Tri splitske LGBTQ udruge – Split Pride, Queer Sport Split i QueerANarchive – okupljene u LGBT centru Split, naručile su znanstveno istraživanje kako bi rasvijetlile koje su to razine društvene osude, diskriminacije i nejednakosti koje LGBTQ osobe trpe u javnom životu, ustanovama i institucijama Splita, grada koji se baš i nije iskazao u prihvaćanju i toleranciji drugačije seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Grad Split do sada nije prepoznao LGBT centar i okupljene oko njega kao partnere i sukreatore javnih gradskih politika. Ako se ozbiljno shvate rezultati i smjernice istraživanja „Potrebe LGBTQ osoba u Splitu“, promjene koje se u Splitu teško događaju mogle bi uroditi novim pristupom kad su u pitanju osnovna ljudska prava na sigurnost i zaštitu kroz nove vizure socijalne, zdravstvene i kulturne politike. Time bi se povećala kvaliteta svakodnevnog života LGBTQ osoba u Splitu. Istovremeno, unatoč vidljivim koracima kojima se Split udaljio od sramotnog nasilja na Prideu 2011. godine, mnogi rezultati ovog istraživanja obeshrabruju i upozoravaju da je stanje loše, dramatično i u nekim segmentima katastrofalno.

„Mi smo praktički nevidljivi u ovoj netolerantnoj sredini! Mi smo zadnja rupa na svirali!“ može se, nakon objavljivanja prvih rezultata istraživanja, pročitati u komentarima na platformi LGBT centra u Splitu. Istraživanje je proveo sociolog Pavao Parunov, asistent na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru i doktorand na poslijediplomskom studiju Sociologija regionalnog i lokalnog razvoja, koji se u svojoj doktorskoj disertaciji bavi istraživanjem programa deinstitucionalizacije i prevencije institucionalizacije skrbi za starije u Hrvatskoj.

„Splitski LGBT centar je tražio istraživača i sociologa koji ima iskustva u analizi javnih politika, ali i u istraživanju LGBTQ tema. Budući da imam obje reference, uspostavili smo suradnju“, kazao je Pavao Parunov, koji je u razgovoru za Nacional najavio cjelovitu premijernu prezentaciju istraživanja u veljači 2024. godine i smjernice za kreiranje javnih politika u Splitu kad su u pitanju zaštita i unaprjeđivanje prava i kvalitete života LGBTQ osoba.

NACIONAL: Kako je došlo do suradnje s LGBT centrom Split – odnosno, trima udrugama koje ga čine – i do istraživanja „Potrebe LGBT osoba u Splitu“?

Istraživanje je ključan element u projektu koji je financirao Fond za aktivno građanstvo i koji nosi naziv LGBT centar Split. Ideja je da postojeći Centar, formiran kao društveno-kulturni centar koji aktivno okuplja zasad tri udruge, uspostavi Plan s obzirom na aktivnosti koje će odražavati potrebe LGBTQ zajednice, ali i prepoznati mogućnosti i ograničenja u sustavu lokalnih politika. To je bio logičan idući korak za Centar čije su udruge u posljednjih pet godina odradile ogroman posao u zaštiti i afirmaciji zajednice. Uz iskustvo sudjelovanja u radu na kreiranju javnih politika, izradio sam plan istraživanja i plan rada sukladno zahtjevima projekta.

NACIONAL: Kako je provedeno vaše istraživanje?

Provedeno je u tri etape. U prvoj je provedeno istraživanje analize javnih politika, u drugoj kvantitativno odnosno anketno istraživanje, a u trećoj intervjui i fokus grupe s LGBTQ osobama. Osnovna ideja je bila da svaka etapa istraži po jednu dimenziju potreba LGBTQ osoba i zajednice. Analiza javnih politika se usmjerila na sustavnu dimenziju dobrobiti zajednice, anketno istraživanje na utvrđivanje obrazaca na nešto većem uzorku, a u kvalitativnom dijelu je istraživački proces produbljen kako bi utvrdili ona iskustva do kojih je nemoguće doći i razumjeti ih bez izravnog razgovora i analize tih razgovora. Važno je naglasiti da se radilo o procesu koji je trajao više od godinu dana i u kojem su se brojne osobe angažirale volonterski, bilo u tehničkoj koordinaciji na terenu ili su dobrovoljno podijelili svoja iskustva, pa i ona teška. Mislim da to dobro ukazuje na želju zajednice i njezinih članova za promjenama. Ali i svijest da je nemoguće potaknuti društvene promjene „odozdo“ bez aktivnog angažmana.

