Već kada je u ožujku ove godine imenovan za novog umjetničkog ravnatelja Pulskog filmskog festivala, bilo je jasno da će se Pavo Marinković potruditi da u samo nekoliko mjeseci napravi sve kako bi tom festivalu vratio stari sjaj. Tome u prilog govori i činjenica da ovogodišnjim žirijem predsjeda jedan od najhvaljenijih europskih redatelja i oskarovac Pawel Pawlikowski. Marinković je na mjestu ravnatelja PFF-a naslijedio Zlatka Vidačkovića, koji je festivalom upravljao još od 2005. godine.

Pavo Marinković u javnosti se pojavio kao dramski pisac početkom devedesetih, nakon čega je bio čak peterostruki dobitnik Nagrade „Marin Držić“ za dramska djela. Godine 2006. napisao je scenariji za film „Trešeta“ koji je režirao s Draženom Žarkovićem, a koji je osvojio niz priznanja i nagrada na međunarodnim filmskim festivalima, među kojima i Grand Prix za najbolji film Bukurešt Film Festivala. Film je bio prikazan na tridesetak međunarodnih filmskih festivala, a iste godine dobio je i Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju režiju.

Prvi film koji je Marinković samostalno režirao bio je „Ljubavni život domobrana“ 2009. godine, s kojim je u Puli osvojio tri Zlatne Arene i obišao međunarodne filmske festivale, među kojima i WorldFest Huston gdje osvaja Posebno priznanje žirija. Posebnu pažnju privukao je i svojim prvim dokumentarnim filmom „Okupacija, 27. slika“, o uglednom redatelju Lordanu Zafranoviću, koji je svjetsku premijeru imao 2013. godine na Međunarodnom filmskom festivalu Karlovy Vary. Posljednji igrani film koji je režirao bio je „Ministarstvo ljubavi“ iz 2016. godine.

Unazad godinu dana Pavo Marinković fokusiran je na rad na novom igranom filmu „Jimmy L“ – o crnom američkom boksačkom prvaku u teškoj kategoriji Jimmyju Lyggettu koji je bio izbornik boksačke reprezentacije u vrijeme NDH – za koji je već dobio posebno priznanje europskog scenarističkog programa ScriptTeast za scenarij filma, ali i potporu od 50.000 eura na natječaju MEDIA. U hrvatsko – austrijskoj koprodukciji već u rujnu u Grazu počinje snimati komediju „Vampiri s Miljacke“, koja je kroz priču o Sarajliji Faruku koji nakon 20 godina života u Austriji pokušava na sve načine produžiti dozvolu boravka, usmjerena na spoj „civiliziranog“ Zapada i „temperamentnog“ Balkana. O svojim novim projektima, kao i o budućnosti pulskog festivala, Pavo Marinković govorio je u razgovoru za Nacional.

NACIONAL: Imenovani ste umjetničkim ravnateljem Pulskog filmskog festivala u ožujku ove godine i imali ste svega četiri mjeseca da od najvažnijeg hrvatskog filmskog festivala, koji je proteklih godina doživio svojevrsno srozavanje, stvorite jedan novi filmski festival i vratite mu reputaciju kakvu je ranije uživao. Vjerujete li da ste uspjeli u tom naumu?

Bio bih glupan kad bih mislio da sam uspio. Takve stvari ne rade se preko noći i ne u tako kratkom vremenu. Bitno je napraviti prve korake, postaviti jasne ciljeve i viziju onoga što bi u budućnosti trebao biti suvremeni nacionalni filmski festival. Pritom ne treba otkrivati toplu vodu nego gledati što se događa u nekim razvijenijim zemljama, pa onda to prilagoditi našoj kinematografiji, mentalitetu i tradiciji.

NACIONAL: Koje su bile najveće zapreke pri stvaranju novog Pulskog filmskog festivala?

