Buđenje proljeća“, prva drama njemačkog autora Franka Wedekinda, napisana je kao kritika institucija koje sudjeluju u odgoju i obrazovanju djece. Likovi odraslih predstavljaju nositelje institucionalnih vrijednosti, a likovi djece silu koja se tim vrijednostima pokušava oduprijeti. Zbog problema u sustavu na koje drama ukazuje, dvoje djece završava tragično: jedno počini samoubojstvo zbog neuspjeha u školi, a drugo umre od posljedica ilegalno napravljenog pobačaja. Predstava „Buđenje proljeća“ koju u zagrebačkom Teatru ITD režira Patrik Sečen i koja je premijerno izvedena 24. travnja, od drame Franka Wedekinda razlikuje se po izostanku likova odraslih. Izravne sukobe između likova odraslih i likova djece zamjenjuju odjeci tih sukoba, unutarnji sukobi i posljedice tih sukoba na odnose između likova djece. Prostor odriješen likova odraslih trebao bi biti prostor u kojem je moguće neopterećeno istraživanje seksualnosti, odnosa prema fantaziji, nasilju i smrti, ali to ne može biti. Predstava progovara o raspadu tek uspostavljenih svjetova i otvara pitanje društvene odgovornosti koje se tiče svih uzrasta.

Patrik Sečen rođen je 3. rujna 1995. u Zagrebu. Odrastao je u Jastrebarskom, a 2014. upisao je Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, smjerove komparativna književnost i arheologija, te 2017. stekao zvanje sveučilišnog prvostupnika u tim područjima. Akademiju dramske umjetnosti, smjer kazališna i radijska režija, upisao je 2019., a 2022. upisao je i diplomski studij na tom odsjeku. Kao asistent režije radio je u GDK-u Gavella („Cigla“), u Drami i Operi HNK-a Zagreb („Kafka na žalu“, „Aretej“, „U agoniji“, „Genijalna prijateljica“, „Sorry“, „Lennon“, „Pustolov pred vratima“), Zagrebačkom kazalištu mladih („Knjiga o ljetu“), Kazalištu Komedija („Velo misto“) te na Festivalu Miroslav Krleža („Sjetite me se 2022.“) i Dubrovačkim ljetnim igrama („Na tri kralja“).

Režirao je predstave na studentskim festivalima, u Gradskom kazalištu Jastrebarsko („Nikaragva“) i u KunstTeatru u koprodukciji s Goethe institutom u sklopu projekta „New Stages Southeast“: „Opsada kule od bjelokosti“. Za manifestaciju Rođendan umjetnosti u produkciji HRT-a postavlja izvedbeno-radiofonsku instalaciju „Kvadratni 2.0“. Kao scenski glazbenik sudjeluje u predstavi „Posljednji Čehov u Hrvatskoj“ koja igra na repertoaru kazališta Kerempuh.

Sečen se 2022. uključio u projekt „Interdisciplinary dialogue“ u kojem uz ADU sudjeluju umjetnički fakulteti iz Mađarske, Belgije, Švedske i Australije. Projekt traje do svibnja 2024. godine.

NACIONAL: U Teatru &TD režirate „Buđenje proljeća“, kakva su vam iskustva s tim tekstom, zašto ste ga odabrali?

U trenutku kada smo dramaturginja Karla Mesek, skladatelj Ivan Hlebić, kostimografkinja Ana Roko, oblikovatelj svjetla Martin Šatović i ja odlučili da želimo raditi „Buđenje proljeća“, nismo bili sigurni koji je razlog. Sviđala nam se širina tog teksta, to što je istovremeno poetičan i brutalan. Mislim da se pravi razlog zašto radimo neki tekst u kazalištu zapravo otkriva kroz proces rada na predstavi. Ono do čega smo došli na kraju procesa je ideja pobune. U drami se mladi bune protiv društvenih normi, a mi smo pokušali raditi s idejom pobune protiv kontradiktornih očekivanja koja se stavljaju pred nas kao mlade umjetnike, primjerice, očekivanja da kao nova generacija radimo radikalno ili provokativno kazalište, a istovremeno da prodajemo karte i radimo „gledljive“ i „zabavne“ predstave koje mogu dugoročno plaćati račune.

Glumačka ekipa: Damian Humski, Rok Juričić, Melody Martišković, Toni Kukuljica i Ema Šunde. FOTO: Luka Dubroja

NACIONAL: Da, tekst govori o problemima djece i mladih, od škole, prijateljstva, seksa do tragičnih završetaka. Zaista je, mora se reći, vrlo aktualan, a danas se u Hrvatskoj tek nešto više počelo o tome razgovarati, posebno o mentalnim bolestima. Što je vama u fokusu kad je ovaj tekst u pitanju?

