Kada se vrhunski informatičar, voditelj ureda implementacijskih projekata te zamjenik direktora Sektora razvoja i implementacije jedne informatičke i konzultantske tvrtke za razvoj i implementaciju rješenja prihvati pčelarstva, rezultati su očekivano vrhunski. Jer kako najbolje zamijeniti virtualno okružje ispunjeno jedinicama i nulama nego jednim pravim svijetom u kojem taj informatičar Nikola Vrđuka, uz pomoć pčela, proizvodi med u kojem se nalaze gotovo svi sastojci koji grade ljudski organizam. Zahvaljujući svom ocu Janku Vrđuki, koji se pčelarstvom počeo baviti sasvim slučajno osamdesetih godina, njegov sin Nikola danas proizvodi med koji je prošle godine na ocjenjivanju na manifestaciji Zagimed osvojio zlatno priznanje za kestenov med i srebrno priznanje za bagremov med, a ove godine i zlato za bagremov med. Kako se radi vrhunski med, naučio je tijekom posljednjih deset godina. Naravno da je puno naučio od tate, ali mu je kao osnovnoškolcu, a kasnije i kao srednjoškolcu posao oko toga dijela bio katastrofa jer s pčelama treba imati puno strpljenja i vremena da bi se obavilo sve oko njih. Normalno da mu tada kao tinejdžeru nisu to tada bile najvažnije stvari u životu, tako da je kod mnogih radova pobrao dosta pčelinjih uboda jer pčela osjeti nervozu i nemir koje kažnjavaju ubodom, bez obzira na zaštitna odijela, rukavice i ostalu opremu.

„Tata se počeo baviti pčelarstvom pukom slučajnošću jer je na jednoj livadi, gdje smo kosili travu, slučajno naišao na jedan roj. To je bilo negdje u osamdesetima. Nije imao nikakvog znanja o pčelarstvu, no postupno je uz pokojnu mamu godinama savladavao temeljna znanja. Uz par prijatelja pčelara koji su mu dolazili pomagati i podučavati ga, savladao je svu potrebna znanja za samostalan rad s pčelama. Najbitnija činjenica je da pčele proizvode med, dok je pčelar samo osoba koja brine i njeguje pčele te im uzima proizvodni višak“, ispričao je Nikola Vrđuka. Bilo je to vrijeme kada su se koristile košnice pletare, s kojima je bilo veoma teško raditi. Daleko teži rad s pčelama i košnicama nego danas koji je oduzimao više vremena. S vremenom se i oprema modernizirala, tako da se danas koriste razni standardi u proizvodnji. OPG Vrđuka tako danas koristi takozvane LR nastavke i zajednice su smještene u njima. Pitali smo Vrđuku koliko je trebalo vremena da proizvede vrhunski med kakav danas ima: „Bilo je potrebno 10-ak godina kontinuiranog rada, a od uloženih sredstava ne znam točno niti sam koliko je točno uloženo. Svake godine se obnavlja dio opreme, recimo deset posto opreme. Danas jedna komplet opremljena košnica sadrži podnicu, 3 LR nastavka, hranilicu, poklopnu dasku, krov, 30 užičenih okvira s navučenom satnom osnovom i matičnu rešetku košta oko sto eura. Na mojih 110 komada zajednica, to je oko tisuću eura ulaganja samo u osnovnu opremu godišnje. No moram napomenuti da postoji program Potpora u sektoru pčelarstva s kojima se ostvaruju potpore i do 70 posto neto vrijednosti nabavljene opreme, tako da je ipak olakšano nabavljanje opreme.“