Veliki problem bio je kratki period, u tri mjeseca morali smo napraviti nešto za što obično trebate dvostruko više vremena. Druga prepreka bile su sve neizvjesnosti kojima smo bili izloženi, a tiču se pandemije: od nesigurnosti dovođenja gostiju, nepouzdanih i skupljih letova, pa do neizvjesnosti epidemioloških mjera. Ne znate što smijete, a što ne.

NACIONAL: Koliko je koronavirus poremetio vaše planove?

Pandemija je poremetila festivalski kalendar pa je, recimo, Canneski festival netom prije Pule, a Karlovy Vary tek u kolovozu, što nam njihove filmove čini nedostupnima. Još jedna prepreka bio je budžet koji je manji od onoga kojim je festival raspolagao prijašnjih godina. Na to se nadovezao produkcijski zastoj unutar HAVC-a tako da neki filmovi nisu snimljeni, neki nisu dovršeni, a neki dovršeni filmovi ostali su visjeti u vakuumu festivalskog zastoja pa i dalje čekaju poziv na veliki međunarodni festival.

NACIONAL: Vaš prethodnik Zlatko Vidačković uspio je otjerati brojne hrvatske filmske zajednice i udruge koje su u Puli tradicionalno dodjeljivale svoje nagrade, pa čak izazvati bojkot određenih filmaša. Što je to što je sve njih odbilo od Vidačkovićeva načina rada i njegove vizije Pulskog filmskog festivala?

Nije fer previše komentirati rad kolege prethodnika koji je učinio dosta pozitivnih pomaka u svojim prvim ravnateljskim ciklusima. Međutim, posljednjih godina nisu se, čini se, shvaćale suvremene metode promocije nacionalnog filma, a to je glavna zadaća festivala. Tako je stvoren razdor. U Puli nije bilo redatelja, nije bilo gostiju, nije bilo novinara. Festival može rasti i oduprijeti se provincijalizmu samo kao promotivni kotač nacionalne kinematografije.

NACIONAL: Jedna je od vaših glavnih odrednica napraviti nacionalni festival s jakim međunarodnim štihom. Kako to mislite postići?

Tako da dugoročno uspostavimo određenu ekskluzivnost kojom bismo privukli međunarodne goste koji su u prilici pomoći hrvatskim filmovima. Ili završenim filmovima ili onima u nastanku. Za festivalski sadržaj morate imati nešto što je međunarodnim gostima zanimljivo, nešto što neće vidjeti na svakom drugom festivalu. Naravno da je to teško. Ove godine, osim nekoliko svjetskih premijera, imamo i kompletno novi koncept sekcije Filmovi u nastanku. Nažalost, covid-19, ali i financije, učinili su da umjesto stotinjak zainteresiranih međunarodnih gostiju, imamo njih tridesetak, ali i to je u ovim vremenima korak naprijed.

NACIONAL: A neke nove nagrade kao stimulacija?

Nagrada je ionako na festivalu previše, a dijelile su se svakako. Prestale su biti nagrade za umjetničku izvrsnost i postale cehovske, a često su se dijelile i reciprocitetno. Dolaskom Pawela Pawlikowskog na čelo ovogodišnjeg žirija, poslana je jasna poruka. I inače opterećene odnose unutar filmaša Pulski festival samo je dodatno kontaminirao. I s tim običajima treba prestati.

NACIONAL: Koliko je, po vašem mišljenju, PFF imao zastarjeli koncept i na što bi trebalo staviti naglasak da se vrati reputacija festivala kakvu je nekada imao?

Ako mislite na festival filmova bivše države, to nije moguće postići i bespredmetno se time baviti. Od početka devedesetih festival koncepcijski luta, uz neka bolja, ali i neka lošija izdanja. Među stranim stručnjacima svi znaju Pulu i mnogi od njih žele doći gledati filmove u Arenu. Ali problem je u tome što nemaju što vidjeti.

NACIONAL: Zašto?

Prikazuju se reprizni filmovi, a i dolazak je skup, smještaj još skuplji.

