Treći koncertni ciklus “Orgulje sv. Marka” ove godine donosi sedam koncerata međunarodnih orguljaša i istaknutih glazbenih umjetnika od svibnja do listopada, a prvi koncert održat će se 14. svibnja, za Nacional kaže Pavao Mašić, glavni orguljaš crkve Sv. Marka i jedan od umjetnika koji će nastupiti na prvom koncertu.

“Redovito pratim slične festivale u svijetu i uvijek nastojim naša relativno skromna financijska sredstva ‘potrošiti’ najbolje što mogu, pozivajući vrhunske umjetnike. Mnoga vrata su otvorena i kroz osobna poznanstva s umjetnicima i zapravo je nevjerojatno da je u pet godina, otkad crkva Sv. Marka ima nove orgulje te u samo dvije godine organiziranja koncerata, gostovalo više od 20 jakih orguljaških imena, redom profesora na uglednim akademijama Europe i SAD-a, kao i orguljaša velikih europskih katedrala i crkava”, rekao je Mašić, profesor orgulja i čembala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Crkva Sv. Marka izabrana je kao lokacija ovih koncerata zbog novih orgulja koje su kupljene prije pet godina, a orgulje su vrlo specifičan instrument koji se ne može svirati baš svugdje. Bilo je, navodi Mašić, pokušaja da se orgulje sviraju u prirodi, parku, na cesti, što se događa na brojnim uličnim festivalima u svijetu, ali mi ćemo još morati pričekati na takve inicijative jer naše društvo tradicionalno poima orgulje kao crkveni instrument.

“U crkvama su orgulje često zanemareni dio inventara, slabo se koriste, a gotovo nikako ne održavaju. Sjećam se jedne situacije iz mladosti, kada je župnik radije investirao u novi auto i satelitsku antenu, nego u orgulje koje je imao u crkvi. One se trebaju nalaziti u svim značajnijim koncertnim dvoranama, u kojima je publika fascinirana vještinom i virtuoznošću orguljaša koji istovremeno svira i rukama i nogama, na više klavijatura istovremeno. Kako ljudi zapravo doživljavaju orgulje najbolje govori to da na pijanističkom koncertu slušatelji vele ‘svirao je pijanist’, a na orguljaškom koncertu ‘svirale su orgulje’. Dakle, izvođač je anoniman. U svijetu se stoga često prakticira videoprijenos tijekom koncerata u crkvama kako bi publika i vizualno mogla uživati”, objašnjava Mašić koji iz iskustva s Muzičke akademije zna da je ‘’apetit’’ studenata za orguljama i čembalom u porastu. Mašić čak smatra kako je sviranje orgulja mladima vrlo privlačno zbog kompleksnih zahtjeva, pogotovo kad je riječ o virtuoznosti, sviranju na više klavijatura istodobno, ovladavanjem sviranja nogama, kreiranjem raznih zvukovnih boja, što u konačnici mlade ljude izaziva na svojevrsno natjecanje sa samima sobom. On se za orgulje zainteresirao tako što je odrastao u Šibeniku, gradu orgulja u kojem, iako je manji, postoji čak 15 orgulja, a mnoge su i povijesne.

• ‘KLASIČNI GLAZBENICI I DRUŠTVO pomalo su odvojeni jedni od drugih. Naša publika je stara, a mladi ne dolaze u dovoljnom broju. Klasika je hermetična pa je potrebno odgajati publiku’

“U ratnim danima, kada su mnoge orgulje šutjele, počeo sam svirati kao samouk, kasnije sam krenuo u glazbenu školu, a istovremeno je počela s radom i Orguljaška ljetna škola. Tamo sam imao na raspolaganju mnoge instrumente koji su većinom građeni u 18. stoljeću i to me iznimno privlačilo. Kasnije me studij odveo u Švicarsku i Njemačku, gdje su standardi toliko visoki da smo za studij imali i do sedam različitih orgulja, što otvara nove interese, ali i omogućuje stjecanje znanja na najvišem nivou.

Čembalo sam prvo studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi Višnje Mažuran koja je taj studij i pokrenula i prva predstavila repertoar i potencijal tog instrumenta. Nakon magisterija u Njemačkoj, naslijedio sam njezinu klasu i danas je studij čembala dopunjen srodnim instrumentima s tipkama 17. i 18. stoljeća; sve je to još uvijek jedino dostupno na Muzičkoj akademiji, pa je za budućnost u Hrvatskoj važno da i ostale sredine nabave odgovarajuće instrumente”, navodi Mašić.

Dao je i svoje viđenje poteza i izjava ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. “Rad ministra Hasanbegovića dosad nisam pratio, iako mi se čini da ga se unaprijed procjenjuje po svemu ostalom osim po konkretnom radu Ministarstva kulture.

U savršenom svijetu očekivali bismo da predmetna ministarstva štite struku i pomažu konkretnim ljudima koji su nosioci strukovnih aktivnosti, a da nas manje gledaju kao statističke podatke i birokratizirani sustav. Pogotovo je među muzičarima takvo očekivanje jer smo svi zaokupljeni svojim, autorskim i pomalo jedinstvenim projektima. Gašenjem jednoga od njih lako se može ugasiti čitava jedna struka, a time i sredina koja živi od te umjetnosti za tren propadne, dočim je povratak kvalitete mnogo teži. Spoznao sam to tijekom ratnih godina, kada je u Šibeniku gradsko kazalište bilo uništeno i zatvoreno više od deset godina. Još i danas osjećamo posljedice u kulturnom i duhovnom smislu te sredine”, rekao je Mašić. Dodaje da su tada pojedinci ‘’vukli’’ koliko su mogli i čini mu se da je to i danas paradigma hrvatske umjetnosti – dosta toga ovisi o trudu pojedinca.