Paul Laverty desetljećima je scenarist hvaljenih i nagrađivanih filmova jednog od najznačajnijih britanskih redatelja Kena Loacha u kojima se bore za prava malih ljudi, najčešće politički i ekonomski ugnjetenih. Takav je i njihov novi film “Stari hrast” koji se ovog vikenda počinje prikazivati u hrvatskim kinima, a u kojem se opisuje kako je propast engleskih rudarskih mjesta dovela do toga da se za sve loše optužuju migranti

Ken Loach, 87-godišnji redatelj, jedan je od najznačajnijih britanskih i europskih filmaša u posljednjih šezdeset godina. Početkom devedesetih upoznao je odvjetnika Paula Lavertyja, koji je uskoro nakon toga napustio uspješan posao i postao scenarist Loachevih filmova. Iako je Loach već tada bio etabliran, suradnja s Lavertyjem donijela mu je niz nominacija i nagrada na najvećim festivalima. Da istaknemo samo neke: 2006. osvajaju Zlatnu palmu u Cannesu s filmom „Vjetar koji je povijao ječam“, a 2016. s „Ja, Daniel Blake“; na festivalu u San Sebastianu tri njihova filma osvajaju nagradu publike, „Danak anđelima“, „Ja, Daniel Blake“ i „Oprostite, mimoišli smo se“, a Laverty je 2002. osvojio nagradu za najbolji scenarij na festivalu u Cannesu za „Slatkih šesnaest“ te u Veneciji 1997. za „Ovo je slobodan svijet“.

Loach i Laverty su ljevičari koji za teme svojih filmova biraju obespravljene građane koji su takvima najčešće postali slijedom pogrešnih političkih odluka. Takav je i njihov posljednji film „Stari hrast“ („The Old Oak“) koji se u hrvatskim kinima počinje prikazivati od četvrtka, 14. ožujka. „Stari hrast“ je lokalni pub u rudarskom mjestu na sjeveroistoku Engleske u kojem se okupljaju mještani i komentiraju društvenu i političku situaciju, koja se mijenja kada u njihovo mjesto dođe skupina sirijskih izbjeglica. Dio ogorčenih mještana za sve svoje nevolje krivi izbjeglice, a dio njih shvaća da izbjeglicama treba pomoći i tako nastaje novi konflikt. O tom filmu, političkoj situaciji u Velikoj Britaniji i Europi, izbjegličkoj krizi i činjenici da je ovo vjerojatno posljednji film Kena Loacha, razgovarali smo sa 67-godišnjim Paulom Lavertyjem.

NACIONAL: Vaš film se bavi odnosom prema migrantima u Velikoj Britaniji. Zašto ne spominjete utjecaj politike na stavove građana, pa bivši premijer Boris Johnson želio je ozakoniti vraćanje svih migranata u Ruandu, ali mu ta ideja nije prošla?

Smatram da se uključenost politike podrazumijeva. To se nalazi ispod površine ove priče. Znate, naša dva prethodna filma „Ja, Daniel Blake“ i „Oprostite što smo se mimoišli“ bila su, na svoj način, tragična. Pratili smo živote ljudi, njihove nade, to su velike teme koje je ponekad teško prikazati. U slučaju ovog filma počeli smo obilaziti manja mjesta na sjeveru Engleske, razgovarati s lokalnim ljudima, to su fascinantne osobe koje su nam govorile o važnosti zajednice. Među njima je bila jedna 90-godišnjakinja koja je svjedočila tragediji 1951. u kojoj je, nakon eksplozije u rudniku, poginulo 87 osoba. Radila je kao medicinska sestra, sjeća se mirisa spaljenih leševa, susjeda koje je poznavala. Ta je žena divna, drži do sebe, inteligentna je, zanima je glazba, kuća u kojoj živi je lijepa. Međutim, u njenom susjedstvu žive mlađi ljudi, stari između 20 i 30 godina, koji izgledaju lošije od nje. Ne šalim se. Njihovi životi su uništeni, neki su izašli iz zatvora, neke su roditelji izbacili iz kuće. Upitali smo se zato: kako je zajednica postala ovo što je danas? A sve što se dogodilo rezultat je političkih odluka. To me je pogodilo. Onda sam primijetio da su u tim mjestima ulice opustošene, dućani se zatvaraju, nema više mjesta na kojima se ljudi okupljaju, čak ni u crkvi, došlo je do dezintegracije zajednice. Pubovi kao mjesta okupljanja se zatvaraju, prošle godine je zatvoreno 560 pubova, na tisuće će se uskoro zatvoriti. Kako se to dogodilo? Razgovarali smo sa starim rudarima, osjećate njihov bijes, osjećate da su obezvrijeđeni, da sve to skupa nije u redu. Nisam želio demonizirati ljude koji tamo žive. Želio sam objasniti kako su članovi tih zajednica postali rasisti. To postaje jasnije kada vidite što se dogodilo s tim zajednicama, što su proživjeli, s kakvim se problemima suočavaju. Željeli smo prikazati kako je Charlie, lik iz filma, postao rasist. Kako je ugledan čovjek izgubio plemenitost i zauzeo poziciju rasista. To je meni daleko zanimljivije pitanje.

