Kolebanja među članovima hrvatske delegacije uoči napuštanja izvanrednog 14. kongresa Saveza komunista Jugoslavije u siječnju 1990., Jovan Rašković koji uvjerava hrvatske Srbe da je njihova domovina Hrvatska, general JNA Dušan Pekić koji na mitingu na Petrovoj Gori u ožujku 1990. govori o “drskom nacionalizmu” rukovodstva Saveza komunista Hrvatske i njihovoj sprezi s HDZ-om te o pravnoj državi koja će uhapsiti Franju Tuđmana, samo su neke od originalnih snimki iz dokumentarnog filma “Flashback Croatia 1990.” koji će premijerno biti prikazan u srijedu, 30. rujna, u Europskom domu u Zagrebu. Autor filma je Pavle Vranjican, neovisni producent, snimatelj, montažer i redatelj, nekadašnji ratni snimatelj Hrvatske vojske.

“Film predstavlja moje sjećanje na 1990., a želio sam prikazati originalne snimke iz vremena koje je prethodilo početku Domovinskog rata i iz svog ugla prikazati te događaje koji su danas većini ljudi već pomalo izblijedili. Film prikazuje ljude u autentičnom vremenu i prostoru, nema sugovornika koji bi iz današnje perspektive govorili o tom vremenu jer ne volim naknadna svjedočenja, da netko iz današnje pozicije pametuje o događajima od prije 25 godina”, kaže autor filma koji započinje scenama s izvanrednog 14. kongresa Saveza komunista Jugoslavije, s tim da prikazuje i snimke sa zatvorenog sastanka rukovodstva Saveza komunista Hrvatske na čelu s Ivicom Račanom, koji se održao u jednoj od pomoćnih dvorana Sava centra. U drugim sekvencama nižu se scene s različitih srpskih mitinga, od Srbije i Kosova do Hrvatske. Autorova intencija bila je prikazati kako je u početku Jovan Rašković imao dogovor s Franjom Tuđmanom o mirnom suživotu Hrvata i Srba u Hrvatskoj.

“Međutim, pobuna je bila dirigirana iz Beograda koji je Raškovića otpilio i izbacio iz igre. Ta pobuna bila je zapravo manipulacija i dio predizborne kampanje Slobodana Miloševića radi izbora koji su se u Srbiji održali nekoliko mjeseci nakon izbora u Hrvatskoj”, objašnjava Vranjican koji u filmu prikazuje i jedan gotovo zaboravljen događaj, inscenirani napad nožem na jednog srpskog aktivista, za što su optuženi “ustaše” i što je poslužilo vođama pobunjenih Srba kao opravdanje za prekid svih odnosa sa Zagrebom.

Paralelno s tim film prikazuje brojne snimke hrvatskih političkih vođa iz vremena neposredno prije, za vrijeme i poslije svibanjskih izbora 1990. na kojima je pobijedio HDZ.

Film je nastao na temelju video snimaka kojima su se koristile TV kuće HRT, TV Beograd, Novi Sad, RAI, BBC, WTN i TV Slovenija, od kojih neki dijelovi do sada nikad nisu bili prikazani ili su bili slabo obrađeni.

Pavle Vranjican rođen je 1958. u Puli, a od treće godine živi u Zagrebu. U mladosti se bavio alpinizmom i speleologijom, a dokumentarnim filmom počeo se baviti sredinom 80-ih. S poznatim snimateljem HTV-a Gordanom Ledererom, koji je poginuo u kolovozu 1991. kod Hrvatske Kostajnice, bio je prijatelj iz djetinjstva, a surađivali su na TV serijama “Hodološki glasnik” i “Agramer historische video zeitung”. Vranjican je pisao i scenarije za filmove, poput onog za nagrađivani dokumentarni film redatelja Nikole Babića “Ze Pe Kijev Do”, a bio je i autor brojnih umjetničkih performancea te underground kazališnih predstava. Za HTV je 1990. radio serijal o motociklizmu, no već te godine počinje dokumentirati i političku realnost tog vremena. Njegov ratni snimateljski put započeo je na Banovini u kriznom štabu, potom se nastavio u gradskom štabu Teritorijalne obrane Grada Zagreba, zatim Zagrebačkog korpusa pa Glavnog stožera Oružanih snaga i Ministarstva obrane.

“Ideja je bila da u svakoj borbenoj formaciji bude jedna osoba koja će snimati događaje. Bila je to grupica koja se kotrljala kao gruda snijega. U jednom trenu bilo je nas stotinjak snimatelja i montažera”, kaže Vranjican koji je demobiliziran u ljeto 1992. s činom pričuvnog satnika, ali je nastavio dokumentirati aktualne vojno-političke događaje i ratnu štetu na spomeničkoj baštini. Iste godine od bivšeg djelatnika Yutela uspio je otkupiti njihovu zagrebačku video arhivu. Jednim dijelom zahvaljujući i toj arhivi, ali i vlastitim snimkama te snimkama iz raznih drugih izvora, od 1995. do danas na temu Domovinskog rata realizirao je oko 200 naslova kratkog i dugometražnog dokumentarnog filma. Među tim naslovima ističu se po gledanosti: “Amarcord 1991. – 2001.”, “Amarcord 1991. – 2002.”, “Komšije 1.”, ‘Komšije 2.” te “Novska – listopad, studeni 1991. godine”. Organizirao je nekoliko revija dokumentarnog ratnog filma, a suradnik je i autor izložbi na temu Domovinskog rata u organizaciji Muzeja grada Zagreba, Vojnog muzeja i Memorijalno-dokumentacijskog centra. Između ostalog, radio je na dijelu video vizualizacije stalnog postava Muzeja grada Zagreba.

Vlasnik je vjerojatno jednog od najvećih privatnih arhiva video snimaka iz Domovinskog rata. “I danas sam u stalnoj akciji i potrazi za kazetama iz tog vremena. Jedini je problem što se u tom mom velikom arhivu samo ja mogu snaći. Trudim se sve digitalizirati, ali tehnika stalno napreduje. Započeo sam na sustavu U matic, onda sam dio materijala prebacio na Betu da bi potom došlo digitalno doba, a za prebacivanje svog tog materijala u digitalni oblik potrebno je jako puno vremena”, kaže Vranjican.

Sve svoje dokumentarne filmove radi u nezavisnoj produkciji, a najnoviji “Flashback Croatia 1990.” napravio je u suradnji s producentom Žarkom D. Bašom i koordinatoricom produkcije Lanom Srkoč. Posebno je zanimljivo to da film zvukom prati heavy metal glazba, a autor je Ivan Špeljak Jitz. Nakon promocije, planiraju ga prodavati na kioscima. Uskoro će film dobiti i nastavak “Flashback Croatia 1991.” koji prikazuje događaje iz 1991. poput napada na Osijek i Vinkovce, okupaciju Iloka i progon Hrvata. Film osvjetljava malo poznati preustroj JNA, od faze “tampon zona” do proglašenja ratnog stanju u svim garnizonima JNA te rekonstruira zapovjedni lanac: Miloševićev srbijanski politički krug – Generalštab u Beogradu – garnizoni JNA u Hrvatskoj, čime dodatno potkrepljuje odgovornost Beograda i Srbije za sva ratna razaranja u Hrvatskoj.

Bez obzira na to što neke događaje rasvjetljava, autor tvrdi da njegov film nema pretenziju poslati neku posebnu poruku.

“Ovim filmom ništa nisam htio poručiti. No sve je u kontradikciji. Jučerašnji snimak ne odgovara današnjoj situaciji pa neka gledatelji sami zaključuju”, rekao je Vranjican.