Festival mora početi raditi bolje kako bismo privukli što više ekskluzivnih naslova, a istovremeno ponudili i europski program koji rade i predstavljaju oni ljudi koji hrvatskoj kinematografiji mogu postati bliski i od pomoći.

NACIONAL: Ali kako to u ovim uvjetima postići?

Zato i jesmo ove godine dosta okrenuti i talijanskoj i austrijskoj kinematografiji, a s ekskluzivnim dovođenjem filma „Južni vetar 2“, koji će kod nas imati svjetsku premijeru, držati stalni kontakt s regijom na koju ćemo i zbog jezika, ali i zbog manjinskih koprodukcija uvijek biti upućeni. Vrlo je bitna sekcija „Filmovi u nastanku“ koja bi mogla privući strane predstavnike Festivala i prodajne agente. Ta sekcija ima novi koncept i može privući zainteresirane goste.

NACIONAL: Ove godine u službenoj konkurenciji bit će prikazano svega šest hrvatskih igranih filmova. To je možda čak i jedna od produkcijski najslabijih godina u povijesti tog festivala. Znamo da je koronavirus poremetio brojne planove vezane uz snimanje filmova, no broj novih hrvatskih igranih filmova doista je porazan. Kako to promijeniti?

Moglo se dogoditi da u Puli ove godine imamo samo dva filma, Matanićev i Ogrestin. Što biste tek onda rekli?

NACIONAL: Kako je tako nešto uopće moguće?

To su bila jedina dva završena filma, prikazana na jakim međunarodnim festivalima. Da „Murina“ Antonete Alamat Kusijanović nije ušla u Cannes, ne bismo je mogli prikazati u Puli zbog ugovora s prodajnim agentom. Za nezavisnu „Menhetensku odiseju“ sa Zdenkom Jelčićem nismo ni znali da je snimljena jer je to nezavisni film nastao potpuno izvan radara. Branko Schmidt je snimanje svog filma završio uoči Nove godine te je napravio postprodukciju u rekordnom roku. Stanislav Tomić ima iznimno komplicirane CGI efekte i upravo finišira s obradom zadnjih kadrova. Hoću reći, imamo šest filmova, ali da se nismo potrudili, možda bismo imali i samo dva. A opet, da festival u Karlovy Varyma nije pomaknut nakon Pule, imali bismo i film Sonje Tarokić „Zbornica“ pa bi ukupan broj filmova bio sedam.

NACIONAL: Znači da broj od šest hrvatskih filmova i nije zapravo tako loš?

S jedne strane, broj filmova u Puli ne određujemo mi, nego ritmom proizvodnje dirigira HAVC. Uz ovih šest filmova, završena su još dva koja su odlučila ne ići u Pulu ove godine nego čekati svjetsku premijeru na nekom A Festivalu. Osim tih dvaju filmova, sedam filmova je trenutno u postprodukciji, a tri u fazi snimanja. Tako da će iduće godine, pretpostavljam, u Hrvatskom programu biti desetak filmova.

S manjinskim koprodukcijama situacija je još zanimljivija. Ove godine prikazujemo ih samo tri, između ostalih berlinskog pobjednika Radu Judea. Ali osim tih triju, još 13 filmova je gotovo ili u fazi postprodukcije ili završetka snimanja. Tako da sam siguran da će sljedeća godina biti plodnija u smislu HAVC-ovih projekata.

A onog trena kada mi svoj posao u Puli počnemo raditi kako treba, rast će i interes filmaša da se tamo prezentiraju.

NACIONAL: Jedan je od šest igranih filmova koji će imati svoju premijeru i film Marija Vrbanića „Menhetenska odiseja“ nastao u nezavisnoj produkciji, snimljen bez ikakve potpore državnih institucija. Znači li to da Pulski filmski festival otvara svoja vrata i nezavisnim filmovima?

Prethodni umjetnički ravnatelj PFF-a uvijek je imao sluha za nezavisne filmove, čak i previše, a ja im sigurno ne namjeravam zatvoriti vrata. Ali ću voditi računa o tome gdje ih i kad prikazujemo.

