Posebni savjetnik predsjednika Republike za veterane i ratni zapovjednik 1. gardijske brigade Tigrovi Marijan Mareković i Pavao Miljavac, predsjednik Hrvatskog generalskog zbora i bivši načelnik Glavnog stožera Republike Hrvatske i ministar obrane, govorili su na N1 o stanju u Hrvatskoj vojsci.

Mareković i Miljavac komentirali su sukobe između predsjednika Republike Zorana Milanovića i ministra obrane Marija Banožića, a objasnili su i može li taj sukob dovesti do blokada.

“Uvijek je potrebno razgovarati i unaprjeđivati odnose i procese, pri tome poštujući institucije. Vojnik nikada ne smije biti u nedoumici što treba raditi, što ne, uvijek treba imati propisane procedure i hijerarhiju”, rekao je Mareković.

Milanović: “Mali prljavi udar izvršne vlasti na ovlasti vrhovnog zapovjednika”

“HV funkcionira po hijerarhiji, prvi vojnik je načelnik Glavnog stožera admiral Hranj i od njega ide zapovijedanje i vođenje i rukovođenje do dna”, dodao je.

“Treba ozbiljno razmotriti ovaj problem i pokušati to riješiti. Je li to moguće sada kada su stvari daleko i duboko otišle – mislim da uvijek postoji rješenje, koji puta bolnije, koji puta manje bolno. Predsjednik kao Vrhovni zapovjednik najavio je da, ako se stvari neće riješiti s njegove strane, postoji mogućnost blokada, da se blokira postavljanje veleposlanika, određenih vojnih atašea”, rekao je Miljavac i nastavio:
“S te razine vlasti bi moglo doći do problema, a što se tiče vojske, sada to ne zadire toliko u samu materiju vojnog tkiva. Vojska ima svoje planove, nije ugrožen sada sustav. To je visoka zavrzlama. Moglo bi doći do problema, ali mislim da će se prije ili kasnije morati riješiti.”

“I jedni i drugi pokazuju mišiće, ali prije ili kasnije će se morati priznati tko je Vrhovni zapovjednik, koja je njegova nadležnost. Morat će se naći rješenje, ne može to dugo trajati, država bi se blokirala u nekim osnovnim funkcijama i elemntima”, dodao je Miljavac.

Mareković smatra da će do kompromisa doći. “Države su ratovale, pa su sjele, razgovarale i pregovarale.”

“Svaka vojska gradi i uređuje objekte. HV je naslijedio sve objekte Jugoslavenske narodne armije koja je njih gradila i uređivala za potrebe za tada, svoje vojske i tehnologije. Povijest Hrvata nam ukazuje na to da je uvijek bio ključan hrvatski vojnik”, kazao je Mareković, dodajući da to potvrđuje i Domovinski rat. Ističe da je težište bilo na čovjeku, vojniku. “Nažalost, postoje loakcije koje su primjer gdje vojska ne bi smjela boraviti”, dodao je.

Miljavac je istaknuo da bi to trebalo gledati dvojako. Naveo je da je broj vojnika smanjen. Što se tiče infrastrukture, kaže da treba dugoročno definirati gdje će vojska biti smještena.

Mareković ističe da je “HV jedan od stupova društva gdje bi se morao postići opći konsenzus kad je u pitanju dugoročni plan razvoja vojske, odnosno oružanih snaga”. “Zadnjih 20 godina donijeli smo pet dugoročnih planova razvoja, nijedan nije realiziran, a ni onaj prvi nije ostao pa da sljedeća opcija koja je došla da bi ga prilagodila pa da se ide naprijed”, rekao je Mareković, navodeći da treba postaviti cilj.

Miljavac se osvrnuo i na primanja vojnika, navodeći da će se plaće morati povećavati. “Plaća će morati ići gore, jer pitanje je samo vremena kad će ljudi naći neku drugu zanimaciju i jednostavno neće ići u profesionalnu vojska. Međutim, tu se dosta radi o domoljubnoj mladosti koja iz srca i duha ide u vojsku”, kazao je.

Mareković navodi da se treba držati svih propisa, pa i kada je riječ o nagrađivanju, promoviranju, napredovanju i slično. “Dogode se neke situacije gdje pojedinci na ovaj ili onaj način iskoče iz sustava, ostvare neka prava koja im ne sljeduju, a imaju iste uvjete kao i neki drugi koji ne ostvare ta prava, namjerno neću spominjati slučaj Burčul… Kako to izgleda kod vojske, mladih vojnika? Omogućeno im je ono što im ne pripada. To je izvan sustava, tu bi sustav trebao biti beskompromisan i ne bi to smio dozvoliti. Mladi vojnici, časnici, pogotovo oni koji su 3 ili 5 godina bili u sustavu kadeta, pa kad dođu u postrojbu i vide takvo stanje, oni su stvarno razočarani”, objasnio je.

Miljavac takođe navodi da se striktno treba pridržavati svih aktualnih propisa. “Kad netko pokuša sa strane pogurnuti nekoga, pa to se prati, karijere se prate. Propisi su dobro posloženi i ne omogućavaju takvo preskakivanje.”

