Hrvatska javnost ne zna jednu ključnu činjenicu o tome kako stvarno funkcionira vlast u zemlji, da se premijer Andrej Plenković pri donošenju odluka ne oslanja toliko na Vladu, nego je oformio jednu paralelnu neformalnu ekipu, neku vrstu osobnog politbiroa na koji se u bitnim odlukama zapravo oslanja, dok ministri većinom samo figuriraju kao upravitelji svojih ministarstava. Nacionalovi izvori tvrde da u takvoj strukturi Plenkovićeve vlasti osobe poput Tomislava Čuljka i Nediljka Dujmića, kao i Tene Mišetić i Marka Milića, imaju veću ulogu nego ministri poput Marija Banožića i Ivana Malenice.

Andrej Plenković preko tog paralelnog političkog sustava kontrolira ključne političke procese i lukrativne projekte koji su formalno pod kapom različitih ministarstava unutar Vlade. Taj sustav ponajprije čine neki potrošeni i kompromitirani HDZ-ovi politički veterani s ključnim terenskim utjecajem na njihovo biračko tijelo. Njihove zahtjeve Plenković je u više navrata prihvatio kada je u svoju novu vladu uvodio i preraspoređivao nominalno mlade ministre. Ali oni u praksi ne funkcioniraju samostalno, nego su njihove odluke u ključnim procesima uvjetovane pozadinskim političkim interesima onih koji su ih Plenkoviću i nametnuli. Ili te ključne odluke u biti donosi premijer, koji svoju vjeru poklanja tek nekolicini bliskih suradnika raspoređenih u njegovu kabinetu, Saboru ili na pojedinim ministarskim pozicijama.

Tako postavljen sustav funkcioniranja Plenkovića je znatno ograničio i sveo ga u kriznim situacijama na savjete neiskusnih ili potkapacitiranih pojedinaca koji mu podilaze, pa on sve teže pronalazi adekvatne odgovore na kompleksne političke izazove s kojima se u drugom premijerskom mandatu susreće.

To je tako jer oko sebe ima malo doista kvalitetnih i u punom smislu politički kapacitiranih ljudi. I to je ključni razlog zbog kojeg je Plenković u zadnje vrijeme razdražljiv, nervozan i pokazuje sve izraženije autokratske tendencije.

Nacionalu je više neovisnih političkih izvora iz Plenkovićeve blizine otkrilo kako funkcionira taj sustav skrivenog politbiroa HDZ-a.

Isti izvori navode da bi ionako neobično velika Plenkovićeva nervoza mogla dodatno eskalirati nakon neočekivane smrti zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Jer ona na hrvatsku političku scenu uvodi niz dramatičnih preokreta.

Prvo jer mijenja odnos snaga i stabilnost unutar ionako krhke parlamentarne većine. A potom jer se upravo formira potpuno novi okvir predizborne bitke za osvajanje vlasti u Zagrebu, gdje HDZ-u nakon Bandićeve smrti ponestaje alibija za izvjesni politički poraz. Pa se pod još jačim povećalom nalaze Plenkovićevi odabranici za nadolazeće lokalne političke bitke, prema čijem će se uspjehu procjenjivati i kapacitiranost i kvaliteta Plenkovićeve kadrovske politike. Odnosno smjera u kojem on tvrdi da vodi HDZ.

Visoki politički izvor blizak Vladi ovako je za Nacional opisao funkcioniranje Plenkovićeva paralelnog upravljačkog sustava:

“Premijer Andrej Plenković uveo je paralelni sustav upravljanja državom i državnim resursima. Stvarni provoditelji Vladine politike u velikom broju slučajeva nisu ministri, već pojedini HDZ-ovi ljudi iz sjene, svojevrsni neformalni politbiro HDZ-a. U njemu su pojedinci čiju moć na raznim stranačkim razinama Plenković mora ispoštovati, ali i oni kojima je tu moć dao Andrej Plenković osobno. Ministri zapravo nemaju gotovo nikakvu autonomiju i samo figuriraju kao eksponenti tih pozadinskih stranačkih seniora, ali u konačnici o svemu odlučuje Plenković bez čijeg se odobrenja ne može donijeti ni najobičnija odluka”, rekao je to za Nacional visoki izvor blizak Vladi.