NACIONAL: Što ste analizirali kao potrebe LGBT osoba u Splitu?

Izravno smo istraživali potrebe bez da se potrebe unaprijed kategoriziraju i time zatvori prostor za važne istraživačke nalaze. U konceptualizaciji istraživanja su ključna bila istraživanja koja su u zadnjih 10 godina u Hrvatskoj provodile LGBT udruge, poput udruge LORI iz Rijeke, Zagreb Pridea i Duginih obitelji. Ali i istraživanja Agencije Europske unije za temeljna prava. Ta istraživanja, zajedno s pregledom oblika društvene isključenosti seksualnih manjina u Hrvatskoj koje je 2015. opisala Tanja Vučković – Juroš, poslužila su kao temelj za nadogradnju. Na temelju svih tih saznanja, istraživanje sam podijelio na područja: zadovoljstvo životom u Splitu, iskustva nasilja i diskriminacije, izvori podrške, mentalno zdravlje i povezivanje i osnaživanje zajednice.

NACIONAL: Zašto ste prvi put u istraživanjima u Hrvatskoj fokus prebacili s osnovnih ljudskih prava sigurnosti i pravne zaštite na socijalne, zdravstvene i kulturne potrebe i politike te kvalitetu svakodnevnog života LGBTQ osoba u Splitu?

Pristup odgovarajućoj socijalnoj zaštiti i zdravstvenoj skrbi, pristup kulturnim sadržajima, sve su to elementi koji čine osnovna ljudska prava cijele populacije, pa tako i LGBTQ osoba. Mnogima to zvuči čudno pa možda i kao pretjeran zahtjev jer smo navikli o ljudskim pravima razmišljati samo u kontekstu iznimne deprivacije, poput ratnih uvjeta života, siromaštva ili u potpunom nedostatku državne zaštite dijela svojih građana. Ali ljudska prava ne podrazumijevaju samo da osoba može preživjeti, nego živjeti. U početku 2000-ih LGBT pokreti u Hrvatskoj bili su iznimno fokusirani na osnovna ljudska prava s obzirom na to da se i radilo o razdoblju deprivacije tih prava. Razina prava LGBTQ zajednice od tada su unaprijeđena, pa ni Split nije na istoj točki kao što je bio prilikom prve i nasilne Povorke ponosa 2011. godine. No ostvarenje osnovnih prava kao što je, primjerice, definiranje kaznene odgovornosti za zločine nastale na temelju netrpeljivosti prema tuđoj seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu, nije ujedno i izbrisalo brojne nejednakosti. A posebno nije izbrisalo samu društvenu stigmu. Stoga je logičan zaključak bio usmjeriti se na one javne politike u kojima postoji prostor za intervenciju prema nejednakostima koje su svakodnevne i prožimaju aspekte života koje svi dijelimo. Ali to je onda i dio u kojem se politički kontekst komplicira jer se, u biti, radi o pitanju građanstva – koji to građani zaslužuju institucionalnu podršku i zaštitu, a koji ne? Budući da je prošlo 12 godina otkad je LGBT zajednica izašla na Rivu, bilo je nužno barem načelno premjestiti pitanje potreba zajednice iz područja sigurnosti preživljavanja u područje prilika za ostvarenje boljeg, kvalitetnijeg i ispunjenijeg života.

‘Skrivanje je snažno prisutno pa 36 posto lgbtq osoba taji svoju seksualnu orijentaciju’. FOTO: Sime Zelic/PIXSELL

NACIONAL: Koja je osnovna poruka vašeg istraživanja? Jesu li potvrđene tvrdnje iz LGBT centra da su „nevidljivi u Splitu, u netolerantnoj sredini“ u kojoj „nisu ni zadnja rupa na svirali“?