Budući da su problemi mladih zapravo problemi društva u cjelini, u fokusu nam je razmatranje odnosa između društvenih problema u Wedekindovo vrijeme i danas. Predstava počinje nabrajanjem problematičnih stvari koje mladi rade danas, a rade ih i u Wedekindovoj drami: puše, piju, nasilni su, seksaju se, masturbiraju… Pitanje je što danas smatramo problematičnim ponašanjem. Masturbiranje, primjerice, nije, ili barem ne bi trebalo biti, problematično. Međutim, s druge strane, znamo za brojne negativne utjecaje koje pornografska industrija ima na mlade, načine na koje se ideja seksualnosti iskrivljuje zbog prezasićenosti pornografskim slikama koje su često i nasilne… To je jedna od stvari koje su nam u fokusu. Pokušali smo i druge Wedekindove probleme koje ste naveli tako obraditi, sagledavajući ih kroz prizmu današnjice, ali istovremeno zadržavajući elemente Wedekinda.

NACIONAL: Autor govori o institucijama i konvencijama koje sputavaju čovjekovu iskonsku strast i ljubav. Događa li se to uvijek, pa i danas? Ili je čovjek ipak slobodniji, a time i kreativniji?

Moderni život apsolutno počiva na institucijama. Bez institucija ne mogu postojati država, kapitalizam, internet… Promijenio se način na koji institucije djeluju prema pojedincu. Svi želimo biti uspješni, a ideja uspjeha zapravo je ideja uspješnog asimiliranja u neki sustav, igranja po nekom setu pravila. Naravno da je europsko društvo danas liberalnije, ali pojedinci uglavnom pokušavaju ostvariti svoje ciljeve kroz sustave. Svi se mi svjesno ili nesvjesno prilagođavamo sustavima, bilo to u obrazovanju, karijeri, obiteljskom životu… Nažalost, u tom procesu često žrtvujemo svoju slobodu i kreativnost da bismo se uklopili i potvrdili da smo korisni sustavu.

NACIONAL: Logično je da se ovaj tekst s ovakvom temom postavi u Teatru ITD. Ovo je vaša prva režija u ITD-u, što mislite o važnosti tog kazališta za Zagreb i Hrvatsku?

Mislim da je ITD jako važan jer je jedino kazalište koje ne postavlja apriorne zahtjeve o tome kako će se predstava raditi i kako treba izgledati. ITD je i kazalište koje pruža šanse mladim autorima, što je jako važno za razvoj kazališta. Zato se nadam da će se Velika dvorana obnoviti što prije. Tijekom procesa svi smo osjećali da imamo siguran prostor za istraživanje, da nema produkcijskog pritiska i da možemo i trebamo prilagođavati koncept predstave tijeku procesa, a to je za mene najprirodniji i najljepši način rada u kazalištu.

NACIONAL: Zanimljivo je da ste mladi, ali da imate jako puno iskustva u režiji zato što ste asistirali nekolicini redatelja – Bobi Jelčiću, Marini Pejnović i Ivici Buljanu na najviše predstava, zatim Heleni Petković, Grzegorzu Jarzyni… Koliko su to važna iskustva, posebno ako se zna da su to bile predstave postavljene u najvećim kazališnim kućama – HNK-u u Zagrebu, Komediji, ZKM-u?

Kazalište je za mene prije svega rad u praksi. Jako sam sretan što sam imao prilike asistirati na toliko predstava i od svake redateljice i redatelja kojima sam asistirao, naučio sam jako puno. Važnu ulogu je igrao i rad na glumačkim klasama na Akademiji jer je i to de facto asistiranje na kazališnoj predstavi. Budući da sam ranije studirao na Filozofskom fakultetu, bio sam naviknut na teorijsko razmišljanje i mislim da je teorija u režiji važna, ali nakon prvih dviju godina studija bilo mi je korisno mentalno se udaljiti od toga i gledati na kazalište više kroz praksu, dijalog s glumcima i suradnicima, puštanje da se stvari dogode u trenutku.

NACIONAL: Što ste naučili od njih i učite li i danas na svakoj režiji?

Najvažnija stvar koju sam naučio kroz asistiranje jest kako komunicirati i kako ne komunicirati s glumcima, suradnicima i općenito sa svim osobljem kazališta. Naravno da učim na svakom procesu i trudim se biti maksimalno otvoren tome da učim i dalje. Mislim da kada redatelj prestane učiti i biti otvoren novim stvarima, to je zapravo kraj umjetnosti i pokušat ću to odgoditi što dulje mogu. Ne govorim samo o učenju kazališnog zanata. To je i učenje komunikacije, vlastite emocionalne inteligencije, sposobnosti za nošenje s krizama…

NACIONAL: Kakav je bio trenutak u kojem ste shvatili da možete sami režirati, koliku ste odgovornost osjećali?

