Hrvatska je u šoku nakon strašne tragedije koja se dogodila prošlog petka, 20. prosinca u 9.50 u zagrebačkoj osnovnoj u Prečkom, kada je psihički neuravnoteženi 19-godišnjak oštrim predmetom ubio sedmogodišnjeg dječaka i teško ranio još troje djece i dvoje odraslih koji su operirani, ali su izvan životne opasnosti. Među njima je i pedesetogodišnja učiteljica prvog razreda, navodno meta napada, koja je ubodena čak 30 puta te je nakon operacije završila na intenzivnoj njezi. Policija je napadača pronašla oblivenog krvlju i skrivenog u WC-u obližnjeg Doma zdravlja, gdje se navodno pokušao ubiti. Uspostavilo se da se radi o evidentiranom psihičkom bolesniku s nekoliko dijagnoza koji je maltretirao vlastitu obitelj i čija je majka navodno tražila liječnika da ga ne pušta van.

Ovaj tragični događaj nametnuo je brojna pitanja o nefunkcioniranju obrazovnog sustava koji nije pripremljen na izvanredne situacije, kakve se sve češće događaju u svijetu, između ostalog i u Beogradu, gdje je poremećeni trinaestogodišnjak Kosta K. 23. svibnja 2023. počinio masakr u osnovnoj školi, ubivši devetero djece i zaštitara. Ako to nije bio znak za alarm i u hrvatskim obrazovnim institucijama, a što onda jest – pitao je jedan od bijesnih i prestravljenih roditelja učenika osnovne škole u Prečkom, čije dijete nije stradalo. On je pozvao na odgovornost sve nadležne, a osobito ministra znanosti i obrazovanja Radovana Fuchsa koji nije učinio ništa da se preveniraju ovakve tragične situacije. „Ja sam ministru Fuchsu rekao da treba postaviti detektor metala, on mi je odgovorio da koliko će onda djeca ulaziti u školu. Ne zanima me. Neka ulaze dva sata u školu ako treba. Što mi je rekao? Demagogiju. Pet godina su ograde na Trgu sv. Marka, ljudi moji, o čemu mi pričamo?” bjesnio je taj roditelj pred kamerama.

Po mišljenju javnosti, zapovjedna odgovornost je upravo na ministru znanosti i obrazovanja Radovanu Fuchsu koji je izjavio kako je uvođenje detektora metala neprovedivo i da su se roditelji bunili zbog zaključavanja škola.

O ovoj temi tjednik Nacional razgovarao je sa sigurnosnim stručnjakom Pavlom Kalinićem.

NACIONAL: Kako komentirate tragediju koja se dogodila u Zagrebu, je li se to moglo prevenirati?

Kao prvo, želio bih izraziti sućut obitelji ubijenog djeteta. To je najgore što se čovjeku u životu može dogoditi, da vam ubiju dijete. Tada više ništa ne možete učiniti. Nema gore tragedije od gubitka djeteta. No još je gore da se to dogodilo u osnovnoj školi, za koju se sve do tog trenutka smatralo da je sigurno mjesto, baš kao i vrtić, mjesto gdje roditelji s povjerenjem ostavljaju svoju djecu kada odlaze na posao. Ta psihološka barijera je sada probijena i vrlo će se teško moći vratiti povjerenje, a osjećaj sigurnosti zauvijek je izgubljen. No sada je najvažnije pružiti psihološku pomoć roditeljima ubijenog dječaka i djeci koja su ranjena kao i učiteljici, čim bude puštena s intenzivne njege kao i djeci koja su napadu svjedočila, odnosno proživjela ga, na svu sreću bez tjelesnih ozljeda. Treba pripremiti pri tom i njihove roditelje da im pruže psihološku pomoć kako bi posljedice bile, ako je moguće, što manje. Odavno sam upozoravao da škole trebaju imati zaštitarsku službu i da nije dovoljno imati podvornika koji obično, na žalost, imaju previše godina. Predlagao sam obavezno uvođenje videonadzora pa da zaštitar kontrolira preko kamera ne samo što se događa na hodnicima, nego i oko škole. Isto tako, upozoravao sam da trebaju postojati vrata koja se otvaraju s unutarnje strane bez ključa, a s vanjske strane s ključem. Također sam govorio nešto, što je izazivalo određeni podsmijeh, a to je da bi svaka škola na svakom katu trebala imati barem jednu sigurnu sobu, u koju se mogu skloniti djeca i nastavnici i u koju manijak ne može provaliti, dok ne interveniraju snage sigurnosti. Povrh toga, prostor oko škole trebao bi biti ograđen vrstom ograde kakva je i oko Američke škole u Novom Zagrebu.