Osnovna poruka istraživanja je da su LGBTQ osobe u Splitu građani koji su još uvijek ozbiljno marginalizirani i isključeni. Svaka politička i zagovaračka poruka, poput ovih koje navodite, nastoji kratko i učinkovito sažeti problem. Istraživanje je potvrdilo da svakako postoje temelji za odašiljanje takvih poruka u javnost. Cilj istraživanja je bio ponuditi i materijal izvan samih tvrdnji koji pruža mogućnost razumijevanja posljedica koje isključivost sa sobom nosi. Primjerice, kako izgledaju situacije u kojima mladi, maloljetnici, ulaze praktički u oblik privremenog beskućništva zbog izostale obiteljske podrške? Što se događa s osobom ozbiljno narušena mentalnog zdravlja, a nema se kome obratiti za pomoć jer se plaši osude i reakcije u javnom zdravstvenom sustavu i ne može si priuštiti privatnu pomoć? Kako izgleda perspektiva mlade osobe od 17 godina koja svakodnevno odlazi u školu s pregršt strategija kako se nositi s psihološkim nasiljem koje dolazi od drugih učenika? I kad nakon toga doživljava otvorenu diskriminaciju i stigmatizaciju od nastavnog i stručnog osoblja?

NACIONAL: Što rezultati istraživanja govore o sigurnosti LGBTQ osoba u javnim prostorima – školama, kafićima, otvorenim gradskim prostorima?

Rezultati govore da se LGBTQ osobe najnesigurnije osjećaju na javnim gradskim mjestima i ulicama, javnom prijevozu, u školi i na sportskim događajima. Više od 40 posto izjavilo je da se uglavnom ili uopće ne osjećaju sigurno u tim prostorima. Sigurnost u javnim prostorima nije samo pitanje čina nasilja, nego i pitanje percepcije mogućeg nasilja odnosno straha. To je ključan element sigurnosti jer strah ne proizlazi samo iz straha za neposrednu osobnu dobrobit, nego i iz straha što se može dogoditi nakon tog čina – hoće li počinitelj ikako biti sankcioniran i je li ga uopće moguće prijaviti? Ako ne, što jamči da se ta situacija neće ponoviti? Ako se nešto i dogodi, kome mogu išta prijaviti ako sam „u ormaru“? Pristup informacijama i odgovarajuće procesuiranje nasilja koje je prijavljeno su ključni, kako u suzbijanju nasilja tako i u umanjivanju percepcije mogućnosti nasilja. Time se signalizira da je moguće ostvariti povjerenje u odgovorne institucije. Posebnu pažnju treba posvetiti sigurnosti u školi. Psihološko nasilje u školama je često, jako izraženo i sustavno. Ne dolazi samo od učenika nego i od nastavnika i stručnog osoblja – LGBTQ učenici se u srednjim školama jako brzo nađu u situaciji u kojoj školsko iskustvo postane teško i mučno. Neki zato nastavljaju obrazovanje što dalje od Splita i izabiru studije za koje smatraju da će biti bolja okruženja. Nekima je negativno iskustvo bilo važan faktor pri odluci da prekinu školovanje i što prije izađu na tržište rada. Ali se onda nađu u uslužnim i slabije plaćenim poslovima za koje su karakteristični slični obrasci stigmatizacije kao u školskom okruženju. Govori mržnje u školskom okruženju mogu se izravno povezati s iskorištavanjem LGBTQ tema u svrhu političkog i ideološkog pozicioniranja. Škole se ne nalaze u društvenom vakuumu – politički prijepori oko LGBTQ zajednice prisutni su i u školskom okruženju, vidimo i na primjeru Splita. Često funkcioniraju kao podloga sustavnom nasilju.

NACIONAL: Kako se LGBTQ osobe nose s mržnjom, vrijeđanjem, prijetnjama i fizičkim napadima?

Reakcije su raznolike, ali najrjeđa je ona koja uključuje i službenu prijavu takvog čina. Puno češće se oslanjaju na podršku i zaštitu svoga kruga drugih osoba iz zajednice, ako ih imaju. Strategije izbjegavanja takvih situacija za veliki dio njih naprosto su svakodnevica. To uključuje biranje javnih prostora za druženje i kretanje te zaziranje od bilo kojih društvenih grupa u kojima se takve situacije mogu dogoditi. Naposljetku, kombinacija tih reakcija i strategija snažno doprinosi tome da osobe iz zajednice bivaju u izabranim prostorima, a da su izbori prostora u kojima mogu biti opušteni i slobodni često ograničeni.