NACIONAL: Kako ste počeli pisati scenarij za film?

Počeo sam razmišljati i pojavio mi se lik TJ Ballantynea, vlasnika puba. Pomislio sam, možda on čeka da se ova priča ispriča. Što ako je njegova mama vodila pub? Njegov otac poginuo je u nesreći u rudniku. Što ako je on izgubio vjeru? To sam u svojim bilješkama i zapisao, to je tajna priče. No kako prikazati migrante? Razgovarao sam s desecima Sirijaca, čitao sve zakone o ljudskim pravima i onda sam stvorio lik djevojke Yare koja se nalazi u izbjegličkom kampu i kojoj je otac dao fotoaparat. Što ona želi, možda samo želi posao? Tako sam stvorio konture scenarija koji sam pokazao Kenu Loachu. On zna biti žestoki kritičar. Znali smo da ova priča treba ljude dirnuti u srce, nikako ne smije biti prikazana kao neka propaganda. I tako smo došli do priče o dvjema osobama, vlasniku puba i sirijskom izbjeglici, koji će pomoći jedan drugome.

NACIONAL: Odnos lokalnog stanovništva spram migranata u vašem filmu sličan je u mnogim zemljama. U jednoj sceni ekipa iz puba tvrdi da izbjeglice nisu tako siromašni jer svi imaju mobitele. Iste komentare moglo se čuti i u Hrvatskoj, pretpostavljam i u mnogim drugim zemljama.

Apsolutno. Znate, za potrebe ove priče obišao sam balkansku rutu. Otišao sam u Srbiju te sam razgovarao s izbjeglicama koji su prolazili tim putem. Kada sam vidio svu tu djecu, slomilo mi se srce. Imali su ožiljke od ugriza pasa, policija iz takozvane civilizirane Europe ih je tukla. Razgovarao sam s mladićem koji je s bratom došao u Srbiju preko Turske. Njega i brata grčki specijalci bacili su u more, tom prilikom se njihov rođak utopio. I nakon svega mi demoniziramo te ljude. Oni su žrtveni jarci. Kada već spominjemo politiku, Suella Braverman, bivša državna tajnica u britanskoj vladi, inače indijskog podrijetla, nevjerojatna je rasistkinja. Znate li što je svojedobno rekla? Rekla je: „Sanjala sam, opsjednuta sam, ne mogu dočekati dan kada će Daily Telegraph objaviti fotografiju na kojoj je avion pun izbjeglica koji se vraćaju odakle su došli.“ Ti ljudi su prošli takvu razinu boli i okrutnosti da bi naišli na osobu koja je opsjednuta njima i koja na temelju tih grozota postaje popularna. Ona želi biti sljedeća čelnica torijevaca. Ne sumnjam u to. Izbjeglički kamp u Doveru svojedobno je napadnut. Je li ona to sutradan spomenula u svom govoru? Nije, ali je rekla da moramo zaustaviti invaziju izbjeglica na južnoj obali. Invaziju? To je zapanjujuće.

‘Stari hrast’ vjerojatno je posljednji film redatelja Kena Loacha. FOTO: SIXTEEN OAK LIMITED, WHY NOT PRODUCTIONS

NACIONAL: Film nudi dozu optimizma, slavi se smisao zajednice i okupljanja ljudi. No, s druge strane, konstantno postoji strah od nasilja mase.

Postavlja se pitanje kome treba vjerovati, ljudima koji racionalno analiziraju situaciju s izbjeglicama ili rasistima. U toj priči glavni problem su torijevci, koji su prilični rasisti, dok je Liberalna stranka samo dva centimetra lijevo od njih. Znači, tko će ispuniti politički vakuum? I zato je naša velika odgovornost razgovarati o toj temi i objasniti da radničke zajednice mogu biti rasističke. Istovremeno, članovi tih zajednica ljute se kada ih se naziva rasistima i pitaju se zašto se migrante ne šalje u Westminster ili Chelsea, već ih se šalje u mala mjesta. No ne treba nikoga demonizirati. Treba učiti iz povijesti, iz onoga što se u tridesetim godinama prošlog stoljeća događalo u Njemačkoj. Zar ćemo zaboraviti na to, na masovnu nezaposlenost i populističkog vođu koji je tvrdio da su za sve krivi Židovi i koji je najavio rješavanje problema? Hoćemo li pokazati solidarnost s migrantima ili ćemo ih odbaciti na margine, baciti u more, odgurnuti ih u zajednice u manjim mjestima?

NACIONAL: Kako ste tijekom snimanja filma uspjeli okupiti glumce, statiste i brojne Sirijce?

Snimanje ovog filma bilo je divno, ali i teško. Morali smo pronaći brojne Sirijce i morali smo ih približiti ljudima. Morali smo pronaći sirijsku djecu koja pohađaju škole u Velikoj Britaniji i pristaju glumiti u filmu. Šest mjeseci smo potrošili da bismo ih pronašli, redatelj Ken Loach birao ih je sa osobom zaduženom za audicije. Nisu ih željeli izabrati na brzinu, odabir je išao polako, audicije su trajale do kasno u noć. A Ken Loach ima 87 godina. Laknulo mi je kada je snimanje filma završilo.

