Na upravo završenom filmskom festivalu u Cannesu po mišljenju filmskih kritičara jedan od najboljih filmova koji se natjecao za Zlatnu palmu bio je južnokorejski „Decision to Leave“ redatelja Park Chan-wooka. Ništa iznenađujuće jer Park Chan-wook jedan je od najznačajnijih redatelja ovog stoljeća, a svaki njegov film osvajao je nagrade na festivalu u Cannesu. Prvi se put pojavio na festivalu u Cannesu prije 20 godina s filmom „Oldboy“ koji se smatra jednim od najboljih filmova ovog stoljeća i koji je tada osvojio Grand Prix nagradu, drugu najvažniju na festivalu. Cannesu se vratio 2009. s filmom „Žeđ“ koji je osvojio nagradu žirija, treću po važnosti. Treći put došao je s filmom „Sluškinja“ 2016., da bi protekle subote za film „Decision to Leave“ osvojio nagradu za najboljeg redatelja. Pred dodjelu nagrada razgovarali smo s Park Chan-wookom ekskluzivno za Nacional.

„Decision to Leave“ je romantičan triler čija se radnja odvija u gradu Busanu. Hae-jun je hvaljeni detektiv koji pati od nesanice te noću rješava najteže zadatke. Zaintrigirat će ga najnoviji slučaj muškarca koji je pao i poginuo dok je planinario. Je li se ubio ili ga je netko gurnuo, to je pitanje koje ga mori, te će ubrzo posumnjati u njegovu suprugu Seo-rae. Ona je Kineskinja koja živi u Južnoj Koreji, ima alibi, ali previše toga govori da je ona ubojica. No Hae-jun, iako je u braku, zaljubit će se u nju, bez obzira na to što je sumnjiči za ubojstvo.

Odmah po premijeri na festivalu u Cannesu kritika je bila oduševljena kompleksnom pričom i vizualnom stranom filma. Hrvatska publika moći će ga vidjeti vrlo brzo, već za mjesec dana, kada će imati premijeru na filmskom festivalu u Vukovaru koji se ove godine održava od 29. lipnja do 3. srpnja.

NACIONAL: Rekli ste kako ovaj film pokazuje promjenu u vašoj karijeri. Možete li nam reći odakle ta promjena?

Ovaj film promjena je u odnosu na moje prethodne filmove. To ne znači da sam u potpunosti odbacio dosadašnji stil rada. Ovog puta želio sam okom kamere doprijeti u dubinu ljudskih emocija i pratiti događaje uzrokovane promjenom emotivnog stanja. Zato sam sve ostalo želio ostaviti po strani kako bi publika mogla doprijeti do središta mog filma. Stoga je promjena koju spominjete bila nužna kako bih mogao to napraviti. To ne znači da se neću sljedećim filmom vratiti nasilju, golotinji i seksu, možda će ga biti i više nego prije.

NACIONAL: Ovo je prvi put u vašoj filmografiji da je detektiv u središtu filmske priče. Kako ste prišli tom liku koji bi trebao biti moralna gromada?

Glavnu ulogu dobio je Park Hae-il, glumac koji se na početku karijere proslavio ulogom osumnjičenog serijskog ubojice u filmu „Sjećanja na umorstvo“ redatelja Bong Joon-hoa iz 2003. Do samog kraja filma on figurira kao glavni osumnjičenik. Ovog puta on glumi detektiva koji je iznimno ponosan na svoj rad. Njegov dignitet dolazi iz njegova osjećaja ponosa nakon obavljenog posla. On to i kaže u jednom trenutku u filmu. No on se zaljubljuje u ženu, priznaje da postaje opsjednut njome, što uništava njegovu istragu ubojstva. To je u središtu onoga što sam želio reći ovim filmom. U mojim prethodnim filmovima bavio sam se osvetom iz privatnih razloga. Glavni likovi tih filmova znali su da se njihovi osvetnički potezi ne mogu opravdati, ali su ustrajali na njima. Tu je postojala moralna dilema koja je u središtu tih filmova. Nije sama osvetnička akcija bila u središtu. U filmu „Decision to Leave“ došlo je do promjene u smislu posla koji obavlja glavni lik, ali primarna filozofija još je uvijek prisutna.

NACIONAL: Glavni ženski lik je Kineskinja koja živi u Južnoj Koreji. Koliko vam je pitanje nacionalnosti glavne junakinje bilo bitno u ovom filmu, je li ona mogla biti žena iz Sjeverne Koreje?

Kada smo počeli razmišljati o glavnom ženskom liku, nismo imali nikakve početne ideje. Rekli smo da će to biti Kineskinja zato što smo željeli imati kinesku glumicu u filmu. Nije bilo drugih razloga. U tom smislu ona je mogla biti i iz neke druge zemlje, pa čak i iz Sjeverne Koreje. Ako će ovaj film doživjeti američku verziju, ona može biti Meksikanka. Nacionalnost nije toliko bitna i činjenica da je ona Kineskinja ne odražava stanje u međunarodnoj politici niti odnose između Kine i Južne Koreje. Odabir Kineskinje bio je bitan jer sam želio da u filmu postoji jezična barijera.