Nikola Vrđuka na manifestaciji Zagimed osvojio je lani zlatno priznanje za kestenov med i srebrno priznanje za bagremov med, a ove godine i zlato za bagremov med. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Da pčelarstvo nije nimalo lagan posao potvrdio nam je podatkom da baš svaki dan od 1. travnja do 15. rujna provede od dva do tri sata uz pčele te za vikend od izlaska do zalaska sunca, kada se najčešće obavlja posao pregleda svih zajednica i takozvano vrcanje meda. „Gledajući nekoliko godina unazad, pravilo je sedam nikakvih godina i onda jedna dobra. Znači 2022. godina je bila dobra godina. To konkretno znači da smo ove godine ukupno vrcali oko 25 kg meda po košnici“, kaže. Uz profesionalno usmjerenje, Nikola Vrđuka je 2011. prijavio OPG, a 2012. završio i pčelarsko obrazovanje te stekao zvanje pčelara. Bavi se i poljoprivrednom djelatnošću usmjerenom na uzgoj pčela i proizvodnju meda te je od 2020. upisan u Evidenciju pčelara i pčelinjaka Republike Hrvatske i posjeduje 110 pčelinjih zajednica. Njegove pčele, smještene u Gornjoj Stubici, u Hrvatskom zagorju, proizvode vrhunski med pa smo ga pitali kakav bi savjet dao nekome tko poželi baviti se pčelama i pčelarstvom. „Prvo napravite test na alergiju za pčelinji ubod. Puno je slučajeva u kojima se ljudi odluče baviti se pčelarstvom, ulože u opremu, kupe pčele i onda shvate da su alergični. Ako niste alergični, prvo pročitajte puno literature, da si probate predočiti o čemu se radi. Ima svakojake literature i obavezno zaboravite na pisanja o prinosima od 50 kilograma meda po košnici. Danas takvog prinosa više nema niti će ga ikada biti. Savjetujte se s nekim tko ima pčele i vidite želi li vam biti mentor. Bez obzira na sva pisanja i YouTube kanale, potreban je mentor, čovjek koji će biti s vama non-stop da biste se upoznali sa svim mogućim situacijama, ili bolje čak i godinu-dvije da ste uz mentora na njegovu pčelinjaku“, savjetuje Vrđuka.

Unatoč dobroj godini i posvećenosti pčelarstvu i proizvodnji meda, Vrđuka je istaknuo da je pčelarstvo kruh sa sedam kora: „Bez obzira na takvu konstataciju, sve više ljudi se ‘pokušava’ baviti pčelarstvom. Danas je pčelarstvo veoma neizvjesna poljoprivredna grana, jer enormne klimatske promjene utječu na pčelu, njezine paše, a onda i direktno na prinose u pčelarstvu.“ No osim cvjetnog, livadnog, kestenova i bagremova meda, odlučio se i na proizvodnju propolisa i pčelinjeg voska. „Propolis je najbolji prirodni antibiotik i antivirotik koje pčele pripremaju upravo za sebe da bi s propolisom dezinficirale sve u košnici. Upravo radi toga otopina propolisa je drugi po vrijednosti proizvod pčela. Prvi je matična mliječ, no mi se time ne bavimo jer je ta proizvodnja izuzetno zahtjevna. Pčelinji vosak je opet proizvod pčele koji je osnovni gradbeni materijal za saće. Kako se svake tri godine mora zamijeniti kompletno saće u jednoj pčelinjoj zajednici, višak proizvodnje smo odlučili staviti u prodaju“, kaže.

‘Pravilo je sedam nikakvih godina i onda jedna dobra: 2022. je bila dobra godina. Vrcali smo oko 25 kg meda po košnici’, kaže Vrđuka