NACIONAL: Postoji li u istraživanju prepoznata tendencija prikrivanja LGBTQ osoba u javnom prostoru Splita?

Svakako postoji tendencija skrivanja, odnosno neisticanja, kao i oblici kojima LGBTQ osobe postižu mijenjanje ponašanja, biranje tema u širem društvu, stilom oblačenja. Najčešće se radi o obliku „ublažavanja“ rodne ekspresije s obzirom na to da je ono možda i simbolički najsnažniji pokazatelj drugim osobama da se potencijalno radi o gej, transrodnoj ili rodno nebinarnoj osobi. Naprimjer, 37,4 posto ispitanika je izjavilo da prilagođavaju svoje ponašanje prema spolnim očekivanjima. Upravo se negativnim reakcijama na rodnu ekspresiju posebno stvara stigma, pa onda i sram kod LGBTQ osoba zbog kojeg i održavaju strategiju skrivanja. I općenito, skrivanje je snažno prisutno pa ih 36 posto taji svoju seksualnu orijentaciju. U drugim dijelovima istraživanja se pokazalo da su ispitanici koji ne skrivaju svoju orijentaciju zadovoljniji i pozitivniji oko osobne budućnosti.

NACIONAL: Kako se takav život odražava na mentalno zdravlje pripadnika LGBTQ zajednice u Splitu?

S ostalim čimbenicima, kontinuirano prilagođavanje svojeg ponašanja, skrivanje identiteta i nemogućnost otvorenog izražavanja mogu značajno utjecati na mentalno zdravlje i opću emocionalnu dobrobit. I s primjerenim oprezom, iz podataka je jasno da se i dalje radi o tome da se LGBTQ osobe znatno češće nose s narušenim mentalnim zdravljem. Njih 49,6 posto uzimalo je ili uzima medicinsku terapiju (antidepresivi, anksiolitici i slično), a čak 75,9 posto ih je potražilo stručnu pomoć. Za usporedbu, između 17 i 18 posto populacije u EU-u ima neki problem narušenog mentalnog zdravlja, a u Hrvatskoj oko 15 posto. U općoj populaciji narušeno mentalno zdravlje češće se javlja nakon 30. godine i jača starenjem, a ovdje se radi uglavnom o dobi od 15 do 30 godina, a 68,8 posto ispitanika je razmišljalo o samoubojstvu. U kontekstu zdravstvenih politika važno je naglasiti da su među preprekama zbog kojih ispitanici nisu zatražili pomoć strah od osude, nerazumijevanje stručnjaka i financijska nedostupnost privatne pomoći. S druge strane, analiza javnih politika je također jasno ukazala na to da institucionalni izvori ničim u javnosti ne signaliziraju da su sigurna i pouzdana mjesta za LGBTQ osobe.

NACIONAL: Što o statusu i vidljivosti LGBTQ osoba govori vaša analiza strateških dokumenata Grada Splita?

Strateški planovi Grada Splita ne spominju ni seksualne ni rodne manjine, iako se u pojedinim elementima pridaje važnost radu na društvenom uključivanju ranjivih skupina. Navedeni nedostatak vrijedi i za Program za mlade što je doista iznenađujuće. Međutim, ne radi se samo o Gradu Splitu. Strateški planovi su nužno odraz nacionalnih planova, što zbog zakonske regulacije sustava strateškog planiranja, a što zahvaljujući ustaljenim praksama koje se ne mijenjaju. Jedna od takvih praksi je kategorija tzv. socijalnog uključivanja koja se u praksi uglavnom odnosi na osobe koje su inače korisnici nekog vida socijalne skrbi, iako se radi o programima koji se financiraju Europskim socijalnim fondom. I nijedan grad nije ograničen propisanom kategorizacijom ranjivih skupina. Ali iz političke i birokratske perspektive, preslikavanje ranjivih skupina iz sustava socijalne skrbi u sustav socijalnih programa može se tumačiti kao „linija manjeg otpora“, u kojem neke društvene manjine slabo ili nikako ne dolaze do izražaja. U području splitskih kulturnih politika i planova ne postoji ni naznaka prostoru u kojem bi LGBTQ zajednica mogla biti vidljiva, jer ti su planovi primarno usmjereni na institucionalnu kulturu i revalorizaciju kulturne baštine, dok je nezavisna kultura, kojoj i LGBTQ kulturno-umjetničko djelovanje pripada, iznimno sporedan element kulturnih politika. To je posebno kritičan dio u kontekstu splitske LGBTQ zajednice jer se pokazalo kako je interdisciplinarno, participativno i inovativno kulturno i umjetničko stvaranje od iznimnog značaja za zajednicu. To je ono što splitsku zajednicu čini drugačijom od zajednica u drugim gradovima.