Mislim da sam to shvatio prije nego što sam upisao Akademiju, inače je ne bih ni pokušao upisati. Osjećaj odgovornosti je došao postupno i tek kasnije, kada sam počeo shvaćati da se radi o nečemu što ne radim samo za sebe, nego i za ljude s kojima radim i, naravno, za publiku.

NACIONAL: Što je važno svakom redatelju, posebno mladom? Kako vidite svoj posao?

Za mene je ljepota režije u tome što ona može biti jako puno stvari. Može uključivati rad u različitim medijima, s različitim tipovima izvođača ili ljudi koji nisu profesionalni izvođači, s različitim postupcima, tekstovima, temama. Mislim da je jedino važno pokušati uistinu razumjeti ljude s kojima radimo, čuti ih, a ne ih instrumentalizirati radi vlastite „umjetničke vizije“.

NACIONAL: Osim režije „Hamleta“ na Eiffelovom tornju, jedan od „zadataka“ koji ste si zadali za budućnost jest i režija Krleže u HNK-u u Zagrebu. To ste napravili, asistirali ste Buljanu na „Areteju“ i „U agoniji“, znači li to da ste to „prekrižili“ ili je želja još prisutna? Koje još želje imate kad je režija u pitanju?

Što se tiče te želje, asistiranje ne računam, a što se tiče drugih želja, mijenjaju se iz projekta u projekt. Generalno sam do sada gravitirao tekstovima iz 20. stoljeća, ali volio bih režirati i neke klasičnije tekstove, primjerice, Shakespearea ili Grke, a u planovima su mi i autorski projekti.

NACIONAL: Što vas više privlači, klasik, suvremeni tekst ili možda neki autorski projekt?

Podjednako me privlače. Mislim da mi je suvremene tekstove najprirodnije i najlakše režirati, ali volim uvijek imati osjećaj da radim nešto novo i izazovno.

NACIONAL: Spomenuli ste da ste prije upisa na Akademiju dramske umjetnosti studirali na Filozofskom fakultetu i tamo izrežirali jednu studentsku predstavu, nakon čega ste znali da je režija ono čime biste se trebali baviti. O čemu se radilo i kako ste se osjećali u tim trenucima vaših prvih umjetničkih koraka?

Režirao sam Strozzijev tekst „Igra u dvoje“ u kojem su glumili Ana Ledenko i kolega Antonio Agostini. To je bila vrlo klasično postavljena duo-drama, ali kroz proces sam shvatio da mi režijski način razmišljanja leži, da uživam u tome i da tu postoji neka magija, neki „flow“. Taj osjećaj je u mene usadio želju da dalje istražujem kazalište.

NACIONAL: Kakav je osjećaj gledati glumce i glumice na sceni, u predstavi koju ste režirali?

U ovoj predstavi igraju mladi glumci i glumice: Melody Martišković, Ema Šunde, Toni Kukuljica, Rok Juričić i Damian Humski. Na probi je uvijek drugačije nego kad dođe publika. Tada je sve puno intenzivnije. Trenutačno završavamo predstavu, brusimo detalje, ali zapravo uživamo u zadnjim trenucima procesa, u osjećaju da smo to napravili zajedno.

NACIONAL: Kad smo kod glumaca i glumica, ADU je godinama u fokusu zbog konstantnih prijava studenata i studentica protiv profesora za psihičko i seksualno uznemiravanje, a evo, za koji dan na Vijeću će se raspravljati o tome hoće li se Ozrena Prohića, redatelja i profesora sedam puta prijavljenog za zlostavljanje, unaprijediti u redovitog profesora. Kako to komentirate? Sigurno nije bilo ugodno studirati u takvoj atmosferi, jeste li osjećali nelagodu ili imali slična iskustva?

Studiranje na Akademiji je stresno samo po sebi. U usporedbi s Filozofskim fakultetom, odnos profesora prema studentima puno je familijarniji i mislim da si gotovo svi profesori u nekom trenutku dopuste više nego što bi se smatralo dopuštenim na neumjetničkom fakultetu. Nisam doživio toliko neugodna iskustva kao neki od kolega i kolegica, ali to je definitivno problem na Akademiji i važno je da su studenti protiv toga digli glas i da se stvari mijenjaju.

NACIONAL: Koji su vam planovi nakon ITD-a?

Prije svega, napraviti diplomsku predstavu i obraniti diplomski rad. Radit ću Beckettov „Svršetak igre“.