Objavljeno u Nacionalu br. 671, 2008-09-22

Hrvatski znanstvenik s Yalea nedavno je dobio nagradu Norveške akademije za istraživanje moždane kore vrijednu milijun dolara, čiji je značaj i veći od Nobelove nagrade

Zbog značajnog doprinosa u razumijevanju razvoja mozga, posebno moždane kore, hrvatskom znanstveniku Pašku Rakiću je 9. rujna u Oslu uručena nagrada Kavli koja je ove godine prvi put dodijeljena znanstvenicima iz područja astrofizike, nanoznanosti i neuroznanosti. Paško Rakić ravnatelj je Odjela za neurobiologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta Yale, direktor Kavli instituta za neuroznanost na Yaleu i s više od 30 tisuća znanstvenih citata jedan od najcitiranijih znanstvenika iz područja neuroznanosti na svijetu. Iako je njegova majka Julijana Todorić rođena Dubrovkinja, a otac Toma Rakić porijeklom iz sela Pomer kraj Pule, Paško Rakić rođen je u Rumi u Vojvodini te i dan danas, iako u Americi živi već 40 godina, ima snažan vojvođanski naglasak.

Nakon studija medicine u Beogradu, Paško Rakić došao je do nekoliko značajnih otkrića što je rezultiralo pozivom s Harvarda gdje je bio od 1969. do 1978., kad je prešao na Yale i ondje osnovao Odjel za neurobiologiju te potom Institut za neuroznanost. Svoj život posvetio je istraživanju moždane kore pri čemu je postavio nekoliko fundamentalnih principa razvoja mozga i evolucije moždane kore gdje su locirane najviše mentalne funkcije čovjeka. To mu je donijelo priznanja poput članstva u Akademiji znanosti SAD-a te čelno mjesto u Društvu za neuroznanost koje broji više od 30 tisuća članova. Održava stalne veze sa znanstvenicima u Hrvatskoj, posebno s Hrvatskim institutom za istraživanje mozga gdje je član Savjeta i ima zajednički istraživački projekt kao i nekoliko zajedničkih radova s profesorom Ivicom Kostovićem. Na njegovu odjelu na Yaleu uvijek ima nekoliko Hrvata, uključujući uspješnog izvanrednog profesora Nenada Šestana porijeklom iz Zadra. Rakić je dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te počasni doktor znanosti Sveučilišta u Zagrebu. U Dubrovniku je boravio radi konferencije “Slikovni prikaz razvojnih poremećaja” (Neuroimaging of developmental disorders) koju je organizirao Hrvatski institut za istraživanje mozga.

NAGRADU KAVLI za neuroznanost Paško Rakić, zajedno s Thomasom Jassellom i Stenom Grillnerom, 9. rujna primio je od norveškog princa Haakona MagnusaNACIONAL: Nagradu Kavli primili ste za postignuća u shvaćanju razvoja veza između neurona u mozgu.
– Da, za istraživanje načina na koji se stvara kortikalna mapa veza između neurona i sinaptičkih krugova. Sa svojim suradnicima identificirao sam nekoliko gena odgovornih za migraciju neurona kao i za molekularne i celularne mehanizme koji vode te mlade neurone na pravo mjesto u moždanoj kori. Dok druga dvojica mojih kolega s kojima dijelim nagradu za neuroznanost istražuju motorni sustav, koji koordinira naše kretanje, ja se bavim cerebralnim korteksom odnosno moždanom korom koja određuje da li krenuti ili ne i gdje ići. Drugim riječima, to je stroj za donošenje odluka. Kako se ta golema struktura za koju mnogi kažu da je najkompleksnija u svemiru stvara ono je što me interesiralo cijelog života. Počeo sam kao neurokirurg i kad sam otvorio lubanju i došao do mozga, do moždane kore, bilo mi je objašnjeno da je tu mapa motornog sistema, mapa našega tijela koju dobijemo preko receptora, mapa vanjskog svijeta koju dobijemo putem vida i sluha i na koju nadograđujemo mapu naše povijesti, našeg iskustva.

PAŠKO RAKIĆ ispred Sveučilišta Yale gdje vodi i Kavli institutSvaki neuron, svaka stanica ima drugu funkciju ovisno o tome gdje se nalazi. Mene je zanimalo kako svaka stanica pronalazi svoje mjesto. Jer, ni jedna stanica u moždanoj kori ne stvara se u kori, ona se stvara u sredini mozga i potom migrira u koru. Postavilo se pitanje na koji način pronalaze pravi put. Ono što je značajno i što mnogi ne mogu shvatiti je da su sve kortikalne stanice, ove koje mi sada koristimo dok razgovaramo i dok vi mene slušate, rođene, stvorene i došle na svoje mjesto prije našeg rođenja.