‘Trebalo bi ubrzano organizirati da sve škole i vrtići dobiju adekvatnu zaštitu, da dobiju vrata koja se ne otvaraju s pedeset ključeva, već ključem samo izvana, a iznutra pritiskom na kvaku’

NACIONAL: Spomenuli ste sigurnu sobu. Iz vas progovara iskustvo iz Izraela gdje sve institucije, svaka kuća, pa i svaki stan ima takvu jednu sobu. Ali nitko vas nije shvaćao ozbiljno.

To je jedan standard koji bi u školama naprosto trebao postojati. Isto kao što zgrade trebaju imati skloništa, što je također jedno vrijeme izazivalo sprdnju. U cijeloj Europi skloništa se urbano obnavljaju i rekonstruiraju, provjeravaju se filteri i starost hrane, kemijski WC-i i zalihe vode, a naša su zapuštena i zatrpana. Mi se u Hrvatskoj ponašamo kao da mi nismo u Europi, nego smo dio Novog Zelanda.

NACIONAL: Svojedobno ste bili izloženi poruzi kada ste govorili da bi trebalo provoditi vježbe evakuacije.

Točno, za izlazak iz škole trebao je postojati protokol jer se saznalo da su djeca u toj školi u Prečkom skakala kroz prozor. Ta djeca su trebala znati gdje i na koji način trebaju otići. No na žalost, u ovoj, kao ni u bilo kojoj drugoj školi, a tako je u 99% slučajeva, to nije bilo razrađeno, jer se za to nije pokazivao interes. Kao što se nije pokazivao interes kada se inzistiralo na tome da se barem jednom mjesečno provede vježba evakuacije škole ili vrtića, kako bi djeca znala kako se ponašati u takvim situacijama ili za postupanje u drugim hitnim situacijama.

NACIONAL: Reakcija mnogih na ovu tragičnu vijest bila je da je bilo pitanje dana kada će se ta masovna ubojstva po školama preliti i na Hrvatsku. Svjedočili smo takvom masakru u Beogradu 2023., u SAD-u su stotine takvih napada godišnje, zašto smo mislili da se to nama neće dogoditi?

Sve ono što smo gledali da se događa u visokorazvijenim zemljama poput Francuske, Belgije, Velike Britanije, Njemačke ili SAD-a uvijek s nekim nesretnim zakašnjenjem dođe i kod nas. I to se moglo očekivati, osobito nakon onog masovnog ubojstva u Beogradu. Društva u kojima smo mi živjeli i odrasli doživjela su kolaps, moralni i psihološki. U bivšem Uredu za upravljanje hitnim situacijama grada Zagreba mi smo imali pripremljene planove za slučaj potresa, požara, poplave i slično. Imali smo pripremljenu i ekipu za psihološku pomoć. Na žalost, toga više nema, a psihološka pomoć za djecu i roditelje je neophodna da bi se umanjila šteta. Naravno, šteta je nepopravljiva, jer će ostati traume za cijeli život, ali na taj se način ipak može pomoći, dijelom smanjiti trauma i sniziti stres. Budući da mi živimo u primitivnom društvu u kojem psihološka pomoć nikada i nikome nije potrebna, mislim da će se ubuduće trebati inzistirati na tome. Isto tako, budući da se već nije radilo na tome do sada, trebalo bi ubrzano organizirati da sve škole i vrtići dobiju adekvatnu zaštitu, da dobiju vrata koja se ne otvaraju s pedeset ključeva, već s ključem samo izvana a iznutra pritiskom na kvaku i naravno, kao što sam rekao, treba imati gotove planove evakuacije kao i poznatu poziciju gdje se djeca idu u slučaju opasnosti dok su u školi, sigurna soba i gdje idu kada izađu iz škole. Zaštitar mora postojati u svakoj školi, i to čovjek u naponu snage, s iskustvom, a ne samo domar u poznim godinama. Dodatna sigurnost bi bila da dva đaka iz viših razreda budu dežurna, kako je to nekad i bilo, kod ulaznih vrata tako da ni na koji način ne uđe osoba koja nije učenik škole ili nastavnik. Oni bi dok su vrata otvorena trebali upozoriti zaštitara da je na ulazu u školu nepoznata osoba.

NACIONAL: Problematično je i da nastavnici, učitelji i profesori, nisu spremni na te situacije. Nitko ih na to nije pripremio.

Dok je postojao Ured za upravljanje hitnim situacijama, nastavnici su imali obvezu najmanje dva puta godišnje provesti vježbu evakuacije. Puno puta su to napravili papirnato, jer su smatrali da to ne treba. Isto kao što su iz novog Zakona o civilnoj zaštiti iz 2000. godine ispuštena skloništa. Jer skloništa naravno ne trebaju. Vidimo koji su to vizionari pisali, kada cijela Europa bjesomučno gradi nova skloništa, a ona postojeća pokušava dovesti u red da budu što opremljenija. No u ovakvoj situaciji Hrvatskoj nije potrebno samo resetiranje na gradskoj razini, već i na razini cijele države.