Kako je ipak u pitanju informatičar koji se u tvrtki u kojoj je zaposlen bavi i razvojnom strategijom, Nikola je odlučio razviti novi projekt uspostavljanja pčelarski farmi. „Pčelarska farma je koncept koji smatram definicijom jednog pčelinjaka. To je stvarno skup pčelinjih zajednica smještenih na jednom području. U mojem slučaju to su dva stacionirana pčelinjaka na kojem su izolirane od intenzivne poljoprivredne proizvodnje. Pčelinjak i njegova okolica moraju djelovati u simbiozi, odnosno pčelama je potrebno osigurati prvenstveno mir i eko okruženje što je više moguće. Upravo vođen tom idejom, najveći stacionarni pčelinjak je smješten u jednom kutku Hrvatskog zagorja, na površini od šest hektara, kako bih ih zaštitio od utjecaja raznih pesticida i insekticida. Moramo znati da pčela ima radijus kretanja oko tri kilometra i da je i ova površina neznatna, no sadnjom bilja i drveća koje pogoduju pčelama što više pokušavam stvoriti ‘idealno okruženje’ za njih. To je koncept pčelarske farme.“

Tijekom godina, distribucija se širila prvenstveno prodajom na kućnim pragovima i po sajmovima i tržnicama, a najviše zahvaljujući usmenoj predaji, odnosno preporukama za vrhunski med. Upravo zahvaljujući takvoj predaji, med obitelji Vrđuka stigao je i do kupaca u Njemačkoj, Austriji i Švedskoj. No uspjeli su svoj med plasirati i u neke hotele i restorane pa smo ga pitali koliko je administrativno zahtjevno plasirati vlastiti med u hotele i restorane: „Svaki med mora imati odgovarajuću analizu. Mi trenutno koristimo dva sustava za dokazivanje kvalitete. Jedan je pakiranje meda u Hrvatsku nacionalnu staklenku, a drugi je sustav označavanja s markicama Med hrvatskih pčelinjaka. Da bi se dobila markica s jedinstvenim serijskim brojem, potrebno je poslati med na analizu u HAPIH-ov laboratorij. Pozitivna analiza znači da je med po svim karakteristikama sukladan pravilniku o kvaliteti meda i traže se markice za označavanje meda. Kako već nekoliko godina sudjelujemo u projektu Školski medni dan s hrvatskih pčelinjaka, upravo su ova dva sustava dokazivanja kvalitete i tamo primijenjena.“

Najveći stacionarni pčelinjak Nikole Vrđuke smješten je u jednom kutku Hrvatskog zagorja, na površini od šest hektara. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Poznat je problem sve češćeg pomora pčela i raznih bolesti koje uništavaju pčelinjake. „Uvijek ima uspona i padova, tako da se i nama desila takva stvar prije nekih desetak godina, kada smo izgubili čak 80 posto pčelinjih zajednica. Razlog je bio nedovoljno poznavanje pčelinjih bolesti pa sam to morao naučiti na izuzetno skupi način. Pčelinjak i cijelo područje Stubičkog bazena je poharala bolest, američka gnjiloća. To je najteža bolest kod pčela koja se ne može izliječiti. Mjera za sanaciju takve bolesti je paljenje kompletne opreme sa svim pčelama“, rekao je Vrđuka. Otkrio je i kako najbolje zaštititi pčele od zagađenja koje je svakim danom sve veće: „Današnji stacionarni pčelinjaci bi se trebali nalaziti daleko od bilo kakve intenzivne poljoprivredne proizvodnje. Upotreba enormne količine raznih insekticida i pesticida uništava pčele i njihov proizvod čine nekvalitetnim. Pčela treba mir i svoju slobodu u kretanju na određenom području, uz pripomoć pčeli sadnjom drveća i cvijeća koja im obogaćuje pašu peludom i nektarom.“

Pitali smo ga i kakve su im želje i planovi za proizvodnju i plasman meda u 2023. „Najbitnije je da ‘klima ne poludi do kraja’. Ako se dese poremećaji u vrijeme cvatnje poput mrazeva, zaboravimo med za tu godinu. To se dogodilo 2021. Druga važna stvar je da što bolje pripremimo pčele za novu pčelarsku sezonu, da se dobro pazi na pojavu bilo kakvih bolesti kako bi bile spremne za pčelarsku pašu. A plasman, to nije bitno. Kvaliteta meda je ta koja ga prodaje“, zaključio je Vrđuka.