NACIONAL: Istražujući miševe ustanovili ste da ultrazvuk može štetno djelovati na smještanje neurona u moždanu koru.
– Zna se, ako se dijete pretjerano podvrgava rentgenskom zračenju to može direktno utjecati na migraciju neurona. Žene koje su trudne ne bi se trebale previše eksponirati. Za razliku od rentgena, kod ultrazvuka je riječ o vrlo malim energijama za koje smo ustanovili da mogu utjecati na razvoj mozga miševa. Međutim, mišji celebralni korteks je tisuću puta manji od ljudskog. Već tri godine radimo istraživanja na majmunima i za godinu, dvije imat ćemo konačne rezultate. To ne znači da žene ne bi trebale ići na ultrazvuk jer je velik pozitivan značaj ultrazvuka, no ne bi smjele ići nepotrebno i primjerice, snimati filmove o razvoju djeteta u majčinoj utrobi radi osobnog zadovoljstva. No, i stres može negativno utjecati na migraciju neurona, kao i konzumacija alkohola ili kokaina u trudnoći.

NACIONAL: Izjavili ste da biste vi, da vam ugrade dodatne neurone, možda izgubili svoj naglasak, ali onda ne biste možda mogli prepoznati svoju majku.
– Šalio sam se želeći dati protuargument onima koji govore da se tisuće neurona stvaraju u kortekstu svakog dana, kao što je slučaj s nekim životinjama. Reptilu možete odrezati spiralnu moždinu ili nogu i narast će nova. Ali zamislite da se meni stvaraju novi kortikalni neuroni svakog dana i zamjenjuju stare. Ti neuroni nisu išli u gimnaziju niti na fakultet. I kako su ti neuroni rođeni u Americi, imao bih američki naglasak, ali više ne bih poznao svoju majku. Međutim, ponekad ljudi ne shvaćaju da ja govorim o korteksu, moždanoj kori. Postoji dio mozga koji se zove hipokampus, gdje postoji možda mali broji ćelija koje nastaju kasnije. Recimo ribe rastući stalno dobivaju nove neurone. Ali ribe ne idu u školu. Ono što nas čini čovjekom, korteks, to je permanentno i zato tu na žalost nema regeneracije. I mada se čovjek može oporaviti poslije udara ili paralize, on upotrebljava za to one druge neurone koji nisu degenerirali ili umrli. Ali ako imate ozljedu korteksa, ne postoji nijedan dokumentirani slučaj u medicini da su poslije toga nastali novi neuroni da zamijene stare.

NA JEDNOM OD svojih brojnih predavanja s presjekom mozga nacrtanim rukomNACIONAL: Hoće li u dalekoj budućnosti biti moguće čitati ljudske misli ili recimo ugraditi u mozak čipove s podacima ili je to čisto znanstvena fantastika?
– Mozak radi kao cjelina. Nije riječ o tome da se jedna ili tisuću ili milijun stanica koriste da se nešto zapamti već mozak radi kao cjelina sinapsama povezanih neurona. I te iste sinapse kojima sada ja razgovaram s vama u drugoj kombinaciji koriste se za nešto drugo, primjerice pamćenje. Ne vidim ni teoretski mogućnost kako bi to moglo biti ostvarivo s obzirom na to kako se mozak stvara u slojevima prema određenim sekcijama. Zamislite da uzmete 50 godina starog pacijenta i date mu novu stanicu, ona je 50 godina u zaostatku. Neki znanstvenici misle da će to možda biti moguće u liječenju Parkinsonove bolesti, gdje su pozicije neurona manje važne, no za sada to još nije uspjelo.

NACIONAL: Hoće li se moći utjecati na to da se ljudi probude iz kome?
– To nije moje područje, ali ovisi o tome je li to bila funkcionalna koma iz koje je povratak moguć. No, ako je ta koma nastala uslijed toga da su izgubljene stanice, ne može ih se dobiti natrag. Ako izgubite dio jetre ili dio kože, ona se može regenerirati. Jer za kožu nema veze je li na ruci, nozi ili licu, ona nema pozicijsku važnost. A za neurone, pogotovo u korteksu, pozicija je sve. Ne može se mijenjati jedna s drugom jer su veze među njima vrlo precizne i svaka od tih stanica može imati 500 ili više veza. I ne samo da su povezane nego imaju različitu težinu s obzirom na vaše životno iskustvo. I to je neponovljivo.