U kontekstu toga on navodi neke primjere koji potvrđuju te tvrdnje. Među njima su, kako je rekao, ministar obrane Mario Banožić, koji je razmješten na tu funkciju u sklopu rekonstrukcije Vlade u srpnju 2019. iako nije imao apsolutno nikakvih dodirnih točaka s tim sektorom. Prema navodima Nacionalova izvora, nekim lukrativnim procesima povezanima s Ministarstvom obrane iz sjene zapravo upravlja HDZ-ov veteran Tomislav Čuljak, skriveni mentor Maria Banožića koji je i prvi put u vladu, kao ministar državne imovine, postavljen iz njegove “kvote”. Na druge je, po svemu sudeći, utjecaj zadržao njegov prethodnik na ministarskoj funkciji Damir Krstičević, koji na razne načine također traži dodatne sinekure kao nagradu za svoj minuli politički rad.

Slična je situacija, kako se tvrdi, i s ministrom uprave i pravosuđa Ivanom Malenicom. Nad njim “ingerenciju” pak ima HDZ-ov stranački moćnik Nediljko Dujić, inače šef šibensko-kninske županijske organizacije HDZ-a. Naličje je to HDZ-ova načina upravljanja državom kakvu je ustoličio Andrej Plenković, ustvrdio je Nacionalov izvor i objasnio kako to u stvarnosti funkcionira:

“Ministri koji bi trebali biti odgovorni svaki za svoj sektor u stvari nemaju ingerenciju ni nad čime. Njima pozadinski upravljaju tipovi poput Čuljka i Dujića koji su, pak, zauzvrat dobili lukrativne uhljebničke sinekure na savjetničkim funkcijama u državnim firmama. Čuljak u Odašiljačima i vezama, a Dujić u Hrvatskim šumama, gdje je savjetnik za europske fondove, razminiranje i protupožarnu zaštitu. Oni, dakle, delegiraju tu dvojicu ministara koji služe kao ‘umivena lica’ za pokazivanje prema van. Ali oni nisu jedini. Tu je i Goran Marić kao savjetnik Uprave u Hrvatskim cestama. Ima takvih primjera podosta.”

U trenutku rekonstrukcije vlade u srpnju 2019., a potom sastavljanja nove vlade nakon lanjskih svibanjskih izbora, Plenković je, naime, morao zadovoljiti i apetite nekih jakih lokalnih HDZ-ovih igrača koji su ga zadužili. Tako se već u javnosti spominjalo da je ministrica regionalnog razvoja i fondova Europske unije Nataša Tramišak izravni kadar potpredsjednika HDZ-a i osječko-baranjskog župana Ivana Anušića. Njihove karijere višestruko su isprepletene. Štoviše, Anušić nije ni skrivao da ju je upravo on Plenkoviću predložio za ministricu.

U nekim drugim situacijama ministri nemaju stranačke pokrovitelje izuzev samog predsjednika Vlade pa tako Nacionalovi izvori navode da je to slučaj s ministrom vanjskih i europskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom, ali i s ministricom turizma i sporta Nikolinom Brnjac, koja je izravni Plenkovićev odabir, kao i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.

Tako postavljen paralelni politički sustav djelomično nudi odgovor i na pitanje zašto je Plenković na početku svog drugog mandata zatražio da svi ključni ljudi državnih tvrtki stave svoje mandate na raspolaganje, a potom se nije dogodilo apsolutno ništa. Plenković je tim potezom zapravo samo posredno poslao poruku da svoje pozicije trebaju zahvaliti prvenstveno njemu, a potom nikome nije uskratio povjerenje. I tako nije narušio već ranije uspostavljene centre utjecaja i kontrole nad lukrativnim procesima kojima upravljaju također prvenstveno HDZ-ovi politički podobnici.

Tako u Vladi nije ostao gotovo nitko tko se premijeru usuđuje u bilo čemu suprotstaviti ili reći svoje mišljenje ako ono nije u skladu s onim što Plenković misli. Tim više što većina njih nema svoju stranačku bazu, postavljeni su tamo ili zato što su bili osobno bliski Plenkoviću ili kao eksponenti nekih jačih stranačkih igrača čiju je volju Plenković morao ispoštovati.

