Nakon što je mladić svojim roditeljima rekao da je gej, oni pokušavaju živjeti sa spoznajom da je njihov sin drugačiji. Rituali obiteljske večere postaju velika dramska peripetija u predstavi “Naš sin”, autorskom projektu Patrika Lazića koji je predstavu i režirao. Predstava u produkciji beogradske umjetničke organizacije Hartefakt izvest će se u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh 16. lipnja, u sklopu Dana satire.

Patrik Lazić je 27-godišnji redatelj rođen u Puli koji je diplomirao na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti, jedan je od najperspektivnijih umjetnika u Srbiji, a njegove društveno-angažirane predstave redovito su nagrađene na festivalima.

NACIONAL: Predstavom ‘’Naš sin’’ Hartefakt gostuje na Danima satire. Što je Hartefakt, tko ga je osnovao i s kakvim ciljem?

Hartefakt je multidisciplinarna umjetnička organizacija sa sjedištem u Beogradu koja postoji više od deset godina i koja se nametnula kao jedan od glavnih aktera nezavisne scene, kako u Srbiji, tako i u regiji. Hartefakt je osnovao kazališni redatelj Andrej Nosov s ciljem kritičkog preispitivanja kulturne i socijalne stvarnosti. Osim produkcijom društveno-angažiranih kazališnih predstava, Hartefakt se bavi i produkcijom izložbi, organizacijom Pride kazališnog festivala tijekom Pride Weeka u Beogradu ili godišnjeg natječaja za suvremeni dramski angažirani tekst na koji redovno pristižu i tekstovi iz Hrvatske. Prošle godine je, primjerice, pobjedu odnio tekst Davora Špišića. Iako je do sada Hartefakt svoje predstave izvodio na scenama drugih kazališta, u lipnju ove godine slavimo godinu dana postojanja Hartefakt Kuće, najmlađe kazališne scene u Beogradu koju smo napravili u jednom beogradskom stanu. Predstave se igraju u dnevnoj sobi, za sedamdesetak ljudi, a Kuću smo otvorili upravo premijerom moje predstave „Naš sin“ prije točno godinu dana.

NACIONAL: Kako u Srbiji rade umjetničke organizacije, nezavisna scena, s kojim se izazovima susrećete? U Hrvatskoj su oni na rubu egzistencije pa iste osobe moraju pisati, režirati, glumiti, producirati, doslovno raditi sve da bi predstava imala kakav-takav život.

Rade teško, u gotovo nemogućim uvjetima. Ali… Nije realno očekivati da će nezavisnoj sceni ikada više biti bolje, ako se za to pita država ili čeka isključivo njena podrška. Postoji puno drugih natječaja i načina da se novac nađe, i tu svi zajedno moramo biti proaktivni. Djeluje mi da vaše pitanje implicira da je negativno to što netko mora pisati, režirati i producirati u isto vrijeme. Ja na to ne gledam tako. Ja jesam primarno kazališni redatelj, za to sam se školovao, ali znam i napisati komad, a znam i napisati projektnu aplikaciju za kompleksne inozemne fondove. Mogu producirati vlastitu predstavu i smatram da je to moja prednost. Kad upoznate kolege iz drugih europskih država, shvatite da te stroge podjele kao kod nas više rijetko gdje postoje, jer ta podjela nije održiva. Što se prije riješimo tih starih obrazaca i prestanemo misliti da nam je nešto „ispod časti“, bit će nam lakše. I, u konačnici, više ćemo raditi.

NACIONAL: Nisam mislila da je nekome ispod časti raditi išta nego sam htjela reći da umjetnici na nezavisnoj sceni moraju raditi tri ili četiri posla da bi uspjeli preživjeti. Ova predstava ‘’Naš sin’’ zapravo je vaš autorski projekt koji ste i režirali, kako je nastao, što je bila inspiracija?

Nastao je iz moje potrebe da sebi razjasnim važne situacije iz života i odnosa s bliskim ljudima, da likovi izgovore replike koje se ja u životu nisam usudio izgovoriti i da se na taj način izborim s različitim unutrašnjim dvojbama i sukobima. Kroz ovaj proces sam shvatio koliko oslobađajuće može biti za umjetnika da se bavi svojom intimom. Ipak, ljudi često misle da su majka, otac i sin iz predstave prekopirani likovi iz mog života, ali to nije tako. Iako se jesam inspirirao životom, sve troje likova zapravo nose dijelove mojih dvojbi, mojih preispitivanja. Mislim da sam zapravo vodio dijalog sa samim sobom kroz tri perspektive koje u predstavi zastupaju likovi majke, oca i sina.