JAMES BARKOVICH, Alan C. Evans i Ivica Kostović za vrijeme simpozija u DubrovnikuNACIONAL: Intenzivno surađujete s Hrvatskim instituom za istraživanje mozga. Kako ste se upoznali vi i akademik Kostović?
– Upoznao sam ga u Americi, on je došao na John Hopkins sveučilište, a ja sam bio na Harvardu. Napravio je značajno otkriće pa smo se dogovorili da ćemo zajedno raditi. Vratio se u Zagreb te došao ponovno na Harvard da radi sa mnom, a kasnije i na Yale. Kad je prvi put došao k meni, doživjeli smo iskustvo koje nikada nećemo zaboraviti. Kad sam ga vozio s aerodroma, stali smo na jednom raskrižju zbog crvenog svjetla. Odjednom nam je u automobil upao čovjek naoružan pištoljem i natjerao me da vozim, a Ivicu ugurao između sjedala. Odjednom nas je opkolila policija i počela pucati po nama. Srećom, pogodili su samo otmičara. Poslije smo saznali da su trojica odbjeglih zatvorenika opljačkala neku trgovinu, a kako je jedan od njih upao u naš auto, nakon što je prethodno pucao na dvoje ljudi u parku, policija je mislila da smo mi s njim. Ja sam u jednom trenutku uspio iskočiti iz automobila, a Ivica je ostao zarobljen između sjedala. Poslije mi je rekao: ”Paško, pa to se ne dešava samo u ‘Kodžaku’.” Na mom volvu je bilo 17 rupa, puka je sreća da nisu i nas pogodili. Poslije sam popravio automobil, ali osiguranje mi nije htjelo nadoknaditi štetu.

NACIONAL: Vaše porijeklo jako je zanimljivo. Vaša majka Julijana Todorić rođena je u Dubrovniku, ali je sa šest godina s roditeljima preselila u Vojvodinu, dok je otac Toma Rakić iz mjesta Pomer kraj Pule također preselio u Vojvodinu gdje su se oni i upoznali.
– Moj otac je u vrijeme dok je Pula bila pod Italijom prešao u Kraljevinu Jugoslaviju jer je u Novom Sadu išao u porezničku školu. Tamo je upoznao i moju majku čija je obitelj također došla u Vojvodinu zbog posla. Tamo smo se rodili ja i moja sestra, tamo sam završio i školu, zato još i danas imam vojvođanski naglasak. Poslije gimnazije otišao sam na studij medicine u Beograd i počeo se baviti neurokirugijom. Kako sam u Beogradu završio školu, ljudi ne znaju kamo da me smjeste pa se šalim da je moja situacija obratna od Tesline. Nikola Tesla bio je Srbin iz Hrvatske, a ja sam Hrvat iz Srbije.

SA SANDROM Biller, s kojom je trenutačno u veziNACIONAL: Čime su se bavili vaši roditelji? – Otac je bio šef porezne uprave, a majka je jedno vrijeme radila u pošti da bi se kasnije posvetila nama. U tadašnjoj Jugoslaviji kao šef porezne uprave otac nije smio ni u jednom mjestu živjeti dulje od tri godine kako ne bi stekao veze. Tako da ja u svojoj mladosti ni u jednom mjestu nisam živio dulje od tri godine. Nisam imao korijene kao moj otac čija je obitelj stoljećima živjela u Puli. Austro-Ugarska država vodila je jako dobro evidenciju tako da mi poznajemo obiteljsko stablo sve do 17. stoljeća. Kad dođem u Dubrovnik ili Pulu, osjećam da sam odavde.

NACIONAL: Tko je utjecao na vaš odabir studija?
– Zapravo sam želio biti ili arhitekt ili umjetnik, bavio sam se slikama, objavljivao sam pjesme i karikature u Ježu, ali u to vrijeme medicina je bila intelektualno područje i bilo je jako teško upisati taj studij. Kad sam odabrao neurokirurgiju, bio sam malo razočaran jer mi se činilo da je to rutina. Nisam želio to raditi cijeli život i za mene je znanost bila način da zadržim želju za umjetnošću. Jer, kao što sam rekao u časopisu Nature, kad su me pitali koja je sličnost između znanosti i umjetnosti, rekao sam da je to želja da se u kaosu nađu neki smisao i red.