Miljavac je komentirao i to što je Banožić odobrio prijevoz 19 biskupa ratnim brodom. “Neke usluge se naplaćuju, primjerice kad za potrebe filma zatraže helikopter. Ima tarifa, naplaćuje se po satu. Drugo je kad Vrhovni zapovjednik zatraži upotrebu helikoptera. U moje vrijeme ministar nikad nije pitao gdje ide, zašto ide”, istaknuo je Miljavac, dodajući da to ponekad može biti redovnih aktivnosti jer piloti moraju imati određen broj naleta.

“Propisano je kad se može pružati pomoć civilnim institucijama, pogotovo kad je u pitanju elementarna nepogoda, potres itd. To je jedna od mirnodopskih zadaća vojske. Naravno, postoje i neke stvari gdje vojska pruža svoje usluge, troši svoje resurse i propisana je kada i kako se to naplaćuje. Postoji i cjenik”, dodao je Mareković.

“Ja osobno nemam ništa protiv, ali idemo govoriti o načelu”, rekao je Mareković osvrćući se na prijevoz biskupa.

Na pitanje može li Hrvatska računati na pomoć međunarodne zajednice u slučaju da za to bude potrebe, Mareković je rekao: “Hrvatska je priznata onda kad se uspjela obraniti. Kad su činjeni najveći zločini nad Hrvatima, nitko nije reagirao, ali kad smo se obranili, onda su rekli, OK – sad ih moramo priznati.”

S obzirom na dragovoljno služenje vojnog roka, postoji li strah za budućnost za Hrvatsku vojsku? “Mislim da nema straha, ali opet ću se vratiti na Domovinski rat. Krajem 90-ih i ’91. kad su se hrvatska policija i zbor narodne garde počeli naoružavati, kad su počeli pristizati prvi ručno-raketni sustavi, kad su počeli dolaziti protuoklopni sustavi, sofisticirani radiouređaji, da ne govorim o tenkovima – najveću zahvalnost moramo dati i davali smo ljudima koji su ili odslužili JNA ili su došli iz drugih stranih vojski ratovati kao dragovoljci. To dovoljno govori”, rekao je Mareković.

“Broj od 15.000 vojnika je danas dovoljan, ali tko je ’88. mislio da će se raspasti Jugoslavija i da će dogoditi najkrvaviji rat nakon II. Svjetskog rata? Nitko”, dodao je Mareković.

Miljavac se osvrnuo i na situaciju u Srbiji, navodeći da trenutno nismo u zabrinjavajućem trenutku, ali ističe da treba pratiti što se događa. “Ono što se događa u Srbiji nije obećavajuće, Srbija se jako naoružava, ima tu tehničku pomoć od Rusije. To je ozbiljna stvar.”

Miljavac i Mareković su se prisjetili gdje su bili prije 30 godina. Miljavac se prisjetio svojih dana kao policajac, a Mareković je tada bio zapovjednik 1. gardijske brigade Tigrovi.

“Mi smo imali vrlo tešku zadaću, zasutaviti prodor neprijatelja, da se banjalučki korpus spoji sa svojim snagama u Varaždinu, Virovitici i Bjelovaru i tako da presijeku Hrvatsku. Uspješno smo tu obranu napravili i osluškivali smo i pratili stanje u svim dijelovima Hrvatske, a posebno nam je bilo zanimljivo područje neposredno uz granicu sa Srbijom, pa tako i Vukovar. Mi smo tamo od 29.10. krenuli u vojnu operaciju Orkan koja je rezultirala oslobađanjem velikog dijela zapadne Slavonije, a kasnije i operacije Otkos i Papuk”, rekao je Mareković i dodao:

“Osobno sam računao da kad je Vukovar došao u okruženje i kad smo dobili tu spoznaju, s obzirom na to kakve smo uspjehe ovdje imali, da će Glavni stožer tamo poslati vojnu pomoć da se deblokira Vukovar. To se u konačnici i učinilo, ali agresorske snage su bile toliko premoćne i u zrakoplovstvu i oklopnim sredstvima i ljudstvu da naše snage nisu mogle to probiti.”

“Ti naši suborci u Vukovaru su nama davali nadu, oni su bili naš ponos. Imali smo veliko povjerenje u njih”, rekao je Mareković. “Poslije II. Svjetskog rata svijet i Europa još nisu vidjeli što se nama događalo”, dodao je.

Miljavac ističe da je tada bio jak moral i da je postojala odlučnost da se bori do kraja. “U grad baš nije lako ući, kakva god sila i tehnika – grad se teško zauzima. Ipak su unutra ljudi koji su se odlučili boriti. Tada nije bilo dovoljno dobre tehnike ni naoružanja i municije, gdje bi to bila sasvim druga priča. Ne bi oni baš tako blizu došli. To je bio osnovni problem zašto je Vukovar bio okružen.”

Ističe da su srpski generali išli srcem, a glavom. “To je sreća, jer su htjeli pošto-poto ući u Vukovar, a mogli su ga okruđiti i držati kao taoca.”

Hrvatska traga za još 1.858 nestalih i smrtno stradalih osoba iz razdoblja ratnih sukoba tijekom 90-ih, a još se ne nazire rješenje pitanja nestalih. Mareković se osvrnuo i na predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, navodeći da je on “golobradi četnik koji je u ožujku ’95. u Glini držao skup, koji je huškao Srbe u Hrvatskoj na rat.”

Govoreći o Koloni sjećanja, Mareković je naglasio: “Tih dana Vukovar ne smije biti ničija politička pozornica. Trebamo doći tamo, biti ponizni, odajući priznanje Vukovarcima, braniteljima i svima koji su stradali.”