Isti visoki politički izvor blizak Vladi navodi da u takvoj konstelaciji odnosa Plenković osobno dirigira time koji će ministar u Vladi u nekim kriznim situacijama javno istupati i što će reći. On o tome kaže: „Plenkoviću nije teško osobno nazivati ministre i svakome od njih govoriti, primjerice, ti sada trebaš napasti Milanovića i reći to i to. Pa je tako i druge iz svoje okoline nazivao i gurao ih da ponavljaju teze oko govora mržnje kada je u pitanju slučaj riječkog kafića. I sve to oni moraju bespogovorno slušati.“

S druge strane, koliko u njih ima povjerenja najbolje pokazuje to što svi ključni upiti koji dolaze na adrese ministarstava, prvo moraju biti poslani u Plenkovićev ured gdje se odlučuje što i kako postupati te kakve odgovore slati.

U tom kontekstu došlo je do zanimljivog razvoja situacije s ministrom mora, prometa i infrastrukture Olegom Butkovićem. On je jedan rijetkih ministara u Vladi koji ima snažnu stranačku bazu, i to u Primorsko-goranskoj županiji otkud potječe. Nekoliko tjedana o njemu se spekuliralo kao o izglednom kandidatu HDZ-a za primorsko-goranskog župana. Međutim, Butković je taj prijedlog odbio, a Nacionalovi izvori bliski Vladi opisali su kako su izgledali dramatični Plenkovićevi pregovori s njim:

“Plenković je svim silama gurao Butkovića da se kandidira za župana. Lomio ga je tjednima, a potom ga je pozvao na sastanak na kojem su bili njih dvojica i još šest, sedam HDZ-ovaca. Oni su bili pozvani kako bi Butkovića dodatno uvjeravali da bi za njega i za stranku bilo izvrsno da se kandidira. Butković je sve te njihove argumente mirno saslušao, a onda se usred sastanka okrenuo prema premijeru Plenkoviću i izravno mu se obratio riječima: “Čekaj, Andrej, je l’ ti to mene hoćeš smijeniti? Slušaj, kako si me stavio tako me možeš i maknuti, ali ja u tu utakmicu neću ići.”

To pokazuje da Butković, čini se, smatra da ga se Plenković zapravo želio riješiti iz Vlade jer ne spada ni u jednu od kategorija po kojima su ostali ministri imenovani. Za Butkovića bi kandidatura za župana, čak i da uspije osvojiti izbore, značila povratak na lokalnu političku razinu, što bi u svakom smislu za njega bio “korak unazad”. A pozitivan ishod, unatoč jakoj stranačkoj bazi, ne bi bio toliko siguran jer je ipak riječ o Primorsko-goranskoj županiji koja slovi kao “crvena utvrda”.

O tome da je Butković postao Plenkoviću svojevrstan trn u oku, svjedoči i bizarna situacija sa sjednice Vlade, kad je Plenković, ničim izazvan, Butkovića uveo u obračun s gazdom riječkog kafića „Three monkeys“. Naime, na sjednici Vlade 18. veljače premijer je počeo nabrajati projekte koje je Vlada započela ili realizirala u Primorsko-goranskoj županiji, a onda pogledao prema Butkoviću i rekao:

“Kad ministar Butković ode na kavu u kafiće u kojima se diskriminiraju članovi HDZ-a, posebno ministar Beroš i ja, pozovite župana pa mu malo objasnite što sve Vlada radi za naše sugrađane u Primorsko-goranskoj županiji. Bit će to blagotvorno i korisno za sve”, izjavio je Plenković, dok se Butković, očito nesvjesno, namrštio i napola prekrio rukom lice. Kasnije je Butković novinarima izjavio: “Na kavu ću otići, ali nema potrebe da zovem župana Zlatka Komadinu.”

Taj mali incident Nacionalovi sugovornici bliski Vladi pripisuju isključivo razgovorima između Plenkovića i Butkovića oko potencijalne kandidature, koji su tome prethodili.

Nacionalov izvor blizak Vladi zabrinut je zbog sve učestalijih javnih manifestacija autokratskih crta i izljeva bijesa premijera Plenkovića i smatra da je slučaj “Tri majmuna”, odnosno apsolutno pretjerana i prekomjerna reakcija premijera na objavu Tomislava Kovačevića, vlasnika riječkog kafića “Three monkeys”, da HDZ-ovci u njegov kafić više nisu dobrodošli te ih moli da ga zaobiđu, zapravo samo potvrda da je premijer Plenković prilično nervozan i polako počinje gubiti kontrolu zbog sve snažnijih političkih izazova s kojima se susreće.