NACIONAL: Što je, osim dobrih filmova, danas najvažnije da bi se domaća publika vratila na projekcije hrvatskih igranih filmova?

Osim kvalitete – koja je, naravno, nužna, ali nije jedini mamac za publiku – bitno je raditi teme koje su relevantne i koje komuniciraju s društvom u kojem živimo. Baviti se životom oko nas. Baviti se problemima koji muče tebe, ali i druge. Baviti se onime što može prenijeti empatiju i katarzu.

NACIONAL: Koliko je, osim samih filmskih premijera, za život jednog ovakvog festivala važan i dodatni program u vidu filmskih radionica, predavanja, diskusija, pitchinga, izložbi?

Esencijalno. To nisu programi za publiku, ali su izuzetno važni za vitalnost kinematografije. Na Akademiji možete naučiti neke stvari, ali pravi masterclassovi donose nemjerljivu dodatnu vrijednost. To znam iz vlastitog iskustva. Tijekom godine dana rada na filmu „Jimmy L.“ s profesorom Tomom Abramsom s University of Southern California, u zrelim sam godinama naučio jako puno.

NACIONAL: Znači, naglasak je na radionicama?

Rezultati tih radionica ne vide se odmah, ali uče polaznike ispravnom načinu i odvraćaju od loših navika kojih se poslije ne možete riješiti. Ne samo u umjetničko-kreativnom nego i u produkcijskom smislu. Jedan od naših ovogodišnjih programa bavi se upravo time. A da ne govorim o tome koliku važnost ima networking, upoznavanje novih ljudi i potencijalnih partnera iz drugih zemalja. Koprodukcije su danas europska nužnost i realnost.

NACIONAL: Moram vas svakako pitati i kako napreduje rad na novom igranom filmu „Jimmy L.“ koji ste spomenuli? Dokle ste stigli s pripremama za snimanje i jeste li pronašli tko će glumiti Lyggettu?

Nakon Pulskog festivala neću se baviti projektom „Jimmy L.“ nego hrvatsko-austrijskom koprodukcijom „Vampiri s Miljacke“ koju počinjemo snimati krajem rujna u Grazu. To je mali film koji je dobio potporu HAVC-a, ali i dvaju austrijskih regionalnih fondova, kao i potporu Eurimagesa. U ovako financijski teškim vremenima, HAVC je odlučio financijski poduprijeti znatno manje zahtjevan projekt koji je imao izglednu europsku financijsku konstrukciju, koju smo onda i potvrdili dobivenim međunarodnim potporama.

NACIONAL: A „Jimmy L.“?

Taj film trebao bi biti europska koprodukcija nekoliko zemalja, ali da bismo uopće krenuli u financiranje proizvodnje, trebamo doći do pisma namjere respektabilnog afroameričkog glumca. Na tom putu pokrenuli smo određene korake, ali nije jednostavno za jednu malu zemlju probiti barijere agenata kojima nije u interesu da im klijent glumi za mali novac u nekoj maloj europskoj državi.

NACIONAL: Ugledni europski scenaristički program ScriptTeast nagradio vas je posebnim priznanjem za scenariji tog filma, a osvojili ste i 50.000 eura na natječaju fonda MEDIA u sklopu programa Kreativne Europe. Jeste li od HAVC-a dobili tražena sredstva?

Kao što rekoh, projekt nije prošao na natječaju za proizvodnju, nego je dobio sredstva za razvoj projekta od 140.000 kuna i potporu međunarodnog fonda MEDIA. Nakon razgovora s umjetničkim savjetnicima i realno sagledavajući okolnosti, okrenuli smo se „Vampirima s Miljacke“ i u rekordno vrijeme s Austrijancima zatvorili financijsku konstrukciju. „Jimmy L.“ će morati pričekati iako na njemu stalno radimo. Za nas ključan koprodukcijski program Transatlantic Partners, koji povezuje europsku i američku kinematografiju, zbog pandemije nije održan.