NACIONAL: Svojedobno ste rekli da uživate u društvu vaše supruge jer vam to pomaže da bolje shvatite žene. Je li vam to pomoglo pri snimanju ovog filma?

Nisam siguran koliko mi je to pomoglo u pisanju scenarija, naročito u pisanju romantičnih dijelova. Nakon filma „Oldboy“ žene su snažno zastupljene u mojim filmovima, ali na to nije imao utjecaj samo moj odnos sa suprugom, već i s našom kćeri. Kako je ona odrasla tako sam i s njom imao sve više i više zanimljivih razgovora i ako govorimo o utjecaju, onda moramo u to uključiti i moju kći. Ona je sigurno utjecala na moj rad.

NACIONAL: Nakon toliko godina i toliko filmova možemo li reći da vas, kada snimate filmove, zanimaju priče o fatalnim ženama?

Ne bih glavne junakinje svojih filmova definirao kao fatalne žene. Shvaćam zašto mislite da su one femme fatale, čak bih mogao reći da u prvoj polovici filma „Decision to Leave“ glavna junakinja funkcionira kao fatalna žena, ali u drugoj polovici filma, kako se približavamo kraju, njezina ljubav postaje iskrena. Ona otvoreno pokazuje da je zaljubljena u detektiva, nema tu elemenata zavođenja kako bi se muškarca dovelo u zamku. Zato je ne bih definirao kao femme fatale.

NACIONAL: „Decision to Leave“ je romantični triler koji podsjeća na film Alfreda Hitchcocka „Vrtoglavica“. Je li taj film utjecao na vaš rad?

Zanimljiv komentar s obzirom na to da nisam razmišljao o filmu „Vrtoglavica“ dok sam radio ovaj film. Iskreno, postoji jedan film koji sam sugerirao Jeong Seo-kyeong s kojom sam pisao scenarij, a to je „Kratak susret“ redatelja Davida Leana iz 1945. godine. No to ne znači da vaše pitanje nema smisla jer sam, dok sam bio na početku svoje karijere, još dok sam bio student, bio pod jakim utjecajem Hitchcocka. Možda je taj utjecaj, prirodnim putem, iskazan i u ovom filmu. Lako je moguće da je to bio podsvjestan utjecaj. No drago mi je da film vidite i tako. Da sam namjeravao napraviti ovaj film kao posvetu „Vrtoglavici“, onda bi to previše stršalo i pokvarilo bi ono što sam želio prikazati.

‘Decision to Leave’ je romantičan triler u kojem se detektiv zaljubi u ženu koju sumnjiči za ubojstvo supruga. FOTO: PROMO

NACIONAL: Zašto ste preporučili koscenaristkinji gledanje filma „Kratak susret“?

Zato što taj film prikazuje romantične osjećaje glavnih junaka, ljubavne osjećaje, i to na najelegantniji mogući način. Prikazuje kako se žudnja potiskuje, suzdržava i kontrolira, a sve to na elegantan način.

NACIONAL: Glavni lik filma „Decision to Leave“ je perfekcionist, od načina na koji se odijeva do načina na koji obavlja svoj detektivskih posao. On je radoholičar i kao takav se uklapa u stil vaših filmova. Prepoznajete li nešto iz vaše estetike u tom detektivu?

Ničeg moga nema u liku detektiva kao što ničeg moga nema ni u filmu. Jedino što sam iskoristio u filmu iz privatnog života jest činjenica da detektiv pati od nesanice te koristi masku koja mu olakšava disanje i time spavanje. I ja sam jednom prilikom imao problema sa spavanjem pa sam koristio istu masku. To iskustvo iz privatnog života iskoristio sam u ovom filmu.

NACIONAL: Je li činjenica da detektiv iz filma pati od nesanice odredio stil filma?

Nisam želio da se taj element reflektira na izgled mog filma. Da sam previše koristio element nesanice, bojim se da bi i cijeli film izgledao pospano.

NACIONAL: U ovom stoljeću južnokorejska filmska industrija postala je jedna od najznačajnijih na svijetu. Kako je vi vidite?

Na stvaranje južnokorejskih filmova utjecala je europska, američka, kineska, japanska i hongkonška filmografija. Kada govorimo o južnokorejskoj filmskoj estetici, ne bih je želio generalizirati, ali postoji nešto što želim istaknuti. Južnokorejski redatelji rade sjajne žanrovske filmove, ali ne u malom opsegu. Želim reći da, iako su to žanrovski filmovi, u njima se nalaze različiti elementi pojedinog žanra. Umjesto da samo poštuju konvencije svojstvene za neki žanr, južnokorejski filmaši ih koriste kako bi prikazali situaciju u današnjem društvu i način na koji živimo. Uzmimo za primjer kriminalistički triler koji je snimljen u Južnoj Koreji. U njemu se mogu naći elementi horora, humora punog ironije, a njegov završetak može biti vrlo emotivan i dirljiv. U njima nalazimo predivnu mješavinu svih tih elemenata.