Tu nervozu, smatra taj izvor, dodatno pojačava činjenica da je Plenković počeo biti svjestan toga da bi rezultati predstojećih lokalnih izbora mogli predstavljati prekretnicu u njegovu upravljanju kako HDZ-om tako i državom. Naime, po sličnom sistemu prema kojem odlučuje o svakoj pojedinoj sitnici u svakom ministarstvu, a posebno o kadrovskim pitanjima, tako u HDZ-u tvrde da je premijer Plenković na sebe osobno preuzeo i odabir vodećih kandidata koji će u ime HDZ-a nastupiti na lokalnim izborima.

Isti visoki politički izvor blizak Vladi kaže:

“Plenković je pod velikim pritiskom, a sve češće i u javnosti dolazi do izražaja njegov autokratski karakter, gubi kontrolu i sve češće pokazuje arogantno i nervozno lice. Sve doživljava kao udar na sebe, ne podnosi ni najmanju kritiku, a okružio se mlakonjama i klimavcima koji mu se ni u čemu ne usuđuju suprotstaviti niti ga ‘spustiti na zemlju’. Nije zato čudo što je slika realnosti u njegovoj glavi često u velikom neskladu sa stvarnim životom. Neki u HDZ-u smatraju čak da je po arogantnom ponašanju nadmašio i Ivu Sanadera. Sanader je tolerirao četvero, petero jakih ljudi oko sebe, a ovaj ne tolerira nikoga većeg kalibra u svojoj blizini. Jedini kojeg tolerira je Davor Božinović jer zna da mu je on beskrajno lojalan i ovisan o njemu jer nema svoju stranačku bazu niti pripada HDZ-ovim strukturama. Božinović zna da, kad ode Plenković, mora otići i on. No čak je i između njih posljednjih mjeseci došlo do zahlađenja, Plenković je čak i Božinovića stavio na stranu. Više mu odgovaraju klimavci bez ikakvog legitimiteta kojima se okružio.”

Lokalni izbori bit će zato veliki test za Plenkovića, s obzirom na to da se mnoga kadrovska rješenja pripisuju upravo njegovom kadrovskom “inkubatoru”.

O tome kakva su predviđanja uspjeha HDZ-a na lokalnim izborima, Nacionalu je dodatno situaciju ilustrirao i jedan od ljudi bliskih vrhu HDZ-a, koji je izjavio:

“Situacija je sjajna. HDZ će svugdje pobijediti, imamo naprosto fantastične kandidate.”

Ta je izjava, međutim, izrečena u duboko sarkastičnom tonu, a taj izvor blizak vrhu HDZ-a zapravo je izrazio veliku zabrinutost rezultatima predstojećih lokalnih izbora i bojazan da bi HDZ u svim većim gradovima, ali i na razini županija, mogao doživjeti teški debakl.

On nije jedini koji tako razmišlja, a takva razmišljanja unutar stranke su naprosto “eksplodirala” nakon što je kao kandidat HDZ-a za gradonačelnika Zagreba isturen poluanonimni zastupnik u Gradskoj skupštini Davor Filipović. Nakon Bandićeve neočekivane smrti u noći sa subote na nedjelju, pritisci s kojima se suočavaju i Filipović i Plenković dodatno su se pojačali.

Njegovo ime iskrsnulo je nakon što je Damir Vanđelić, privremeni šef Fonda za obnovu Zagreba, odbio biti kandidat ako Plenković ne prihvati tri njegova osnovna uvjeta – da već prije početka predizborne kampanje jasno pokažu da su prekinuli političku suradnju s Bandićem, da ga zaštite od napada tzv. paraobavještajnog miljea, kao i da se kandidira kao neovisan a ne stranački kandidat HDZ-a.

Za veliki dio Plenkovićevih kritičara takav njegov potez samo je predstavljao potvrdu da je Plenković sve do Bandićeve smrti s njime imao tajni dogovor i da nije imao namjeru iskoristiti značajan potencijal koji je nakon prošlogodišnjih parlamentarnih izbora stranka imala u Zagrebu, gdje je osvojila neočekivano veliki postotak glasova, zapravo svojevrsni povijesno dobar rezultat.