Paul Laverty i Ken Loach dobili su za svoje filmove brojne nagrade. FOTO: KVIFF

NACIONAL: Vaši filmovi često nude optimizam, ali u intervjuima ste prilično pesimistični glede političke situacije u Velikoj Britaniji. Mislite li da solidarnost među ljudima može biti jača od glupih političkih odluka?

Poznata je izjava Jamesa Baldwina koja glasi, ako se dobro sjećam, da se ne može promijeniti sve s čime se suočimo, ali ako se ne suočimo, onda se to nikada ni neće promijeniti. Nemam nekih iluzija, nije to ni utopija, ali nema ništa loše u tome da se želi promijeniti zdravstvena politika, da se želi imati što više kvalitetnih zubara. U Londonu imamo tri milijuna četvornih metara praznih poslovnih prostora. Tri milijuna. A mladoj osobi nemoguće je iznajmiti kuću ili stan. Dakle, ne govorimo o utopiji, govorimo o tome da se plan mora promijeniti. Samo treba koristiti inteligenciju i kreativnost. Već smo ustanovili da smo nekada imali osmosatni radni dan, sada on traje 12 sati. Ta teorija da je danas svatko svoj šef – obično je sranje. Toga se treba osloboditi, treba na to imati kreativan odgovor. Sve dok to ne napravimo, bit ćemo sve više marginalizirani. Živimo u korporativnoj kulturi gdje se sve svodi za zadovoljavanje dioničara kao što imamo politički sustav gdje su najbitniji sljedeći izbori. Kako bi rekao James Baldwin, ako se ne suočimo s tim problemima, nećemo ih promijeniti. Znači li to da ćemo pobijediti? Ne znam, ali sam optimističan. Privatno sam optimistična osoba.

NACIONAL: Zašto ljudi ipak prihvaćaju postojeću situaciju i uvijek iznova biraju te iste političare?

Tu situaciju treba pokušati razmrsiti. Što to govori o ulozi medija? Što to govori o BBC-ju, velikoj utvrdi liberalne demokracije? Trebamo neprestano biti kritični i postavljati pitanje: zašto to prihvaćamo? Zašto smo postali lakovjerni? Postoji jako mnogo bijesnih, ljutitih ljudi. Frederic Douglass, američki državnik koji je bio crni rob, kazao je da „vlast ne ustupa ništa bez zahtjeva. Nikad nije i neće. Ako nema borbe, nema ni napretka“. Moramo postaviti zahtjeve, a zatim se boriti da se ti zahtjevi implementiraju. Zato je solidarnost važna, bilo kroz zajednice ljudi bilo uz nove načine organizacije, kroz društvene mreže ili kroz oblike pobuna koje su već izumrle, ni sam ne znam kako, ali mora se naći način kako bismo se okupili i realizirali svoj plan. U suprotnom će nas pokopati. Pogledajte kako su uništili Jeremyja Corbyna. Ovo su velika, egzistencijalistička pitanja koja možda nisu jasno iznesena u filmu, ali se provlače ispod površine.

NACIONAL: Je li ovo posljednji film Kena Loacha?

Mislim da jest. Potreban je ogroman tjelesni napor da bi se snimio dugometražni film i ne želim tražiti od njega režiju još jednog filma. Laknulo mi je kada sam shvatio na kraju snimanja da je s njim sve u redu. Bez obzira na to što smo se vrlo dobro pripremili za snimanje, ipak je to tjelesno vrlo zahtjevan posao. Čak i kada nakon toga krenete u montažu filma, opet morate raditi gotovo cijeloga dana. I sve to u vrijeme pandemije koronavirusa.

NACIONAL: S Loachom ste radili na važnim filmovima, ukazivali na političke i socijalne nepravde, jeste li ponekad bili razočarani kada biste shvatili da vaši filmovi nemaju takav utjecaj na ljude kakav ste očekivali?

Svaka reakcija na neki od naših filmova za mene je iznenađenje. Kako mjeriti reakcije na filmove? Navest ću vam jedan primjer. Nedavno sam bio u Edinburghu. Prije više od 20 godina snimili smo film „Slatkih šesnaest“, u kojem je Martin Compston imao glavnu ulogu, 16-godišnjaka čija majka izlazi iz zatvora. U Edinburghu sam posjetio kvartove u kojima klinci kradu svašta, razgovarao sam s njima, a oni su mi govorili: „Odjebi, da nisi policajac?“ Pitali su me čime se bavim, rekao sam im da radim na filmovima. Jedan od njih pitao me je koje sam snimio, počeo sam ih nabrajati i spomenuo „Slatkih šesnaest“. Klinac je bio na ukradenom biciklu i rekao mi je: „Nisi taj snimio!“ Kad sam ga uvjerio da jesam, on je priznao da ga je gledao 15 puta. Znao je imena svih likova iz filma,