NACIONAL: Iz svjedočenja majke počinitelja javnost je saznala da je napadač psihički nestabilna osoba s nekoliko dijagnoza koja je maltretirala i vlastitu obitelj, koja nije hospitalizirana, već puštena da slobodno šeće okolo. Kako je to moguće, zar ne postoji evidencija takvih ljudi? Kako je moguće da ga je liječnik pustio bez nadzora, ako takav čovjek predstavlja opasnost za sve oko sebe?

Ovo je propust sustava na nekoliko razina, a ne samo škole. To je prvenstveno propust Ministarstva zdravstva, Ministarstva obrazovanja i znanosti te propust Ureda za obrazovanje grada Zagreba, njegova liječnika opće prakse i specijaliste koji ga je vodio te i policije koja o tome ništa nije znala i, što je još tragičnije, nije ni smatrala da to treba znati. To pokazuje da cijeli sustav ne funkcionira, od vrha do dna. Vidjelo se to na primjeru i onog nesretnog djeteta koje je promijenilo nekoliko vrtića i tri škole. Što je riješio Grad? Ništa. Što je riješila država? Ništa. I na kraju su se ljudi pokupili i otišli u neku treću zemlju, ali tek nakon što su se roditelji ostalih učenika pobunili protiv toga da im netko sustavno maltretira djecu, u školi gdje si idu obrazovati i biti u zoni masovne sigurnosti. Na žalost, problem je i u tome što se te evidencije zagube, ne slučajno.

Koliko sustav ne funkcionira imate konkretan primjer na iskaznicama parkiranje. Njih je, kao i oznaku pristupačnosti, izdavalo Ministarstvo pomorstva prometa i veza. Sada ih izdaje AKD. Podaci o jako velikom broju invalidnih osoba su se zagubili u prebacivanju iz Ministarstva u AKD. Naravno, nitko nije ni obavijestio korisnike iskaznica da dotadašnje invalidske iskaznice više ne vrijede. A gradska uprava Grada Zagreba krenula je u kažnjavanje. Slično se dogodilo i kada su ukinute radne knjižice, pa su mnogi ljudi koji odlaze u mirovinu ostali bez evidentiranog staža. Dakle, evidencija je nužna. Svaki narkoman i svaki psihički bolesnik bi trebao biti u evidenciji i pod stalnom kontrolom, primjerice javljanje liječniku barem dva puta tjedno. To znači da, kada je pušten i ne boravi u ustanovi, treba kontrolirati uzima li redovito lijekove. Veliki je problem kod psihičkih bolesnika da sami prestanu koristiti lijekove kada smatraju da su dobro. I onda se nakon nekoliko mjeseci vraćaju u početno stanje, a to se nedovoljno kontrolira. Takvih ljudi ima po cijeloj Hrvatskoj i predstavljaju opasnost po okolinu. Zanimljivo je da i policija, koja provodi sustavne kontrole vozača kada je u pitanju alkohol, uporno ne kontrolira one koji su pod utjecajem droge. A imate puno ljudi koji drogirani voze automobile i ugrožavaju sve u prometu, kao i sebe. Do sada nisam ni čuo ni vidio je li netko kontrolira bicikliste jesu li pod utjecajem nečega i zašto uporno voze po pješačkim zonama kad bi u njima trebali gurati bicikl pored sebe.

NACIONAL: Nakon ove tragedije, mislite li da će se opet osnovati Ured za upravljanje hitnim situacijama?

Nije samo problem što je taj Ured ukinut, nego zato što ne postoji vertikala od baze do Ministarstva. Neki dan sam čitao bajke u nekim novinama o tome kako Hrvatska ima 11 tisuća pripadnika Civilne zaštite. Nedavno smo imali poplavu na Dunavu, pa je tamo došla vojska, jer Civilne zaštite nigdje nije bilo. Mi se trebamo vratiti na tvorničke postavke kako bi sustav profunkcionirao, jer je evidentno da sustav koji imamo funkcionira samo kada se ništa ne događa. U trenutku kada se počne nešto događati, nitko nije odgovoran i igra se ping-pong između Ministarstva i Ureda, što se tiče Grada Zagreba. Ali slično je i u ostatku Hrvatske. Problemi se ne rješavaju, već pometu pod tepih, ili se pokušavaju prebaciti na nekog drugog. Zanima me hoće li zbog ovog što se dogodilo, a to je doista tragedija, itko podnijeti ostavku? Hoće li itko odgovarati na gradskoj ili državnoj razini? Jer ne može se događati da ostavite dijete u školi koju smatrate sigurnim mjestom i da to dijete bude ubijeno. Za to treba netko podnijeti ostavku. Možda i ne samo ostavku. U tome, po meni, ima i kaznene odgovornosti. Ne samo onoga tko je to počinio, već i onoga tko to nije prevenirao na vrijeme, niti je sustav držao pod kontrolom. Ili ćemo nastaviti po starom, dok se opet ne dogodi neka tragedija?