Da su HDZ i Bandić do samog Bandićeva kraja ostali politički suradnici, potvrdio je za Nacional i visoki politički izvor blizak Plenkoviću u nedjelju prijepodne. On je jutro nakon Bandićeve smrti izjavio i sljedeće:

„U političkom smislu danas je novi dan. Dosad se moglo tvrditi da uoči zagrebačkih lokalnih izbora postoje dvije grupacije. SDP i Tomašević s lijeve strane, a s druge strane Bandić i HDZ. Sada s desne strane imamo sasvim novu situaciju.“

No umjesto da isturanjem jakog kandidata HDZ sada napravi preokret i prvi put od 90-ih pokuša osvojiti vlast u Zagrebu i svrgnuti Milana Bandića, Plenković je, prema tvrdnjama izvora iz HDZ-a, odabrao kandidata koji je unaprijed osuđen na propast. Što se samo dodatno potvrdilo njegovom nesuvislom reakcijom na pitanje novinara N1 televizije o „bećarcu“ iz pjesme Đorđa Balaševića, ispisanom ćirilicom u zagrebačkoj Ilici nakon smrti tog pjevača koji je imao enorman broj poklonika u cijeloj zemlji pa tako i u Zagrebu. Nacionalovi izvori bliski vrhu HDZ-a smatraju da je Filipović izjavio “Osobno ne znam ćirilicu, natpis u Ilici ne bih znao pročitati” jer je vjerojatno smatrao da bi takvo deklariranje “kvazihrvatstva” bilo po volji vrha stranke odnosno šefa Plenkovića. Također smatraju da je Filipović samo “ogledni primjerak mlađe generacije bezličnog stranačkog poslušnika bez vlastite autonomije i integriteta, točno po ukusu Andreja Plenkovića”.

Po istom modelu, tvrdi drugi Nacionalov izvor blizak Vladi, birani su u posljednjoj rekonstrukciji vlade prije prošlogodišnjih svibanjskih izbora, a potom i u novoj vladi nakon tih izbora, i pojedini novi ministri. A način na koji se u njihovo ime donose odluke opisuje ovako:

“Sve odluke iz ministarstava najprije najmanje dva tjedna prije donošenja idu na stol Plenkoviću i tim ‘savjetnicima’, a nakon toga stavljaju se na uži kabinet. To nije slučaj samo s ovom dvojicom ministara, nego sa svim ključnim odlukama na razini ministarstava. Ako Plenković sam ne donese odluku, onda se odluke prvo stavljaju na uži kabinet. Nijedan ministar nije siguran hoće li dobiti ‘zeleno svjetlo’ i za jednu svoju odluku niti ima uvid u to što će proći, a što ne. To vide tek kad im se na ekranima monitora pojavi završni tekst odluke koja im je prezentirana uoči odlučivanja. Ni u čemu nemaju autonomiju.”

Posebno je zanimljiv način na koji Plenković, prema tvrdnjama upućenog izvora bliskog Vladi, donosi one odluke u čiji ishod nije odmah siguran: “Ako nije siguran kako postupiti, on odluku stavlja na stranu i najprije čeka da vidi tko će ga sve oko toga zvati i lobirati. I onda je on taj koji presijeca. Problem je u tome što on donosi odluke koje se tiču čak i nižih operativnih razina pa su te odluke često dulje na čekanju. Posebno vodi računa o tome da se ni jedno imenovanje ne provede mimo njegova znanja, odnosno njegova mora biti zadnja. A u tim odlukama premijer se evidentno pri postavljanju kadrova vodi isključivo kriterijima lojalnosti, ali i eventualnog plaćanja dugova za neke stare usluge, kao što smo imali prilike vidjeti u slučaju Martine Dalić koju je unatoč velikom otporu koji je ta njegova odluka izazvala i u poslovnim i u političkim krugovima, stavio na čelo Podravke. On, dakle, tako daje sinekure ljudima za koje osobno procijeni da su mu bitni ili da im nešto duguje.”

Premijer je, pritom, oko sebe u svojoj najužoj okolini izgradio štit te među njegove najpovjerljivije osobe spadaju njegov glasnogovornik Marko Milić i savjetnica Tena Mišetić, formalno zamjenica šefa njegova ureda Zvonimira Frke Petešića.

U njihovim rukama koncentrirana je velika moć, a riječ je o ljudima koji ni svojim godinama, ni iskustvom, ni dosadašnjom karijerom naprosto ne mogu potvrditi status koji uživaju. S druge strane, takvo okruženje je, prema tvrdnjama istih stranačkih izvora iz HDZ-a, limitirano u rješenjima i savjetima koje Plenkoviću mogu ponuditi. Pa i to dijelom proizvodi nervozu kod Plenkovića, koji suočen s prvorazrednim političkim izazovima sve češće na njih nema adekvatne odgovore.