Komedija “(Dis)funkcija glave”, istaknutog makedonskog komediografa Bratislava Dimitrova, na suptilan i duhovit način tematizira seksualne probleme muškaraca. U predstavi se prate posjeti trojice muškaraca psihijatrici i njihovo suočavanje sa seksualnim disfunkcijama te pokušaji pronalaska njihovih rješenja. Opisuje psihoze suvremenog urbanog muškarca, koji se u današnjem društvu suočava s pritiscima patrijarhalnog odgoja te inflacijom seksualne ponude. Predstava Scene Gorica premijerno će biti izvedena 15. studenoga, trojicu igraju Ranko Zidarić, Alen Šalinović i Mladen Kovačić, a psihijatricu Barbara Vicković. Redatelj Ivan Leo Lemo istaknuo je da sva trojica muškaraca imaju onu vrstu impotencije koju uzrokuje neka psihička blokada:

“U vrlo ekscentričnoj metodi liječenja psihijatrica pokušava otkloniti te blokade i sresti te ‘pale borce’ sa samima sobom. Širi okvir priče opisuje svijet i čovječanstvo u kojima je svakim danom sve više muškaraca s takvim problemom. Zapravo se bavimo smiješnom stranom muškog ega, svojevrsne uloge koju muškarci glume u još uvijek patrijarhalnom svijetu i koja ih je dovela do tog genitalnog ‘decrescenda’. Radimo to kroz smijeh koji je, naravno, ljekovit. Samo podrijetlo pojma ‘humorus’ je u grčkoj medicini i označava tjelesne tekućine. Zdravlje je balans tih tjelesnih tekućina. Zato nam je humor medicinski potreban. Pogotovo danas, kada je nevidljivim centrima moći u interesu i strategiji da ljudi budu srditi, ogorčeni, depresivni i mrzovoljni. Trudim se u svakodnevnom životu omotati banalitet naših problema u celofan optimizma. Jer zaista, na kraju sve bude dobro. Makar umrli usput.”

Kako je objasnio Lemo, predstavom se želi prikazati kako je muškarcima sve teže nositi breme patrijarhalnog pritiska. Pojasnio je da ta muška dominacija ima mračnu stranu:

“Muškarci žive kraće i evo, sve češće su suočeni s takvom nevoljom – ispadanjem iz lige jebača, kako kaže jedan od likova. Također, muškarci su emotivno inhibiraniji od žena. Generaliziram, naravno. Sve to guši spontanost, opuštenost i prepuštenost koje su potrebne za vođenje ljubavi, za vođenje ičega. Ako gledamo globalno, cijeli svijet, daleko smo mi od prave uloge žene na svim poljima ljudskog djelovanja. Opet globalno govoreći, muškarci su sve žešći u zakonu sile i prisile. Ipak, na takozvanom Zapadu, kažu, ima nekih oaza skladnog suživota spolova i svijetlih primjera. Ali još uvijek je potrebno puno znanja i samosvijesti da bi svi spolovi prodisali u svojoj raskoši. Teško je naći mjeru između suvislog tradicionalnog i onoga što su nam donijeli duh vremena i požar turbo liberalizma. Možda bismo kroz kulturu i obrazovanje trebali više osvještavati empatiju i poštovanje. To je duhovni rad na sebi. Onda bi i spolne i ostale takozvane razlike bile u boljem prožimanju.”

Lemo smatra da je izražena sve veća disproporcija između onoga što muškarci arhetipski jesu i onoga što moraju glumiti da bi postali ovovremeni stereotip. Muška snaga nije u fizičkoj dominaciji nad „slabijima“, već u zaštiti fizički slabijeg spola, ali metafizički jačeg i podjednako potrebnog za čudo života. Pojasnio je da se muškarci danas suočavaju s problemima i koji su to problemi:

“Pomahnitali narcizam. Religija obožavanja i robovanja vlastitom tijelu. Hiperseksualizacija. Ageism. Seks na kemijskim drogama. Razne vrste virtualnog seksa. To su samo neki od evidentnih ovovremenih fenomena i simptoma. Teme su široke i zahtijevaju puno prostora i vremena ako ćemo se s njima uhvatiti u koštac. Osvještavajuće kazalište jedan je od načina rasvjetljavanja situacije. Humor je najbrža cesta do spoznajnih destinacija.”

Vođenje ljubavi, seks, još je jedna bitna dimenzija u muško-ženskim odnosima, ali je prestalo biti duhovna dimenzija, primijetio je Lemo, jer u hiperseksualiziranoj kulturi više nema intime. “Na mnoge načine su nam ušli pod kožu voajerizam i ekshibicionizam. Živimo tuđe živote, ovisnički gladni tuđe intime, a svoju intimu prodajemo za gram slave. To je devolucija. Inflacija seksa vodi u njegovu devalvaciju. Taj svijet zadržat ćemo za sebe ako odlučno otvorimo potragu za samima sobom. Tko smo, što zapravo želimo i kamo plovi naš životni brod. Direktno uz ta pitanja veže se i seksualnost. Nuklearna bomba čovječanstva je seksualna energija. U toj analogiji svi smo hodajući Černobil. Vremena su promiskuitetna. Seksualne ovisnosti su neutažive. Zaista je potrebno educirati se i u drevnim spisima i tehnikama, i u suvremenoj znanosti, i u psihoanalitičkom radu na sebi, a onda sa što manje fanatičnih utjecaja zaviriti u svoje srce i vidjeti što nam zapravo treba da bismo imali ispunjene dvije osnovne ljudske potrebe. A to su da volimo i da budemo voljeni”, zaključio je Ivan Leo Lemo.