna služba definirala prije pada Aleksandra Rankovića, ne treba sumnjati da je Stevo Krajačić od učiteljice primao izvještaje o Jovankinu ponašanju u svakom pogledu. Značajno iskusniji i stariji, vrlo razvijene socijalne inteligencije, buduću Titovu suprugu upoznao je do dna duše.

U fantomskoj kući na Tuškancu Ljubica i Jovanka provele su manje od dvije godine, uz povremene posjete bračnom paru Krajačić, nastanjenom u susjedstvu. Ni Većeslav Holjevac nije bio daleko, na broju 58. Šutnju o važnoj Krajačićevoj operaciji u sumornoj kući pod vječnim nadzorom nevidljivih očiju i ušiju, jamčila je također njegova tadašnja visoka vojno-diplomatska funkcija. Gradonačelnik Zagreba, naime, postat će tek 1952., gotovo istodobno kada su se Tito i Jovanka vjenčali.

Premda su prošla desetljeća u konspirativnim, čak i danas najcjenjenijim zadacima države, Ljubica Šmigmator o sebi je javno progovorila jednom i nikada više. Nema spora, četiri kartice pisanoga teksta u zborniku “Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu”, tiskanom 1984., nastale su također po službenoj dužnosti disciplinirane agentice koja je angažirana na poslu važnijem od špijunaže: stvaranju političkih aktera.

U svome škrtome tekstu Ljubica Šmigmator otkriva vrlo malo o svojim antifašističkim djelima i kasnijim zaslugama u velikoj igri oko Josipa Broza Tita. Ali sićušan detalj ilustrira svakodnevno kockanje sa životom u njezinim počecima. Slika je to jedne mlade generacije koju su krasili koliko fanatizam, toliko i samopouzdanje: ne znajući može li održati revolucionarnu “omertu” ako padne u tretman ustaške torture, nosila je uvijek uz sebe otrov, stalno misleći na nužnost samoubojstva.

Godine 2007. Ljubica Šmigmator pokopana je na Mirogoju. Na nadgrobnu ploču, kao njezino djevojačko prezime, ugravirano je Polimac. Po tvrdnjama Dubravka Šmigmatora – pogrešno. Rođena je kao Pribičević, u srpskoj obitelji koja je svoj veliki ugled među Hrvatima stekla žestokim protivljenjem centraliziranoj monarhističkoj Jugoslaviji, zalažući se za harmoniju Hrvata i hrvatskih Srba u federalnoj Jugoslaviji. Budući da taj projekt nikoga više ne zanima, njezin pravi identitet iz današnje perspektive čini se jednako nebitnim. Ostaje, međutim, fascinantan siže jednoga života.