NACIONAL: Kako je došlo do vašeg odlaska u Ameriku?
– Ja sam na Harvard došao kao asistent profesor, ali sam prije toga bio ondje na Fullbrightovoj stipendiji. Otišao sam da vidim gdje se najbolje može raditi. Bio sam i na Institutu za mozak u Moskvi, vidio sam mozak Lenjina i Majakovskog, ali njihova znanost u to doba bila je dosta zastarjela, radilo se slično kao u Beogradu. I onda sam shvatio da se prava znanost u ono vrijeme mogla raditi samo u Americi. Došao sam, vidio kako se tamo radi i onda sam nazad u Beograd donio kemikaliju koja može obilježiti DNK. Ustanovio sam da se ćelije u centru mozga dupliciraju, a u korteksu ne. To je još 1874. pretpostavljao njemački znanstvenik Willhelm His, a ja sam sada modernom metodom to dokazao. Želio sam znati kako one pronalaze svoje mjesto, ali nitko mi nije mogao dati odgovor na to pitanje. Rekao sam da ću ja odgovoriti na to, oblikovao sam problem. To je ono značajno u Americi. Kad su na Harvardu, a to je najbolji medicinski fakultet u Americi, doznali da sam to napravio i objavio, a oni su to mogli, ali nisu napravili, pozvali su me da budem asistent profesor. Odmah sam dobio vizu i 1969. došao u Ameriku. Nakon što sam postao izvanredni profesor, nobelovac George Palade pozvao me da dođem na Yale i osnujem Odjel za neurobiologiju.

NACIONAL: U Americi ste pronašli i ljubav svog života.
– Da, moja supruga Patricia Goldman-Rakić bila je Amerikanka, bili smo 25 godina zajedno, ona je bila čuvena znanstvenica, također predsjednica Društva za neuroznanost i članica akademije. Bavila se radom frontalnog režnja i napravila izvrsna otkrića koja su bila visoko citirana. Bila je posvećena znanosti. No, kad sam 2003. bio u Japanu, gdje sam držao predavanje, zatekao me telefonski poziv. Rekli su mi da ju je udario automobil dok je prelazila ulicu i da joj je uništen frontalni režanj. Odmah sam se vratio u Ameriku, ali zatekao sam ju u komi iz koje se nikad nije probudila. Bilo mi je jako teško jer sam izgubio i prijatelja i kolegu i suprugu. To je bilo prije pet godina, upravo u ovo vrijeme. I sada, kad sam dobio nagradu sjetio sam se kako bi se ona radovala. Međutim, život mora ići dalje i ja sam nedavno našao prijateljicu i novu ljubav. Ona mi je pomogla da preživim. Ne mogu živjeti sam.

NACIONAL: Ali to nije bio vaš prvi brak, zar ne?
– Bio sam tri godine oženjen još u Beogradu, ali sam se razveo.

NACIONAL: Imate li djece?
– Ne. Ali kad sam išao po nagradu pozvao sam bivše studente koji sada imaju uspješne karijere, na dodjelu nagrade u Norvešku jer to su moja djeca, kao i Ivicu Kostovića koji mi je u to vrijeme bio suradnik.

NACIONAL: Kako izgleda život jednog znanstvenika? Mora li to biti discipliniran život ili si i vi ponekad dopustite poneka odstupanja od pravila? – Kad me pitaju kako radim, odgovaram da ja nikad u životu nisam radio jer znanost smatram zadovoljstvom, to mi je gotovo kao hobi.Puno putujem i imam prijatelje u cijelom svijetu. Međutim, opuštam se igrajući tenis. Nedavno sam operirao rame pa se šalim kako imam isti problem kao Goran Ivanišević samo ja nisam kviter. On je napustio tenis, a ja se vraćam nazad na teren. Volim umjetnost, volim otići u New York pogledati neku predstavu, međutim, nemam puno vremena. Urednik sam i časopisa Cerebralni korteks koji sam prije 18 godina počeo izdavati zajedno s pokojnom suprugom i koji je sada jako uspješan. Tako da to radim navečer ili ponekad dok čekam na aerodromu otvorim laptop ili iphone i gledam koje radove ćemo objaviti. Ali to je sve hobi. To je isto kao pitati Picassa do kada će raditi. On je bio star, bio je bogat, ali je slikao do ponoći. Ako želite uspjeti u znanosti, morate znati da to nije posao od devet do pet.

NACIONAL: Koji su vaši poroci, jeste li u mladosti radili kakve nepodopštine?
– Moja majka nije bila objektivna, ali ona je rekla da sam bio dobar sin. Nisam pušio, nisam pio, osim što volim popiti vino uz večeru, ali to smatram vrstom hrane. Možda je moja otvorenost, jer uvijek kažem ono što mislim, ponekad loša strana. Ako imam mišljenje u znanosti, i ne slažem se, ja to kažem direktno. Kao kad je bila ta kontroverza oko stvaranja novih neurona u korteksu, što je bilo objavljeno u uglednom medicinskom časopisu. Ja sam odmah rekao da ne vjerujem da je to točno. Pokazalo se da sam u pravu. Pokazalo se da su svi neuroni u čovjeka rođeni prije no što smo mi rođeni ili otprilike u to vrijeme. To je poslije dokazala švedska grupa, ne ja, ali oni su dokazali da sam ja bio u pravu. Nekad je dobro da drugi pokažu da ste bili u pravu.