NACIONAL: Radi se, dakle, o majci, ocu i njihovu sinu koji razgovaraju za večerom na koju je sin došao nakon godina boravka izvan obiteljske kuće. Takav intimni razgovor, prikaz jedne obitelji sa specifičnim problemima, sigurno je bilo izazovno režirati. Na što vam je fokus bio kad ste radili režiju?

Predstava se originalno izvodi u Hartefakt Kući, odnosno u dnevnoj sobi jednog ogromnog beogradskog salonskog stana. Publika sjedi s glumcima oko stola s triju strana, dok oni vrše sve radnje koje pripadaju tom prostoru: od spremanja pravih lazanja i juhe koja miriše, do odlazaka u pravi toalet… Kao publika stvarno ulazite u njihov stan, u njihovu intimu. I to u trenutku kada se otvaraju ne samo poklopci, nego i teme o kojima se godinama šutjelo. Režija je u tom smislu vrlo realistička, uz nekoliko redateljskih iskoraka, prije svega zbog toga što je lik Sina ujedno i lik Redatelja koji radi predstavu i „izvodi“ svoje roditelje na scenu. Tako da bi se ovo lako moglo okarakterizirati kao jedna klasična građanska drama, ali upravo time sam se htio poigrati. S formom građanske drame koja govori o tabuima današnjeg društva. A pritom ne mislim da je homoseksualnost taj tabu.

NACIONAL: Predstava se bavi neiskrenom komunikacijom, ali i time da međusobno uopće ne razgovaramo.

I time, ali prije svega se bavi pitanjem samoostvarenja, odnosno onoga što se u psihologiji naziva individualizacija. Prije nekih mjesec dana smo na predstavi imali grupu od desetak psihologinja i psihologa koje je predstava inspirirala da na temelju nje rade svoju internu edukaciju upravo o individualizaciji. Postoji obitelj koja od vas ima očekivanja, po bilo kojoj osnovi, i postojite vi koji se morate ostvariti neovisno o njihovim očekivanjima. Zvuči jednostavno, ali je li baš tako lako? Zato uvijek kažem da je predstava puno više od toga je li sin gej ili nije gej. I kad sam rekao tabu, mislio sam na to da predstava govori i o tome da je sasvim u redu odmaknuti se od obitelji, od svoje mame, svog tate, svojih braće i sestara, ako od njih ne dobivate razumijevanje, podršku i ljubav koja nije uvjetovana ovime ili onime.

Dragana Varagić, Aleksandar Đinđić i Amar Ćorović, glumci u predstavi ‘Naš sin’. FOTO: Milena Arsenić

NACIONAL: Sin u predstavi napokon roditeljima kaže da je gej, to je sigurno uvijek teško, teška tema, posebno je teško reći roditeljima koji su konzervativniji, zatvoreni. Danas je sve manje razumijevanja za sve, kako to promijeniti?

Ne, sin se u predstavi susreće s roditeljima deset godina nakon što im je rekao da je gej. A oni su sve to vrijeme o tome šutjeli, pravili se da sin tamo negdje ima „cimera“, a ne dugogodišnjeg partnera koji kada dođe u goste ide spavati u hotel, a ne u kuću svog dečka. To su godine i godine iscrpljujućeg pretvaranja i za jednu i drugu stranu, dvostrukih života, a s kojim ciljem? Da bi roditelji poricali tako veliku i strašnu stvar da im je sin gej? Zamislite to, izgubite deset godina odnosa sa svojim djetetom zbog takve stvari, to su godine koje vam nitko neće vratiti, one su izgubljene. A o povjerenju da ne pričamo. Prošlo je dvadeset godina dvadeset i prvog stoljeća, više za ovakve stvari ne može biti razumijevanja. Ima toliko materijala koji se može pročitati, pogledati, toliko ljudi s kojima se može popričati o ovim temama. Roditelji nemaju više pravo da ne idu ukorak s vremenom i da se ne obrazuju o onome što ne razumiju.

NACIONAL: Ovom predstavom samo ste nastavili vašu društvenu angažiranost koja je već za vas postala prepoznatljiva, zašto vam je to važno? Koliko je kazalište dobar ‘’medij’’ za takvo što?

Ne znam više što taj pojam angažiranosti podrazumijeva. Znam samo da radim stvari koje me intimno bole ili provociraju, i da se trudim da što manje uzimam raditi tekstove koje ne osjećam potpuno svojima. Zapravo, u zadnje vrijeme rijetko i uzimam tuđe tekstove, radim svoje autorske projekte koje onda od početka mogu usmjeriti onako kako želim. Neću kvalificirati je li to teži ili lakši put, ali je svakako duži. Zahtijeva više vremena za pripremu jer stvarate nešto od nule – od priče, likova, dijaloga… Ali kad takvi projekti uspiju, što nije uvijek, mislim da to onda bude stvarno značajno, da ima onu punu kazališnu snagu i živost.