NACIONAL: Što o statusu seksualnih i rodnih manjina govori vaša analiza proračunskih rashoda Grada Splita? Neki podaci zvuče jako razočaravajuće…

Točan je podatak da je Grad Split u proteklih pet godina u financiranju udruga LGBT centra sudjelovao s 4,23 posto. On dobro ilustrira poziciju velikog broja samouprava u Hrvatskoj kad su u pitanju programi civilnog društva. Takav princip rada računa da će udruge ostvariti projektna sredstva iz drugih izvora pa je gradska podrška za veliki broj njih zapravo skoro pa simbolična. To vrijedi i za Centar. Analiza splitskih proračunskih ishoda je pokazala da postoje značajni prostori za unaprjeđenja koja bi obuhvatila i druge organizacije, ne samo LGBT centar. To je posebno vidljivo u području kulture koje je visoko decentralizirano i prepušteno lokalnim samoupravama. U posljednjih 11 godina Grad Split je za nezavisnu kulturu u prosjeku izdvajao malo manje od četiri posto ukupnih sredstava za kulturu. Nezavisna kulturna scena je sustavno zanemarivana u Hrvatskoj i na lokalnim razinama, a radi se o sceni na kojoj će LGBTQ zajednica potražiti svoje mjesto. Socijalni i kulturni programi u Splitu su zanemareni pa su tri udruge koje čine LGBT centar naprosto zarobljene u takvoj praksi. Cilj je osvijestiti Grad da dobrobit splitske zajednice u velikoj mjeri ovisi upravo o radu LGBT centra, a Centar trenutno nema temelja za stabilan i kontinuiran rad.

NACIONAL: Što to govori o političkoj volji da se za rad i život članova te ranjive skupine nađu odgovarajuća i trajna rješenja?

Ispitanici u istraživanju su iznimno skeptični prema gradskoj vlasti pa joj u kontekstu toga koliko vlast pokazuje da joj je stalo do LGBTQ zajednice, daju tek ocjenu „dovoljan“. Ali procjena političke volje ovisit će o reakcijama i potezima Grada nakon što u veljači predstavimo i konačan ishod projekta, a to su smjernice za djelovanje u području javnih politika. Nakon dugog razdoblja bitno drugačijih prilika u Splitu, za sada nema naznaka da postoji manjak političke volje. Dobrobit LGBTQ zajednice nije tehničko ili administrativno pitanje nego pitanje koje izaziva prijepore, posebno u javnom kontekstu kad politički akteri moraju komunicirati svoje konzervativne politike prema svojim biračima. Radi se o temi u kojoj se rasprava često odvija u formatu zaoštrenih pozicija „za“ i „protiv“. Bilo bi važno izbjeći takav format na lokalnoj razini. Takva rasprava efektivno funkcionira kao rasprava treba li biti „za“ ili „protiv“ afirmacije prava LGBTQ osoba, a njen je format, etički gledano, iznimno ograničen kao doprinos ostvarenju pravednijeg društva.

NACIONAL: Postoji li svijest o mogućem civilno-javnom partnerstvu kojim bi se definirala podrška Grada Splita, a osigurala dugotrajna održivost LGBTQ Centra u Splitu?

Analiza politika je pokazala da prostor za civilno-javno partnerstvo Centra i Grada Splita postoji, pri čemu je to uvelike i doprinos rada Mreže društveno-kulturnih centara u Hrvatskoj koja je definirala oblike takvog partnerstva. Mislim da se svijest o partnerstvu gradi kroz predstavljanje rezultata istraživanja, a tome će ozbiljnije doprinijeti smjernice za javne politike. Važno je da Grad Split prepozna da LGBT centar nije izradio „listu želja“, nego ozbiljan Plan rada u kojem na sebe preuzima ogroman dio odgovornosti. Ali bez gradske podrške ne može je iznijeti.