NACIONAL: I u vašem filmu „Decision to Leave“ imamo tu mješavinu koja se sastoji od 50 posto romanse i 50 posto krimića. Što je od tog dvoje primarno?

Vi kažete da je odnos 50-50, a ja bih rekao da je odnos 100-100. Ovo je 100 posto kriminalistički triler i 100 posto romansa. To je spoj tih dvaju žanrova pri čemu, ako ga gledate iz jednog ugla, izgleda kao triler a ako ga gledate iz drugog ugla, izgleda kao romansa. Ali ako me tjerate da odaberem jednu stranu, odabrat ću romansu.

NACIONAL: Kažete da se korištenjem određenog žanra može prikazati stanje u modernom društvu. Što vi prikazujete u svom filmu?

Kada snimate film ne možete izbjeći spominjanje stanja u modernom društvu. Ako spominjemo „Decision to Leave“, onda moram reći da taj film ima manje tih elemenata. Elementi tog filma mogu se odnositi na svaku zemlju na svijetu ili na svako razdoblje. Ti elementi nisu toliko istaknuti u ovom filmu. Stoga je on univerzalan. Iz koje god zemlje dolazite moći ćete shvatiti film, neće vam biti čudan, bit će vam tematski blizak. Čak i kada će te ga gledati 10 godina kasnije.

NACIONAL: Od filmova „Oldboy“ i „Simpatija za gospođu Osvetu“ svijet se jako puno promijenio. Razmišljate li o tome kada stvarate nove filmove?

Ne znam. Nije da ne pratim vijesti o tome što se zbiva diljem svijeta, ali moja osnovna namjera nije da svojim filmovima prikazujem stanje u svijetu. Svojim filmovima vraćam se osnovama, bazičnom filmskom jeziku i razmišljam kako da ga uporabim kako bih dodirnuo srca publike. To je ono što pokušavam. U tom smislu ovaj film može biti viđen kao nešto što je u suprotnosti s trenutnim trendovima, bez obzira na to do kakvih je promjena u svijetu došlo. Čak i tada nisam to namjerno napravio. Samo sam iskoristio najbolju formu kako bih ispričao priču koju sam želio ispričati. To je sve.

Redatelj Park Chan-wook s nagradom za najboljeg redatelja na filmskom festivalu u Cannesu. FOTO: EPA/John Phillips

NACIONAL: Kada već spominjemo filmove „Oldboy“ i „Simpatija za gospođu Osvetu“, brinete li za američke verzije svojih filmova? Američka verzija filma „Oldboy“ je bila jako loša, a godinama čekamo i verziju filma „Simpatija za gospođu Osvetu“ u kojem bi glavnu ulogu trebala imati Charlize Theron.

Nije me briga sve dok ne zatraže od mene da ja režiram američke verzije svojih filmova. Bilo je i toga. U početnim razgovorima oko američke verzije filma „Oldboy“ ponuđeno mi je da je režiram, ali to sam istog trenutka odbio. To je bilo daleko prije no što je odlučeno da će Spike Lee režirati američku verziju. Ta je ponuda stigla odmah nakon što je „Oldboy“ prikazan na festivalu u Cannesu.

NACIONAL: Koliko vam je važna popularnost?

Mislim da radim filmove koji su popularni i imaju utjecaja na širu publiku. Želim da što više ljudi gleda i uživa u mojim filmovima. Ne želim pri tome sebe isticati u prvi plan, to nije razlog zbog kojeg snimam filmove. Financijski gledano, moji filmovi nisu s jedne strane niskobudžetni niti su, s druge strane, veliki hitovi. Nisu jeftini i stoga moram paziti na komercijalni aspekt. Bez komercijalnog uspjeha nema sljedećeg filma i zato moram brinuti i o tome.

NACIONAL: Ušli ste i u televizijski svijet. Prije četiri godine režirali ste seriju „Mala bubnjarica“, a uskoro će te režirati TV seriju „The Sympathizer“, gdje Robert Downey Jr. glumi glavnu ulogu. Kako ste se snašli u televizijskoj formi?

Rad na TV seriji nije utjecao na moj filmski rad. Pristupio sam seriji kao da se radi o jako dugačkom filmu s jednom velikom razlikom. Završetak svake epizode morao je biti toliko uzbudljiv kako bi publika jedva čekala da vidi sljedeću epizodu. To mi se dopalo jer sam kao dječak gledao serije i na kraju svake epizode bio sam toliko uzbuđen te sam jedva čekao sljedeću epizodu. Volim taj osjećaj i želio sam stvoriti tu napetost na kraju svake epizode. Neki ljudi misle da je to jeftin potez, ali meni nije. Snimajući seriju mogao sam ući u dubinu svakog lika, mogao sam brinuti i o sporednim likovima. Nije bilo značajnijih razlika između snimanja filma i serije.