NACIONAL: Rođeni ste u Puli, ali ste otišli na akademiju u Beograd, koliko često dolazite u Pulu, što vas najviše veže za taj grad?

Veže me obitelj, i posebno djeca moje sestre, nećak i nećakinja.

NACIONAL: Rekli ste jednom da je Pula, propašću Uljanika, izgubila radništvo i taj radnički štih, koliko velikim vidite problem doslovnog nestanka identiteta gradova po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, upravo zbog gašenja tvornica, brodogradilišta, ili pak depopulacijom, odlaskom u inozemstvo?

Bez potrebe da nešto mistificiram, vjerujem da gradovi imaju to nešto što vas u njima iracionalno privlači, taj neki duh ili energija grada. Evo, primjerice, Beograd. Mogli biste naći stotinu mana tom gradu, od nečistoće i zagađenosti preko urbanizma, stihijske gradnje i kiča, ali ima to nešto što privlači, duh grada. Za mene osobno je Pula to izgubila. Taj tužni centar grada, s toliko nekadašnjeg Uljanikova prostora koji zjapi prazan. Ili prostor nekadašnjeg disko kluba Uljanik za koji gotovo sve Puležane vežu uspomene na neke prve izlaske, a koga sada više nema, ruše ga. Neminovno je da se stvari mijenjaju, ali to ostavlja posljedice. A kako se s time izboriti? Ne znam. Možda jedino se zaljubiti. Tada ti je svejedno u kojem si gradu i što propadaju brodogradilišta i tvornice.

NACIONAL: U Beogradu se trenutačno događa prava revolucija, kako komentirate ta događanja, kakva je atmosfera, što se događa?

Vama sa strane djeluje kao prava revolucija, ali imate barem pola Srbije koja uopće ne zna da se u Beogradu događaju prosvjedi, nemaju na kojem kanalu to vidjeti jer nemaju kablovskog operatera koji to prenosi. Ali da, događaju se prosvjedi protiv sustavnog nasilja koje se godinama vrši preko medija, obrazovnog sistema, institucija, parlamenta… Ali naravno, kao i puno stvari u Srbiji, i ti prosvjedi su došli prekasno. Izravni povod za njih je ubojstvo osam učenica, jednog učenika i jednog čuvara u osnovnoj školi u Beogradu. Sad kad se to već dogodilo, prekasno je. Ja prosvjede podržavam, idem na njih i smatram da su neophodni, ali sam tužan tom zakašnjelom i selektivnom borbom protiv nasilja. Ubojstva su se dogodila u školi u srcu Beograda. Nekoliko mjeseci prije toga, imali smo pokušaj ubojstva u srcu Beograda. Tada se skupilo nas pedesetak uvijek istih aktivista i prosvjedovali smo protiv nasilja. Nije bilo mase. Zato što je to bio pokušaj ubojstva gej momka, pa je to valjda okej i to nije nasilje. Ne ide tako. Ne može se selektivno boriti protiv nasilja. Ili ste protiv svake vrste nasilja, ili niste protiv nasilja.

NACIONAL: Na ‘’udaru’’ aktualne vlasti našli su se glumci, kazalištarci koji su se pobunili, i ne samo sada, protiv vlasti. Vlast im je odvratila time što im je rečeno da mogu otići ako im se ne sviđa u Srbiji, što nam govori takav način komunikacije? Kako se boriti protiv toga?

Eto još jedan primjer nasilja. I kako sam rekao u prethodnom pitanju, jedino nultom tolerancijom na svaki oblik nasilja može se ukinuti i ovo nasilje prema glumcima, nije to nikakav izolirani slučaj.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi s predstavom?

Zagrebačka publika predstavu može vidjeti 16. lipnja na Danima satire u Kerempuhu. To će biti malo prilagođena verzija, jer igra na sceni, a ne u Hartefakt Kući, ali našli smo i već provjerili načine kako to nadomjestiti tako da predstava ne izgubi svoju snagu. Nakon toga, ljetna pauza, dosta smo igrali. Samo u prošlih mjesec dana smo bili na dva festivala: u Dublinu smo igrali čak osam puta zaredom, a bili smo i u Temišvaru na festivalu TESZT. Od jeseni nastavljamo igrati u Hartefakt Kući, a dogovaramo i novu rundu festivala čime se približavamo pedesetom igranju.

NACIONAL: Što trenutačno pripremate?

Pripremam autorski projekt koji nastaje inspiriran filmom Klimaks, o grupi mladih umjetnika i umjetnica među kojima netko u zajedničku sangriju sipa ogromnu količinu droge tijekom zabave. Bavim se skrivenim nagonima, instinktima, mrakovima i traumama koje pod tim utjecajem izađu na svjetlo. Premijeru očekujem na jesen.